Intervju

Danima, pa i sedmicama prije petog septembra, za kada je bilo zakazano ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju, pažnja regionalne javnosti je bila usmjerena ka Crnoj Gori. Uzavrela atmosfera i tenzije u ionako podijeljenom društvu, mnogo prije samog ustoličenja, upozoravala je na mogućnost ozbiljnog sukoba. Iako se do posljednjeg trenutka nije znalo da li će ustoličenje biti odgođeno ili premješteno u neki drugi grad, na kraju se, uz mnogo incidenata, održalo. Šta se zapravo desilo, pod čijim pritiscima i uticajima, u kojem će pravcu dalje ići crnogorsko društvo i da li prijeti opasnost da se događaji sa Cetinja u nekoj formi preliju na Bosnu i Hercegovinu, pitamo Miloša Vukanovića, crnogorskog istoričara.

Razgovarao: Zdravko Čupović (Magazin Start BiH)

Dok jedni tvrde da se iza nedavnih događaja na Cetinju i u Crnoj Gori krije (veliko)srpska ideja, drugi kažu da je uzrok to što je Milo Đukanović napravio kardinalnu grešku kada je pokušao da se kroz Zakon o vjerskim slobodama, prema kojem u državno vlasništvo prelaze vjerski objekti i zemljište na teritoriji te zemlje koji su u državnom vlasništvu bili do 1. decembra 1918. I koji su izgrađeni državnim novcem,  „obračuna“ sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Šta je istina i šta se zapravo početkom septembra desilo u Crnoj Gori?

 - Vaše pitanje pravilno zaključuje da slijed događaja od decembra 2019. godine do danas ima istu nit. Obračun prethodne vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) je bio očekivan i potreban, jer u ovoj formi SPC je suštinska antiteza crnogorskom građanskom društvu i kao takva uvijek potencijalni faktor nestabilnosti. Međutim, razlozi za neuspjeh tog „obračuna“ su višeslojni. Ono što ovih dana gledamo su posljedice višedecenijskog „pakta sa đavolom“ koji je Milo Đukanović i DPS imao sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i SPC u Crnoj Gori. Neprirodna koalicija koja je garantovala podjelu moći i uticaja je poremećena i kao rezultat imate duboku društvenu nestabilnost.

Savremeno crnogorsko društvo od svog začetka u 18. vijeku je konstantno podijeljeno. Petrovići / Radonjići, pravaši / klubaši, bjelaši / zelenaši, četnici / partizani, za i protiv nezavisnosti, sve do nove podjele na litijaše i komite. Može se reći da je to prirodno stanje našeg društva

 Da li je i u kojoj mjeri u crnogorskim dešavanjima bilo uticaja sa strane i odakle?

 - Mislim da je to suvislo pitanje jer je preočigledno da je cijeli državno-propagandni, a moguće i bezbjednosni aparat Srbije bio uključen u dešavanja u Crnoj Gori, kao i u skoro svim važnim događajima u proteklih 18 mjeseci. Ocjena da je Aleksandar Vučić, kao personifikacija svega što se dešava i dolazi iz Srbije, prebacio svoj fokus na Crnu Goru samo da bi makar na neko vrijeme zamaskirao probleme u kući je samo djelimično tačna. Ovdje se više ne radi ni o pokušaju „soft“ političkog uticaja na okruženje. Ovo je direktna politička agresija na susjednu državu u cilju uspostavljanja što veće kontrole nad trenutnom vlašću u Crnoj Goru, odnosno uticaja koji očigledno nije ostvaren nakon izbora prošle godine.

 Da li je nakon ovih događaja na Cetinju neko izašao kao pobjednik, odnosno gubitnik?

 - Sve zavisi iz kog ugla gledate. Trenutna vlada može ovo smatrati pobjedom jer nije pala, što je bila najava da će se desiti ako ne dođe do ustoličenja. Takođe, neki analitičari smatraju da je premijer (Zdravko) Krivokapić izašao kao pobjednik jer će pokupiti simpatije dijela birača svog koalicionog partnera, Demokratskog fronta. Međutim, ja nemam takav utisak jer „pobjednik“ nikad očiglednije nije izgledao agresivno, a opet razjedinjeno, konfuzno i nesposobno. Naravno, ovakav narativ plasiraju analitičari bez osvrta na širu sliku u kojoj je cijelo crnogorsko društvo i svaki njen apsekt, a prije svega njena građanska suština, do temelja poražena.

 Da li je Crna Gora zaista danas duboko podijeljena kako to izgleda ili nije?

 - Savremeno crnogorsko društvo od svog začetka u 18. vijeku je konstantno podijeljeno. Petrovići / Radonjići, pravaši / klubaši, bjelaši / zelenaši, četnici / partizani, za i protiv nezavisnosti, sve do nove podjele na litijaše i komite. Može se reći da je to prirodno stanje našeg društva. Međutim, ono što je takođe konstanta jeste da do dublje podijeljenosti i unutrašnjih sukoba skoro isključivo dolazi u uslovima uplitanja uticaja sa strane. Nažalost, sada imamo takvu situaciju i sve uslove da se podjele prodube i dovedu do nesagledivih posljedica. Ostaje nada da činjenica da je ta podijeljenost u porodici, a ne po enklavama / entitetima i da suštinski i na „prosrpskoj“ strani postoji izražen prezir ka Vučiću, može spriječiti eskalaciju krize.

Dosadašnjim postupcima predsjednika i potpredsjednika vlade suštinski može biti jedino zadovoljna SPC, koja je manje-više dobila sve što je tražila

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

 Šta je najznačajniji uzrok podjela u današnjem crnogorskom društvu?

 - To je izuzetno kompleksno pitanje jer se uzroci kreću od identitetskih, kulturoloških do socio-ekonomskih. Ako želimo da preciziramo, trenutno sjeme društvene podijeljenosti je posijano još 90-ih godina i to ne smijemo da izgubimo iz vida. To sjeme iz 90-ih je proklijalo u povampireno četništvo i svetosavsko pravoslavlje koje je u suštoj suprotnosti sa antifašističkom, antiratnom i građanskom Crnom Gori. Međutim, postoje i drugi mnogo kompleksniji uzroci, ali ono što objedinjava sve te uzroke je 15 godina pogrešne ekonomske, socijalne, ali i identitetske politike prethodne vlasti. Principi koji su trebali da učvrste temelje crnogorskog građanskog identiteta, oslabljeni su pljačkom i korupcijom bez presedana, dopuštanjem širenja nacionalističkih ideja bez sistemskog otpora i šurovanjem sa raznim antigrađanskim idejama čisto u cilju opstanka na vlasti.

NEMA BUDUĆNOST SA KRIVOKAPIĆEM I ABAZOVIĆEM

Crna Gora je društvo u tranziciji sa nizom problema. Međutim, narod je na ulice i to u velikom broju (litije) i u kontinuitetu izvela crkva. Da li to znači da su danas ljudima važnija vjerska od egzistencijalnih, životnih pitanja i problema?

 - Litije suštinski nijesu bili vjerski već političko-identitetski pokret. Da, naravno, dio građana koji su protestvovali u njima radio je to iz dubokih vjerskih ubjeđenja. Međutim, najveći broj građana se pridružio litijama zbog nezadovoljstva ekonomskim stanjem, protivljenjem politici tadašnje vlasti i motivisani nacionalnim prosrpskim karakterom litija. Masovnosti litija su doprinijeli svi ti faktori, kao i objedinjujuća i natpolitička uloga crkve. SPC, odnosno Mitropolija, uspjela je da se stavi ispred i iznad dotadašnjih opozicionih političkih predstavnika, koji nijesu uživali toliku podršku građana.

 Da li SPC istinski uživa toliko povjerenje kod građana i da li postoji jasna podjela u smislu da SPC uživa podršku samo prosrpskih stranaka ili pak crkva ima i određenu podršku i među procrnogorskim glasačima?

 - Problem u Vašem pitanju je što SPC u Crnoj Gori ima dvostruki identitet. Primarna pravoslavna vjerska institucija u Crnoj Gori je Mitropolija crnogorsko-primorska. Ona jeste dio SPC, ali kao institucionalni nasljednik, doduše kontroverzan, pravoslavnih institucija na prostoru Crne Gore. Ona je dio crnogorskog nacionalnog identiteta i gajila je određenu autonomiju. Ukidanje svih aspekata te autonomije je bio jedan od prvih koraka novog patrijarha i tek ostaje da se vidi kako će pravoslavni vjernici u Crnoj Gori na to reagovati. SPC koristi Mitropoliju crnogorsko-primorsku i privrženost pravoslavnih vjernika ovoj instituciji da širi svoj uticaj i kod Crnogoraca i kod Srba. Međutim, nakon prethodnih dešavanja ostaje da se vidi koliki broj pravoslavnih vjernika podržava ovakav odnos SPC ka Mitropoliji.

Vučić je inteligentan, sposoban, ali beskrupulozan političar koji je spreman najperfidnijim sredstvima da u svom iskonskom radikalnom maniru žrtvuje sve za opstanak na vlasti. Imajući to u vidu, cijeli region itekako ima opravdan razlog za strah

Zanimljivo je da su spletom okolnosti nakon izbora na dvije možda najvažnije (pored predsjedničke) funkcije u državi, dospjele dvije relativno, u političkom smislu, nepoznate osobe – Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović. Kako ocjenjujete njihovo dosadašnje balansiranje između dva snažna bloka i da li su oni možda budućnost Crne Gore?

 - Dolazak Krivokapića i Abazovića na vlast je posljedica zasićenosti biračkog tijela potrošenim političkim elitama, stagnacijom i težnjom za „nečim novim“. Nažalost, „nešto novo“ nijesmo dobili. Dobili smo nastavak većine loših praksi prethodne vlasti, uz određenu eskalaciju određenih starih loših trendova i uvođenje novih. Primarni postupci nove vlasti, a to su nastavak prakse političkog zapošljavanja, blokada reformi u pravosuđu i nezakonita reforma u obrazovanju, ne daju previše nade za neku bolju budućnost. Dosadašnjim postupcima predsjednika i potpredsjednika vlade suštinski može biti jedino zadovoljna SPC, koja je manje-više dobila sve što je tražila. Nažalost, događanja oko ustoličenja su pokazala da su pomenuta dvojica spremna i na ekstremna djelovanja, radikalizaciju narativa i bukvalnu kriminalizaciju crnogorske nacije, samo da bi zaštitila svoju poziciju i, iskreno, nadam se da takve ličnosti nijesu budućnost Crne Gore.

Na kraju, mnogi analitičari smatraju kako je Crna Gora na meti beogradske politike. Također smatraju da će, ako Srbija uspije staviti Crnu Goru pod „svoju kontrolu“, naredna meta biti Bosna i Hercegovina. Smatrate li to realnim scenarijem i da li region, odnosno susjedi imaju opravdanog razloga za strahovanje nakon svih dešavanja u Crnoj Gori u posljednje vrijeme?

 - Smatram da je plan Beograda da izazova što veću društvenu krizu u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini u cilju nametanja Vučića kao zaštitnika „ugroženih Srba“. Pored toga, ciklus tenzija u ove dvije države, plus Kosovo, plus postojanje unutrašnjih neprijatelja, daje Vučićevoj propagandnoj mašineriji pogonsko gorivo za skretanje pažnje s ozbiljnih socio-ekonomskih problema u Srbiji. Vučić je inteligentan, sposoban, ali beskrupulozan političar koji je spreman najperfidnijim sredstvima da u svom iskonskom radikalnom maniru žrtvuje sve za opstanak na vlasti. Imajući to u vidu, cijeli region itekako ima opravdan razlog za strah.