Život / Kultura

Pripremili smo 33 pitanja za Nedžada Maksumića, umjetničkog direktora Pozorišta lutaka u Mostaru          

1 Imali ste nedavno tešku operaciju. Kako teče oporavak?

- Prva operacija nije bila tako teška. Ono što se dogodilo poslije komplikacija i druge operacije bilo je mnogo teže. Doživio sam septični šok, gotovo umro, organi su počeli da otkazuju. Devet dana sam bio u komi. Skoro tri mjeseca u bolnici. Još se oporavljam, terapija se nastavlja, svakodnevno sam gost bolničkih previjališta. Ide nabolje.

2 Kada se vraćate „u pogon“?

- Pa, pokušat ću se paralelno liječiti i raditi. Negdje početkom sljedeće godine već je zakazana nova, treća operacija, kojom bi se sve u mojoj utrobi trebalo vratiti na svoje mjesto. Do tada liječim neke druge stvari, održavam imunitet i dobro raspoloženje.

3 Postoji li danas pozorišna kritika, kojom ste se nekada i sami bavili?

- Ne, naprosto ne. U BiH barem. U novinama se ukidaju kulturne rubrike, na televizijama su prilozi iz kulture uglavnom rijetki ekscesi i donose ih uglavnom nekompetentni ljudi. Sve je površno i estradno, kriteriji su pomaknuti, a oni koji bi trebali pisati pozorišne kritike nemaju prostora gdje bi tu kritiku plasirali, ne žele da se zamjeraju ili, jednostavno, nisu ničim motivisani da ih pišu. Tek kada naša pozorišta odu vani, na kakva gostovanja ili festivale, budu u prilici da neko o njihovom radu i onom što su napravili napiše uvjerljiv i dostojan prikaz ili kritiku. Baš zbog toga smo svi mi koji se bavimo pozorištem i kuće u kojima radimo često cjenjeniji van granica naše uboge domovine nego u njoj.

4 Dugo godina ste u mostarskom Pozorištu lutaka angažovani kao glumac i reditelj. Šta je trenutno najaktuelnije?

- U mom Pozorištu lutaka u Mostaru zbog bolesti trenutno ne mogu raditi ništa, ali sam sretan što predstava „Bajka o izgubljenom vremenu“, u režiji naše drage gošće, izuzetne hrvatske lutkarske režiserke Tamare Kučinović, ide na gostovanja i festivale, osvaja nagrade i nastavlja neprekinuti niz uspjeha na koje smo već navikli one koji prate naš rad. U posljednjih desetak dana ova predstava je na dva festivala osvojila čak šest značajnih nagrada, od kojih i jedan Grand Prix. Ta predstava igrala je i u seriji za svu školsku djecu Mostara.

5 Ujedno i pišete tekstove za svoje predstave. Radite li na nečemu novom?

- Imam sreću da se bavim i pisanjem i glumom i režijom vlastitih tekstova, tako da sam sa sobom odlično sarađujem. Sam sebi kratim tekstove, izbacujem viškove, sam se sa sobom svađam i govorim sebi glumcu kako da to odigram. Uvijek u rezervi imam nekoliko ideja za nove predstave, a koje će se od njih i ostvariti zavisi od mnogo stvari, među kojima one finansijske nisu za zanemariti.

6 Kakva je posjeta i kakve su generalno reakcije publike?

- Mi smo u Mostaru odgajali i odgajamo vlastitu publiku. Pozorište lutaka postoji na istom mjestu i sa istim imenom već 67 godina, sa nužnom stankom u posljednjem ratu, tako da smo, odmah poslije nevjerovatnih razaranja u našem gradu, otvorili zgradu Pozorišta, napravili novi ansambl od mladih ljudi koji su se željeli baviti lutkarstvom. Počeli smo sarađivati sa najznačajnijim lutkarskim stvaraocima iz cijele Evrope. Imamo predstave koje publika voli, djecu čije bi odrastanje bez dolaska u naše Pozorište bilo nezamislivo. Često u publici zatičemo poznata lica onih koji su ovoga puta doveli svoju djecu i zajedno sa njima uživaju u onome što radimo.

7 Jednom prilikom ste rekli kako sarajevski mediji prešućuju uspjeh mostarskog Pozorišta lutaka. Šta konkretno zamjerate?

- Vrlo često vijesti iz kulture u sarajevskim medijima izgledaju kao „sarajevska hronika“. Sve donedavno naše pozorište je češće gostovalo, naprimjer, u Ljubljani ili Beču nego u Sarajevu. Jednom smo gostovali u Pozorištu mladih sa izvanrednom, višestruko nagrađivanom marionetskom predstavom, koju nam je režirao tada najbolji bugarski reditelj i profesor lutkarstva Slavčo Malenov. Od svih glumaca Pozorišta mladih predstavu je pogledao samo onaj najstariji, Drago Buka, a niko od ostalih, mada su bili slobodni, nije našao za shodno da vidi barem kako funkcionišu te lutke, sa kojima se niko od njih do tada nije susreo. Desetak godina kasnije, kada je to isto Pozorište mladih napravilo svoju prvu poslijeratnu marionetsku predstavu, u sarajevskim medijima je reklamirana kao „prva poslijeratna marionetska predstava u BiH“. Naše Pozorište lutaka je do sada osvojilo preko 50 nagrada na međunarodnim i domaćim festivalima, od čega nekoliko onih za najbolju predstavu, te mnogo glumačkih, režiserskih, scenografskih i svih drugih nagrada. Uz banjalučko Dječije pozorište, mostarsko Pozorište lutaka je ponajbolje što u lutkarstvu ova zemlja ima. Mislim da to zaslužuje kvalitetniji medijski pristup.

8 Šta je, po Vašem mišljenju, razlog takvog odnosa?

- Vladajuća, posebno bošnjačka, politika pravi od Sarajeva „nedostižnu prijestonicu“, bosanski „pupak svijeta“, što samo po sebi ne mora biti ni dobro ni loše, ali smeta kad uporedimo plate u takozvanim „provincijskim pozorištima“ s onima u sarajevskim. Od stida ne smijem ni reći kolike su naše plate. To se pravda time da je Sarajevo i najbogatije pa im može biti, ali bi, valjda, i dokazani kvalitet tebao biti nagrađen. Najvitalnije i najproduktivnije naše pozorište nije u Sarajevu nego je to BNP u Zenici, HNK Mostar ima najzanimljiviji repertoar, NP Banja Luka ima odlične predstave, Dječije pozorište RS iz Banje Luke i Pozorište lutaka Mostar su odlična lutkarska pozorišta...

9 Jedna od fraza jeste da je „Sarajevo zaboravilo Hercegovinu“. Ima li istine u tome ili to spada u uobičajene šumove na relaciji glavni grad – ostatak zemlje?

- Centralizacija u kulturi jeste karakteristika svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, osim, možda, Slovenije. Političko, bošnjačko Sarajevo je odavno ne zaboravilo nego izbrisalo Hercegovinu, barem onaj njen dio koji smeta ugodnoj trodiobi vlasti, što će reći onaj njen dio sa „krive strane“ Neretve, onaj koji je jedva, i neplanirano, opstao. Pogledajte dvije strane Mostara pa će vam sve biti jasno. Navrate sarajevski političari na „Večernjakov pečat“ u službenim autima, lijepo odjeveni, sjednu u udobne fotelje Hrvatskog doma „Herceg Stjepan Kosača“, bivšeg mostarskog Doma kulture, prime i pokoju nagradu ili pohvalu. Budimo iskreni, BiH za njih i počinje i prestaje u Sarajevu, i možda još, u rodnom kraju, odakle su, najčešće, u Sarajevo i došli.

10 Kako i kada ste otkrili da je teatar Vaš životni poziv?

- Čim sam prestao maštati da ću postati fudbaler znao sam da je pozorište moj životni izbor. Još kao dječak sam za ulaznice od „pet banki“ pravio pozorišne predstave sa prijateljima i čekao prve aplauze. Stanovao sam sto metara od Pozorišta lutaka, a dvjesto od Narodnog pozorišta, tako da za mene dileme nikada nije ni bilo.

11 Kvalitetan kulturni sadržaj je nekako rezervisan za najveće gradove. Kakva je kulturna ponuda grada na Neretvi?

- Mostar, kao podijeljen grad, ima i podijeljene kulturne institucije. To je, uglavnom, loše, osim ako ne proizvede nestvarno veliki broj pozorišnih kuća za ovako mali grad. Imamo Narodno pozorište i HNK, Pozorište lutaka i Lutkarsko kazalište, Studio za izvedbene umjetnosti i Mostarski teatar mladih, i svi oni imaju svoju redovnu produkciju. To je, najmanje, deset premijera godišnje. Imamo i dane Matice Hrvatske „Mostarsko proljeće“, Festival „Mostarska liska“ i manifestaciju „Mostarsko ljeto“. Imamo se sa kim upoređivati i pozitivno takmičiti, sarađujemo i pomažemo jedni drugima, glumimo jedni kod drugih. Vidite kako nevolja podjele, sada kad ne ratujemo jedni protiv drugih, može imati i pozitivne strane.

12 Čime ste najzadovoljniji, a čime najnezadovoljniji?

- Najzadovoljniji sam brojem premijera i velikom živošću na mostarskoj pozorišnoj sceni, ne uvijek i kvalitetom. Najnezadovoljniji sam teškim materijalnim stanjem skoro svih koji se kulturom bave, nerazumijevanjem za naše probleme i inertnošću onih koji odlučuju o našim sudbinama i sudbini ukupne kulture u ovom nefunkcionalnom gradu.

13 Zanimljivo je da ste sredinom 90-ih, sa suprugom, glumicom Dianom Ondelj - Maksumić, obnovili rad Teatra „Lik“. Na talijanskom jeziku i sa talijanskim glumcima napisali ste i režirali predstavu „Vlada velika tišina…“ koja je na festivalu u švajcarskom Luganu osvojila Prvu nagradu stručnog žirija,  a radili ste i sa drugim apeninskim teatrima. Koliki je to zapravo u tuđoj zemlji bio poduhvat?

- Ima onaj vic: „Šta zna dijete šta je sto kila...“. Tako i nas dvoje. Pukom srećom, velikom slučajnošću, ali uz puno truda, u početku i bez znanja jezika, uspjeli smo ući na talijansku pozorišnu scenu, prvo sa predstavom  „Vlada velika tišina...“, koju sam napisao i režirao, a uz pomoć prijatelja i producirao. Sa njom smo učestvovali na najvećim talijanskim teatarskim festivalima, gostovali širom Italije, a kasnije, kad smo dovoljno naučili jezik, radili smo, Diana i ja, kao glumci u profesionalnim pozorišnim kompanijama iz Đenove, Breše i Bolonje. Kažu, vrlo uspješno.

14 Koliko vam je trebalo da naučite talijanski jezik tako dobro?

- Nismo imali izbora nego danonoćno učiti jezik koji smo do tada, mada Diana i sama ima talijanskih korijena, znali samo kroz talijanske pjesme i filmove. Da bi se na njemu glumilo osnovno znanje nije dovoljno. Najveći kompliment bi nam bio kad bi neko ko je odgledao našu predstavu kasnije prigovorio da se kod nas dvoje još uvijek osjeti venecijanski naglasak.

15 Imate li danas saradnju sa Talijanima?

- Iako je prošlo mnogo godina od našeg boravka i rada u Italiji, još i danas nekoliko talijanskih pozorišta igra predstave po jednom mom tekstu. Nekada me pitaju za odobrenje, a nekada ne. Talijanska posla. Neke veoma popularne alter-rock grupe snimile su pjesme prema mojim tekstovima, učestvovao sam u snimanju nekih dokumentarnih filmova, spominju me i citiraju u nekim knjigama...

16 Zašto ste se odlučili vratiti iz Italije u razrušeni Mostar?

-  Za nas u toj odluci nije bilo ništa neobično. Imali smo tamo obezbijeđenu egzistenciju, ali ne i život kakav smo htjeli. Nama novac nikad nije bio sve u životu. Svakodnevna putovanja od grada do grada, od teatra do teatra, duge turneje sa dvije ili tri predstave dnevno, nemogućnost da zasnujemo pravu familiju, da imamo privatni život i vrijeme za nas. Mi smo iz Mostara otjerani, nismo otišli dobrovoljno, pa smo se i zbog toga htjeli vratiti u grad. Znali smo da ovdje nedostaje ljudi koji imaju entuzijazma i volje da ponovo grade kulturnu scenu. Pozvali su nas i mi smo se vrlo lako odlučili doći i to baš u Pozorište lutaka, koje je moralo krenuti od samog početka. Igrali smo na našem jeziku, ljudima koji nas razumiju. Uveli smo zapadne standarde u ovu malu teatarsku kuću i to se sve do danas isplaćuje.

17 Još je čudnije to što Vas ovdje zapravo ništa nije čekalo. Godinama ste živjeli izbjegličko-boemski (hotelski) život?

- Čekao nas je naš grad, sav u ruševinama. Ipak, optimističniji nego danas. Njegovi ljudi su se smijali širokim osmjesima, sa nadom u svakoj riječi koju bi izgovorili. Nas dvoje smo prvo bili podstanari, u jednoj sobi, sa zajedničkim WC-om, onda smo živjeli u hotelu „Bristol“, bez mogućnosti da nas neko posjeti, hranili se po aščinicama i restoranima. Onda smo dvije godine stanovali u dvije kancelarije Pozorišta lutaka, da bismo se tek nakon toga vratili u moj, u ratu oteti, stan, u kojem smo i sada.

18 Da li je vrijedilo, kajete li se?

- Ponekad da, kada dođu teški dani, a nije ih malo. Ali, ipak, vrijedilo je. Imamo našu malu divnu porodicu i najdražu našu Koranu, koja je već gimnazijalka. Od Pozorišta lutaka napravili smo, uz pomoć naših kolega, širom svijeta poznatu teatarsku adresu. Proputovali smo sa njim mnoge zemlje, od Irana do Norveške i Švedske, od Poljske do Bugarske, od Španije do Austrije. Donijeli smo osmijehe i sreću na lica mnoge djece, upoznali najveće svjetske majstore lutkarstva. Zabavljali se i uživali. Zar nije dosta?

19 Teatar nije Vaša jedina ljubav. Davne 1983. ste napisali svoju prvu zbirku poezije, a Vaši stihovi su objavljivani u Londonu, Rimu...?

- Biće da sam dvostruki čovjek. Danju na sceni, pred publikom, noću, u samoći, pred praznim stranicama koje želim ispuniti sobom, svojim nedoumicama, sumnjama i istinama. Odavno pišem. Prvu zbirku objavio sam još kao mladić, prije punih 36 godina. Moja poezija je u nekim značajnim stranim antologijama, u Italiji sam objavio knjigu dnevničkih zapisa, sarađivao sa njihovim književnim časopisima. Prije nekoliko godina objavio sam i zbirku poezije „Jeruzalemljanin“, koja je, ustvari, zbir moga poetskog rada u nekih dvadesetak godina. U zadnje vrijeme pišem skoro isključivo prozu.

20 Ima li neka tajna veza između Mostara i pjesničkih duša koje su ga oduvijek krasile?

- Termin „pjesnička duša“ je prije neki relikt sa kraja 19. ili početka 20. vijeka. Mostar može biti inspiracija, ako ćete biti „zavičajni pjesnik“, pa vas nadahnjuju isključivo kamen, drača, Neretva, žega i plavo nebo. Takve inspiracije, barem kod ozbiljnih pjesnika, danas malo koga zanimaju. Ali Mostar u sebi nosi i golemu količinu tragične prošlosti i potrebnu dozu pozitivnog ludila, pa to mogu biti i više nego korisne inspiracije za pisanje.

21 Vašu posljednju knjigu. „Treće lice jednine“, nedavno je u našem magazinu pohvalio i čuveni režiser Ademir Kenović. Možete li nam ukratko predstaviti knjigu?

- Meni je, kao „piscu iz malog grada“, dovoljno da ljudi pročitaju moj roman, a kada ga još i pohvale, gdje ćeš veće sreće. Knjiga je to neobična, čak i meni koji sam je napisao. „Treće lice jednine“ je istovremeno i autobiografija i porodična hronika i historija jednog grada i jedne države, ili više njih, a opet i zbirka fikcija koje liče stvarnosti i činjenica za koje se čitalac nada da su fikcije. Glavni junak knjige je i vrijeme, taj ludi i okrutni 20. vijek, a možda sam junak romana i ja sam, to apsolutno neobjektivno i nestvarno „treće lice jednine“. Mnogi do čijeg mi je mišljenja stalo hvale tu knjigu, a meni je teško govoriti o njoj, jer čini mi se danas da se sama napisala, a da sam ja bio samo oruđe.

22 Do sada ste osvajali brojne nagrade. Znači li Vam neka više od drugih?

- Drage su mi sve nagrade za koje znam da sam ih zaslužio, a najdraže one koje sam dobio i podijelio sa kolegama iz mog Pozorišta lutaka. Znali smo ih proslaviti.

23 Za Mostar kažu da je grad slučaj. Kako Mostar izgleda u očima umjetnika koji živi u tom gradu?

- Mostar se, nažalost, počeo ponositi tom svojom negativnom reputacijom. On jeste grad zle sudbine i jeste podijeljeni grad, grad koji diše na slamku i preživljava na aparatima. Njegovi građani, barem oni koji ga vole, žive zagledani u „svijetlu prošlost“ i ustrašeni od pogleda u budućnost. Nama čak i nadu pokušavaju uzeti. Umjetnici ne mogu biti iznad takve situacije, bojim se da smo svi duboko zaglibili u tom beznađu.

24 Kažu da umjetnost i sport povezuju ljude. Da li u Mostaru dvije obale povezuje još nešto osim mostova?

- Ima primjera odlične saradnje, prije svega između umjetnika Mostara. Igrao sam u dvije predstave HNK-a i tu nikakvih problema i nedoumica nije bilo. U posljednjoj predstavi koju sam režirao u Pozorištu lutaka angažovao sam kao scenografkinju i kreatoricu lutaka Ivanu Radić, izuzetnu umjetnicu, inače zaposlenu u Lutkarskom kazalištu u Mostaru. Ta je saradnja bila najnormalnija i dala je odlične rezultate. Narodno pozorište i HNK sarađuju u više projekata. Likovni umjetnici i muzičari također imaju razvijenu saradnju. Sporta što se tiče, tu su stvari nešto drugačije. Možda sportisti i sarađuju, ali navijači nipošto. Izleda da je u sportu i oko njega danas prisutno mnogo više strasti nego u umjetnosti. Barem one negativne, divlje i razarajuće strasti.

25 Šta je to, osim Starog mosta, na čemu drugi gradovi mogu zavidjeti Mostaru?

- Na smislu za crni humor, na ruganju vlastitim nevoljama i vlastitim manama. Možda i na veoma živahnoj književnoj i pozorišnoj sceni. Osim toga, šta nam je još ostalo? Plavo nebo i žarko sunce, zelena rijeka i bijeli kamen... I gotovo.

26 Koliko često posjećujete kulturne manifestacije?

- Trudim se da u Mostaru pogledam sve što se kvalitetnog nudi. Izbjegavam, naravno, nacionalno zanesene manifestacije, ali tamo sigurno ne žele ni da me vide.

27 Postoji li ikakva manifestacija u BiH zbog koje vrijedi i nije Vam mrsko maksuz doći / otići u drugi grad?

- Ima ih mnogo, od koncerata do teatarskih festivala, od izložbi do književnih susreta, ali nema se para za sve, a nekad ni vremena. Prije sam živio za i od putovanja. S protokom godina manje je i volje da se pokrenem. Na teatarske festivale često odlazim sa predstavama u kojima igram. Sada me ograničava bolest ili mi je to samo dobar alibi.

28 Da li je kultura u Mostaru stvar entuzijazma i golog preživljavanja ili se od nje može, kako-tako i živjeti?

- Od rada u kulturi se ovdje ne živi nego tek teško i slabo preživljava. Radio sam na više strana, odricao se slobodnog vremena, žurio ne bih li štogod zaradio, a opet, nakon svega, bilo je tek za platiti račune i izdržati do iduće male plate u mom pozorištu.

29 Da li je konačno proradio čuveni kolektor u Mostaru, koji naročito ljuti švedskog ambasadora jer su oni donirali mnogo novca za njegovu gradnju?

- Kolektor nije, čini mi se, ni predviđen da ikad proradi, nego samo da se, sa izlikom da se nešto gradi, uzima novac. Možda je to stranim investitorima čudno, ali mi živimo u gradu koji jeste čudo, u kojem se danas iskopa, zatrpa, asfaltira, pa sutra, na istom mjestu, isto to ponavlja. Ovdje se čuda dešavaju po volji naših čudotvoraca od kojih zavise naši životi. A kolektor, koliko god golem bio, ne može nas riješiti svih naših govana.

30 Ako političke, a i ekonomske probleme ostavimo po strani, koji su danas najveći problemi Mostaraca, mislim na ove infrastrukturne, sadržajne...?

- Centar grada, bivša linija razdvajanja, i danas izgleda kao da je rat jučer stao. Ne obnavlja se više ništa, posebno ne na „lijevoj obali“ i, najgore, Mostar je danas prljav grad, zagušen u vlastitom smeću. Kad odem negdje na put, u nekad zapuštene, provincijske gradiće, začudim se kako su te bivše kasabe za Mostar danas postale nedostižni uzori.

31 Sezona je krenula. Šta pokazuju prva zapažanja, da li će i ova godina biti rekordna u turističkom smislu?

- U turizam se slabo razumijem. Ponekad u prolazu vidim povorku Kineza ili Japanaca sa vodičima. Ja sam od onih Mostaraca tabijasuza koji ne žele u sezoni ni ići u Stari grad, jer im smeta krkljanac i sva ta gungula. Turizam je polako zagušio ovaj dio grada i iz njega istjerao Mostarce. Možda je to danak savremenom dobu, a možda je mene pregazilo vrijeme.

32 Šta ste posljednje pročitali, koju bi ste knjigu preporučili našim čitaocima?

- Čitam uvijek nekoliko knjiga istovremeno, nekima se stalno vraćam. Preda mnom su sada „Zealot“ Reze Aslana, „PTSP spomenar“ Dragana Bursaća, „Kraljevstvo Božije i nacionalizam“ Drage Bojića... Čitaocima bih preporučio sve i bilo koju Kišovu knjigu. I, naravno, „Moskvu-Petuški“ Venedikta Jerofejeva.

33 Na šta Nedžad nikada ne žali potrošiti novac?

- Ne mogu više sebi priuštiti taj luksuz da ne žalim pare na užitke. Dosta dugo nisam žalio za parama potrošenim u kafani, a uz to, uvijek knjige i putovanja. Da je para...