Intervju

 Boksom se bavio od 1972. do 1994. godine. Bio je viceprvak svijeta 1978. godine. Naredne godine postao je prvak Evrope i prvak Mediterana. Prvak Balkana postao je 1980., a godinu kasnije i viceprvak Evrope. U periodu 1989-1992. bio je interkontinentalni prvak u IBF verziji u profesionalnom boksu. Najbolji sportista Crne Gore bio je tri puta. Za najboljeg mladog sportistu Jugoslavije proglašen je 1978., a već naredne je najbolji u seniorskoj kategoriji. Posljednjih godina posvetio se književnosti. Napisao je zbirku poezije „Put“ i autobiografiju „Štit i mač“, koja je nedavno promovisana i u Tuzli

(Magazin Start)

 Prvo da pitamo kako ste, kako živite i čime se sada bavite?
- Hvala na pitanju, dobrog sam zdravlja i zadovoljan što živim mirno, bez velikih uspona i padova. Bavim se stvarima koje mi čine zadovoljstvo i družim se sa dobrim, zanimljivim ljudima. Po završetku karijere, privatizovao sam bokserski klub Budućnost, čiji sam direktor i većinski vlasnik.

 Kako je prošla nedavna premijera Vaše knjige „Štit i mač“ u Tuzli?
- Nemam riječi kojima bih opisao taj doživljaj. Toliko poštovanja, lijepih emocija, zadovoljstva što smo zajedno. Zaista, sve je bilo predivno, organizacija i cijela atmosfera.

 Da li Vas je poziv iznenadio i ko je to organizovao?
- Pa, poziv mi je najavljen godinu dana ranije. Naime, imao sam zadovoljstvo da se tada upoznam sa prof. Asimom Horozićem (poznatim kompozitorom ozbiljne muzike). Tom prilikom sam mu poklonio moju knjigu. Pri sljedećem susretu rekao mi je da mu se knjiga sviđa, da bi volio da mi organizuje promociju u Tuzli. Pitao me je da li bih pristao, na šta sam odgovorio da bih. Najljepše od svega je što se iz čitave priče oko te promocije među nama uspostavilo jedno čvrsto, iskreno prijateljstvo.

 O čemu se radi u knjizi?
- Radi se o dječaku, siročetu iz male varošice, koji je po prelasku u grad poželio da, kao i njegov stariji brat, počne da trenira boks. I tako, život piše romane. Ustvari, to je zbirka priča u kojima sam iznosio svoja sjećenja, viđenje i tumačenje boksa i svega što on sadrži, kao i sporta uopšte. Pokušao sam, mislim da sam u dobroj mjeri uspio, objasniti zašto je boks „plemenita vještina“, da dam odgovore na mnoga pitanja koja ljude interesuju. Kao i da otkrijem mnoge, od očiju publike sakrivene detalje i osjećanja koja se dešavaju tokom borbe u ringu i u dušama boksera.

 Pišete pjesme. Moram priznati da je to malo neobično za boksera?
- Nije neobično za boksera (ima ih još koji pišu pjesme), neobično je za Vas i ljude koji razmišljaju i sude na sličan način.

 Godine 1978. bili ste najbolji mladi sportista, a već naredne najbolji sportista bivše Jugoslavije u seniorskoj konkurenciji. Možete li nam navesti samo neka imena iz drugih sportova koji su tada bili kandidati za titulu najboljeg?
- U konkurenciji za izbor mladog sportiste bili su Borut Petrič, Milan Janjić, Petar Vilfan i Miloš Srejović. A u konkurencuji seniora Bojan Križaj, Momir Petković, Dragan Kićanović, Safet Sušić, Milan Janjić, Mirza Delibašić, Radomir Kovačević…

 Kako je, otprilike, izgledao jedan vaš dan pred neku važnu borbu?
- Svaka borba je važna. Ništa se tu specijalno ne dešava. Osim što sam par sati prije meča volio da provedem „sam sa sobom“, psihički se pripremim, obradim u svojim mislima sve moguće varijante borbe. I pripremim se za ulazak u „drugi svijet“ koji krije ring u sebi!

 Da li ste imali neke rituale?
- Svaki sportista ima neke svoje male, tajne rituale. I o tome sam nešto opširnije pisao u knjizi.

 Boks je nekada bio jedan od vodećih sportova u bivšoj državi. Zašto je danas toliko izgubio na popularnosti?
- Mnogo je razloga. Pitanje zahtijeva duži odgovor. Reći ću ovako: s onom državom je mnogo toga lijepog i vrijednog, nažalost, postalo bivše.

 Ko Vam je bio najveći protivnik iz BiH, a ko Vam je generalno bio najveći suparnik i ko su „tri ratna druga“?
- Tada je Slavija iz Banje Luke bila jedini prvoligaš iz BiH, za nju je nastupao Milenko Rubelj, jedan od mojih najvećih protivnika. On je ujedno i jedan od trojice iz vašeg potpitanja; ostala dvojica su Damir Škaro i Danilo Jovanović. Tri ratna druga je naziv priče u kojoj govorim o našim druženjima, prijateljstvu van ringa. Najveći suparnik - Viktor Savčenko.

 Banja Luka je nekada bila centar boksa, ali i tamo se boks gotovo gasi. Po čemu je Vi pamtite i pamtite li po nečemu i Sarajevo!?
- Banju Luku pamtim po mom prvom seniorskom meču. Imao sam tada tek navršenih 17 godina i boksovao protiv iskusnog 29-godišnjeg odličnog boksera i divnog čovjeka Asima Smajića. A pamtim je i po odsluženju vojnog roka, divnim dragim ljudima. Sarajevo pamtim po meču koji sam imao u prepunoj Skenderiji marta 1982. godine, po danima koje sam proveo u hotelu Bristol na pripremama prije meča. I po druženju i izlascima u kafićima Borsalino i Stari sat.

 Čujete li se sa Marijanom Benešom, koji prolazi kroz težak period?
- Žao mi je što nisam bio u prilici da ga posjetim. Marijan je, poput Parlova, bio uzor i inspiracija meni i mojoj generaciji. Dosta smo vremena proveli zajedno na pripremama, imali zajedničke treninge, sparingovali puno rundi i nastupali na istim bokserskim priredbama. Dakle, on zauzima značajno mjesto u mojoj karijeri i mojim najljepšim uspomenama. Želim mu od srca da i u ovoj borbi pobijedi!

 Imate li ikakav kontakt sa bokserima iz BiH?
- Pa, osim što sam preko fejsbuka sa nekima od njih prijatelj, nemam neke druge vrste kontakta.

 Koje ste životne lekcije naučili kroz boksersku karijeru?
- O, puno toga. Uopšte gledano, karijera vrhunskog sportiste je čitav život proživljen u relativno kratkom periodu. Tako da ima dovoljno vremena da u ostatku stvarnog života vuče prave poteze i donosi pravilne odluke, poučen iskustvom stečenim u onom varljivom, sportskom životu.

 Koju borbu nikada nećete zaboraviti i zašto?
- Bilo je puno velikih, značajnih borbi, koje su mi donosile nova saznanja: otkrivale najsakrivenije tajne moga bića, učile me kako je to padati i ustajati, biti poražen i pobjeđivati, donosile mi upoznavanje sa strahom, strepnjom, sumnjom u sebe i učile me kako da ih pobijedim. Tako da ne bih mogao izdvojiti samo jednu.

 Koja je najbolja borba koju ste gledali?
- Kroz sport sam naučio koliko je delikatno birati najboljeg u bilo čemu i u bilo kojoj varijanti. Tako da ne volim tu vrstu pitanja. U mom sjećanju ima toliko dobrih, vrhunskih mečeva koje sam odgledao da je nemoguće izabrati samo jedan. Ali razumijem potrebu ljudi za takvim određivanjem, pa evo sjetih se borbe Muhamed Ali - Džoe Frejzer u Manili (njihov treći meč). U njoj je bilo svega što boks izdvaja visoko u odnosu na druge sportove.

 Kako izgleda današnji profesionalni boks? Čini se da nedostaje velika i harizmatična zvijezda?
- Ja bih rekao da svako vrijeme ima svoje junake, zvijezde, koji su njegov proizvod i najbolji predstavnici. Dakle, sve je manje velikog, vrijednog, ali to znamo samo mi, koji smo svjedoci i veza između dva vremena.

 Moram pitati, šta je to plemenito u boksu?
- Najveće vrijednosti u prirodi, kao što su naprimjer plemeniti metali, sakrivene su od očiju čovjeka. On mora da se pomuči, da kopa, penje se ili roni duboko da bi ih otkrio i potom uživao u njihovoj ljepoti i vrijednosti. Tako je i sa onim što je plemenito u boksu. Postoji, ali ga treba znati prepoznati i naći.

 Nakon toliko primljenih udaraca, osjećate li zdravstvene posljedice ili tegobe?
- Ton i forma vašeg pitanje ih implicira, ali navikao sam na to. Moj odgovor se sadrži u odgovoru na prvo pitanje.

 Kada ste posljednji put stavili rukavice i udarili u vreću?
- Pošto držim svoj klub i vodim treninge, ponekad (doduše rijetko) uzmem rukavice i malo udaram u džak.

 Morali ste i Vi imati uzora. Ko je to bio?
- Kao dječak sam se divio Kasijusu Kleju (Muhamedu Aliju), a od domaćih boksera to je bio Mate Parlov!

 Ko je po Vama najveći bokser svih vremena na ovim prostorima?
- Opet treba da rangiram. Po rezultatima, a i mnogim drugim osobinama to je Mate Parlov!

 Šta je to što biste danas, zahvaljujući ogromnom iskustvu, poručili mladima, bavili se oni sportom ili ne?
- Poručio bih im da je najbitnije da sve što rade, rade tako da budu zadovoljni sobom, da se, kad pogledaju sebe u ogledalu, ne zastide. A sve drugo je manje vrijedno, dođe i prođe.

 Postoje li istinska prijateljstva u „udaračkim sportovima“, zar zaista poslije neke borbe gdje jedan drugom zatvorite oko ili razbijete arkadu, možete da se zagrlite, a onda negdje sjednete na piće?
- Žao mi je što postavljate ovako maliciozno pitanje. Pobogu, mi se takmičimo u olimpijskoj disciplini, nadmećemo u borilačkoj vještini, muški, viteški, čisto. Mi se ne mrzimo, niti želimo da onom drugom nanesemo zlo. Mi se poštujemo, sklapamo prijateljstva, volimo se, iskrenije i poštenije od mnogih koji se zgražavaju nad surovošću boksa!

 Šta Vam je boks dao, šta uzeo?
- Meni je boks dao sve što imam i što ja jesam, uzeo mi nije ništa, jer sve što sam mu „dao“ višestruko mi je vratio.

 Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama?
- Pa, ne bih rekao da sam vrlo aktivan. Koristim samo fejsbuk, pokušavajući da uzmem sve ono dobro što on omogućava, pazeći da imam pravu mjeru. I da se ne zapetljam u njegovoj mreži.

 Da li ste ikada poslije nekih dobrih batina pomišljali da odustanete?
- Opet pomalo uvredljivo pitanje, jer ono degradira i banalizuje karakter i suštinu sporta kojem sam posvetio čitav život, kroz koji sam formirao svoju ličnost. Batine sam dobio nekoliko puta kada sam bio mali, od mojih najbližih. Posljednje batine sam dobio od brata, koji je tako pokušavao da me ubijedi da ne trebam trenirati boks.

 Da li su Vas na to možda nagovarali rodbina i prijatelji?
- Ne.

 Šta smatrate najvećim sportskim uspjehom / priznanjem?
- Bilo ih je dosta. Možda, izbor za najboljeg sportistu Jugoslavije 1979. godine!

 Sa koliko godina ste počeli trenirati?
- Četrnaest.

 Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije, sve ove krvave ratove?
- Kao najveću tragediju koja nam se mogla dogoditi.

 Vjerujete li u bolju budućnost na ovim prostorima?
- Vjerujem u Boga, u ljubav, u ljude i dobro u njima. I nadam se.

 Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?
- U djetinjstvu mi je mnogo toga falilo. Najviše otac, poslije čije smrti sam se nakon dva mjeseca rodio. A u ovim godinama znam da je to ipak najljepši dio čovjekovog života!