POZITIVNA BIH

Postoje od 1968. godine, njihov osnivač i vlasnik je Savez slijepih. Prije rata u BiH zapošljavali su 123 osobe, proizvodili predmete od trikotaže, metala i plastike. Otud im i ime. Danas zapošljavaju 34 osobe s invaliditetom

Kožne torbe, nakit, papirne salvete, povrće iz plastenika, masaža, ugostiteljske usluge... Ovo je spisak proizvoda i usluga iza kojih stoji sarajevsko preduzeće TMP doo, koje zapošljava 43 čovjeka od čega su 34 osobe s invaliditetom od 60 do 100 posto, uglavnom slabovidne i slijepe osobe, te osobe sa cerebralnom paralizom i civilne žrtve rata.

MALO-POMALO

- Naš puni naziv je Zaštitna radionica Društvo za zapošljavanja slijepih i slabovidnih lica TMP. Postojimo od 1968. godine, a naš osnivač i vlasnik je Savez slijepih. Prije rata u BiH smo zapošljavali 123 osobe, proizvodili predmete od trikotaže, metala i plastike i otud i naše ime. Tokom rata su naše prostorije uništene, mašine opljačakane. Nakon rata, kada je TMP vraćen Savezu slijepih, počeli smo sa pržionicom kafe i pakirnicom šećera i  praškastih proizvoda i s aparatom za izradu ključeva. Uz pomoć Fonda za rehabilitaciju osoba s invaliditetom u FBiH smo sanirali svoj kompletan poslovni prostor - priča Armin Hadžić, pomoćnik direktora za razvoj.

Pomoćnica direktora za finansije Ferida Hadžić podsjeća da je najveći dio poslovnog prostora obnovljen vlastitim sredstvima. Ona je u TPM radila i prije rata i zna da su imali tržište na području cijele Jugoslavije, da su radili samo lon-poslove, a poslije rata su se morali preorijentisati na djelatnosti koje su bile lakše za pokrenuti.

- Počeli smo sa pržionicom kafe. Sve smo sami radili. Iznajmljivali dio po dio prostora i korisnici bi završavali sanaciju, uloženo smo im odbijali od kirije. Radili smo s onoliko novca koliko smo imali, bilo da je to 50 KM ili više. Sada iznajmljujemo i parking prostor u krugu preduzeća - priča Ferida Hadžić i naglašava da je prosječna plata u preduzeću oko 670 KM, da je redovna a svi porezi i doprinosi plaćeni.

Pomoćnik direktora za razvoj kaže da imaju mnogo toga za ponuditi.

- Kada smo radili na razvoju preduzeća, planirali smo radna mjesta za sljepe i osobe s invaliditetom. Naš salon fizioterapeutskih usluga postoji od 2012. godine. Imamo sedam slijepih fizioterapeuta, 3.000 registrovanih korisnika usluga i 5.000 onih koji dolaze povremeno. Nudimo sve vrste masaže, imamo aparat za elektromasažu, magnetnu terapiju, leser... - priča Armin.

TENDERI I ZAKON

Prošle su godine, kaže on, organizovali šestomjesečnu obuku za fizioterapeute tako što su im obezbijedili edukatora za refleksnu terapiju i dvojicu specijalista fizijatara. Refleksna terapija, objasnit će, potiče iz drevne kineske medicine koja je smatrala da su tijelo i duh u sinergiji, da se sve može liječiti tretiranjem nervnih završetaka koji se nalaze u tabanima i dlanovima. Naglašava da u štampariji imaju mogućnost za ofset i digitalnu štampu, mogućnost dorade dizajna ukrasne galanterije, ali i vlastitog dizajnera.

- Pokrivamo 90 posto štamparskih usluga, idemo na tendere za javne nabavke u javnom sektoru jer potpadamo pod zakon o javnim nabavkama koji kaže da javni organ može uzeti minimalno 35 posto potrebnih roba ili usluga od firmi koje zapošljavaju osobe s invaliditetom. Ta zakonska odredba se ne poštuje. Sada smo dobli posao sa BHRT-om i uz teška lobiranja smo dobili jedan rezervisani ugovor i mislim da je to prvi takav od usvajanja zakona - veli Armin. 

Pojašnjava da je restoran kojim upravljaju zaposleni u TMP otvorenog tipa i da ga nazivaju restoranom zdrave hrane. U svom plasteniku sade paradajz, paprike, krastavce, buraniju, špinat, mladi luk...

- Imamo više različitih djelatnosti, ali to nisu odvojena preduzeća. Svi rade sve. Radimo na solidarnoj osnovi s ciljem da zaradimo za plate i druge obaveze. Niko kod nas ne sjedi: djevojka koja radi rukotvorine, kada ne radi na tome, pomaže spremačicama ili pegla za salon za masažu... - priča Ferida. 

Pojašnjava da u radionici za rukotvorine proizvode unikatne ženske kožne torbe,  torbe za laptop od raznih materijala, torbe po narudžbi i srebrni nakit s elementima svarovski-kristala. Trenutno prave kožne torbe za laptop, za jednu ekskluzivnu prodavnicu u Sarajevu.

- Vlasnik te prodavnice je nabavio torbe izrađene u Kini i donio da pita možemo li mi napraviti takve. Probali smo i naše su torbe ljepše, kvalitetnije, sašivene od raznih materijala, pa i prirodne kože. Koštaju od 45 do 250 KM - priča Ferida.

REZERVNI PLAN

Nedavno su pokrenuli i proizvodnju papirnih salveta, ali tek nakon što su obavili razgovore sa preduzećima koja bi ih mogla prodavati. Salvete, kaže Ferida, ne donose veliku zaradu, ali uposlenik koji radi na proizvodnji salveta, kada ne radi na toj mašini, radi nešto drugo. Poslovođa Sakib Mustafić kaže da nije teško organizovati posao jer u firmi vladaju dobri odnosi. Armin objašnjava da odluke o tome u kom pravcu će širiti djelatnost ne donose preko noći.

- Ukoliko se pokaže da nešto dobro ide, nastavimo ulagati u tu djelatnost. No, uvijek imamo rezervni plan jer je tržište komplikovano, situacija u državi teška, nema mnogo privrednih subjekata koji redovno plaćaju i morate biti spremni da nekog kreditirate - priča Armin.

On napominje da proces proizvodnje moraju prilagoditi ljudima koje zapošljavaju jer oni imaju različite oblike invaliditeta.

- Privatnom sektoru se stalno nameću nove obaveze. Saznali smo da moramo izvršiti kontrolu emisije izduvnih gasova iz naše kotlovnice, a to košta. Obaveze koje imamo su dosta visoke. Država bi morala imati više sluha za ovakva privredna društva, ali ne da nam daje milostinju nego da se u procesu javnih nabavki određeni poslovi rezervišu za nas, kad već postoji takva zakonska mogućnost. Takvo rješenje je postojalo i u bivšoj državi, a postoji u EU. Nije rješenje za ove kategorije povećanje socijalnih davanja, nego poticaji za zapošljavanje kako bi te osobe zarađivale i punile budžet - misli Armin i naglašava da su u TMP puni planova, ali ih je teško realizovati. Direktor TMP-a Veselin Rebić, inače slijepa osoba, kaže da je zadovoljan u kom pravcu preduzeće ide.

SAMOPOŠTOVANJE

- Zapošljavamo 35 osoba s invaliditetom koje, zahvaljujući tome, imaju osjećaj važnosti, samopouzdanje... To mi je zadovoljstvo i takav mi je bio nijet kada sam odlučio da se vratim u BiH poslije rata - kaže Rebić.

Inače, vid je izgubio u petoj godini života, usljed eksplozije bombe od koje su poginula njegova dva brata, ali je uspio završiti fakultet. Na pitanje o tome  kakvi su uslovi za školovanje slijepe djece bili onda, a kakvi sada, kaže da je to nekada bilo neuporedivo bolje.