Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

 Tako je govorio Z. Z.: „Ja u BiH znam dobre Bošnjake i Hrvate, koji odlično sarađuju u biznisu, svi su zajedno u sportu, i u kulturi. Problem je u nama, političarima. Od politike dolaze problemi. Zaboravljmo da se radujemo životu. Trebamo da živimo, da shvatimo da smo svi prolazni, da dolazimo i odlazimo. BiH je donijela 3.000 odluka koncenzusom, ali znam i da ima etničkih prepreka. Ali dajte da ih prevaziđemo. Političari treba da se bore za prava drugih etničkih zajednica. Tako ćemo imati i napredak u regionu“, rekao je u jednom intervjuu za N1 televiziju, Zoran Zaev, lider makedonskih socijaldemokrata i predsjednik Vlade Republike Makedonije.

Za početak ćemo, mora se, ali ćemo kasnije nadoknaditi, zanemariti to što riječju nije spomenuo treći bosanskohercegovački narod, Srbe, pa samim time ni Republiku Srpsku.

Da li bi kandidat Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Denis Bećirović, mogao i htio kazati nešto slično? Naravno da bi: odgovornost je kod nas odavno deložirana, a činjenice vrijede kao turska lira, danas malo, a sutra ko zna.

Denis Bećirović se, naime, ne smatra prolaznim i ako ima nešto o čemu ružno sanja, onda je to upravo odlazak iz politike. U njoj je od srednje škole, da bi sa dvadeset i tri godine, da samo toliko, postao zastupnik u Parlamentu Federacije BiH. Do dana današnjeg je bio nešto u politici i bez politike bi imao posao srednjoškolskog profesora i jedinstveni matični broj građanina.

Tako pišu Slovenci: „Političke promjene u Makedoniji i izbor Zorana Zaeva za premijera predstavlja novi vjetar u regionu, posebno u Bosni i Hercegovini. Zaevov Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) postao je ključna stranka nove Vlade Republike Makedonije. Politička doktrina Zaeva zasnovana je na konceptu jedno društvo za sve, što znači društvo koje nikoga ne isključuje bez obzira na etničku, vjersku, političku ili bilo koju drugu pripadnost te se temelji na tome da svi zajednički rade na prosperitetu Makedonije i svih njenih građana. Taj koncept našao je plodno tlo i kod pojedinih političara u BiH, a jedan od njih je i Denis Bećirović, čiji politički koncept je Bosna i Hercegovina, jedna država za sve i svi za BiH. Najavljena inkluzivna politika Bećirovića, ipak, predstavlja novi kvalitet na političkoj sceni BiH, a to se pokazalo i kroz široku podršku različitih političkih subjekata i pojedinaca njegovoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. To može biti osnova za stvaranje snažnog probosanskog fronta. Pobjeda tog koncepta i Bećirovića na predstojećim izborima za Predsjedništvo BiH predstavljala bi nadu i podsticaj, posebno mladima, da su moguće promjene i u Bosni i Hercegovini. Zbog toga predstojeći izbori nude mogućnost da Bosna i Hercegovina iznjedri svog Zaeva“, piše, uz puno toga drugog, u analizi Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), iz Ljubljane.

Treba li, da se odmah upitamo, Denisa Bećirovića i, to pogotovo mogućnost da u njemu dobijemo svog Zaeva, shvatiti ozbiljno? U najkraćem: aha. U nešto širem: treba koliko i mogućnost da vlasnik Starta BiH zaigra umjesto Messija, a autor ovog teksta  preuzme Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda.

Može i obratno.

Kratki pregled razlika 1: Makedonija je, u čemu malo liči na nas, duboko podijeljeno društvo na makedonsku većinu i albansku manjinu koju zastupa niz različitih stranaka koje se, suštinski, razlikuju u oblicima klijentelizma. Predizborna kampanja Zorana Zaeva temeljila se (i) na zagovaranju jednog društva dva naroda i zbog toga je dobio neveliku, ali simbolički značajnu podršku Albanaca sa kojima Makedonci, ne pretjerano uspješno, pokušavaju uspostaviti istinski suživot, umjesto odvojenog života zajednica koje su jasno teritorijalno odvojene, čak i u Skoplju, gdje se tačno zna ko živi u starom, turskom dijelu, a ko u novijim naseljima.

Ono što se u staroj, predratnoj i tenkovima pregaženoj Bosni i Hercegovini moglo smatrati manom Makedonije, u novom je vremenu, onom sa kraja prošlog i početka ovog vijeka, postalo prednost. Ta zemlja, naime, nikada nije bila tigrova koža, već zbir područja na kojima dominira jedna od dvije najbrojnije nacije. Ostali, Srbi, Turci, poneki Bošnjak, pa Romi i tako redom, ni brojem ni političkom snagom ne igraju značajniju ulogu.

Iako, dakle, nema unutarnje, formalne, etnički definirane granice razdvajanja, Makedonija u praksi jeste podijeljena zemlja. Vidi se to, nakon samo pola sata vožnje od Skoplja u, recimo, Tetovu, tamo gdje se uglavnom čuje albanski jezik, gdje su se za vrijeme rata na Kosovu vijorile zastave UČK, njeni ranjenici liječili ili najnormalnije, kao da su usred Ferizaja, šetali u uniformama.

Ta se nekadašnja mana, da ponovimo, pokazala kao prednost u kratkom makedonskom ratu u kojem su napetosti bile kao naše, ali intenzitet borbi nije, kao što ni uspostava kontrole na nekom području nije podrazumijevala zločine bosanskohercegovačkih dimenzija.

Mi smo iz života prešli u suživot – ili u sukurac, kako je to rekao Abdulah Sidran – dok Makedonci obje nacije pokušavaju iz suživota preći u život. Polako, mučno, češće na inicijativu većine, ali i uz one pripadnike manjine kojima ne treba objašnjavati da država u kojoj žive, ipak, nije prolazna elementarna nepogoda i da se neće jednoga dana probuditi u Albaniji proširenoj cijelim Kosovom i dijelovima Makedonije.  

Kratki pregled razlika 2: Malo nakon što je Zoran Zaev formirao vlast – ne i pobijedio na izborima, jer je tijesnu većinu osvojio njegov prethodnik, nacionalistički megaloman Nikola Gruevski – u Sofiju je otputovao bivši makedonski ministar kulture Robert Alagjozovski i vratio se sa bugarskim priznanjem makedonskog jezika, decenijama negiranog u toj državi.

Nisu, naravno, Bugari preko noći došli tobe i shvatili da ako već priznaju državu, samim time priznaju i njen ustav u kojem piše da je službeni jezik Makedonije – makedonski, već su, zajedno s Amerikom i drugim zapadnim silama, pokazali kako nova vlast ima podršku onih kojima se nikako nije sviđala ljubav stare i Rusije. Malo zatim, Makedoniji su otvorena vrata NATO-a, a kraju idu pregovori sa Grčkom oko imena. Zauzvrat je iz EU poručeno da je Grčka izašla iz krize iz koje se, s obzirom na veličinu duga i mogućnost vraćanja, izaći može samo oprostom potraživanja. On se, naravno, nije dogodio.

„Čitatelj se sa čuđenjem može zapitati: 'A što će Putinu tamo neki Gruevski? Zemlja je mala, bez zajedničkih granica sa Rusijom…' Odgovor na to pitanje je jednostavan. Autoritarnom vladaru su nužne marionete, slučajni prolaznici koji će mu pomagati u očuvanju vlasti. Kontrola nad Makedonijom može biti još jedan balvan na kojem će se dva jarca sudariti, još jedan povod za egzibicionističko odmjeravanje Rusije sa Zapadom. Zatim, tu je i prisutnost na granici sa Kosovom, mjestašcem na zemljopisnoj karti Evrope koje ne bi bilo loše minirati i tako ponovno zaigrati po živcima Europljana i Amerikanaca. Pa je onda tu i rezervna varijanta za još neki (opet južni) plinovod, prilika da se neposlušna Bugarska teatralno ignorira. I, na kraju, Gruevski na vlasti – to su garantirani dim i haos, a Putin izgleda moćno samo zamagljen dimom“, napisao je u aprilu 2017. Vitalij Portnikov na portalu grani.ru.
Zoran Zaev na vlasti – to je, je li, Makedonija pod američkim uticajem i kontrolom.

O snovima i kontekstima: Povlačenje paralela u politici i povijesti je zavodljivo i održivo sve do kontekstualiziranja aktera i događaja. Makedoniji su sudbina, trenutak i položaj dali na važnosti, dok Bosna i Hercegovina gubi pažnju Zapada, očito zadovoljnog time što se ne puca, te nimalo zabrinutog za prevaziđene resurse poput ćumura i potpuno nezainteresiranog za prirodna bogatstva tipa prase, šljiva i vrabaca.

Sve i da je kapacitiran poput makedonskog premijera, Denis Bećirović bi, eventualno, u nekom suludo sretnom spletu okolnosti, mogao biti tek federalni Zaev. No on se, znamo, kandidira za šefa države sa narodom više nego ga ima tamo gdje su se socijaldemokrate za vlast izborile vještinom i hrabrošću svog vođe. Zoran Zaev je svoju stranku preuzeo u rasulu, obnovio je, uspostavio komunikaciju sa manjinskim narodom i nije se libio bitna ministarstva dati nestranačkim kadrovima. Denis Bećirović je ostatak Lagumdžijinog SDP-a i odabir Nermina Nikšića koji ga, koliko sutra, može i za glavu skratiti.

Sve u svemu, SDP-ov kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva ima šansu biti naš Zaev koliko i naš Maradona, Castro ili Milena Dravić, ma šta o tome tvrdio slovenski institut čiji se šef, što je, je li, puka slučajnost, preziva – Bećirović.