Život / Ljepota i zdravlje

Piše: Rubina Čengić

Oko 50 ljudi u Federaciji BiH svake godine od Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja u FBiH zatraži pomoć za liječenje van BiH jer zdravstvene ustanove u FBiH određene zahvate ne rade jer nisu osposobljeni za njih i nemaju opremu i potrebne kadrove. Istovremeno, te bolesti i intervencije uglavnom nisu obuhvaćene pravilnikom za plaćeno liječenje van BiH i Zavod odbija zahtjeve.

- O prijedlozima za liječenje van BiH koje podnose kliničke zdravstvene ustanove odlučuje Stručna komisija za upućivanje na liječenje u inostranstvo i ukoliko oni utvrde da predloženo liječenje u inostranstvu nije predviđeno Pravilnikom - prijedlog bude odbijen. U skladu sa Pravilnikom kliničke zdravstvene ustanove službenim putem podnose prijedloge za liječenje u inostranstvu, pa ukoliko se pacijenti sami obrate Zavodu za pomoć radi upućivanja na liječenje u inostranstvo mi ih upućujemo na proceduru propisanu Pravilnikom - pojašnjavaju iz Zavoda naglašavajući da Pravilnik o uvjetima i postupku upućivanja osiguranih lica na liječenje u inostranstvo propisuje oboljenja, stanja i povrede koja se ne mogu liječiti u FBiH i zbog kojih se osigurana lica mogu uputiti na liječenje u inostranstvo. U Zavodu ne mogu govoriti o tome zašto bolnice ne uvode nove metode liječenja jer „o tome nemaju saznanja“.

EDUKACIJA

Informacije sa terena pokazuju da napredak uglavnom zavisi od lične volje pojedinaca u samim bolnicama i razumijevanja menadžmenta, ali da sistemski plan razvoja ili saradnja među bolnicama u FBiH ne postoji. U Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru je sredinom prošle godine pacijentu transplantiran bubreg napravljen 3D-printerom. Osnovana je laboratorija za HLA-tipizaciju neophodna za transplantacije organa, pokrenuta je vitreoretinalna hirurgija na Klinici za očne bolesti, uvedena ekektromioneurografija na Klinici za neurologiju, osnovan Centar za medicinu spavanja... Pojašnjavaju da svaka primjena novih načina i metoda liječenja započinje stručnim i naučnim usavršavanjem medicinskog i dijela nemedicinskog osoblja.

- Imamo na raspolaganju brojne medicinske web-stranice sa najnovijim dijagnostičkim i terapijskim smjernicama i algoritmima, softvere koji pomažu liječnicima u svakodnevnom radu, medicinsku literaturu: knjige, prospekte, časopise, redovito sudjelovanje na stručnim i znanstvenim skupovima, tečajevima i radionicama. Specijalisti i subspecijalisti iz drugih zdravstvenih ustanova unutar BiH i inozemstva dolaze u našu bolnicu kako bi prenijeli svoje iskustvo i nove spoznaje na domaći kadar. Sva nova saznanja služe kao zamjena ili nadopuna postojećim, te se primjenjuju kao nove dijagnostičke i terapijske metode koje se koriste u kliničkoj praksi - pojašnjava Ivan Ćavar, pomoćnik direktora za nastavu i naučno-istraživački rad u SKB Mostar.

Naglašavaju da novac za sve ove aktivnosti obezjeđuju iz tekućih sredstava same ustanove i da ljekari koji dolaze iz drugih zdravstvenih ustanova u svrhu edukacije bolničkog kadra sa bolnicom potpisuju ugovor o djelu na ograničeno vrijeme.

- Samo kontinuirana edukacija i provjera znanja od strane mentora i starijih kolega za vrijeme obavljanja specijalističkog i subspecijalističkog staža, slanje na simpozije, tečajevi i radionice u zemlji i inozemstvu omogućavaju napredak i uvođenje novih metoda liječenja - pojašnjava Ćavar.

U Tuzli uveliko rade tansplantacije jetre i bubrega s umrlih donora i od živih srodnika i transplantacije koštane srži, a veliki broj operacija rade laparaskopskom metodom.

- Za uvođenje novih metoda liječenja je potreban prostor, kadar i oprema i opet novac ne igra ključnu ulogu, nego volja i želja pojedinca da radi na sebi, da uči i da se usavršava, a sa njima onda dolazi i novac. Osim vlastitih sredstava, mi imamo pristup evropskim fondovima za prevenciju zdravlja, ali težište je na edukaciji i osim želje pojedinca mi mormao imati na umu da klinički centri imaju i obavezu da budu lideri u uvođenju novih procedura - pojašnjava Zijo Rifatbegović, načelnik hirurgije u Kliničkom centru Tuzla.

Podsjeća da su u ovom Kliničkom centru posljednjih godina transplantirali 180 bubrega i 21 jetru i da bi mogli i više da ima više slučajeva moždane smrti i donora organa.

NEMA VIZIJE

- Mi prvo postojeći kadar obučavamo ovdje na postojećoj opremi i tek onda idemo u nove nabavke. Sa druge strane mnogo ljekara ide na edukaciju u evropske visokofrekventne centre, a onda po povratku rade sa supervizijom iz tih centara. Nakon 15 do 20 zahvata sa supervizijom počinju raditi sami. To je tzv. drenažni proces koji sada, sa novim tehnologijama, traje mnogo kraće nego prije, oko dvije godine ili period u kom novi, recimo, hirurg napravi 20 do 25 zahvata pod supervizijom - pojašnjava Rifatbegović.

Iz sarajevskog Univerzitetskog kliničkog centra nismo dobiti informacije iako smo poslali upit i naknadno molili za odgovore. Posljednjih par godina u javnosti su prisutne brojne informacije kako je ljekarima iz ove bolnice zbog štednje novca značajno smanjena mogućnost usavršavanja van BiH.

Bivši predsjednik Ljekarske komore kantona Sarajevo Fahrudin Kulenović, inače ekspert za unutrašnju organizaciju u zdravstvu, kaže da je do nekoliko godina unatrag cijeli proces usavršavanja i uvođenja novih metoda liječenja značajno usporio u odnosu na godine prije toga.

- Naši ljekari su bili dio brojnih naučnih istraživanja koja su se odvijala širom Evrope, uglavnom na velikim institutima koji bi raspisivali konkurse i pozivali ljekare koji žele da se uključe u ta istraživanja. To je najbolji način za uvođenje novih metoda liječenja u neki zdravstveni sistem, pa i za nas. Posljednjih godina je toga mnogo manje, ljekari iz javnih ustanova u Sarajevu sve manje idu van na edukacije i usavršavanje i zbog tih redukcija mnogi ljekari napuštaju javno zdravstvo, a ljekari su najvažniji resurs, oni nose promjene i modernizaciju - kaže Kulenović.

Svi sagovornici potvrđuju da među bolnicama u BiH nema komunikacije ili dogovora o tome koji bi centar mogao šta da radi i u kom pravcu da se usavršava, a ni ministarstva u FBiH i BiH u cjelini nemaju jedinstvene vizije ili sinhronizovan plan razvoja zdravstva. Kako se klinični centri u BiH razvijaju svaki za sebe i na osnovu ličnih afiniteta pojedinca ili odluke menadžmenta o kupovini neke opreme, često se dešava da pacijenti iz jedne bolnice u BiH budu otpremljeni na liječenje „u neku kliniku u Evropi ili regiji“ iako liječenje mogu dobiti i u BiH.

KOMUNICIRAJTE

- Među centrima ne postoji komunikacija i zajedničko unapređivanje procedura, dogovaranje šta nam je potrebnije ili šta bi koji centar mogao da radi kako bismo pokrili što širu paletu usluga, a ne radili svi sve, ali dosta je odgovornosti i na ministarstvima koja ne rade ništa na sinhronizaciji aktivnosti, izradi strategije razvoja. Sada je mnogo veći kvalitet komunikacije među pacijentima nego među ljekarima i centrima, ali komunikaciju među centrima treba sistematizirati i staviti u službene okvire - kaže Rifatbegović i naglašava da postoji i saradnja među pojedicima, ali da to nije dovoljno da bi ljudi u BiH dobili najkvalitetniju zdravstvenu uslugu koju bi mogli dobiti u svojoj zemlji.