Život / Kultura

Sarajlija Saša Savić danas vodi jednu od najvećih američkih reklamnih agentura, Mediacom, i već odavno je dobro poznat u svjetskoj oglašivačkoj industriji. Onim starijim Bosancima i Hercegovcima poznat je kao jedan od voditelja na popularnom Omladinskom radiju. 

U bašti sarajevske knjižare Buybok, koja je i izdavač knjige, sredinom augusta mjeseca prošle godine, u prisustvu velikog broja posjetilaca, promovirana je njegova knjiga „Četvrta violina“. Urednik  romana  Amer Tikveša predstavlja ga kao violinski ključ za čitanje Bosne, tranzicije, izbjeglištva, ljubavi i(li) samog autora. Uz odobrenje izdavača, ove nedjelje prenosimo odlomak iz knjige:

(...)

U Čehu sam stigao desetog aprila. Bio sam jedan od prvih koji se domogao Praga na samom početku rata. Iz Bosne sam izašao tri dana prije početka pakla, ne sluteći ništa. Plan je bio da provedem nekoliko dana sa prijateljima u Sloveniji na otvaranju ribolovne sezone. Treći dan, dok sam vadio čizme iz gepeka, preko radija sam saznao da bombe padaju na Bosnu i moje Sarajevo. U panici, iz Slovenije sam preko Mađarske došao u Beograd. Imao sam tamo rodbinu koja nije pokazala ama baš nikakvo interesovanje da me zbrine. Osim toga, vojna policija je već hapsila Bosance po Beogradu i slala ih nazad da se bore. Poslije pet dana u glavnom gradu bivše mi otadžbine, nekako sam uspio uskočiti u posljednji voz u kome niko nije tražio dozvolu za izlazak iz zemlje i otputovao u Prag. Znao sam neke ljude koji su studirali tamo. Istini za volju, nisam imao gdje drugo.

Svitala je zora kad sam sa navoštenom jaknom na sebi, tri para gaća, dva štapa za pecanje stigao u Prag i stupio u izbjegličku neizvjesnost. U Pragu je tih dana već živjelo nekoliko stotina Jugoslavaca, kako su nas Česi zvali.

Pet‑šest Slovenaca koji su predstavljali firme za proizvodnju frižidera i veš‑mašina. Desetak Hrvata koji su hodali okolo sa šalom oko vrata zaneseni Kafkom i gledali na ostatak svijeta sa pristojnog odstojanja. Potom Srbijanci, većinom beogradski šminkeri obučeni u talijansku robu, koji su danima prepričavali svoje doživljaje sa putovanja po evropskim metropolama.

Crnogorska enklava je bila jaka. Crnogorci su došli osamdesetih da bi šatro studirali film i produkciju na Praškoj akademiji. Većina njih bi se ubrzo posvetila biznisu za koji fakultetska diploma nije bila ni uslov ni potreba: snabdijevanje čeških butika kradenom robom iz susjednih, kapitalističkih zemalja. Svi su zarad toga imali nekakve fiktivne firme, sa lažnim fakturama i pečatima. Kada je sve ovo počelo, oni su nam za sto maraka izdavali potvrde da za njih radimo pa smo tako dobijali od Čeha vize za boravak. Albanci sa Kosova uglavnom su se motali po podzemlju, ali i vladali njime. O njihovim rabotama se često pisalo u novinama, ali se oni nisu družili sa nama. Makedonaca nije bilo u Pragu.

Najviše je bilo nas Bosanaca. Većinom klinci kojima nije bilo ni punih dvadeset godina, nespremni za život u tuđini, mi smo pokušavali stati na noge dok je rat bjesnio u Bosni. Prodavali smo suvenire i ostale bezvrijedne budalaštine na praškim ulicama ili radili fizičke poslove. Život nam je bio sveden na nivo bolnog iščekivanja u nadi da će nam neko pomoći, nahraniti nas ili nasmijati. Ali svakodnevnica je bila drukčija: puna nerealnih snova, razočarenja i loših vijesti iz domovine koje su svakodnevno stizale.

Tokom prvih mjeseci u izbjeglištvu uspijevao sam naći načina da zaradim tek toliko da bih preživio. Krečio sam stanove, čuvao izraelsku prodavnicu jeftine mode, prodavao igračke djeci stranih turista na stepenicama ka Praškom dvorcu, uvijek spreman da bježim od policajaca koji su kontrolisali valjanost često falsifikovanih dozvola za uličnu prodaju suvenira.

Krajem augusta sam prodavao košulje na pijaci u Pragu za Vijetnamku čije je ime bilo Ha. Dnevna zarada je bila dovoljna da ponekad nešto pojedem i platim rentu za sobu koju je Arne,

norveški student fotografije, koristio kao tamnu komoru za razvijanje celuloidnih filmova u studentskom domu Kajetanka. U ovoj sobi nikada nije svitalo jer su prozori bili pokriveni crnim folijama. Imao sam jednu košulju koju mi je poslala sestra prije tri godine iz Londona i još stariju jaknu sa rupom na lijevom rukavu. Praško ljeto se povlačilo pred vjetrom i kišom, a meni se ledila krv u žilama pri pomisli na sljedećih šest mjeseci koje ću provesti radeći na pijaci, šiban vremenskim i životnim nepogodama.

Kraj svakog mjeseca za nas je bivao poslovna tragedija. Prvih dana u mjesecu moglo se nešto i zaraditi, ali kako bi se mjesec približavao kraju, Česi bi se povlačili u svoja siva praška predgrađa, bez volje i para da sebi ili drugome nešto kupe. Ne prije sljedeće plate.

Bio je petak. Polako sam počeo pakovati košulje nazad u kutije, spremajući se da završim još jedan neuspješan dan na pijaci i odem kući iscrpljen od stajanja za štandom. Nisam ništa prodao. Praška šema bila je jednostavna: Prodaš = Jedeš. Ne prodaš = Gledaš druge kako jedu.

Mojoj tezgi prišao je čovjek širokog lica i neobrijanog osmijeha. U smeđoj kožnoj jakni, sa šapkom na glavi, dobro uhranjen, gledao me je smiješeći se.

• Pa jesi li to ti, rođače? – reče on, predstavljajući se u isto vrijeme. – Ja sam Boban, ti se mene ne sjećaš, bio si mali. Rekoše mi naši iz Bosne da moj rođak iz Sarajeva živi u Pragu, pa velim sam sebi da ga potražim! Tvoj otac i moja majka su iz iste familije, rođaci.
• Eeeej, zdravo Bobane – odgovorih glumeći srdačnost.

Kroz maglu sam se prisjećao da mi je ovoga čovjeka tata nekad spominjao, ali se lika ni u kom slučaju nisam mogao sjetiti. Raspitivao sam se za bližu i dalju rodbinu, cupkajući na vjetru.

• Imaš li vremena za kafu?
• Naravno – rekoh.

Potrpao sam kutije sa robom ispod tezge, nabio katanac i krenuo sa Bobanom ka obližnjoj kafani u kojoj su se na kraju svakog dana okupljali Bosanci.

Sjedili smo pored prozora, pričali i pušili. Braco, vlasnik kafane, donio nam je kafu i baklave. Boban je bio jedan od onih ljudi koji su imali potrebu da uvijek i svima ispričaju svoju priču, a ona je bila slična ili ista kao i mnoge priče bosanskih izbjeglica u Pragu.

Živio je udobnim životom u malom mjestu pored Drine. Imao je veliku kuću i kafanu, dosta prijatelja, bio poštovan od komšija i njihove djece. Onda je došao rat i sve se prevrnulo naglavačke. Usred noći morao je napustiti svoju kuću, svoj grad i svoju prošlost, da bi spasio živu glavu. Uspio je potrpati u kola samo ono najosnovnije. I sad je tu, u Pragu. Usred Evrope, ni na Zapadu ni na Istoku. Kao i svi mi.

Počeli smo se viđati u toj kafani skoro svakoga dana. Boban je trebao nekoga ko će ga slušati, a ja sam trebao nekoga ko će mi kupiti kafu ili čaj u danima kada ništa ne prodam. Boban je ubrzo postao popularan među bosanskim izbjeglicama. Širokog osmijeha i punog novčanika okupljao bi oko sebe zemljake i čašćavao nas kafama i pivom. Mada su njegovi stavovi i način izražavanja često odisali neobaviještenošću provincijalnog gazde, svi smo to prihvatali kao malu cijenu koja se morala platiti da pijemo i jedemo na njegov račun.

On bi se šepurio pokazujući nove odjevne predmete koji su bili ukrašeni markicama čuvenih svjetskih brendova.

• Evo sam se malo ponovio danas. Šta misliš, rođače, ujeda li ovaj krokodil? – govorio bi uz osmijeh.

Niko od nas nije imao para za krpice, a samim tim ni pristupa crnogorskoj enklavi koja je prodavala kradenu robu i mijenjala devize. Niko osim Bobana. On se sa njima srdačno pozdravljao, išao na ručkove i večere, a potom se vraćao ženi i djeci  sa još jednim parom patika i svilenom maramom za suprugu.

Moram priznati da me jedan dio njegove priče veoma interesovao. Danima mi je, naširoko i nadugačko, pričao o bosanskom javoru, najboljem drvetu na svijetu za violine. Svoje prve pare je napravio radeći za Talijana koji je dolazio u Bosnu da traži javorovo drvo za gradnju gudačkih instrumenata. Od njega je Boban pokupio prva znanja o tome. Poslije nekoliko godina tumaranja po šumama, naučio je kako da prepozna dobro stablo, kako da ga izreže u dasku od koje će majstor graditi instrumente, kako i kome da ga proda. Javor rebraš, kako ga nazivaju, vrlo je rijedak. Među stotinama stabala biće jedno ili dva koja valjaju za izradu koncertnih violina.

Kako sam i sam svirao violinu i volio hodati po šumi, imao je u meni vjernog slušaoca. Osim toga, cijela ta stvar sa drvetom bila je pomalo tajanstvena.

Poseban šmek priči davala je činjenica da je jedna od rijetkih stvari po kojima je Bosna priznata i čuvena u svijetu, pored Gavrila, Vučka i Andrića, bila nepoznanica za skoro sve njene stanovnike, uključujući i mene.

U svome praškom stanu Boban je imao 20–30 komada tog drveta i od njegove prodaje je živio i izdržavao porodicu. Uspio je navrat‑nanos natrpati u gepek te javorove daske, one noći kad je pobjegao iz Bosne, vozeći sve do Praga.

• E, vidi ovu dasku, rođače, kako ona tebi izgleda? – pitao me jednom dok smo jeli burek u njegovom stanu.
• Nemam pojma, izgleda kao i svaka druga. Daska k'o daska, zašto?
• E, moj brajko, pojma ti nemaš. Ovo ti je pravi bosanski javor, rebraš! Nema boljeg materijala za violine na svijetu. Sve najbolje violine su se oduvijek pravile od ovog drveta – podučavao me je ponovo Boban.
• Ma, Bobane, ne pretjeruj. Onolika Kanada, na zastavi joj javorov list, pa da oni nemaju bolji javor?
  • Nemoj biti budala, kad ti kažem, nema ga ovakvog nigdje. Kakva Kanada, jebala te Kanada. Onaj je Talijan dolazio u Bosnu prije nego što se znalo za Kanadu – govorio je preko zalogaja.
  • Koji Talijan?
  • Ma onaj, bolan, što je pravio najbolje violine u to doba. Kako se ono on zvaše?
  • Stradivari?
  • Nije taj, onaj drugi. Onaj sa G.
  • Guarneri?
  • E taj! On je dolazio, to se zna.
  • A kako se, bogati, to zna?Jesi li to možda saznao iz Oslobođenja?
  • E pa vidi sarajevskog mangupa, čuj u Oslobođenju! Jedan Rasim iz Zvornika, radio prije rata kao nastavnik muzičkog u osnovnoj školi, stariji čovjek, potanko mi je o tome pričao. Sjedio kod mene u kafiću, popio dvije pa 'vako priča:

Bobane, prije skoro tristo godina u Bosnu je više puta dolazio mlađi Talijan, stasit, lijep čovjek. Prvo u Han‑Pijesak, zatim u Konjic, pa opet negdje gore iznad Višegrada. Čak neki kažu da je i po Konjuh‑planini tumarao, ali se to teško da potvrditi. Ostajao bi po nekoliko mjeseci. Spavao je i jeo po hanovima, a dane provodio lutajući po šumama sa nožem i sikiricom. Priča se da je putovao tražeći drvo čiju je vrijednost samo on znao i cijenio. Obučen po mletačkim krojevima, sa kapom od čohe i visokim čizmama na nogama, odlazio bi nazad do Italije sa konjskim kolima punim svježe isječenog drveta i s osmijehom na licu. Begovi i age su ga sa čuđenjem ispraćali na daleki put, pušeći čibuke. E haj ti sad znaj, Bobane, istini za volju, nema ni slike ni zapisa koji bi dokazao vjerodostojnost ove priče. Ali, eto, priča se. Njegovo je ime bilo Gvarneri, a zvali su ga Del Gesu.

• Znaš li ti, rođače, šta znači Del Gesu?
• Ne znam.

• Del Gesu je na talijanskom Isus! Isus, Bog te ne jebo, dolazio u Bosnu da siječe javor!
• I ti toj priči vjeruješ? Zar ti čovjek nije rekao da nigdje nema ni slike ni zapisa?
• A ko bi budalu sa sikiricom slikao u to vrijeme i čime? Ko bi o njemu pisao? Bolan, rođače, i dan‑danas je pola Bosne nepismeno, a zamisli tek prije trista godina. To je bilo prije nego što se Vuk rodio, tad nije ni bilo ni olovke a kamoli pisanja! Pa je l'?
• Pa jest...

S vremena na vrijeme bih mu pomagao kao prevodilac kada je prodavao drvo praškim graditeljima muzičkih instrumenata. Prvi put smo otišli kod Otakara Špidlena, čuvenog vlasnika ateljea za izradu violina iz Praga. Njegova radionica za mene je bila riznica muzičkih čudesa: po zidovima izvješeni instrumenti u različitim stadijima nastajanja, na stolu komadi drveta i alati za rezbarenje, kalupi za savijanje drveta, desetine bočica sa bojama i lakovima, veliki sef sa gotovim instrumentima. Pan Špidlen mi je čak dozvolio da povučem gudalom nekoliko puta po žicama njegove viole.

Boban se samo smješkao jer je osmijeh bio jedini način kojim je mogao komunicirati sa Česima.

• Pokažite mi drvo koje imate – obratio nam se Špidlen.

Preveo sam to Bobanu a on je iz torbe izvadio tri javorove daske od 60 cm dužine i 35 širine. Za sve nas koji nemamo pojma o posebnosti bosanskog javora ova tri komada bi izgledala kao obično neofarbano drvo, škart od materijala za popravak klupe u pivnici naspram Kajetanke. Stvar nevelike vrijednosti. Stari majstor je uzeo u ruke drvo iz Bobanove torbe i počeo ga zagledati. Potom je nježno prelazio prstima po njegovoj površini koja se presijavala pod svjetlom radne lampe ili kuckao po njemu malim čekićem.

• Koliko tražite za ova tri komada? – zapitao je Špidlen na češ

• Bobane, stari pita kolika je cijena za ova tri komada?
• Reci mu osamsto maraka.

Ja sam zastao zbunjen i buljio u Bobana kao u neku neozbiljnu budalu. Osamsto maraka za tri daske? Je li on poludio?

• Bobane, de ne zajebaji, koliko?
• Osamsto maraka.
• Ma ne mogu da mu tražim osamsto maraka za tri daske...

Boban je bacio kratak pogled na Čeha koji je bio udubljen u milovanje bosanskog drveta.

• Imaš pravo, ne može osamsto maraka. Reci hiljadu – rekao je tiho.
• Ma ti si poludio, majke mi!
• Kaži mu da je drvo hiljada. Ne boj se, hajde kaži!

Sa strahom i nelagodom sam preveo Bobanovu cijenu. Čeh nije reagovao na ono što sam mu rekao već je jednako proučavao one tri daske. Potom je ustao i bez riječi otišao u drugu sobu.

• Ovo će da bude dobra blamaža – primijetih.
• Ništa se ti ne boj, rođače!

Poslije nekoliko trenutaka Špidlen se vratio. U ruci je držao plavu kovertu sa novcem. Hiljadu maraka. Deset novčanica sa likom prelijepe Clare Schumann!

• Koliko još komada imate na prodaju? – zapitao je sretni graditelj violina.
• Kaži mu da ću ga nazvati kad budem imao novu robu – reče Boban dok se rukovao sa Špidlenom.

Pozdravili smo se i izašli na ulicu. Boban se smješkao.

• Evo ti za kafu i nemoj o ovome okolo pričati –rekao je trpajući mi jednu klaru u džep.

Kako su dani prolazili, ja sam provodio sve manje vremena radeći na pijaci. Sa Bobanom sam ubijao sate ispijajući kafu i poneko pivo u zadimljenim kafanama, slušajući o razlici između ptičijeg i rebrastog javora. Pričajući o drvetu, zaboravljali bismo na rat u Bosni i sivilo nadolazeće jeseni. Nakon svake nove prodaje dragocjenog drveta, Boban je išao u posjetu Crnogorcima da obnovi garderobu i da glumi velikog gazdu. Jednom me je poveo sa sobom u kuću kod sredovječnog Crnogorca kojeg su svi zvali Vladika. On je u Pragu slovio za glavnog organizatora „modnog biznisa“. Pošto je imao vodu u koljenima, Vladika više nije krao po Njemačkoj. Teško se bježi od policije sa tom boljkom. On je kontrolisao sredinu terena: otkupljivao je kradenu robu od kriminalaca i preprodavao je sa falsifikovanim fakturama vlasnicima čeških butika. Bio je oženjen Jitkom Lazarovom, Čehinjom čija je komunistička porodica godinama držala važne pozicije u vladi. Od Drugog svjetskog rata naovamo, prezime Lazar je bilo konstanta u raznim ministarstvima. Možda je to bio razlog što Vladika nikada nije imao ozbiljne probleme sa vlastima u Pragu.

On je bio čudna kombinacija kriminalca, nacionaliste i komuniste. Sa zanosom je polemisao o tome kako su Veljko Vlahović i Peko Dapčević bili veći intelektualci i heroji od Kardelja i Tita, dok bi mušterijama pokazivao dezene ukradenih ženskih kostima od buret svile i džemperčiće od angore.

Ono zbog čega je Vladika bio nadaleko poznat je bio jacuzzi na terasi njegove kuće. Njegov punac je kao mlad ministar trgovine početkom pedesetih godina uspio sačuvati bronzano uho sa Staljinove biste na Letnoj, nakon što je bila minirana poslije velikanove smrti. Kada se bronzani Staljin srušio, Stanislav je pokupio njegovo uho koje je još uvijek bilo u jednom komadu i kamionom ga transportovao u dvorište porodične kuće. Bronzano uho veličine sportske škode je, obraslo mahovinom, desetljećima ležalo negdje iza kuće, sve dok jednoga dana Vladika nije odlučio da renovira svoju kuću na Hradčanima, napravi jacuzzi i tako sačuva za nove generacije sjećanje na velikog vođu. Dvojica varioca i jedan vodoinstalater su dizajnirali jacuzzi čija je osnova bilo bronzano uho. Jacuzzi je potom postavljen na terasu kuće sa koje su se vidjeli Vltava i centar grada. Pričalo se da bi Vladika pozivao mušterije da se opuste u pjenušavoj vodi i popiju pivo sa njim u Staljinovom uhu, ako bi ovi potrošili makar tri hiljade maraka za kradenu robu. Boban je bio jedan od rijetkih koji su iskusili blagodati vodene masaže u vođinom uhu. Posjeta Vladičinoj rezidenciji bila je moj vrhunac te godine u Pragu.