Vijesti / Svijet

6.06.2016.

Voljeli su ga i mrzili istovremeno zbog njegovog harizmatičnog i uvjerljivog načina opisivanja sebe,svoje borbe i svojih vjerovanja . " Ja sam najveći- to sam rekao čak i prije nego sam to postao ", izjavljivao je Muhamed Ali, bokserska legenda koja nas je napustila u 74. godini života. Saradnik našeg portala napravio je zanimljiv pregled njegovog burnog života, ali ne kao borca u ringu,već borca za građanska prava.

Piše: Damir Duran

ODRASTANJE I ULAZAK U SVIJET BOKSA

Muhamed Ali je rođen kao Kasius Marseluus Klej Jr., u Luisvilu (Kentaki, SAD) 17. januara 1942. – u doba kada su crnci bili klasa sluga i služavki u Luisvilu. Crnci su većinom radili poslove održavanja travnjaka i čišćenja domaćinstava drugih ljudi, većinom bijelaca. U Luisvilu 40-tih godina prošlog vijeka, najveći cilj karijere koji bi crni ljudi realistično mogli postaviti za svoju djecu je da se pridruže svećenicima ili da budu učitelji u lokalnoj školi samo za crnce.

Alijev otac, Kasius Marselus Klej Sr., je izdržavao svoju suprugu i dva sina bojeći reklamne panoe i znakove. Alijeva majka, Odesa Grejdi Klej, je radila povremeno kao kućna pomoćnica. „Sjećam se kad je Kasius bio mali,“ g-đa Klej je kasnije pričala, „bili smo u centru grada u radnji sve-za-deset-centi. Želio je piti vodu, ali nisu mu dali zbog njegove boje kože. To ga je stvarno pogodilo. To mu se nije nimalo svidjelo, bio je dijete i žedan. Počeo je plakati a ja sam mu rekla: 'Hajde dođi, odvešću te na jedno drugo mjesto i dati ti vode.' Ali to ga je stvarno pogodilo.“

Kada mu je bilo dvanaest godina, njegov bicikl je bio ukraden. To ga je navelo da se prihvati boksanja pod tutorstvom luisvilskog policajca po imenu Džo Martin. Klej je napredovao u boksanju kroz amaterske kategorije i osvojio zlatnu medalju sa 18 godina na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine.

Kada se u svoj rodni grad Luisvil vratio iz Italije, nakon što je upravo osvojio Olimpijsku zlatnu medalju kao reprezentativac SAD-a, bio je tako ponosan na svoju medalju da ju je nosio i dan i noć i svima pokazivao, bez obzira jesu li je oni htjeli vidjeti ili nisu.

U časopisu Philadelphia Inquirer, Klejova prva žena se prisjetila kako je Klej o tome govorio:“Bio sam mlad, crni Kasius Marselus Klej, koji je upravo osvojio zlatnu medalju za svoju domovinu. Otišao sam u centar mog grada Luisvila u mali dućan sve-za-pedeset-centi gdje se prodavao sok na točenje. Stao sam kod kase da naručim hamburger i sok. Konobarica me pogledala...'Izvinite, ne služimo obojene', rekla je. Bio sam bijesan. Prevalio sam toliki put do Italije da predstavljam svoju zemlju, osvojio zlatnu medalju, i sada sam se vratio u Ameriku i ne mogu me poslužiti čak ni u malom dućanu. Otišao sam do mosta, strgnuo medalju sa svog vrata i bacio je u rijeku. Ta mi medalja nije ništa značila ako moju crnu braću i sestre tretiraju na pogrešan način u zemlji koju bih ja trebao predstavljati.“ Nakon toga je prešao u profesionalce pod vodstvom Sponzorske grupe Luisvila, jednog sindikata kojeg su činila jedanaest bogatih bijelaca.

U ranim fazama njegove profesionalne karijere, Kasius Klej je više bio cijenjen za svoj šarm i ličnost nego za svoje bokserske sposobnosti. Rekao je svijetu da je on „najveći“, ali brutalne stvarnosti boksa su ukazivale na suprotno.

Godine 1963. kada je u dobi od 21 godinu boravio u Majamiju, Kasius Kleja je inspirisao aktivista za ljudska prava Malkolm X da postane sljebenik islama. Onda je 25. februara 1964., sa 22 godine, Klej nokautirao Čarlsa „Sonija“ Listona u jednoj od najšokatnijih pobjeda u sportskoj historiji i postao šampion svijeta u teškoj kategoriji. Dva dana kasnije, ne samo da je ponovo je šokirao svijet, već je izazavao kontroverzu objavljujući da „nije više kršćanin“ i da je prihvatio učenja jedne crne separatističke religije poznate kao Nacija islama (općenito poznate kao Crni Muslimani). Potom je 6. marta 1964. obznanio da odbacuje svoje „robovsko“ ime (Kasius Klej) i da prihvata ime „Muhamed Ali“, koje mu je dao njegov duhovni mentor, Ilija Muhamed, lider Nacije islama. Sa nevjerovatnom staloženošću i odlučnošću, taj mladi sportista je jasno i hrabro u javnosti naglašavao da je on crnac, kao nijedan drugi crni poznati sportista do tada.

Sljedeće tri godine Ali je dominirao boksom tako moćno i veličanstveno kao nijedan bokser do tada. Izvan ringa, njegova ličnost je bila uobličavana na mnoge načine koji su bili još važniji. „Moj prvi utisak o Kasiusu Kleju je bio da je to osoba sa nevjerovatno mnogostranom ličnošću. Nikad nisi mogao baš znati u kojem psihološkom stavu se nalazi. Ipak, on je imao vjeru u sebe i uvjerenja mnogo jača nego što je iko mogao zamisliti da ima,“ kasnije se pisac Aleks Hejli prisjećao.

ODBIJANJE REGRUTACIJE

Godine 1964. Ali je pao na kvalifikacijskom testu Oružanih snaga SAD-a jer su njegove sposobnosti pisanja i spelovanja bile ispod potrebnog nivoa (oznaka 1Y). Međutim, kako se rat u Vijetnamu zahuktavao, vojska je snizila standarde, početkom 1966. testovi su bili revidirani i Ali je klasificiran kao 1A. Ova klasifikacija je značila da sada ispunjava uvjete za regrutirianje i prijem u vojsku SAD-a u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države učestvovale u Vijetnamskom ratu.

Kada su ga 23. augusta 1966. novinari obavijestili o njegovom novom statusu, Ali kao iz topa glasno izjavljuje: „Čovječe, nisam ja u svađi sa Vijetnamcima, nikad me nijedan Vijetnamac nije nazvao crnčugom!“ Nedugo zatim, na ponovna pitanja novinara zašto odbija služiti u vojsci SAD-a, Muhamed Ali je odlučno odgovorio:„Zašto traže od mene da obučem uniformu i odem 10.000 milja daleko od kuće i bacam bombe i metke na smeđe ljude u Vijetnamu dok tzv. crnački narod u Luisvilu tretiraju poput pasa?“

Iz ovih njegovih izjava se može zaključiti da je njegov prvobitni stav prema pitanju regrutiranja bio vođen njegovim stavom prema rasnim odnosima u Americi. Ipak, kako je tokom 1966. putovao širom zemlje i dobivao mnoga pitanja, spoznao je da je priroda tog rata mnogo dublja i komplikovanija. Kako je upoznavao mnoge aspekte Vijetnamskog rata, također je učvršćivao svoj politički stav protiv tog sukoba. Američki kreatori politike prema Vijetnamu, on je zaključio, su licemjerno djelovali u svojim pokušajima da uvedu demokratiju u stranoj zemlji dok je po pitanju demokratije i međurasnih odnosa u njegovoj vlastitoj zemlji situacija bila ispunjena rasnom nejednakošću i poniženjima crnačke populacije. Pored toga, kako se intezitet rata i broj žrtava povećavao, on je taj rat smatrao nemoralnim. Kako je putovao sa tom porukom, tako su i njegovi kritičari umnožavali svoju kampanju protiv njega.

Po svemu sudeći, 28. april 1967. nije bio običan dan u odjelu za testiranje i regrutiranje američke vojske u ulici San Jasinto u Hjustonu (Teksas). Tog dana Muhamed Ali, tada svjetski bokserski šampion u teškoj kategoriji, se pojavio na pločniku na svom putu ka predstojećem regrutiranju u vojsku. Nakon što je Ali ušao u zgradu, mirno je slijedio instrukcije koje su mu date a koje su uključivale fizički pregled i ispunjavanje formulara. Do tog popodneva, sve što je ostalo novom regrutu je da uđe u autobus radi zvaničnog pristupanja američkim oružanim snagama.

Međutim, kada je nadležni oficir dvaput prozvao ime „Kasius Klej“, Ali je ostao mirno stajati. Nadležni oficiri su mu prišli i podsjetili šampiona da ukoliko nastavi da se oglušuje na poziv, slijedi mu zatvorska kazna. I po treći put se nije odazvao pozivu. Svjestan okolnosti, Ali je napisao izjavu: „Odbijam da budem regrutiran u oružane snage SAD-a zato što imam pravo da budem izuzet kao svećenik islamske vjere.“ Ali je potom izjavio:“Rat je protivan učenjima Svetog Kur'ana. Ja ne pokušavam da izbjegnem regrutaciju. Ne bismo trebali učestvovati u nikakvim ratovima ukoliko nas na to nije uputio Allah ili Poslanik. Ne sudjelujemo u kršćanskim ratovima ili ratovima bilo kojih nevjernika.“ Sa ovim riječima, Muhamed Ali je započeo prve pravne korake na stazi koja će ga, četiri godine kasnije, odvesti pred Vrhovni sud SAD-a.

Muhamed Ali je bio suočen sa nevjerovatno lošim izgledima za pravnu pobjedu, iz najmanje tri razloga:

1. Prije svega za Ameriku on je bio crnac, pripadnik rasne manjine u SAD-u 1960-tih kojom dominira bjelačka populacija u svim segmentima društva;

2. Zatim je bio musliman, pripadnik jedne vjerske manjine, uz to još Crnih Muslimana, koje su većina u društvu smatrali opasnom, separatističkom i militantnom sektom tj. opasnim ljudima

3. Muhamed Ali se od početka deklarisao kao pobunjenik u društvu kojim dominiraju bjelci, svaki njegov javni nastup je bio obilježen otporom, pobunom protiv bijele vladavine, rasne diskriminacije, priklanjajući se uvijek zajednici crnaca

Ipak, bez obzira na sve, Muhamed Ali se suprostavio vladi Sjedinjenih Američkih Država. Svoje pravo na odbijanje regrutacije je zasnivao na prigovoru savjesti u odnosu na ratovanje. Svoj prigovor savjesti nije zasnivao na pripadnošću crnoj rasi, već na pripadnosti određenoj vjeri.

Cijelo vrijeme prije i nakon suđenja Ali je ostao čvrst pri svome stavu, čak i kada mu je prijetila zatvorska kazna. „Da znam da će odlazak u taj rat donijeti slobodu i jednakost za 22 miliona mojih ljudi, ne bi ni morali da me regrutiraju, sam bih se prijavio, već sutra. Ipak, ili ću poštovati državne zakone ili zakone Allaha. Nemam šta izgubiti braneći i slijedeći moja vjerovanja. Mi smo u zatvoru već četiristo godina“ rekao je Ali.

PRESUDA PROTIV ALIJA

Dana 20. juna 1967. godine Muhamed Ali je u Hjustonu (Teksas, SAD) osuđen za odbijanje regrutacije u vojsku SAD-a.

Ali je gledao na rat u Vijetnamu kao na vježbanje genocida. On je koristio ovu osnovu kao bokserski šampion da poveže rat u inostranstvu sa ratom kod kuće. Radi ovih izjava, a i samog čina odbijanja regrutacije, sudija Džo Ingraham ga je na saveznom sudu u Hjustonu proglasio krivim zbog „svjesnog i nezakonitog odbijanja regrutacije“ te dodijelio maksimalnu kaznu Kasiusu Kleju (ime na kojem su insistirali na sudu): pet godina u federalnom popravnom domu i 10.000 američkih dolara kazne. Sljedećeg dana to je bila glavna priča i udarna vijest za New York Times koji je osvanuo sa naslovom:„Klej je kriv u slučaju regrutiranja – dobio pet godina zatvora“. Muhamed Ali je odmah pušten na slobodu na osnovu davanja kaucije i čekanja da se riješi njegova žalba na presudu.

Haurad Kosel, legendarni američki sportski komentator, je opisao taj pokušaj vlasti SAD-a da Alija liše slobode kao „apsolutnu sramotu“ i „šaradu“. „Nije bilo uspostave porote niti njihovog vijećanja. Sam pravni proces nije ni počeo a oni su mu odmah oduzeli boks s kojim je zarađivao za život, jer je pao na testu političkog i društvenog konformizma.“

Presuda je bila neobično oštra, i duboko povezana sa Beltway-om, udruženim američkim vladinim zvaničnicima koji su stvorili konsenzus da obore Alija i da se pobrinu za to da se Ali ne pretvori u simbol antiratnog otpora. Na dan presude Aliju, Kongres SAD-a je glasao omjerom 337 na prema 29 za produženje regrutiranja na još četiri godine. Također su glasali za 385-19 da skrnavljenje državne zastave postane krivični prekršaj u svim saveznim državama. Njihovi strahovi od rastućeg pokreta protiv rata su bili dobro utemeljeni. Antiratni osjećaji su rasli i mislilo se da će strogi ukor Alija pomoći u gašenja požara.

Zapravo se dogodilo obrnuto. Alijev hrabri stav je rasplamsao vatru. Kao što je Džulian Bond, američki društveni aktivist i lider američkog pokreta za ljudska prava, rekao: „...odjekivalo je cijelim društvom...mogao si čuti kako ljudi govore o tome na svakom uglu ulica. Svi su o tome govorili. Ljudi koji nikad nisu razmišljali o ratu su počeli razmišljati o tome zbog Alija. Izazvao je veliko talasanje.“

Sam Ali se zavjetovao da će se žaliti na presudu, govoreći: „Izričito se protivim činjenici da je toliko puno novina dalo američkoj javnosti i svijetu utisak da ja imam samo dvije alternative po ovom pitanju – ili da idem u zatvor ili da idem u vojsku. Postoji još jedna alternativa, a ta alternativa je pravda. Ako pravda pobijedi, ako moja ustavna prava budu ispoštovana, ja neću biti primoran da idem niti u vojsku niti u zatvor. Na kraju, ja sam uvjeren da će pravda biti na mojoj strani, jer istina na kraju uvijek pobijedi.“

INSTANT POSLJEDICE ODBIJANJA REGRUTACIJE

Aliju je istog dana, nakon izricanja presude, od strane američke i svjetske bokserske federacije oduzeta titula svjetskog bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, dobio je zabranu boksanja, oduzet mu je pasoš kako ne bi mogao boksati u inostranstvu, i tada je započeo njegov troipogodišnji egzil u vlastitoj zemlji. Tada su se Ilija Muhamed i Nacija islama počeli distancirati od svog najpoznatijeg člana. Tada je Ali postao vreća za udaranje skoro svakom reporteru koji je pisao u novinama. Sam Martin Luter King Jr. je o Alijevom odbijanju da se bori u Vijetnamu rekao: „On odustaje od miliona dolara da bi učinio ono što mu savjest nalaže da je ispravno.“

Procjenjuje se da je Ali izgubio oko 10 miliona dolara u nagradama za ugovorene borbe i reklamne ugovore. Ali se nikada nije pokajao što je donio takvu odluku govoreći: „Bio sam odlučan da budem jedan crnčuga kojeg bijelac neće dobiti. Jedan crnčuga kojeg nećeš dobiti, bijelče. Razumiješ? Jedan crnčuga kojeg nećeš dobiti.“

Ipak, sa presudom Aliju je došla i nova globalna politika. U Gvajani, protesti protiv presude Aliju su se održali ispred ambasade SAD-a, u Karačiju (Pakistan) štrajk glađu je započet ispred konzulata SAD-a, u Kairu (Egipat) demostranti su izašli na ulice, u Gani urednici novina su prezirno pisali o presudi, u Londonu, irski ljubitelj boksa po imenu Pedi Monagahan je započeo dugu i usamljeničku štrajkačku stražu ispred ambasade SAD-a – on je tokom sljedeće tri godine sakupio više od 20.000 potpisa za peticiju koja poziva na vraćanje titule šampiona u teškoj kategoriji Muhamedu Aliju.

Ali je u toj fazi počeo gledati na sebe kao na nekog ko ima veću odgovornost prema međunarodnom otporu ratu za koji je on bio više od sportiste. „Boks je ništa, samo zadovoljenje za neke krvožedne ljude. Ja više nisam Kasius Klej, crnja iz Kentakija. Ja pripadam svijetu, crnom svijetu. Uvijek ću imati dom u Pakistanu, Alžiru, Etiopiji. To je vrijednije od novca.“

SUĐENJE OD 21 MINUTE

Nakon presude, u javnosti je narastalo negativno mišljenje o Aliju. Stari i ugledni sportski novinari poput Red Smita su krenuli u napad, opisujući Alija samo njegovim imenom pri rođenju: „Kasius stvara lošu sliku o sebi kao i oni neoprani propalice koji se ulogore i demonstriraju protiv rata.“ Kada je Ali započinjao pravnu bitku pred sudom, čak ni njegov advokat Hejden Kovington nije bio oduševljen situacijom u kojoj će se suočiti sa saveznim državnim tužiocem na temu regrutovanja. „Sve miriše na nevolju, šampione,“ rekao je Kovington, „Ovo ne liči ni na jedan slučaj koji sam dosad imao. Oni žele od tebe napraviti primjer,“ upozorio je.

Na suđenju 20. juna koje je trajalo 21 minutu, vladini tužioci su dobili slučaj protiv Alija. Kako bi spriječili efekat zakotrljavanja grudve snijega sa vrha planine, jedan od tužioca je spomenuo rasu kao faktor za osuđivanje optuženika. „Ne možemo pustiti ovog čovjeka, jer ako se on provuče, svi crni ljudi koji žele postati muslimani će se izvući iz istih razloga.“ Alijev advokat, Kovington, je uložio žalbu na presudu i na taj način bokserski prvak je napravio korak prema Vrhovnom sudu SAD-a.

Interesantan je podatak da je dvije godine prije ove presude, nepoznati student po imenu Danijel Siger, koji je bio ateista i pacifista, odbijajući regrutaciju izašao sa Vrhovnog suda SAD-a sa pobjedom koja je kasnije imala važne uticaje za Alijev slučaj. Da bi izbjegli pogrešne zaključke, Muhamed Ali u eri Vijetnamskog rata nije bio jedina osoba koja je koristila prigovor savjesti kao razlog za izbjegavanje vojske. Prema podacima iz studije historičara Lorensa M. Baskira i Vilijama A. Štrausa o regrutiranju u tom periodu do 1965., oko 172.000 onih koji su dobili poziv u vojsku su naveli prigovor savjesti kao razlog odbijanja regrutacije.

Ipak, do 1965. Odbor za regrutiranje u vojsku je odobrio oslobađanje od regrutacije samo onima koji su jasno bili povezani sa priznatim religijskim organizacijama, od kojih su većina pripadala Jehovinim svjedocima, kvakerima i menonitima.

Izvan sudnica, situacija u američkom društvu se sve više mijenjala, rat je doživljavan sve više kao zloćudan i nepopularan. Nakon poznate Tet ofanzive 1968., sukob u Vijetnamu je zauzeo glavnu pažnju javnosti. Televizijski prilozi su stalno naglašavali sve veći broj žrtava, a srdžba Amerikanaca se usmjerila prema predsjedniku Lindonu Džonsonu. U martu te godine, predsjednik više nije mogao izdržati pritisak i objavio je svoju odluku da se neće kandidirati na predstojećim izborima za re-izbor. Kako su antiratni pokreti osvajali pažnju na domaće javnosti, tako je i raspoloženje unutar sudnica doživljavalo određenu promjenu. „Presude su donošene sa blažim kaznama,“ navode Baskir i Štraus.

U međuvremenu, između 1967. i 1970., Muhamed Ali je postao simbol koji je nadišao sportske arene. Umjesto da koristi svoj položaj kako bi podržao status kvo u društvu, Ali je postao pobornik slobode i promjene. Ali je također postao gromobran i za crne i bijele aktiviste i antiratne demonstrante. Među najpoznatijim ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama, šampion Ali, kazao je historičar Semons, „postao je nepobjedivi šampion anti-vladinog pokreta“.

Od presude iz 1967. Ali nije išao u zatvor čemu su doprinjeli efektni pravni savjeti i njegovi finansijski resursi. Upućujući žalbe na presude, uvijek je išao na višu sudsku instancu i dvije godine godine kasnije, Ali je pred Vrhovnim sudom SAD-a uložio žalbu na presudu Apelacionog suda za Peti okrug. Od izricanja presude, ugled Muhameda Alija se značajno povećao zbog globalnog zanimanja za njegov slučaj i njegovog upornog stava protivljenja ratu.

Irvin Grisvold, koji u ulozi zamjenika ministra unutrašnjih poslova SAD-a zastupao vladu u slučaju Klej alijas Ali protiv SAD, je na suđenju iznio čvrst argument da je Alijeva averzija prema ratu selektivna. On je podsjetio sudije da članovi Nacije islama nisu protiv svetog rata. Po toj osnovi, njemu bi trebalo odbiti „prigovor savjesti“, što bi bivšeg šampiona strpalo u zatvor. Kako se prisjetio historičar Džefri Semons, „Sveti rat je stvarno bio Armagedon, rat između dobra i zla, isti rat u kojem bi ratovali i Jehovini svjedoci – a njihov prigovor savjesti je bio uvažavan.“

Drugi argument je bio nivo iskrenosti u tvrdnji da se protivi ratu. Odbrana je zasnivala svoj stav da je Ali kao svećenik Nacije islama stekao prikladnu obuku i vjerovanje, a „iskrenost“, kao kriterij u suprostavljanju ratu u bilo kom obliku i suprostavljanje na osnovu vjerske naobrazbe i uvjerenja je ono što će sudije ispitivati kod Alija.

Prvobitno, sudije Vrhovnog suda su glasali sa 5-3 za potvrdu presude protiv Alija sa nižeg suda. Ipak, zadatak je dat sudiji Džonu Harlanu da napiše većinsko mišljenje. Da bi bolje upoznali sudiju Džona Harlana, koji je bio zadužen da napiše mišljenje suda, sa vjerovanjima Muhameda Alija, odbrana je tom sudiji dala na čitanje dvije knjige: Autobiografija Malkolma X-a (1965) i Poruka crnom čovjeku u Americi (1965) od Ilije Muhameda. Nakon čitanja knjiga, sudija Harlan je dao svoje mišljenje da je vlada pogrešno protumačila Alijev karakter kao rasiste i pacifističke principe njegove odbrane, i promijenio je svoje provobitno glasanje u korist odbrane.

To je dovelo do neriješenog glasanja 4-4. I takvo glasanje bi Alija strpalo u zatvor zbog odbijanja regrutacije, i on nikad ne bi saznao zašto je izgubio parnicu, jer kod neriješenih ishoda glasanja, mišljenje suda se ne objavljuje.

U tom trenutku, sudija Poter Sjuart je ponudio alternativni plan. Stjuart je pažljivo proučio slučaj od početka i našao da je Odbor za žalbe regrutovanja iznio samo nejasne razloge za odbijanje Alijevog zahtjeva.

Pošto nisu dati specifični razlozi za odbijanje, to je bila osnova za ukidanje prvobitne presude. Sud je također uzeo u obzir i prethodnu presudu Velš protiv SAD-a iz 1970., a tom presudom je Vrhovni sud „presudio da su moralni i etički prigovori ratu važeći razlozi kao što je i religijski prigovor, na taj način proširijući vrednovanje razloga,“ prisjeća se Džefri Semons. Svi su prihvatili Stjuartovo stajalište, a preostalo je još samo da se vidi kako će glasati ministar pravde Burger. Suočen sa neudobnom pozicijom da postane jedini koji će imati odvojeno mišljenje a što bi ga moglo okarakterisati kao rasistu, Burger je prihvatio većinsko mišljenje.

Time je glasanje sudija bilo jednoglasno 8-0 za ukidanje presude Žalbenog odbora. Žalbeni odbor nije naveo nijedan jasan razlog za odbijanje zahtjeva za odbijanje regrutacije zbog prigovora savjesti, i bilo je nemoguće odrediti na kojem od tri razloga, koje je ministarstvo pravde ponudilo u dopisu, se temelji stav odbora. Nakon oslobađajuće presude za Alija, koja je objavljena 28. juna 1971, Ali je zasijao od sreće: „Zahvaljujem Allahu i zahvaljujem Vrhovnom sudu što su prepoznali iskrenost i istinitost religijskog vjerovanja koje sam prihvatio,“ rekao je reporterima. Ali je potom nastavio boksati i nekoliko puta osvajao titulu svjetskog šampiona.

ZVANIČNA POLITIKA VLADE SAD-a

Sa političke tačke gledišta, zvanični stav vlade SAD-a u vezi američkog uključivanja u dešavanja u Vijetnamu je bio da je ta akcija poduzeta protiv širenja komunizma u Jugoistočnoj Aziji. U to doba hladnog rata između demokratskog SAD-a i komunističkog SSSR-a, osnovni cilj američke politike je bilo suzbijanje uticaja SSSR-a tj. komunizma u zemljama Trećeg svijeta.

To političko gledište su najvećim dijelom držali desničarski Republikanci i konzervativni Demokrate, koji su gledali na konflikt u Vijetnamu kao osnovni element u globalnoj borbi protiv autoritarnih režima. Da bi postigli taj cilj, SAD su donijele odluku da pruže podršku jednom antikomunističkom režimu koji se održavao u Republici Vijetnam. Vanjska politika SAD-a je bila usredotočena na sprječavanje da južni Vijetnam padne u ruke komunistima, i zbog toga je ova dominantna nacija započela veliki regionalni rat u Južnoj Aziji.

Svakako, legitimno se tada postavljalo pitanje, da li se SAD kao slobodna i samodovoljna država, trebala angažirati u potiskivanju komunizma u jednoj tako dalekoj zemlji? Neprestana tema mnogih političkih debata je povezana sa činjenicom, da su problemi u Vijetnamu bili prije politički i ekonomski nego vojni. Zvaničan stav koji je zauzela vlada SAD je da su razlozi za otpočinjanje rata protiv komunističkog režima bili politički opravdani. To mišljenje koje je prevladavalo među kreatorima američke politike je bilo podržano vizijom da bi komunisti i SSSR bili ohrabreni za dalje širenje svoje vladavine i agresije. I ako američki saveznici i neutralne zemlje padnu pod njihov uticaj, SAD će ostati same u suprostavljanju takvom moćnom neprijatelju.

Jedan od razloga za sprječavanje širenja komunističkog režima je zasnovan na tzv. teoriji „domino efekta“. Za tu teoriju je karakterističan „širom svijeta rasprostranjeni strah da ako jedna država postane žrtva komunizma, onda će jedna po jedna zemlja postati ista žrtva, poput padanja jedne do drugih poredanih domina“. To je bilo mišljenje za Vijetnam. „Ako Vijetnam padne, onda će iznanada pasti i Tajland i Indonezija, i na kraju će to prouzrokovati da sve više zemalja postanu žrtve komunizma.“ Ta procjena se kasnije pokazala pogrešnom i katastrofalnom.

Nakon Tet Ofanzive 1968. godine, predsjednik SAD-a Lindon Džonson je konačno odustao od politike eskalacije rata, i nasuprot tome savjetovano mu je da odbaci rat radi mira. Zbog brojnih kritika na račun njegove politike prema Vijetnamskom ratu, predsjednik Džonson se više nije htio ni kandidovati u predstojećim predsjedničkim izborima. Nakon predsjedničkih izbora 1968., situaciju koju je naslijedio Ričard Nikson je bila prožeta velikim previranjem. Mišljenje domaće javnosti u vezi rata je bilo podijeljeno, jer nije bilo konsenzusa o tome kojim smjerom ići u vezi Vijetnamskog rata.

Uz to, što je rat duže trajao to je u Americi sve više prevladavalo negativno i pesimističko gledište u vezi rata. Ljudi su vidjeli samo malo napretka u razvoju događaja u Vijetnamu i kasnije u mirovnim pregovorima. Zbog toga su vjerovali da će se borbe nastaviti još mnogo godina. Kombinacija ovih osjećanja, rasna podijeljenost u zemlji i skepticizam u pogledu antiratnog pokreta su potakli vladu SAD-a da se koncentrira na ubjeđivanje Amerikanaca da je Vijetnamski rat opravdan. Vlada je uspostavila kampanju u javnosti da bi osigurala podršku ratu.

AMERIČKI ANTIRATNI POKRET

Američki antiratni pokret protiv Vijetnamskog rata u periodu od 1965. do 1971. bio je najznačajniji pokret te vrste u cijeloj historiji SAD-a. Antiratni pokret, kao kampanja koja se vodila u svim krajevima SAD-a, postala je sve moćnija tokom trajanja konflikta i istovremeno uspjela da izvrši uticaj u mnogim društvenim slojevima.

Studenti i nastavnici sa fakulteta su predstavljali najradikalniju većinu među svim društvenim slojevima koji su bili uključeni u antiratnu propagandu. Postojale su također i druge vrste ljudi koje su igrale značajnu ulogu u borbi za povlačenje američkih trupa iz Južnog Vijetnama, kao što su pripadnici srednje klase iz predgrađa i radnički sindikati. U isto vrijeme uvećavala se skupina bivših vojnika koji su se vratili iz Vijetnama i koji su također željeli da budu integrirani u antiratni pokret. Ta bivša vojna lica su demonstrirala i protiv apstraktnog ponašanja američke vlade prema veteranima i protiv načina na koji je rat vođen.

Značajan udio u sve većim masama protiv rata činili su hipiji koji su bili generalno protiv američkog establišmenta, ali tu su bili i svećenici, akademici, novinari, advokati, doktori i obični američki građani. Pokret je uključivao i tako različite pojedince kao što su dr. Martin Luter King Jr., aktivist za građanska prava i možda najveći vođa za prava američkog crnačkog stanovništva, glumica Džejn Fonda, pjevačica Džoan Baez.

Za prve korake protiv navedenog rata se uzima događaj koji se desio 12. maja 1964. kada je dvanaest mladića spalilo svoje pozive za regrutaciju na javnom mjestu u Njujorku protestujući protiv rata. Jedan od najmosovnijih protesta se desio 15. aprila 1967. kada je oko 400.000 demonstranata marširalo od Centralnog parka u Njujorku do zgrade UN-a kako bi protestvovali protiv rata, predvođeni Martin Luter Kingom Jr. i drugima.

Razloge koji stoje iza suprostavljanja američke populacije ratu u Vijetnamu možemo svrstati u nekoliko glavnih kategorija:

- suprostavljanje regrutaciji

- moralni, pravni i pragmatični argumenti protiv američke intervencije

- reagovanje na medijsko prestavljanje uništenja u Jugoistočnoj Aziji

Sistem regrutovanja je najviše zahvaćao pripadnike američke niže i srednje klase, stoga je to bio razlog mnogih protesta od 1965. godine. Jedna anketa iz 1965. je pokazala da je 84% crnaca bilo protiv rata, ali postjala je nepropocionalnost u regrutovanju po rasama – procentualno više su crnci bili regrutovani nego bijelci, tako da je prosječan regrut bio crnac i imao 19 godina. Prigovor savjesti je igrao aktivnu ulogu, iako ukupno gledajući, njihov broj je bio mali. Preovladavajući osjećaj je bio da je regrutovanje bilo sprovođeno na nepravedan način, što je prije svega potaklo američku radničku klasu i Afroamerikance da se suprostave činu regrutovanja.

Suprostavljanje ratu je poraslo u vrijeme nezapamćenog studentskog aktivizma, iz čega je nastao i pokret za slobodu govora i pokret za građanska prava. Sve veća opozicija prema Vijetnamskom ratu se jednim dijelom dovodi u vezu sa necenzurisanim informacijama koje su prikazivane na televizijskim stanicama, koje su emitirale slikovite i upečatljive priloge svojih ratnih izvještača „direktno“ sa terena u Vijetnamu.

Osim suprostavljanja regrutaciji, antiratni demonstranti su također postavljali moralne argumente protiv američkog miješanja u događaje u Vijetnamu. Taj moralni imperativ je naročito bio glasno izražavan od strane američkih studenata. U jednom članku od Hauarda Šumana „Dva izvora antiratnih osjećaja u Americi“, autor navodi da su studenti, u poređenju sa običnim građanima, mnogo skloniji da optuže SAD za imperijalističke ciljeve u Vijetnamu. U Šumanovoj studiji, studenti također kao najčeći razlog navode da je taj „rat nemoralan“. Broj civilnih žrtava rata, koji je većinom bio umanjivan ili potpuno neprikazivan od strane zapadnih medija, postao je razlog protesta kada su brojne fotografije sa prikazom civilnih žrtava rata izašle na vidjelo. Opće zaprepaštenje izazvala je jedna fotografija koja prikazuje vijetnamskog generala Nguyen Ngoc Loan-a kako drži pištolj prislonjen na glavu navodnog teroriste za vrijeme Tet Ofanzive.

Jedan drugi element američke opozicije ratu je percepcija da intervencija SAD u Vijetnamu, koja je argumentirana kao prihvatljiva zbog teorije „domino efekta“ i prijetnje širenja komunizma, nije pravno opravdana. Pozamašan broj Amerikanaca je vjerovao da je ta komunistička prijetnja korištena kao kamuflaža za skrivanje imperijalističkih namjera, dok su drugi smatrali da je američka intervencija u Južnom Vijetnamu bila u suprotnosti sa „samoopredjeljenjem“ te države. Drugim riječima, rat u Vijetnamu je građanski rat, koji bi trebao odlučiti sudbinu zemlje, i zbog toga Amerika nije imala pravo na intervenciju.

Pored toga, medijsko izvještavanje o ratu u Vijetnamu je poljuljalo vjeru građana kod kuće. Sa novim medijskim tehnologijama, poput televizije, ratni prizori su stigli u dom svakog građanina. Po prvi put u historiji SAD-a, mediji su imali privilegiju da emituju snimke sa ratnog polja javnosti. Ilustrativni snimci žrtava rata u noćnim vijestima su eliminirali svaki mit o slavnom ratu u Vijetnamu. Bez ikakvih jasnih naznaka o mogućoj pobjedi u Vijetnamu, medijske slike američkih vojnih žrtava su stimulisale rast broja protivnika rata među Amerikancima. Nasuprot tome, stoji i mišljenje Noama Čomskog i Edvarda Hermana u njihovoj knjizi „Manufacturing Consent“ da su mediji cenzurirali brutalnije slike sa ratnih bojišta.

Istraživači Vilijam Lanč i Piter Sperlih su sakupili podatke Gallup-a o javnom mnijenju u SAD kojim se mjeri podrška ratu u periodu 1965-1971. Pitanje koje je postavjeno je bilo: “U pogledu razvoja događaja nakon što smo ušli u borbe u Vijetnamu, da li mislite da su SAD učinile grešku time što su poslale trupe da ratuju u Vijetnamu?” Po tim podacima, podrška ratu je u augustu 1965. iznosila 52%, da bi ta podrška skoro konstantno i postepeno opadala tokom slijedećih godina i završila sa samo 28% podrške u maju 1971., nakon čega više nije vršeno ispitivanje.

Cjelokupna situacija sa nepovoljnim odvijanjem rata i preovladavajuće antiratno raspoloženje u SAD-u, je godine 1970. navelo predsjednika Niksona da donese odluku o povlačenju trupa iz Vijetnama. Tada je objavio: "Večeras objavljujem planove za povlačenje dodatnih 150.000 američkih trupa, koje će se obaviti tokom proljeća iduće godine. Ovo će dovesti do sveukupnog smanjenja trupa od 265.000 ljudi u našim oružanim snagama u Vijetnamu ispod nivoa koji je postojao kada sam preuzeo dužnost prije 15 mjeseci.”

U januaru 1969. kada je Nikson preuzeo dužnost, broj američkih trupa u Vijetnamu je bio 542.000. Do početka 1972. preko 400.000 vojnika SAD-a je bilo povučeno, doslovno sve borbene trupe. Dana 15. januara 1973. Nikson je objavio obustavu svih vojnih dejstava protiv Sjevernog Vijetnama. Potpisan je Pariški mirovni sporazum dana 27. januara 1973. što se uzima kao zvanični prestanak učestvovanja SAD-a u Vijetnamskom ratu.

UTICAJ MUHAMEDA ALIJA

Ali uopšte nije bio neka savršena osoba, i bilo neispravno a ne spomenuti i njegove nedostatke. U očima mnogih ponekad je bio naivan, naročito kada je prihvatao gostoprimstvo diktatora kao što su Mobutu Sese Seko iz Zaira i Ferdinand Markos sa Filipina, jer njegova spremnost da se bori u njihovim zemljama je stajala u jakom kontrastu sa njegovom ljubavlju prema slobodi.

Niti postoji bilo kakvo opravdanje da jedan crnac naziva drugog crnca “gorilom”, kako je Ali nazivao protivnika Džo Frejzera, a mnoge druge crne borce “crnjama”. Također nepopularni su bili i Alijevi stavovi kada se 60-tih kao pripadnik Nacije islama zalagao za rasni separatizam, za potpuno teritorijalno odvajanje crnog stanovništva od bijelog stanovništva – jednom prilikom se zalagao da deset država u Americi pripadne crnoj populaciji. Kako su njegovi religijski stavovi evoluirali, kasnije, 70-tih se distancirao od Nacije islama i učenja Ilije Muhameda izjavljujući da su svi muslimani njegova braća bez obzira na boju kože i zalagao se za integritet crne i bijele populacije. Bio je poznat i kao ženskaroš i po bračnim preljubama, što u konzervativnoj javnosti nije baš smatrano vrlinom po vladajućim društvenim normama u Americi 60-tih.

Alijeva transformacija od sportskog idola do istinskog predstavnika borbe za slobodu, i pobornika integriteta, počela je u njegovim godinama kada mu je zabranjeno boksanje. Postao je simbol za slobodu govora, šampion savjesti, i na kraju, ikona u borbi za slobodu.

Promjena mišljenja o tom čovjeku je primjećena 1970. kada je jedna anketa sprovedena među američkim vojnicima koji se bore u Vijetnamu pokazala da Muhameda Alija gledaju kao na svog heroja. Majk Markviz je tom prilikom primjetio:“Kada je lukavac sa regrutiranja heroj broj jedan za vaše trupe na frontu, onda je tu nešto ozbiljno krenulo naopako u vašem ratnom nastojanju.“

U to vrijeme, uticaj Muhameda Alija je rastao, među crnim Amerikancima, među onima koji su bili protiv rata u Vijetnamu, među svim ljudima koji su se žalili protiv „sistema“.

Džulian Bond, borac za građanska prava, je o tome rekao:“Teško je bilo zamisliti da će jedan sportista moći imati toliko puno političkog uticaja na toliko puno ljudi.“ Džeri Izenberg iz Njuvark Star-Ledžera je potvrdio Bondovu obzervaciju kada se sjetio jedne scene u oktobru 1970., kada se nakon tri i pol godine Muhamed Ali napokon vratio u ring:“Dva dana prije borbe sa Džeri Kverijem, postalo mi je jasno da se nešto promijenilo.

Dugi redovi ljudi koji su čekali da se prijave u hotel. Drugačije su izgledali nego što obično izgledaju ljudi koji idu na bokserske mečeve. Vidjeo sam ljude izuzetno elegantno odjevene, limuzine su napravile kolonu od nekoliko stotina metara... Bio sam zbunjen, sve dok mi moj prijatelj, inače crnac, nije rekao:'Zar ne razumiješ? Ovo je svjetski šampion koji je pobijedio Čovjeka (sistem, vladu). Čovjek je rekao da on više nikad neće kročiti u ring, a evo ga, ponovo se bori u Atlanti, Džordžiji.“

Brajant Gambel, novinar i televizijski komentator, je rekao: „Jedan od razloga zašto je pokret za građanska prava napredovao je taj što su crni ljudi bili u stanju savladati svoj strah. Ja iskreno vjerujem da, za mnoge crne Amerikance, to je došlo od gledanja Muhameda Alija. On je jednostavno odbijao da bude uplašen. I pošto je bio takav, drugim ljudima je davao hrabrost.“

Teniska legenda Artur Eš:“Ali nije samo promijenio sliku koju Afroamerikanci imaju o sebi. On je otvorio oči mnogim bijelim ljudima za potencijal Afroamerikanaca; ko smo mi i šta možemo postati.“

Gil Nobl, televizijski reporter, je rekao:“Svi su bili privučeni ovim čovjekom, jer se on prihvatio borbe protiv Amerike. Nikad prije nije bilo nekoga u njegovoj poziciji ko bi se direktno bavio rasizmom. Rasizam je bio vidljiv, ali o tim stvarima se nije govorilo. Ako si želio da uspiješ u ovoj zemlji, morao si da šutiš, da se ponašaš na određeni način, i da ništa ne govoriš o tome šta se dešava, čak i da ti nož stoji zaboden u prsima. Ali je sve to promijenio. On je govorio o rasizmu i ropstvu i svim tim stvarima. A svi koji su bili crni, bilo da su to govorili otvoreno ili u sebi, uzvikivali bi: Amen!“

Ipak, Alijev otpor se protezao i šire, ne samo u crnačkoj zajednici u Americi. Kada je odbio regrutovanje u Americi, on se usprotivio svim vojskama sa stavom da „ukoliko nemaš vrlo dobar razlog za ubijanje, nemoj ići u rat.“ Svi mediji u SAD-u, televizija, radio, štampa, su od trenutka kada je Ali postao šampion svijeta u teškoj kategoriji, pratili svaki njegov korak, svaki njegov potez, svaku njegovu izjavu. Mnogi Amerikanci su u početku osuđivali Alijev stav da se ne bori u Vijetnamu argumentirajući „u rat se ide iz dužnosti prema domovini“.

Njegovo odbijanje se desilo u trenutku kada je većina Amerikanaca još uvijek podržavala rat (52% u februaru 1967.). Kako je Džulian Bond primjetio:“Kada je Ali odbio da učini taj simbolički korak naprijed, nekoliko trenutaka kasnije, svi su za to saznali. Mogli ste čuti na uglu svake ulice kako ljudi o tome razgovaraju. Svako je o tome pričao.“

„Vladi nije bio potreban Ali da se bori u ratu,“ prisjećao se Remzi Klark, tadašnji državni tužilac SAD-a, „ali oni bi voljeli da su ga stavili u svoju službu; da ga slikaju tamo; da mu možda dodaju par činova na ramenu, i da ga vodaju svuda po svijetu. Zamislite kakvu bi to snagu imalo u Africi, Aziji, i Južnoj Americi.“ Umjesto toga, vlada SAD je ponovo čula Alijevu prijašnju izjavu.“Nisam u svađi sa Vijetnamcima.“ „A to je diglo ozbiljan alarm i zvona za uzbunu,“ kasnije je o tome pisao sociolog Noam Čomski, „jer to je postavljalo pitanje, zašto su siromašni ljudi u Sjedinjenim Državama prisiljeni od strane bogatih ljudi u SAD-u da ubijaju siromašne ljude u Vijetnamu.

Ukoliko to želimo prosto izraziti – sve se svodilo na upravo to. A Ali je to jako jednostavno izražavao na način koji ljudi mogu razumijeti.“

Alijev stav otpora ga je jednom za sva vremena stavio u vrtlog 1960-tih. „Imali ste nerede na ulicama; bilo je ubistava (Džon Kenedi, Martin Luter King Jr., Malkolm X, Robert Kenedi), imali ste rat u Vijetnamu,“ sjećao se novinar Dejv Kajndred, „bila su to turbulentna, nasilna, skoro neuračunljiva vremena u Americi, a Ali je bio u svim tim vatrama istovremeno, pored toga što je bio svjetski bokserski prvak u teškoj kategoriji.“

Nakon što je Aliju oduzeta titula svjetskog prvaka i zabranjeno boksanje, izgubljene su desetine miliona dolara koje bi zaradio od bokserskih borbi, ipak on nijednog trenutka nije odstupio od svoje borbe za slobodu. Odmah nakon uvođenja zabrane, obraćajući se studentima na fakultetu jednom prilikom je rekao: „Želio bih reći svima vama koji misle da sam toliko puno izgubio – da sam zapravo sve dobio. Imam mir u srcu; imam čistu i slobodnu savjest. I ponosan sam. Budim se sretan. Idem na spavanje sretan. I ako odem u zatvor, otići ću u zatvor sretan. Mladići idu u rat i umiru za ono što vjeruju, stoga ne vidim zašto bi svijet bio tako potresen misleći da patim zbog onoga u što vjerujem. Šta je u tome tako neobično?“

Poruka slobode koju je u svijet poslao Ali je posebno duboko dotakla novinara Džeka Toda. On je jednom prilikom 1987., dok je boravio u istom hotelu kao i Ali, napisao poruku Aliju sa namjerom da dobije odobrenje za intervju sa Alijem: „Muhamede...ti si mi bio heroj od trenutka kada si osvojio zlatnu medalju u Rimu 1960...Tvoj čvrst stav prema ratu u Vijetnamu je inspirisao mene i cijelu moju generaciju. Ti si jednim dijelom bio razlog zašto sam odlučio da odem iz te situacije, da dođem u Kanadu.“

Eldridž Kliver je opisao Alija kao „istinskog revolucionara“, i kao „prvog slobodnog crnog šampiona koji se ikada konfrotirao sa bijelom Amerikom.“

Džerard Irli, renomirani profesor književnosti na Washingtonskom Univerzitetu u Sent Luisu, se prisjetio čuvene situcije:“Kada je on odbio regrutaciju, osjećao sam nešto veće od ponosa: osjetio sam da je moja čast kao crnog dječaka bila odbranjena, moja čast kao ljudsko biće. On je bio glavni vitez, koji je pobijedio zmaja...“

Poštovanje i divljenje koje su ove osobe osjetile povodom Alijevog odbijanja služenja vojske je još uvijek prisutno u zajednici crnaca, kako stoji u jednom članku magazina Ebony 1980. „Za mnoge crnce...Muhamed Ali je mnogo više od bokserske legende...on je čovjek koji je govorio protiv rasizma i koji je sve rizikovao, uključujući i svoju slobodu, kada je odbio da bude regrutovan u vojsku SAD-a. Upravo taj njegov čin je doprinjeo da postane stalni simbol crnačke hrabrosti, dostojanstva i ponosa.

Čak i izuzetno uvažavani pisac Džejms Mihener, autor slavnih romana poput Priče sa Južnog Pacifika, Havaja i Izvor su osjećali potrebu da otkriju svoja osjećanja u vezi Alijevog odvažnog stava za slobodu. Kao pripadnik kvakera, Mihener je objasnio, on je mogao biti izuzet od odlaska u 2. svjetski rat, ali on se dobrovoljno javio i služio.

Prvobitno je prezirno gledao na Alijevo odbijanje, ali je svoje mišljenje promijenio kada je kasnije jasno vidjeo da Alijeva odluka ne samo da je bila ispravna, već i za svaku pohvalu. „Kako sam ga upoznavao“, rekao je, „i bolje razumijevao izvanrednu ulogu koju je on imao za život crnih Amerikanaca, oprostio sam mu. Shvatio sam da je on imao problema koje ja nisam imao, i on je te probleme rješavao na načine za koje ja ne bih bio dovoljno hrabar da uradim, i na kraju sam postao njegov nekvalifikovani poštovalac s divljenjem.“

U početku, u svim mogućim medijima je prenošena negativna reakcija na navodni Alijev radikalni stav prema vojsci, zbog čega su mnogi ljudi, koji su se brinuli za njega, njemu savjetovali da popusti vladi. U suprotnom, oni su argumentirali, ako nastavi sa svojim prkosnim stavom, na kraju će veoma loše završiti. Da bi se izbjegla takva mogućnost, Herbert Muhamed iz Nacije Islama je okupio grupu crnih sportskih zvijezda da izvrše pritisak na Alija kako bi napravio nagodbu sa vladom.

U toj grupi su bili Džim Braun (zvijezda američkog fudbala), Lu Alsindor (kasnije poznat pod imenom Karim Abdul Džabar), i veliki Bil Rusel (oba košarkaške zvijezde). Ipak nisu mogli uticati na Alija. Toliko čvrst je bio njegov stav da je to iskustvo potaklo Lu Alsindora da kaže „Aliju nije bila potrebna naša pomoć...jer što se tiče zajednice crnaca, on je već osvojio svačije srce. On je tako velikom broju ljudi ulio hrabrost da se suprostave sistemu.“ Sličan utisak je dobio i Majk Markviz (pisac, novinar i politički aktivista, napisao knjigu Redemption Song: Muhamed Ali i duh šezdesetih) koji je primjetio da je Ali bio „glavni javni primjer za sve one koji imaju prigovor savjesti i otpor prema regrutiranju, on je dao hrabrost hiljadama mladih ljudi, od kojih su većina bili izolirani od organiziranog pokreta. On je neslaganje učinio vidljivim, glasnim i privlačnim.“

Bil Rasel, čuveni košarkaš, sportista koji je kasnije probio obojenu crtu u sportu kao košarkaški trener, komentirao je Alijevu ulogu kao borca za slobodu. Sjećajući se njegovog odbijanja da se pridruži vojsci, rekao je: „Vidjeo sam čovjeka koji prihvata posebne odgovornosti, nekog ko se držao na takav način da drugi ljudi, koji bi došli u kontakt s njim, su postali bogatiji za jedno iskustvo. Filozofski gledano, Ali je bio slobodan čovjek...I bio je slobodan u vrijeme kada je historijski gledano bilo vrlo teško biti slobodan bez obzira ko si i šta si. Ali je bio jedan od prvih stvarno slobodnih ljudi u Americi.“

Uprkos svemu tome što mu je uskraćeno od vlade SAD-a, Muhamed Ali je ostao čvrst u svojoj želji da bude slobodan. Za Džeremiju Šahbaza, jednog od tadašnjih lidera Nacije Islama, Alijeva borba za slobodu ga je podsjećala na borbu crnaca da postanu slobodni u vrijeme ropstva. „Zašto bi rob, koji neće imati nikakve dobrobiti od ishoda rata, uzeo oružje, išao da se bori, i vratio se kući da ga maltretiraju, šutaju okolo, zloupotrebljavaju i ponovo progone?...Da je Ali pristao da bude regrutiran, hiljade mladića bi slijedili njegov primjer i otišlo u vojsku. Ali, pošto je odbio, hiljade mladića su bili inspirisani da odbiju služenje vojske i ostanu kod kuće.“

Alijeva odlučnost da bude slobodan je izvšila uticaj i na najmoćnije ljude. Jedan od njih je senator Masačusetsa Edvard Kenedi (mlađi brat predsjednika Džona Kenedija). On je otkrio da je njegov brat Robert Kenedi (koji je ubijen 1968.) dijelio istu odlučnost otpora protiv Vijetnamskog rata, i za oslobađanje od obaveze odlaska u rat koji su smatrali nepravednim. Senator Kenedi se sjeća da mu je Ali poklonio par bokserskih rukavica na koje je stavio svoj autogram, kako bi mu pomogle u njegovoj borbi da „nokautira nepravdu“.

Godinama kasnije, kada se prisjećao svih navedenih događaja sa jedne vremenske distance, sam Ali je o tome rekao: “Nikad na sebe nisam gledao kao nekog velikog kada sam odbio ići u vojsku,“ rekao je Ali. „Sve što sam uradio je bilo borba za ono u što sam vjerovao. Neki ljudi su misili da sam heroj. Neki ljudi su govorili da je ono što sam učinio pogrešno. Ali sve što sam uradio je bilo u skladu sa mojom savjesti. Nisam pokušavao biti vođa. Želio sam samo biti slobodan.“

Osnovni zaključak koji možemo izvesti nakon uzimanja u obzir historijskih činjenica, položaj crnačke manjine u SAD-u i društvenih zbivanja šezdesetih godina prošlog stoljeća, vladajuće zakone i drušvene nepravde, je da je u datim okolnostima Muhamed Ali značajno i pozitivno uticao na pokret za građanska prava i antiratni pokret u SAD u periodu od 1965. do 1971. Iz brojnih svjedočenja njegovih savremenika raznih društvenih zanimanja, boje kože, vjerskih i političkih opredjeljenja, možemo uvidjeti da je, kao nijedan sportista prije, pozitivno uticao i na pojedince i na zajednice, najprije u svojoj domovini SAD-a, a zatim i širom svijeta. On ovo nije postigao osvajajući zemlje vojnim borbama ili otkrivajući nove planete, već postavljajući primjer, koji ako se slijedi, može rezultirati nenasilnom borbom za svoja ljudska prava i slobode, dostojanstvom, mirom i poboljšanjem međuljudskih odnosa u svakoj zemlji.

Alijev uticaj na cijelu američku naciju, i crnu i bijelu, i na cijeli svijet nacija je neizračunljiv. Ono što ostaje je ostavština gigantske veličine i živući podsjetnik šta ljudi mogu postati. Njegova građanska hrabrost je značila preuzimanje rizika i spremnost da plati vrlo visoku cijenu. Nije zašutio pred moćnicima, nego se držao vlastitog uvjerenja, čak i kada se to nije svidjelo moćnicima i sa sobom nosilo štetu za njega. Sam ishod njegove pravne borbe je bio neizvjestan, a bio je spreman i na negativan ishod, na odlazak u zatvor.

Stajao je kao jedna osoba iz jedne ugrožavane rasne manjine, osoba koja je u javnosti zastupala drugačije, manjinsko mišljenje a koje je stajalo nasuprot općeg konsenzusa. Njegova iskazana građanska hrabrost u borbi za svoja ljudska prava, iako suočen protiv moćnog protivnika, države i državnog sistema, prije svega pomogla je njemu samom da postigne, osvoji svoju ličnu slobodu.

Sudbinske okolnosti su ga time stavile u položaj predvodnika jedne cijele generacije ljudi, koji se nisu željeli pomiriti sa postojećim stanjem koje su doživljavali kao nepravdu prema sebi i prema drugima: mladim crncima, bijelcima, potencijalnim regrutima, vojnicima trupa SAD-a a potom i nedužnim Vijetnamcima. I u političkom pogledu, pokazalo se da je Ali bio u pravu - nakon značajne vremenske distance, po ocjeni većine historičara, političkih i vojnih analitičara, SAD su počinile grešku odlukom da se vojno angažuju u ratu u Vijetnamu. Ništa nisu uspjele promijeniti u političkom smislu, jer nakon povlačenja trupa SAD-a, Sjeverni i Južni Vijetnam su se ujedinili a državno uređenje zemlje je bilo komunističko.

Svojim hrabrim i neustrašivm istupom, on nije samo pomogao u postizanju slobode svoje lične slobode, već i u postizanju slobode mnogih drugih ljudi, u Americi, Vijetnamu i širom svijeta.