Intervju

Iz arhiva Starta "izvlačimo" zanimljiv tekst- intervju sa tada najstarijim potomkom carske loze Habsburgovaca. Željko Ražnatović Arkan mu je tada prijetio da će završiti kao njegov čukunstric, Franc Ferdinand, ako se pojavi u Bosni. Otto je umro prirodnom smrću 4. juli 2011. u Njemačkoj.

Devedesetdvogodišnji Otto von Habsburg boravio je u Sarajevu na proslavi 110. rođendana Kliničkog centra. Iako mu nedostaje još samo osam godina da zaokruži stoljeće života, živahni plemić je bez ikakvih problema odgovarao na zahtjeve protokola. Ništa manje nije bio srdačan i susretljiv prema novinarima. Jedini problem bio je njegov pretrpani raspored. Intervju s Ottom von Habsburgom uradili smo bukvalno pola sata pred odlazak iz Sarajeva.

U Sarajevu je tih dana bilo pakleno vruće, ali on uopće nije pokazivao znake umora. Na pitanja je odgovarao koncizno i s nevjerovatnom lucidnošću. Jednostavno, vitalnost Otta von Habsburga je fascinirajuća.

Vještački je napravljena srpska većina preko koje su Srbi u Jugoslaviji dominirali

 Kako Vam danas izgleda Bosna i Hercegovina, devedeset godina nakon odlaska Austro-Ugarske s ovih prostora?

- Bio je to težak put, teških devet decenija za Bosnu. Saveznici su krajem Prvog svjetskog rata nametnuli mirovni sporazum ne pitajući ljude gdje oni žele da idu. Mirovni sporazum imao je za cilj uništenje Turske imperije, a potom i Austro-Ugarske, jer je način odlučivanja bio potpuno isti. Sada plaćamo istu cijenu za ponovljenu grešku i u Iraku, a to isto se desilo Bosni i Hercegovini. Bosna je bila smještena u zemlju zvanu Jugoslavija. U njoj je bila i Hrvatska, koja je pokazala da ne želi podnositi autoritet Jugoslavije. Vještački je napravljena srpska većina preko koje su Srbi u Jugoslaviji dominirali. Postalo je vrlo jasno da Srbi nisu željeli nikakav demokratski sistem; diktirali su Hrvatskoj i BiH sa visine.

Slično je i s današnjim Irakom — i on je stvoren vještačkim putem. Irak nije bio poznat prije 1919. godine, čak ni njegovo ime nije bilo poznato. Saveznici su spojili šiite koji čine 49 posto ukupnog stanovništva. Drugi je bio Kurdistan, koje su zvali planinski Turci, i na kraju Tikrit, koji je, zapravo, bio poput Srbije. Oni su bili veoma ratnička, agresivna nacija koja je tragala za moći. Posljedično, danas se u Iraku dešava ono što je Milošević radio Bosni. Dakle, to je ta evolucija.

Glavna stvar, po meni, bila bi da se konačno napravi rješenje koje će donijeti mir. Za BiH je to prilično jasno — ona želi u EU i tamo će i biti. To znači samoopredjeljenje za Kosovo — pitajmo Kosovo šta ono želi. A Srbija može da radi šta hoće, mada se zaista nadam da će Srbi na kraju shvatiti gdje je njihov pravi interes. Ja sam u potpunosti protiv srbijanske diktature; ja sam za samoopredjeljenje Kosova, iako se to Srbima nimalo ne sviđa. Ali moramo se odlučiti — ili smo demokrate ili nismo. Ako smo demokrate, moramo raditi na tome da pokažemo kako ljudi nisu stvoreni da služe državi, već je država stvorena da služi njima.

 Kako bi izgledala Bosna i Hercegovina, pa i Evropa, da nije bilo Sarajevskog atentata?

- Reći ću vam jednu stvar — ja sam se mnogo dopisivao s gospodinom Đinđićem u vrijeme kad je on bio premijer Srbije. Njegovo zadnje pismo primio sam na dan kada je ubijen. Njegovo ubistvo bila je ista vrsta plana kakvog je svojevremeno stvorila i sprovela organizacija Crna ruka, koja je organizirala atentat na Franza Ferdinanda.

Arkan mi je zaprijetio: Završićeš kao Franc Ferdinand

Arkan Vam je prijetio da će Vas ubiti ako ponovo dođete u Bosnu?

Da, to je bilo kada sam po drugi put trebao doći u Sarajevo, bilo je to povodom neke ceremonije. Arkan mi je poručio da ću završiti kao moj čukundjed Franc Ferdinand ukoliko se pojavim u Bosni. Kada sam dolazio, nosio sam to Arkanovo pismo u džepu, no on se nije pojavio.

Nasljednici Franca Ferdinanda oprostili su Gavrilu Principu za ono što je učinio. Da li ste mu Vi oprostili?

- Ja sam apsolutno za oprost. Ne trebamo mi nositi sa sobom ta ratna vremena i tuđe greške. Ja ne pamtim neprijateljstva duže od dvije godine. Jer vidite, ako to nosite sa sobom, slabite sami sebe.

Glavni cilj Bosne i Hercegovine je priključivanje evropskim integracijama. Da li je, prema Vašem mišljenju, Bosni i Hercegovini mjesto u Evropskoj uniji?

- U potpunosti, od samog početka.

 Vidite, naš je princip da sve evropske zemlje imaju pravo da budu u Evropskoj uniji. Ono što mi treba da uradimo jeste da podržimo BiH na tom putu

Šta Austrija može učiniti kako bi pomogla da BiH što prije uđe u EU?

- Čitav proces evropeizacije napreduje i postaje sve zahtjevniji. Pogledajte, EU još nije primila Hrvatsku. Mada ja smatram da će Hrvatska ući u EU 2007. godine, pred njom još ima dosta zahtjeva. Pred Bosnom još i više. Naš je zadatak da nastavimo s insistiranjem da BiH ima puno pravo na članstvo u EU. Vidite, naš je princip da sve evropske zemlje imaju pravo da budu u Evropskoj uniji. Ono što mi treba da uradimo jeste da podržimo BiH na tom putu. Ja ću svakako podržavati bosanskohercegovačku vladu u zahtjevima za ulazak u Evropsku uniju. Međutim, problem je što vrijeme prolazi i najveća greška će biti ako se propusti voz. Ja ću lobirati da BiH što prije uskoči u taj voz.

Kakav je Vaš stav prema EU, s obzirom na to da ste monarhista, dakle neko ko želi da njegova domovina ima svoje granice?

- To je vrlo jednostavno — ja sam u potpunosti za Evropsku uniju. Iz nekoliko razloga. Evropska unija je prvenstveno zajednica sigurnosti, a tek na drugom mjestu je priča o ekonomiji i sličnim stvarima. Sigurnost je osnovni preduslov za bilo kakav ekonomski razvoj. Zato ja i insistiram da se BiH i Hrvatska potrude kako bi što prije ušle u EU. Ako bi mene pitali za savjet, mislim da je to suštinsko rješenje za BiH; u suprotnom, svašta se može dogoditi. U ovom trenutku, dok mi sjedimo ovdje i pričamo, u svijetu se vodi šesnaest ratova. Mnogi od njih nikada se nisu ni spomenuli u medijima. Svako mora imati kuću, a kada imate kuću, uvijek neko želi da vas izbaci iz nje ako se niste osigurali. Zbog toga sam ja za to da BiH bude primljena u EU. Isto to mislim i za Crnu Goru — ako bi ona htjela da bude članica, ja bih je u potpunosti podržao. I Makedoniju također, i Kosovo također.

Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnija stvar koju je Austro-Ugarska uradila za BiH?

- Smatram da je donijela puno, puno progresa BiH i da je za to bogato nagrađena odanošću Bosanaca i Hercegovaca. U Prvom svjetskom ratu vojnici iz BiH bili su među najvjernijim i najodanijim vojnicima Austro-Ugarske carevine.

Kada nekom govorite o BiH, koje su najvažnije tri stvari vezane za Bosnu koje istaknete?

- Prva je odanost evropskoj orijentaciji, što je i logično. Druga je da imamo veliki interes da imamo islamsku populaciju u EU, jer ja smatram da je islam velika svjetska, ali i evropska religija. I treća i najvažnija stvar jeste prava evropska tradicija — morate samo pogledati kakva je to tradicija, i zbog toga mislim da BiH ima pravo biti u EU.

Došli ste u Sarajevo na proslavu 110. godišnjice Kliničkog centra. Kakav je bio prvi utisak kada ste vidjeli bolnicu koju je Vaša porodica izgradila prije jednog stoljeća?

- Ako doživite nesreću, onda je sigurno bolje naći se ovdje nego na bilo kom drugom mjestu (smijeh). Mislim da Klinički centar ima potencijal moderne evropske klinike, što je veoma važno.

Da nije bilo Bosanaca, ne bi bilo ni mene

Imate i zanimljivu priču o Bosnacima, možete li je podijeliti s našim čitateljima?. 

- Pred početak Drugog svetskog rata bio sam u Njemačkoj. U to vrijeme radio sam na svom doktoratu, i otišao sam u Minhen po dokumentaciju. Naravno, to su bili dani kada je Hitler već došao na vlast. Naveče, kada sam stigao u Minhen, u kuću moje bake, došao mi je nepoznati gospodin iz tajne njemačke policije. To je bio jedan Musliman iz Bosne i rekao mi je: Pazi se, ako ostaneš, sutra je na tebe red. A, ustvari, ja sam povremeno pisao za najjače antinacističke novine u to doba i to poslijepodne, kada sam stigao u Minhen, Gestapo je izvršio prepad na redakciju.

Uhapsili su glavnog urednika koji je umro nekoliko dana poslije. Kada su saznali za vezu između mene i tih novina počela je potraga. Naravno, čim sam to saznao napustio sam Minhen. I drugi put, dvije godine poslije, jedan Bosanac mi je spasio život. Zvao se Ismet Aganović.

 On me je upozorio kako neko blizak meni sarađuje sa Gestapom i da im je rekao za moje veze s onim antinacističkim novinama. Tako, da nije bilo tih Bosanaca, ja danas ne bih bio ovdje.