Život / Kultura

O njemu, njegovom talentu i karakteru govorili su i pisali mnogi. Izdvojit ćemo  Nihada Kreševljakovića, direktora Internacionalnog teatarskog festivala, koji je napisao: „Priča o Karimu Zaimoviću priča je o Gradu, opsadi, gubitku, onome što smo bili i onome što bismo trebali biti. Umjetnost može biti bijeg od stvarnosti, a kroz nju je Karim prodro u stvarnost kao malo ko prije, i malo ko poslije njega. Bio je utorak, 1. august 1995. godine. Tih bi se dana reklo – relativno miran dan. Negdje u dolini začuo se tupi odjek granate. Eksplodirala je kod Vojne bolnice. U pojedinim se dijelovima grada eksplozija nije čula. Mnogo jače, odjeknula je vijest o teškom ranjavanju Karima Zaimovića. Nakon 13 dana provedenih u bolnici, od posljedica ranjavanja, kao civilna žrtva jednog od mnogobrojnih zločinačkih granatiranja Sarajeva, preselio je na Onaj svijet. Imao je 24 godine. Vijesti su iz opkoljenog grada izlazile lakše nego ljudi. Međunarodna federacija novinara registrirala je pedantno da je Karim Zaimović 78. novinar poginuo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Svega tri mjeseca prije potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu.“

Njegova zbirka priča „Tajna džema od malina“ objavljena je posthumno, a ovo izdanje izdavačke kuće Buybook priređeno je prema izdanju „ZID“, Sarajevo, 1996. godine. Uz dopuštenje izdavača,  prenosimo jednu od Karimovih priča iz zbirke „Tajna džema od malina“.

(...)

TAJNA NIKOLE TESLE

Sve je počelo u kasnu zimu 1994, kao jedan od mnogobrojnih novinarskih zadataka - nepretenciozno istraživanje dostatno da, u najboljem slučaju, popuni neupadljivi prostor na margini dnevnih novina. U nedostatku većih i značajnijih tema, posvetio sam pažnju neobičnoj smrti Reginalda Lewisa, novinara britanske informativne agencije ATT. Ono što je donekle bilo intrigirajućim jeste začuđujuće mali odjek što ga je u javnosti imala nerazjašnjena pogibija ovog “rođenog Skotlandanina, a naturaliziranog Londonca” - kako je stajalo u opskurnoj agencijskoj vijesti. Moguće da je odsustvo većeg interesovanja bilo posljedica toga što vijest nije nudila nikakve detalje o načinu Lewisove smrti, a u ovakvom našem okruženju, gdje je smrt samo dio obične svakodnevnice, takve vijesti nisu izazivale mnogo pažnje. Tako je, doduše, bilo i sa mnom, i već sam bio spreman odustati od daljnjeg istraživanja, shvativši kako je to još samo jedan potencijalni novinarski mućak.

Na tome bi vjerovatno i ostalo da nekoliko dana kasnije, u jednom sasvim slučajnom razgovoru sa nekolicinom stranih novinara, nisam saznao nove detalje koji su bacili neočekivano svjetlo na Lewisovu pogibiju. Naime, iz konotacija ovog razgovora, obavljenog pod dobrim dejstvom holandske pive, dalo se natuknuti kako Reginald Lewis zapravo nije novinar, već terenski obavještajac britanske obavještajne službe MI 6.
Potaknut profesionalnom radoznalošću, sljedeće je bilo da potegnem neke od svojih veza u rasponu od UNPROFOR-a pa do republičkog MUP-a. Iskoristio sam i sretnu okolnost da satelitskim telefonom obavim nekoliko razgovora sa Zagrebom i Londonom. Već sljedećeg dana, nakon još nekoliko poziva u Pariz i Gdanjsk, počele su se pomaljati prve konture.

Neobične koincidencije

Pravo ime Reginalda Lewisa bilo je Revmond Manilov - iskusni operativac MI 5 koji je znanje sticao službovanjem na Bliskom istoku i u Hong Kongu. U Sarajevu se nalazio od sredine oktobra 1993, a u političkim i diplomatskim krugovima Londona o njegovom zadatku govorilo se kao o nečemu od primarne i izuzetne važnosti. Međutim, ništa više se nije moglo saznati i ponovo bih se našao u istom ćorsokaku da se nove perspektive priče nisu otvorile na način koji možda jeste koincidencija, no nikako obična.
Svega nekoliko dana nakon što sam već bio spreman dići ruke od čitave stvari, iz Londona me je pozvao Edmond Micić, poznati novinar “Sunday Expressa” i moj dugogodišnji prijatelj s kojim sam prije rata surađivao na seriji napisa o raspadu bivše Jugoslavije. Kontakt smo održavali i tokom rata, pa je bilo logično očekivati
da će mi tražiti uobičajene podatke vezane za vojnu i političku situaciju u Sarajevu. Stoga je ne malo bilo moje iznenađenje kada me je Micić zamolio da mu pružim informacije o Porastu broja operativaca raznih svjetskih obavještajnih agencija koji su se u posljednje dvije sedmice slili u Sarajevo, skriveni pod lažnim identitetima novinara i radnika svakojakih humanitarnih organizacija. Ova, svakako provjerena Micićeva informacija potakla je moju radoznalost, tim prije što je Micić naglasio da njegovi vrlo sigurni i provjereni londonski izvori obavještavaju o pravoj euforiji koja je u posljednjih mjesec dana zavladala u svjetskim obavještajnim krugovima, a uzrokovana nekim misterioznim i nevjerovatnim otkrićem vezanim za Sarajevo.

Intrigantnost je bila veća utoliko što to navodno otkriće zapravo nije imalo ni najmanje veze sa samim ovim ratom. Pogotovo nakon onoga što sam ispričao Miciću u vezi mojih sarajevskih otkrića vezanih za ovaj slučaj, u nama obojici podivljao je neutaživi žurnalistički nerv. Dogovorili smo se da započnemo paralelne istrage i ponovo stupimo u kontakt za nekoliko dana. Da sam tada mogao i pretpostaviti do čega će nas dovesti naša uporedna istraživanja, pitanje je da li bih se prihvatio toga. Jer, dovoljno volim svoj život da ga ne bih uložio u kockanje sa opasnošću, u šta će se istraga na kraju pretvoriti.

Tajanstveni dokument

Edmond Micić nazvao me je nakon četiri dana i u razgovoru dužem od pola sata uporedili smo rezultate. Slika je bila pomalo zbrkana i konfuzna, ali vam je prenosim onakvom kakvom smo je i mi sami imali u tom momentu. I njegovi i moji izvori podjednako su potvrdili da se u Sarajevu trenutno nalazi barem petnaestak obavještajaca i terenaca takvih agencija kao što su MI 6, CIA, GRU, izraelski Mosad, francuska Služba nacionalne sigurnosti i još nekolicine čiji se identitet pak nije mogao odrediti sa preciznošću. Saznali smo i to da je cilj njihove potrage stanoviti dokument koji potiče još iz vremena prije Drugog svjetskog rata i za čije se postojanje nije znalo sve donedavno.
Navodno, načuo je Micić, onaj ko bi se dočepao tog dokumenta, u rukama bi imao nešto od ogromne važnosti, nešto što bi mu dalo golemu političku ili vojnu moć. Ovaj dokument, ponovo navodno, bijaše skriven u Sarajevu. U tom trenutku bilo je nemoguće saznati išta više o karakteru i konotacijama tog dokumenta. S druge strane, ja sam uspio ustanoviti kako je Revmond Manilov alias Reginald Lewis ubijen u noći 10. februara 1994. sa dva precizna pogotka u predjelu trbuha. Njegov leš pronađen je sljedećeg jutra u blizini hotela Holiday Inn.
Kratkotrajna istraga sarajevskih policijskih organa nije uspjela doznati ništa više i čitav slučaj okarakteriziran je kao ubojstvo pri pljački - tih dana ništa neuobičajeno za ratno Sarajevo. Ipak, od mog prijatelja iz CSB-a čuo sam kako se sumnja da počinitelj ubojstva nikako nije naš čovjek, već da je u pitanju dobro obučeni strani profesionalac, jer su korišteni specijalni cijankalni meci sa tupim vrhom. Sve u svemu, čak su i ovakva naklapanja dodatno doprinosila održivosti rezultata Micićeve i moje zajedničke istrage. Međutim, stvari su se počele razvijati flmskom brzinom i dramatikom.
Micić me je ubrzo ponovo nazvao i sav uzbuđen rekao da ga je njegov povjerljivi izvor iz britanskog Ministarstva inostranih poslova obavijestio da je čitava frka oko “sarajevskog dokumenta” krenula iz Južne Amerike i da su u igri čak i interesi neonacističkih organizacija.
Tako su, navodno, i one poslale svoje ljude u Sarajevo. Tim podatkom čitava istraga dobila je na neočekivanoj ozbiljnosti. Da smo bili pametniji, odustali bismo u tom trenu. Ali je podatak o eventualnoj umiješanosti i neonacista još samo dodatno raspalio Micićevu znatiželju kao čovjeka koji je poticao iz naših krajeva i čija je gotovo kompletna familija nastradala u nacističkim logorima iz prošlog rata.

Američka veza

No, i pored ovakvog konglomerata zbrkanih naklapanja i neprovjerenih dojava, Micić mi je ipak dao konkretno ime s kojim sam konačno mogao započeti opsežniju istragu. Nisam u poziciji da vam to ime sada u potpunosti otkrijem - previše se stvari desilo u međuvremenu koje mi oduzimaju moralnu slobodu da u eventualne posljedice, koje bi nastale objavljivanjem ovog teksta, uvučem i potomke te osobe. U nastavku ga stoga upoznajemo kao Nenada D. Prezime koje se, međutim, krije iza ovog inicijala odmah me je asociralo na izvjesnu staru sarajevsku porodicu, čuvenu po svojoj značajnoj ulozi u javnom životu našeg grada u periodu između dva svjetska rata.
Između ostalog, zaslužna je i za podizanje jednog poznatog javnog zdanja što je sve do ovog rata obavljalo svoju funkciju, ali je danas, nažalost, samo još jedna naznaka na dugom spisku ruševina. Već pri prvom koraku dalje istrage postalo je jasno kako je identitet Nenada D. već i od ranije bivao povezan sa nekim vrlo nejasnim događajima. Dopustite još toliko da ovom prilikom istaknem zahvalnost gospodinu Turčeviću, čijom mi je Ijubaznošću bilo omogućeno da konsultiram njegovu golemu historiografsku arhivu - nakon paljenja Vijećnice i Orijentalnog muzeja, nesumnjivo najznačajniju zbirku te vrste u Sarajevu. Dakle, porodica Nenada D. je u arhivama ovdašnjih Ijetopisaca ostala zapamćena kao vrlo zaslužna i ugledna, i to ne samo gradnjom pominjanog zdanja. Nakon Drugog svjetskog rata, pošto vlast uzurpiraju komunisti, Nenadova porodica, imućna i nesklona marksističko-lenjinističkim projekcijama budućnosti, svoj novi život potražila je iseljenjem u Južnu Ameriku.

Većinu svog bogatstva spasili su, sve sem nekretnina koje je nova vlast odmah prisvojila, pa tako i ono zdanje. Život, pa kakav god već on bio, nastavio je da teče svojim nepredvidivim postratovskim, radnoakcijaškim i informbiroovskim tokovima sve do kraja šezdesetih. U poznim tridesetim godinama života, Nenad D. se vraća u Sarajevo kao državljanin zemlje u Južnoj Americi. Visok i bljedunjav, odavao je utisak nekoga ko se u rodni grad vratio ne tek tako, već nekim vrlo određenim poslom.
Ubrzo se uklopio u sarajevsku svakodnevnicu, a neki od naših sredovječnih čitatelja svakako će se sjetiti pojave tog čovjeka poznatog po svojoj distanciranosti prema svima i kožnom mantilu kojeg gotovo da nije skidao sa sebe. Zanimljivo je da se njegov lik može prepoznati na fotografjama sa otvaranja izložbe Ismeta Mujezinovića u domu JNA 1969, objavljenim u luksuznom katalogu te manifestacije. Vrlo brzo po svom dolasku, ili da kažemo povratku, Nenad D. se počeo kretati i u viđenijim krugovima, iako ga tadašnji poznanici opisuju kao čovjeka koji i pored izuzetnog fnansijskog stanja nije bio baš darežljive ruke. Ipak, čaršija ko čaršija, pa su nakon nekoliko godina procurile glasine o razlozima njegovog povratka. Naime, u podrumu pominjanog zdanja, zadužbine njegove familije, u kojem je Nenad provodio svoje sarajevske dane, navodno je bio skriven dio njegovog porodičnog bogatstva.
Zapečaćeno iza jednog lažnog zida, ono se, valjda, sastojalo od srebrenine velike umjetničke vrijednosti. Kao strani državljanin, Nenad D. je imao pravo na to nasljedstvo i uz prisustvo službenika tadašnjeg MUP-a otvorio je zazidani prostor. O onome šta je zaista tu nađeno, ne zna se ništa konkretno, a još manje o sudbini tog blaga. Ako su u arhivama MUP-a i postojali zapisnici, čini se da su u vihoru ovog rata oni defnitivno izgubljeni. Možemo samo nagađati: da li je Nenad D. iznio sve te predmete iz zemlje ili je možda od tadašnje SFRJ dobio protuvrijednost u novcu? Kako god, uskoro je opet, naglo kako je i došao, nestao iz Sarajeva da se više nikada ne vrati u ovaj grad.

Klupko se razmotava

Cijela ova priča o Nenadu D., ovakva kakvu je ovdje prenosim, morala je zvučati nepotpunom iz više razloga. Nije trebalo biti mnogo maštovit pa da se nasluti kako se u njenoj pozadini kriju stvari nedostupne očima i ušima čaršije koja će još dugo vremena prepričavati čitav događaj. S jedne strane, za čuđenje je što je Nenad D.
kao bogati iseljenik potrošio nekoliko godina života da bi se domogao izvjesne srebrenine, koja mu svakako, u fnansijskom smislu, nije mogla mnogo značiti. To je moglo samo upućivati na to da je Nenad D. tražio još nešto, nešto što je moglo biti vrijednije od bilo kakve srebrenine. Možda su bile održive i one glasine koje čaršija ipak nije smjela tako glasno širiti - da je Nenad D. zapravo bio strani Špijun. To se pak čini teško održivim, jer malo je vjerovatno da bi tadašnje, uvijek osjetljive i nepovjerljive vlasti tako dugo tolerirale njegov boravak u Sarajevu. Naravno, odmah sam o svemu ovome obavijestio Edmonda Micića. Zadovoljan mojim podacima kao izvrsnim osnovama za njegov dio istrage, oduševljeno je prionuo na posao. I već nakon dva dana, kasno navečer, zazvonio je moj telefon. Neću se sada truditi da vam opišem uzbuđenje što je oblikovalo njegov inače smireni glas, ili strepnju da smo se zaista uvalili u nešto krupno, ali nešto što bi - pretpostavljam da smo tako mislili moglo donijeti Pulitzerovu nagradu u naše ruke.
Ukratko, ono što je on doznao, išlo je ovako. Nenad D. ipak jeste bio špijun, ali ne bilo kakvih nacionalnih službi, već izvjesne južnoameričke poslovne korporacije čiji je kapital počivao na ulaganjima američkih i izraelskih bogataša. Nakon svog povratka na kontinent sambe, rumbe, kafe i karnevala, Nenad D. je praktično preko noći postao basnoslovno bogat čovjek. Krajem sedamdesetih nestao je pod nerazjašnjenim okolnostima i činilo se kako njegovo ime defnitivno pada u zaborav čak i onih intriganata koje čovjek može sresti po sumnjivim brazilskim krčmama, tamo uz luku, što su za besplatno piće spremni što-šta ispričati. Takva situacija potrajala je sve do ljeta 1993. godine, kada se ustanovljava da je jedan od teže ozlijeđenih u velikoj saobraćajnoj nesreći u Montevideu bio upravo Nenad D., iako su njegove isprave glasile na ime Al-vahadra Borelesa, urugvajskog liječnika. Mada u teškom stanju, Nenad D. poživio je još nekoliko dana. Micić je razgovarao sa tadašnjim dopisnikom svog lista iz Montevidea i, zaista, taj se vrlo dobro sjećao čudnog interesovanja mnogih obavještajnih službi za ovog misterioznog unesrećnika što je ležao u memorijalnom krilu montevideovske državne bolnice.
Micić je odmah kontaktirao svog sadašnjeg dopisnika, a ovaj opet svoje kuloarske veze. Saznalo se da je Nenad D. nakon nekoliko dana podlegao ozljedama, ali je jedan od bolničara, za poveću sumu dolara, ispričao Micićevom dopisniku kako je Nenad D., u posljednjim časovima života, već u samrtnom bunilu, nepovezano pričao o nekoj “sarajevskoj tajni” za koju samo on posjeduje rješenje. Bolničar se zakleo da su posljednje riječi Nenada D. bile pominjanje Nikole Tesle i nekog otkrića tog velikog, ekscentričnog naučnika. Nedugo potom, Nenad D. je izdahnuo i u tišinu svoje montevideovske grobnice odnio tajnu. Ali, već sljedećeg dana, na najjezovitiji način, Micić i ja smo možda po prvi put zaista shvatili u šta smo se upleli. Vijest se mogla naći čak i u izvještajima ovdašnjih novinskih agencija: istog dana kada je Micićev dopisnik javio svoja saznanja, on i bolničar izvršili su samoubojstva. Dakako, teško je bilo povjerovati u takvu verziju. Očigledno da neko nije želio da se puno njuška oko te priče. Ova ubojstva - jer ništa drugo nije moglo biti u pitanju -trebala su da nam budu defnitivna opomena. Međutim, čitava istraga je u tom trenu već bila otišla predaleko. Jednostavno, više nije bilo povratka, ‘no obazrivi, složili smo se da sljedeća stepenica treba biti doznavanje svih mogućih veza koje je Nikola Tesla, taj samouki genijalac iz neuglednog Gospića, mogao imati bilo sa Sarajevom, bilo sa Nenadom D. Usput, još jednom smo prelistali dokumentaciju o Teslinom radu. Sada to već mogu reći, cilj naše istrage bile su priče o navodno moćnom, razornom oružju kojeg je taj gigant fzike osmislio u periodu između dva rata. Jer, Nenadove posljednje riječi odnosile su se baš na to!

Sarajevska veza

O daljim zbivanjima, o svemu što smo potom Micić i ja doživljavali tokom istraživanja kontroverzne i nepotpune dokumentacije o Teslinim otkrićima, mogla bi se napisati jedna omanja knjiga. Ne samo radi nedostatka prostora, već i radi bezbjednosti svih koji su nam na ovaj ili onaj način pomogli u toj novinarskoj avanturi što potrajala je duže od mjesec dana, a protegla se čak na četiri kontinenta, prezentiram vam samo zaključke. Mada, dok ovo pišem, i meni samom je teško u potpunosti povjerovati u njih. Priča je to koja provodi nevjerovatnu liniju ovezanosti između Nikole Tesle, preko Nenada D., pa sve do ratnog Sarajeva, krcatog stranim obavještajcima. U neukim, populističkim krugovima dobro je poznata priča kako je Nikola Tesla navodno izumio tajanstveno oružje nevjerovatno razorne moći, u laičkim krugovima nazvano x-zrakama. Međutim, koliko god ove priče postale rasprostranjene i legendarne, pogotovo u posljednje vrijeme kao špekulacije srpskih nacionalista, nikad nisu nađeni stvarni dokazi koji bi potvrdili takvu verziju. Doduše, poznato je da je CIA nakon Tesline smrti zaplijenila svu njegovu dokumentaciju i da se ono što je pronađeno drži u strogoj tajnosti. Mimo svih očekivanja - jer teško se probiti kroz takav zid neprovjerenih i iskrivljenih podataka - Micić i ja naposljetku smo doznali kako Tesla ipak jeste izumio to oružje čija moć zapravo počiva na krajnje jednostavnim zakonima fzike.
Nepovjerljiv prema svakome, Tesla je tu strašnu tajnu povjerio svome sekretaru, izvjesnom Howardu Berkeru, utisnuvši mu formulu u podsvijest putem hipnoze. To se desilo tridesetih godina. Odmah potom, Tesla, kao izraziti pacifsta, shvata sav užas kojeg može prouzrokovati njegovo otkriće i odlučuje da uništi sve zapisane tragove o formuli, baš kao što je i odbija predati američkoj vladi i pored golemih pritisaka vršenih na njega. Želio je i iz Berkerove podsvijesti izbrisati formulu, no, njegov sekretar, inače vrsni slavista i doktor prava, čovjek koji je kao i Tesla vukao korijene iz naših krajeva, nalazio se tada baš u Sarajevu! Razlozi su bili ostavinska rasprava vezana za fojničko imanje jednog od njegovih bližih predaka. Čudna je bila sudbina kada odredi da jednog majskog prijepodneva, u tadašnjoj Ferhadija ulici, Berkera satre fjaker. U teškom stanju, prolaznici su ga prebacili upravo do obližnjeg javnog zdanja porodice Nenada D. U kancelariji Nenadovog oca, Berker umire u sljedećih desetak minuta; ali u komi, iz njegove podsvijesti izlaze podaci o Teslinoj tajni. Nenadov otac, i sam fizičar-amater, zapisuje ovu formulu, kad već nije mogao pomoći nesretniku, i shvata da ovo nikako nije obično trabunjanje. Intrigantan je podatak da je tu formulu zapisao na prvom što mu je ruci bilo blizu - računovodstvenoj knjizi, na poleđini korica. Berker je umro istog prijepodneva, a Tesla je u svom newyorškom hotelskom apartmanu mogao odahnuti, ubijeđen da je tajna izgubljena za sve moguće zlonamjernike. Spokojan, umire 1943. Tokom nekoliko godina, pritisnut bremenom svakodnevog života, Nenadov otac bijaše zaboravio na ovu formulu. Tako bi sve do Drugog svjetskog rata, kada od jednog SS ofcira, što je stanovao u tom zdanju, saznaje o legendarnim pričama vezanim za Tesline x-zrake,koje bi mogle odlučiti završetak rata. Užasnut, shvata da je baš on jedini koji ima ovu formulu u posjedu. Kao ubijedeni jugoslovenski patriota, ne pada mu na pamet da formulu preda Nijemcima, pa računovodstvenu knjigu skriva u podrumu, zajedno sa srebreninom, u onaj zazidani prostor. Nažalost, ovaj smioni čovjek, vizionar što je vjerovao u neku ljepšu budućnost kada bi se Teslin pronalazak mogao koristiti za dobrobit čovječanstva, gine šestog aprila 1945, od gelera iste granate koja je ubila narodnog heroja Vladimira Perića Valtera. Tek pedesetih godina, njegov sin Nenad D., prekopavajući po očevim spisima i dnevnicima, saznaje za strašnu tajnu koja se krije iza lažnog zida u jednom sarajevskom podrumu. Nedugo nakon toga, Nenad stiže u Sarajevo i, prema ranijim saznanjima, jasno je kako je otvorio skrovište. Šta je našao, to još uvijek nismo saznali.

Neočekivani obrat

Sljedeći dani bili su teški i za Micića i za mene. Prvo je on počeo dobijati prijeteće poruke preko telefona, a nekoliko kamenica je noću uletjelo kroz njegove prozore. Naposljetku, nakon što mu je jednog jutra eksplodirao automobil, Micić me nazvao i uzrujanim glasom obavijestio da se povlači iz čitave istrage, da ne želi riskirati život svoje familije. S druge strane, jednog su prijepodneva u moju redakciju banula dva stranca, nalik na prefrigane negativce iz filmova o Jamesu Bondu. Za razliku od svog glamuroznog filmskog imidža, bili su vrlo oštri i konkretni na riječima. Na perfektnom bosanskom, ali sa nekom tvrdoćom u naglasku, koji me je odmah asocirao na njihovo njemačko porijeklo, rekoše mi da je vrijeme da dignem ruke od svega i vratim se pisanju o stripu i filmu. Inače... Revolverska cijev bljesnula je samo na momenat, ali dovoljno da je vidim. Isti bljesak u njihovim arijevskim očima davao je na znanje da bi taj pištolj bili spremni upotrijebiti. Možda kao što su ga upotrijebili na Reginaldu Lewisu!? Na to nisam htio ni da pomišljam. Dosta je bilo, rekoh sebi, poslušaj ljude i vrati se stripu. Tako i bi. Sve do prošlog mjeseca, januara 1995.
Neočekivano, epilog čitave ove storije došao je sam od sebe, u momentu kada sam već čitav slučaj odložio u ladicu ispunjenu gomilom sličnih, neriješenih sarajevskih misterija. U redu, znao sam za historijat Teslinog oružja, za njegovu povezanost sa Nenadom D. i Sarajevom. Ali, šta je bilo sa formulom, da li je uopće nađena i ako jeste, u čijim je onda rukama? Sa Micićem bih se čuo vrlo rijetko, više kurtoazno, a prešutno smo znali da je bolje više ne pominjati ništa od tih elemenata.
Ponekad bih malo pronjuškao po ovdašnjim kuloarima, ali nisam imao osjećaj da se još neko zainteresirao za ovu priču. Strani obavještajci su uglavnom napustili grad - ostao je samo onaj standardni broj. Da li su i koliko oni saznali? I, naposljetku, šta su zapravo tražili ako je Nenad D. formulu već bio odnio sa sobom?
Jedne večeri, dok sam na televiziji pratio uobičajeni nastavak muzičke serije “Sarajevo gradovima Bosne” (iz profesionalnih razloga morao sam je recenzirati za moj magazin “BH Dani”), iz opijenosti sevdahom trgnuo me je telefonski poziv.
Hrapavi, čestim kašljem prekidani glas starijeg muškarca s druge strane nije želio otkriti svoj identitet. Po njegovoj želji, dogovorili smo sastanak za sljedeću večer, u bezbjednosti napuštene ruševine onog istog zdanja Nenadove porodice. Koincidencija? Nikako. Naježio sam se kada mi sagovornik reče da se radi o... Teslinim x-zrakama!

Razrješenje

Tek kada sam sreo svog misterioznog sagovornika, stvari su se potpuno iskristalizirale i dale svoj bizarni završetak priči dugoj godinu dana, ali staroj decenijama. Ovaj suhonjavi starčić, čiji je izgled, i pored očite bolesti, odavao autoritet i izvjesnu nadobudnost, bio je penzionirani radnik MUP-a, jedan od onih inspektora Državne bezbjednosti što su davne 1970. prisustvovali komisijskom otvaranju zazidane izbe u podrumu ove razrušene građevine.
Na moje iznenađenje, bio je jedini preživjeli od sve petorice. Ostali su ili umrli prirodnom smrću ili ginuli na neobjašnjive načine. On se uspio spasiti čudne koincidencije višegodišnjim boravkom u bivšem SSSR-u kao ubijeđeni komunista. No, nakon raspada Lenjinove imperije, a bolestan od raka (tvrdio je da mu ostaje još najviše mjesec dana), 1991. se vratio u rodno Sarajevo i ne sluteći predstojeću ratnu kataklizmu. Kako je još uvijek održavao kontakte sa nekim od svojih starih kolega, načuo je za moju umiješanost u nove konotacije nekadašnjih događanja, kojima je on, sada se to pokazuje, ključni akter-svjedok.Svjestan da mu je kraj blizu, želio je zapravo olakšati vlastitu savjest. Evo šta je ispričao.
Nenad D. zaista je bio pronašao formulu ovdje, u podrumu. To otkriće nije mogao tajiti od policijskih inspektora, već je njihovu šutnju kupio vrijednim komadima srebrenine. No, moj sagovornik želio se dodatno osigurati. Pratio je Nenada, otprilike doznao na šta se nađena formula odnosi - saznanja je dopunio docnijim informacijama koje je, slično Miciću i meni, sakupljao po ruskim bespućima, gdje je, zahvaljujući mitu, raskošno živio. Tako je doznao i za dalju sudbinu formule. Nenad D. je uzeo samo jedan njen dio. Po povratku u Južnu Ameriku, predao je taj prvi dio formule kao predujam nekolicini predstavnika supersila, a da ni jedan od njih nije znao za trgovinu sa drugom stranom. Pošto je dobio prvi dio dogovorenog novca, mjereno milionima dolara, Nenad D. pobjegao je i vješto zametnuo svoj trag.
Navodno, želio je sačekati još dvadeset godina, a onda bi napravio tajnu licitaciju na kojoj bi tajnu oružja prodao onom ko najviše plati. Želio je, pretpostavljam, time dodatno podići cijenu. No, znamo kako je njegova igra završila i samo možemo nagađati koja je pobješnjela strana sila naredila njegovo smaknuće. Ali, šta je bilo sa drugim, ključnim dijelom formule? Moj lukavi, u razgovoru često cinični sugovornik, koji je dobro upoznao svu životnu gorčinu špijunskih intriga, znao je i taj odgovor. Nenad je bio vrlo lukav. Dio formule kojeg je prodao zapravo je beznačajan, takav da se na njegovom osnovu ne može niti pretpostaviti ostatak. Taj drugi dio, on je ključni. On jeste tajna x-zraka Nikole Tesle. Ostatak formule sakrio je ušivši ga u jednu knjigu i predao je na čuvanje nekom svom sarajevskom rođaku, izvjesnom Amiru Z., koji dakako nije bio svjestan čitave tajne. No, zahvaljujući golemom novcu što mu ga je Nenad redovito slao, svoju dužnost čuvara obavljao je savjesno, sakrivši knjigu u svojoj pogolemoj porodičnoj biblioteci. Šta je bilo sa knjigom, to moj sagovornik nije želio da istražuje. Jedina želja mu je bila da umre u miru. Tako smo se i rastali. Čitava postavka, moram priznati, djelovala mi je ponešto nebulozno. Zar bi se takva tajna povjerila u nesigurne ruke jednog neupućenog čovjeka? Ipak, bolje razmislivši, to je bio jedini nelogičan Nenadov potez i kao takav mogao je izmaći budnom oku raznih špijuna i intriganata. Pokušao sam ući u Amirov trag. I konačno, evo nas pred završnim činom, pred jezovitim saznanjem.

Epilog

Kao što rekoh, ovo je kraj. Kraj kakav sam ja pronašao, po svojoj bizarnosti možda jedini dostojan svršetak ovako nevjerovatne historije, ispričane onako kako sam i ja išao kroz nju, bez želje da išta sakrijem ili pridodam. Baš zato čitavu priču i iznosim u javnost. Stvari su previše izmakle kontroli da bi ih prepustili umobolnim igrama obavještajnih službi. Zato, apeliram na svakog od vas da vlastitim trudom doprinese najboljem razrješenju - da se formula pronađe i preda u ruke onima koji će znati da je iskoriste. Možda sam idealista kada vjerujem da je takvo nešto moguće? Amir Z. jedna je od mnogih žrtava ovog rata. Poginuo je još na početku. Njegova familija je ubrzo potom napustila Sarajevo. Rođaci koji su se uselili u stan ne bijahu od onih što književnost i lijepu riječ štuju, već su biblioteku što naložili što prodali mnogim uličnim preprodavačima. Da je ona knjiga spaljena, malo je vjerovatno. Previše je Nenad od stila bio pa da formulu skrije u neko neugledno izdanje. Jedini logičan zaključak, pa ma koliko on suludo izgledao, jeste da ta knjiga, knjiga u čije je korice zašivena stravična tajna od koje zavisi možda budućnost čitavog ljudskog roda, danas nekontrolirano kruži Sarajevom.
Da li je još uvijek na nekoj od uličnih tezgi? Da li ju je neko već kupio? Da li je neko već našao formulu? Ostaje nam još samo da se pitamo. Da strepimo i nadamo se.

(Priredila: M. N.)