Život / Kultura

 Šesti roman Emira Imamovića Pirkea "Plan savršenog neuspjeha" je drama o krhkosti žilavog čovjeka na poduzetničko-turističkoj podlozi, o imanju i nemanju, o kognitivnoj asonanci koja vodi prema – bazenu od blata, napisao je o novom romanu Emira Imamovića, urednik Kruno Lokotar.

"Privučen oglasom kojim se građevinsko zemljište ili već postojeće, derutne kuće, nude za jedan euro pod uvjetom da postanu turistički kapaciteti, sredovječni sarajevski pravnik, nekad novinar, kasnije nevidljivi djelić glomaznog i korumpiranog administrativnog aparata, čovjek osigurane egzistencije i propalog privatnog života, odlučuje prodati imovinu, odseliti u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnik apartmana s bazenom. Njegov, kao i identičan plan drugih stanovnika Zadomišta – sela koje je iz pitoresknog evoluiralo u odvratno – spektakularno propada. Nesuđeni turistički djelatnik živi s duhovima cijelog, opustjelog mjesta, ali i onima iz svoje prošlosti, dok se sadašnjost trudi da mu ionako upropašten život dodatno zakomplicira. San o lakoj zaradi i ugodnoj starosti pretvara se u moru suočavanja s pogrešnim izborima, pokidanim vezama, izgubljenim prijateljima i zakašnjelom drugom prilikom. Onom za koju bi glavni junak volio da se nikada nije dogodila i s kojom ne zna što bi", ističe Lokotar.

Navodi Lokotar da je lik koji je " Pirke stvorio po mnogočemu atipičan i jedinstven, između egzistencijalizma i bliskog nihilizma proteže se čovjek koji kao da je sve što mu se dogodilo provocirao i i sada sjedi i sijedi s ostvarenim željama, a bez novih koje bi mu dale smisao. Njegova kontemplacija i razorna iskrenost preispituju civilizacijske standarde i laži vremena u kojem su koktel društvenih normi i koncept života od nerada zapravo razorni kao i onaj Molotov".

Književna kritičarka Jagna Pogačnik u svojoj kritici Imamovićevog novog romana napisala je sljedeće:

" Na Emira Imamovića Pirkea, uz malo truda, mogli biste naletjeti na raznim mjestima. Početkom rujna, recimo, u rodnoj Tuzli na književnim susretima Cum grano salis gdje će vas, između ostaloga, provesti kroz svečanu dodjelu regionalne nagrade Meša Selimović. Potom u istom mjesecu, kad se vrati u Šibenik, na festivalu alternative i ljevice FALIŠ čiji je jedan od pokretača, pa početkom prosinca u Puli kao člana programskog odbora i sjajnog moderatora na Sa(n)jam knjige u Istri… itd. Ako vam se ne putuje ili pak ne izlazi iz kuće, bude li neka repriza, eto njegova imena među koscenaristima na odjavnoj špici serije Dnevnik velikog Perice i nekih drugih, kao i među novinarima i kolumnistima raznih novina i portala… Čini se, svugdje možeš naići na Pirkea, ali što je najvažnije, moguće je to čak šest puta i u knjigama! Dok se spremate pročitati njegov šesti roman, koji je nakon nešto traganja i promjena pronašao svoj naslov u Planu savršenog neuspjeha, a sam ga autor i njegov stalni urednik Kruno Lokotar proglašavaju totalno drukčijim od drugih, prisjetimo se od čega bi se to on mogao razlikovati", piše ova književna kritičarka pa nastavlja:

" Emir Imamović Pirke debitirao je romanom Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince (2006.) koji započinje kao krimić u kojem dva kriminalca pokušavaju oteti tajkunsku kćer, ali do kraja sve prerasta u komediju s galerijom nevjerojatnih likova. Drugi roman Tajna doline piramida već naslovom otkriva o čemu se tu točno radi, no možda je potreban još samo jedan hint – brdo Visočica. Uslijedilo je Treće poluvrijeme koje se 'otvara' pronađenim leševima u jami kraj zabačenog bosanskog gradića i širi prema tematiziranju ratnog profiterstva, poraća i pojave vehabija, a upravo će vehabizam u Bosni i Hercegovini biti temom Terorista, dokumentarističke fikcije, hibrida istraživačkog novinarstva i književnosti. Između ta dva romana smjestilo se i Vršenje dužnosti, priča o policajcu, neambicioznom i u poslovnom i u privatnom životu, koji se nađe u događajima koji su vrlo eksplicitan presjek našeg tipičnog noira, u čijem je žanrovskom ključu roman i pisan. U svim tim romanima Pirkeove su se komparativne prednosti iskazivale u vještini i lakoći pripovijedanja, kontroli nad mnoštvom likova i pripovjednih dionica, odličnim dijalozima i humoru koji čitatelja uspije nasmijati čak i onda kad se suoči s najokrutnijom od svih istina, a ta je da Pirke u svojim romanima piše o stvarnosti. " 

Pogačnik u svojoj kritici Imamovićevog novog romana ocjenjuje da je on komorniji od svojih prethodnika i fokusiran na lik sarajevskog pravnika u srednjim godinama, koji nakon rastave braka i životnih okolnosti koje se mogu svesti na to kako su „svi veliki planovi završili još većim razočarenjima“, odlazi u Zadomište, selo u Dalmatinskoj zagori.

" Premda je okidač za tu odluku poduzetničke naravi - da za male pare kupi zemljišta i kuće i pretvori ih u turističku destinaciju - vrlo brzo taj plan o tranzicijskom snu propada iz prozaičnog razloga što tamo turista nema, a nema ni stanovnika koji su se u međuvremenu iselili u potrazi za boljim životom koji je uvijek negdje drugdje. On tako u Zadomištu ostaje gotovo potpuno sam, kao čuvar kuća u zimskom i ljetnom periodu, u selu koje malo-pomalo ostaje i bez struje, a povremeni susreti s lokalnim poštarom ili suprugom djelatnika HEP-a koja mu postaje povremenom ljubavnicom, nimalo ne ispunjavaju njegov život. „Puno pijem i često pišam u bazene“, prva je rečenica romana koja slikovito, in medias res, uobličava stanje u kojem susrećemo protagonista koji se tu nije našao samo kao žrtva nesretnih slučajnosti, već i vlastitih pogrešnih izbora i što je najvažnije – toga je itekako svjestan. Iz prošlosti vrebaju demoni, sadašnjost je puka letargija, a budućnost baš nimalo ne obećava", navodi Pogačnik te nadalje dodaje:

" Premda na početku u čitatelja možda postoji neka zamisao kako je riječ o romanu o pojedincu čiji je odlazak neka vrsta bijega u prostor očišćen od silnica od kojih bježi, slično onome što, primjerice, čini Prtenjača u romanu Brdo, ovdje je riječ o nečem još bezizglednijem. Odmak iz urbanog u ruralno, iz Sarajeva u vukojebinu fiktivnog i značenjski jakog imena Zadomište, potaknut jednom od tipičnih tranzicijskih laži, doista jest i posljedica prijašnjeg protagonistovog života, prisutnog u epizodama iz prošlosti za koje ne znamo, niti je bitno, treba li i na njih u potpunosti primijeniti rečenicu - „svoju su povijest izmišljali kao i ja svoju“. U svrhu kontekstualizacije onoga što se zbiva u sadašnjosti u roman su vješto montirane neke ključne reminiscencijske epizode – od dana kad je propao njegov brak i postao je otac na daljinu, preko odnosa s  rijetkim prijateljima, do snimanja godišnjice srebreničkog genocida sa slovenskom produkcijskom kućom. Razočaran, usamljen, doveden do gotovo potpunog nihilizma, stanja u kojem više i ne očekuje da mu bude lijepo, nego možda samo jednostavno, protagonist romana preživljava tražeći nove i nove razloge nezadovoljstva, a uvijek ih na kraju i nađe jer je to jedna od rijetkih stvari koje mu idu dobro. Čak i svojevrstan preokret na kraju romana koji uzrokuje još jedno suočavanje sa stvarnošću, jedan je od događaja koji ne donosi krucijalnu promjenu, samo mu se treba nekako prilagoditi i gurati dalje. Roman pisan u 1. licu jednine, iz perspektive protagonista, dakako, ne otvara prostor za prepletanje raznih pripovjednih dionica i velik broj likova, kako je to ranije bio slučaj, no likovi s kojima dolazi u kontakt posve su dovoljan indikator da opipamo bilo i jedne i druge sredine, ruralne zadomišne i urbane sarajevske, kao i prelazak iz pozicije „nadrkanog građanina“ u „polovnog seljaka“, možda i natrag. Svi su ti likovi, u pravim trenucima i mjestima za tekst ubačeni u epizode i jezično okarakterizirani i izdiferencirani uvjerljivim dijalozima i korištenjem dijalektalnih i slengovskih blagodati.

Čini se kao da je Plan savršenog neuspjeha, odnosno njegov protagonist, ipak i posljedica onoga o čemu je Pirke pisao u prijašnjim romanima; zbog čega je čak i prebiranje po starim fotografijama samo podsjećanje na ono od čega se bježi. Arhetip suvišnog čovjeka našeg doba koji je do srednjih godina proživio rat i tranziciju, oženio se, rastao i suočio s time da njegova djeca žive u Danskoj, imao, nemao, pa opet imao novaca, a mogla bih se kladiti da mu nisu nepoznanica ni otete kurve i djevojčice, kao ni bosanske piramide. I što onda očekivati nakon što je probao biti poduzetan i aktivan, osim da se suoči s činjenicom da želje mogu biti jednostavne „poput kupovine majice kakvu imaju apsolutno svi“ i one „apsolutno neostvarive“? Svijet je pun onih kojima je ormar već prepun majica, pa preostaje još samo ovo drugo, spremno zakomplicirati ionako već kompliciran život. A onda, logično, i roman mora biti drugačiji i u njemu više nema mjesta za razgranatu fabulu i puno humora", navodi  književna kritičarka Pogačnik.

Emir Imamović Pirke rođen je  u Tuzli , novinarstvom se bavi od 1992. godine. Bio je glavni i odgovorni urednik magazina "Dani". Bio je izvrši urednik magazina Gracija. Kao kolumnist radi za medije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, između ostalog i za magazin Start BiH. Radio je scenarije za serije, dokumentarne i igrane filmove, autor je dramskih tekstova za predstavu Dine Mustafića, Samo nek ne puca, i S.U.R. Sajgon rediteljice Lajle Kaikčije.

Roman "Plan savršenog neuspjeha" je njegov šesti roman. Izdavač ovog romana  je V.B.Z. d.o.o. Zagreb.