Život / Reportaža

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić i Mirsad Tutmić

Četiri kilometra poviše Nemile, uklesano u procjepu među brdima, nalazi se selo Orahovica kroz koje prolazi i istoimena rijeka izlomljena brojnim visokim kaskadama koje svakih desetak metara stvaraju prekrasne slapove. Pitomo mjesto sa oko 1.800 kuća i oko 4.000 stanovnika okružuje pitoma priroda. U centru sela sa porodicom živi i Mirsad Tutmić (49).U dvorištu, ispod jabuke koja se povija pod plodovima, dočekuje nas s osmijehom na licu. Mirsad je jedan od popularnijih bh. youtubera, iako mu je publika više u dijaspori nego u BiH. Osim videosnimaka o tradicionalnom načinu života na ovim područjima, najpoznatiji su oni najopasniji. Mirsad iz neposredne blizine snima poskoke, najotrovniju evropsku zmiju!

  PAS I POSKOK

Nakon desetak godina u Švedskoj, Mirsad se u rodno selo vratio 2014. godine. Nakon decenije užurbanog života u dalekoj Skandinaviji, po povratku je počeo da uživa u prirodi koja ga je, kako kaže, oduvijek okruživala, ali nije baš znao da je cijeni i uživa u njoj. Brda, planine, rijeke i livade, sve je to Mirsad sa oduševljenjem obilazio, a najljepše detalje bilježio kamerom. A onda se jednog dana te iste 2014., sa vjernim psom Rokijem, crnim labradorom, uputio u pravcu Lugevačke stijene, koja se proteže kilometar iznad ulaza u selo. U pitanju je svojevrsno brdo sačinjeno od stijene.

- Kao djeca smo znali da tu uvijek ima zmija, čak smo u blizini i brali lješnake, ali nikada nikog u selu nije ujeo poskok, što je vrlo zanimljivo. Doduše, jednog dječaka je ujela šarka kada je stao na nju, ali se to dobro završilo. Poskok je, međutim, puno opasniji od šarke. Tu je vrh stijene veličine metar sa metar i po, odmah sam vidio jednog poskoka, a zatim su se u kadru pojavila još tri, četiri. Sa jedne strane su dolazila još dva, sa treće još dva... Bio sam potpuno okružen. Nemate gdje pobjeći. To je zapravo bilo njihovo leglo. Onda sam ih počeo snimati, istraživati, išao danima... Zaljubio sam se u poskoke. Osjeti se u tom trenutku adrenalin, ali u isto vrijeme osjećate veliku draž i trudite se da uhvatite objektivom svaki trenutak - priča Mirsad u jednom dahu.

I Roki, „detektor “ za poskoke, pojavljuje se iz hladovine kao da je nanjušio da će Mirso baš sada o njemu. Mirso mu zadiže njušku i pokazuje mjesto gdje je Rokija ujeo poskok u maju mjesecu.

- Njih su bila dva, on je krenuo na njih! Jedan ga je ujeo za njušku, za kost. Na vrhu njuške je ostala kap otrova iz jednog zuba, ali je iz drugog zuba poskok uspio ubrizgat otrov.Nosio sam Rokija do kuće. Odmah sam zvao veterinara, ali nigdje nije bilo seruma u Zenici, čak ni u našoj bolnici. Imaju samo neke injekcije ako dođe do stezanja pluća da to spriječe i da se može disati, ali seruma niko nije imao - prisjeća se naš sagovornik te dramatične situacije.

Rokijeva glava je, kaže, u roku od pola sata sva otekla, oči se skoro zatvorile, vrat mu je postao tvrd i oteknut, a glava mu je padala.

- Kada smo došli kući zagrijao sam iglu i izbušio njušku, istiskao krv. On ništa nije osjećao. Nakon toga sam mu na to stavio travku koju mi ovdje zovemo havdika, a koriste je ljudi kada im zmije ujedu stoku. Malo sam je zagrijao da omekša i privij'o. Prije toga smo mu stavljali ledene obloge da se skupe krvni sudovi. Prvi dan je bio jako slab, druga dan je bio malo bolje, a treći je već bio izliječen. Javio mi se Nikola Zarić, ribolovac iz Bijeljine, čovjek koji je gledao moje klipove na Youtube jer sam odmah objavio na internetu kada se desio ugriz, da on ima serum i da će krenuti odmah iz Bijeljine do mene ako je potrebno. Srećom, nije trebalo - kaže Mirsad te dodaje kako su mu ubrzo javili porukom i neki dobri ljudi iz Švajcarske koji su htjeli da plate serum koliko god da košta, ako ga se igdje ima kupiti.

Dok se sunce primiče zenitu, a oblaci se dvoume na šta će okrenut, Mirsad preporučuje da na taj lokalitet već sada krenemo. Želju smo i sami izrazili, ali na licu mjesta, uz pogled na Rokija, razum i strah su sve jači. Krećemo.

 OČI U OČI SA POSKOKOM

Nakon pola sata brzog hoda kroz brdske staze stižemo na stijenu sa koje se pruža pogled na pola sela. Nevjerovatno zvuči činjenica da poskoci godinama iz takve blizine „nadgledaju“ selo, a da se nikada nije desio incident.

Kada smo prišli stijeni, Roki je zastao. Ujed poskoka prije dva mjeseca nije zaboravio. Ubrzo smo primijetili mladog poskoka koji nas je promatrao iz rupe u kamenu i bio nam iza leđa sve vrijeme. S obzirom da je u pitanju špic stijene, praktično nas je zatvorio u obruč. Adrenalin nadire, a srce vjerovatno prebacuje sto otkucaja u minutu.

Koji metar dalje primijetili smo tri, četiri poskoka, koji su se odmah povukli u pukotine u stijenama. Ostao je samo jedan, kapitalac, pod stijenom koji je sve vrijeme bio djelomično vidljiv. Ostali poskokoci su se okupljali oko njega pa smo pretpostavili da je on glavni. U jednom momentu smo izbrojali četiri mlada poskoka oko njega. Mirso je ustvrdio da je u pitanju odrasla ženka. Vrlo brzo su opet počeli provirivati, ali se nisu previše izlagali. Biti u leglu poskoka, okružen njima na površini od par kvadratnih metara bez slobodnog izlaza za bijeg u slučaju napada, osjećaj je koji se ne može riječima opisati. A tek strah... Posmatrali smo ih i slikali nekih sat vremena. Za vrijeme našeg boravka, ni u jednom trenutku nisu pokazivali znake agresivnosti jer se nisu osjećali ugroženo. Iznad stijene, na velikim visinama su sve vrijeme, na vazdušnim strujama lagano krstarila tri jastreba. I oni su razlog velike opreznosti poskoka zbog kojeg im se nije previše izlazilo na čistinu. U povratku, Mirsad nam priča kako poskoci nikada nisu pokazali agresivnost iako su prolazi doslovno pored njega.

- Vidio sam nekoliko starijih poskoka koji su imali rane, što znači da su se borili sa jastrebom ili orlom ptičarom, koji ih često love. Moguće je da ga orao nije uhvatio kako treba ili su imali borbu pa je grabljivica odustala. U blizini njihovog legla našao sam dva mrtva jastreba koje je sigurno ubio poskok. Vjerovatno ih jastreb nije zgrabio iz prve kako treba i poskok ih je ugrizao - kaže Mirsad.

Dodaje da je strah osjećao samo prvi put kada ih je posjetio i snimao. I to kad se vratio kući, pregledavao materijal i postao svjestan koliko im je bio blizu. Međutim, nakon toga ih je sa svakim danom sve više volio.

- Šta je interesantno kod poskoka? Oni vas osjete i prvo što rade jeste da će pokušati da se sklone. Jezikom prate vaše vibracije. Noću bolje vide jer i jesu noćni lovci, a tokom dana preživaju plijen. Jako su vezani za svoje stanište i dom. Poskok se obavezno vraća u svoje stanište. Možda će naći privremeno stanište, ako je otišao daleko zbog plijena ili ga je uhvatilo nevrijeme, ali će se vratiti u svoj dom. Imamo dosta priča starih ljudi kada kažu da je oko kuće ubio jednu, a odmah došla druga jer nisu shvatali da im je tu zapravo leglo. One se uvijek vraćaju u leglo - priča Mirsad.

Naš sagovornik nas uvjerava kako poskok nije agresivna zmija, niti je zmija koja se šepuri.

- Ona jeste predator i najotrovnija zmija u Evropi, ali to demonstrira samo u samoodbrani. Poskok ima tri vrste odbrambenog mehanizma. On je, inače, spora zmija. Prvi mehanizam odbrane je dizanje glave i sklupčavanje ostatka tijela kako bi, ako zatreba, dobio na ubrzanju. Koga god je ujeo poskok, taj je prvo osjetio udar. Poskok udara snažno, ne grize podlo. Drugi mehanizam odbrane je siktanje. Tako opominje, baš kao čegrtuša koja upozorava zvonom na kraju repa. U tom siktanju poskok zna i pljunut kao što rade kobre. Ne znam da li je to otrov ili samo posljednja opomena. Ja sam gledao kada je jednom poprskao mog psa - pojašnjava ovaj zaljubljenik u poskoke.

 SUHI UGRIZ, POSLJEDNJA OPOMENA

Treći odbrambeni mehanizam je ugriz, ali bez ubrizgavanja otrova. Kao opomena.

- Nedavno mi se javio čovjek iz Tuzle koji je rukom pokušao da podigne kamen i poskok ga je ugrizao za prst, ali bez lučenja otrova ili ga je bilo vrlo, vrlo malo. Naravno, puni ugriz je krajnja faza. Taj ugriz je specifičan i vrlo bolan. Dalmatinac kojeg je poskok ujeo na Velebitu mi je pričao da mu je prst na ruci ostao „drven“ jer je ugriz previše oštetio tkivo. Otrov poskoka je jako toksičan, brzo djeluje - kaže naš sagovornik koji dodaje kako se poskoci uglavnom hrane gušterima, sljepićima, mladim pticama...

Ono što je dodatno zanimljivo jeste da je poskok jedina zmija koja liježe žive zmije, a otprilike ih bude od sedam do 15 u leglu. Tutmić kaže da rastu brzo, a mali imaju oko 15 centimetara. Pare se u aprilu, izliježu u jesen.

- Ženka poskoka je duga 60-70 cm, ali je deblja i ima više otrova od mužjaka. Mužjak može narasti i do 120 cm. Njihov životni vijek je oko 15 godina. Prvu godinu mladi budu zajedno u leglu, ali pred zimu, kada dođe vrijeme hibernacije koja traje 60 do 130 dana, svaki od njih traži svoje sklonište. Ako ih u rupi ostane više od jednog zna se desiti da onaj koji se prvi probudi pojede drugog. Kanibalizam nije rijetkost. Mlađi se prije bude, dok stariji čekaju ljepše vrijeme - priča nam naš sagovornik.

On potom demantuje i vjerovanje da poskoci skaču, što dodatno povećava strah ljudi.

- Mit je da poskoci skaču! Međutim, poskok u jesen voli da se penje na drvo, naročito na divlju ljesku, gdje vrebaju ptice. Neće on na bukvu već tamo gdje ima šipražja. Njemu treba hrapavo drvo da se lakše popne i tanke grane na koje slijeću vrapci gdje ih on vreba po cijeli dan. Nakon ugriza, vrabac odleti samo par metara, i on silazi sa drveta i ide po njega. Dok je poskok na drvetu zna se desiti da se djeca penju pa ga ne vide i ugrize ih u samoodbrani. Poskok zna uhvatit i malog divljeg kunića - kaže Mirsad.

Svojevrsnu zanimljivost predstavlja i prizor koji smo zatekli na stijeni, gdje se lisičja jazbinu, koja po svježim ostacima ispred ne djeluje napušteno, nalazi tik pored legla poskoka. Mirsad pojašnjava da i lisica može pojesti poskoka ukoliko ga ugrize kako treba tako da tu postoji obostrano poštovanje.

- Jednom prilikom, ove godine, vidio sam nevjerovatan prizor - gušter je  spavao bukvalno pet cenata od dva poskoka koji su odmarali. Vjerovatno su bili siti pa ga nisu napali - misli Mirsad.

  PAZI DA GA NE NAGAZIŠ

Mirsad u „obilazak“ ovog legla sve ove godine ide bez ikakve zaštite, u običnim patikama. Ni štap nema. Ništa osim fotoaparata. Kaže nam da zna svakog poskoka koji obitava na tom malom prostoru, a trenutno ih je, kaže, 20-ak.

O poskocima uči posljednje četiri godine. U stalnom je kontaktu sa ljudima iz Hrvatske i Srbije, a iz Beograda mu se javila profesorica sa tamošnjeg instituta. Tražili su dozvolu da prikažu jedan njegov video o poskocima, ponudili saradnju pa i danas razmjenjuju mišljenja. Sa zadovoljstvom nam govori kako su oduševljeni njegovim dobrim kadrovima iz blizine i smirenom rukom.

- Nemam strah od poskoka, ali sam uvijek oprezan. Najopasnije je da ih slučajno ne nagazite ili uhvatite rukom. Najagresivniji su za vrijeme velikih ljetnjih vrućina kada je dug dan. Tada su puni otrova. Nisam ih nikada hvatao jer nema potrebe za tim mada mi ne bi bio problem. Ali zašto da im nanosim bol. Kada bi neko otkupljivao otrov za pravljenje seruma, ja bih ih hvatao - kaže Mrsad.

Napominje da se serumi sada prave samo u Beogradu, jer su u Hrvatskoj prestali prije četiri godine pa sada uvoze, kao i BiH.

- Zaljubljen sam u poskoke. Njihova uloga u prirodi jako je bitna zato što se hrane glodarima. Osim toga, njihov otrov je i ljekovit, a pročitao sam da se i prilikom presađivanja ljudskih organa koristi nešto na bazi njihovog otrova. Nekada sam bio pčelar, a otrov pčele i kobre su navodno isti, samo je razlika u količini. Kažu da čovjek ne bi mogao preživjeti 200 uboda pčele jer bi to već bila velika količina otrova - kaže nam Mirsad.

Prije povratka kući automobil i torbe smo dobro pregledali, pretresli. Za svaki slučaj.

 U SLUČAJU UGRIZA NE PANIČITI

Mirsad savjetuje da je u slučaju ujeda poskoka najvažnije da se ne paniči.

- Bilo bi dobro pokušati odmah istisnuti malo otrova, koliko je moguće. Ako je ujed za ruku, treba odmah skinuti prsten ili narukvice jer će poslije 10-15 minuta tkivo oko ujeda toliko oteknuti da se više neće moći skinuti. Nije pametno isisavati ustima. Može se praviti podvez iznad mjesta 10-ak cm, a onda postepeno popuštati s oticanjem ekstremiteta dok se ne dođe do bolnice - savjetuje on.

U slučaju da sretnete poskoka, najbolje je, zna Mirsad, skloniti mu se sa puta, pustiti ga da prođe. Za one koji žive u kućama najvažnije je, veli, da ih održavaju urednim.

- Ako ljudi ne održavaju kuće, može se desiti da poskok dođe za plijenom, miševima. Ali ne treba stvarati strah kod ljudi od zmija. Nema potrebe za tim. Zmija nije za ljubimca, ali ima svoje mjesto u prirodi. Ako žele kuće zaštiti važno je da nema šipražja, da je uredno i da nema miševa. Jednom mjesečno se može oko kuće zapaliti malo gume jer oni kad osjete miris vatre, bježe i više se nikada ne vraćaju - uvjerava nas Mirsad.

NEMA VEĆIH OTROVNICA OD POLITIČARA

Mirsad je ove godine sa nekoliko prijatelja u selu pokrenuo stvaranje ekološkog udruženja sa ciljem zaštite prirode i da se od Orahovice napravi turističko mjesto.

- Imamo mnogo za ponuditi: od divljih životinja poput medvjeda, vukova, nebrojeno puno srna i srndaća, kao i prirode. Budi se malo svijest kod ljudi, ali narod nije dovoljno obrazovan u tom smislu. Treba raditi na buđenju svijesti - kaže on, a potom daje i zanimljivu opservaciju, ne bez gorčine. - Problem našeg naroda je što su mu uvalili argentinske, španske i turske serije pa kada one krenu u selu ne možete nikoga vidjeti, svi gledaju serije. A kada su na televiziji edukativne emisije, e za to nemaju vremena. Ali zato ove serije gdje se ne zna ni ko je kome otac, ni ko je mater, ni ko je čije dijete, to gledaju u dahu. To političari namjerno rade.Neme većih otrovnica od političara. Oni uništavaju sve lijepo u ovoj državi, a ima mnogo toga lijepog u BiH. To je banda!