RiJeč „nakba" znači katastrofa- katastrofa koju su Palestinci doživjeli nakon proglašenja nezavisnosti Izraela u maju 1948. godine.

Danas, nakon 75 godina, kada su UN-ovi zvaničnici optužili Izrael za kršenje međunarodnog prava, kada su Brazil i druge nacije upozorile da civilima u Gazi ponestaje vremena, dok Vijeće sigurnosti ponovo pokušava pronaći odgovarajuću formulaciju sukoba kojom bi obezbijedili većinu glasova i izbjegli veto podsjećamo na film "Izgubljeni gradovi Palestine" iz 2011. godine režisera RAMEZA QAZMOUZA.

Film  govori o tome kako je Palestina nekad, prije te 1948. godine,  bila kulturno raskršće arapskog svijeta, o njenim gradovima u kojima je gradski život cvjetao kroz teatar, muziku i književnost. Palestinski gradovi imali su bliske ekonomske i kulturne veze s drugim glavnim gradovima arapskog svijeta, poput Kaira, Beiruta i Damaska. Početkom 20. vijeka ovdje su napredovale poljoprivreda i trgovina. 

Većina danas živih Palestinaca rođena je nakon 1948. Oni, ipak, nemaju nikakvih opipljivih veza sa svojim naslijeđem, osim priča koje su im prenijeli njihovi stari. Neki od njih o tome govore u ovom filmu:

Prije nego je osnovan Izrael Jaffa je predstavljala komercijalni centar Palestine. Njena luka je još od biblijskih vremena služila kao izlaz na Sredozemno more. U 19. i početkom 20. vijeka Jaffa se mogla pohvaliti cijelim nizom uspješnih kompanija. Fabrike su proizvodile sve, od kašeta za naranče do sapuna i maslinovog ulja. Većina novina i knjiga u Palestini štampane su i izdavane u Jaffi. Grad je bio živ, napredan i bogat.

Velika egipatska diva, Umm Kulthoum, imala je nekoliko koncerata u Jaffi. Zvijezda egipatskih pozorišta, Yousef Wahbi, nastupao je u pozorištu u Jaffi. U Haifi su se održavale mnoge kulturne aktivnosti. Tu su dolazili mnogi umjetnici iz različitih država. U Jaffu su dolazili egipatski muzičari poput Abdel Wahaba i Umm Kulthoum. Dolazio je i Ali al-Kassar. U Haidi su prikazivani arapski filmovi i predstave, a bile su održavani i drugi kulturni događaji. U Jaffi smo imali nekoliko kina. To su bili Al-Rasheed, Farouq, Al Hamra i Nabil. U to vrijeme je radilo čak pet kina. Ovdje je započela palestinska filmska produkcija. Kulturna scena se odlikovala bogatom filmskom i pozorišnom produkcijom i različitim oblicima pisanih tekstova.

U Palestini se tada odvijao bogat pozorišni život. Pisani su brojni pozorišni komadi i osnivane pozorišne grupe. Mnogi palestinski pisci su u tom periodu pisali pozorišne komade. Najpoznatiji od njih je Nasri al-Jawzi. Stručna analiza njegovih djela bi pokazala da je Nasri al-Jawzi pratio ne samo razvoj palestinske drame, nego i najistaknutije moderne tokove u toj književnoj vrsti, kako na Bliskom Istoku, tako i u cijelom svijetu. Palestina je imala dobre književniike.

Napredni urbani centri Palestine osporavali su priču cionista o Palestini kao zemlji bez naroda za narod bez zemlje. Baš naprotiv, palestinski su gradovi bili u prvim redovima arapske civilizacije i kulture. Ta se stvarnost direktno sukobljavala sa mitom da će uspostava jevrejske države u samom srcu arapskog svijeta predstavljati civilizacijsku snagu. Uoči etničkog čišćenja Palestine cionisti su nastojali gradove lišiti njihovog palestinskog identiteta, uklanjajući pri tome kulturno naslijeđe Palestine.

Kada su cionističke snage osvojile Jaffu i Haifu u aprilu 1948. godine, dok je još na snazi bio britanski mandat nad ovim područjem, ogromna većina Palestinaca otjerana je iz gradova. Prema palestinskom akademiku dr. Raefu Zreiku, mali broj preostalih palestinskih porodica koje su u gradovima ostale bile su stjerane u „područja ograđena bodljikavom žicom, poput zatvora“.

Jaffa, srce Palestine, preko noći je prestalo kucati. Izgubljen je cijeli jedan način života. Trgovcima je uskraćen pristup njihovim radnjama. Porodice su spriječene da se vrate u svoje domove, koje su potom opljačkali Izraelci. Izrael je Palestince ostatku svijeta predstavljao kao nekulturne Filistejce. Sugerirali su da će se palestinske izbjeglice  s lakoćom stopiti i uklopiti u susjedne arapske zemlje i da će palestinska kultura tiho nestati. Bez njenih historijskih gradova bit će teško, možda čak i nemoguće, potpuno obnoviti palestinsku kulturu. Uništiti palestinske gradove, značilo je uništiti srce Palestine.

Nakba i urbicid su bili isplanirani

Palestinci su istjerivani iz svojih domova, a njihovi gradovi uništavani. Pokušavali su ih smjestiti u logore. Uveden je vojni zakon koji nalaže da se Palestinci smjeste na vrlo malom i kontrolisanom teritoriju. To je izraelski kolonijalni zakon kojim se Palestincima onemogućava kretanje čak i u hitnim slučajevima, poput transporta porodilje do bolnice ili mrtvaca do mrtvačnice, ali i studiranje u drugim gradovima. Dakle, oni su na taj način zaustavili život u Palestini.

Kada su Izraelci zauzeli Jaffu i Haifu, protjerali su veliku većinu palestinskog stanovništva iz ta dva grada. Stanovnici su protjerani iz svojih kuća. Tvornice su zatvorene. Pored ekonomije, uništen je i kulturni život. Godine 1948., palestinski narod je preko noći izgubio domovinu.

Većina je preko noći postala manjina.

Grad od 90.000 stanovnika preko noći je spao na 2.000. Probudite se i shvatite da vaša dnevna rutina više nikada neće biti ista. U pekari nema pekara, u trgovini nema trgovca... I duhovni i materijalni život je bio u potpunosti uništen. U Jaffi i Haifi je ostalo svega nekoliko hiljada Palestinaca. Oni su potrpani u geta.

ADEL MANNA, HISTORIČAR  priča: Geto u Haifi se nalazio u dijelu grada koji se zove Wadi al-Nisnas. U Jaffi je geto bio u Starom gradu. Sve porodice u ostalim dijelovima grada su bile protjrane iz svojih domova u žicom ograđena područja, koja su više ličila na zatvore nego na geta, i koja je kontrolisala vojska. 

Tako je Izrael preuzeo potpunu kontrolu nad Palestinskim gradovima.

"Zalijevaj mi jasmine"

Jedan pjesnik je prije 1948. godine poslao kćerku da studira na Američkom univerzitetu u Bejrutu. 1948. godine joj je zabranjeno da se vrati u Haifu. Ona mu je u pismu napisala: 'Zalijevaj mi jasmine.' On je odgovorio: 'Umjesto vode, krvlju i suzama svojim ih zalijevam. Nekoć sam Arape na sva usta hvalio, a danas mogu samo da ih sažalijevam.'

Palestinsko gradsko stanovništvo je osjetilo da je pored svojih gradova, izgubilo i podršku iz drugih arapskih zemalja, iz Bejruta, Damaska i drugih gradova. To je njihov gubitak učinilo još većim. Grad, kao srce Palestine, je nestao. Nestao je centar koji je širio enegriju i držao na okupu okolna područja. Nestala je i elita. Bez gradova, nema ni nacionalnih projekata.

Nestala je i srednja klasa, bez koje nema nacionalnih projekata. Intelektualna elita, koja je, putem medija i kroz svoje publikacje mogla ujediniti narod oko njegovih ciljeva i ambcija, je, također, nestala. Dakle, sama okosnica društva je nestala, a sa njom i vizija budućnosti. Nestali su ljudi koji su bili u stanju ostvariti snove palestinskog naroda. Kada je narod počeo odseljavati, moj otac je trčao po Jaffi i preklinjao ih da ne sele. Govorio im je da je bolje umrijeti nego odseliti. Nisu ga poslušali. Izgubili smo Jaffu", prisjeća se Manna.

Najznačajniji gradovi Palestine sada su izraelski.

POGLEDAJTE CIJELI FILM I TEKST (https://remix.aljazeera.com/ajb/PalestineRemix/lost-cities-of-palestine.html#!/10/)