Razgovarala: Mevlida Novalić

Naš sagovornik, Kemal Cacan, komandant Profesionalne vatrogasne brigade Kantona Sarajevo, kaže da mnogi misle da su vatrogasci trošak, tako se i ponašaju, režu sredstva, a ustvari nisu svjesni da su vatrogasci investicija. Cacan, inače profesor matematike, izračunao je: prema međunarodnoj normi, na 1.000 stanovnika ide jedan vatrogasac, što znači da, ako imamo dva miliona stanovnika na nivou Federacije trebamo da imamo 2.000 vatrogasaca. A imamo svega 650 profesionalnih vatrogasaca. Nema dovoljno ljudi, i to je problem, a ima ih još mnogo. O tome ćemo sa komandirom, dugogodišnjim vatrogascem živopisne i zanimljive karijere koji bez dlake na jeziku i kritikuje i hvali, ali i predlaže šta učiniti da svima bude bolje i sigurnije.

Ljeto je period kad su požari najčešći. Koliko su trenutno vaše ekipe opterećene, jer znamo da situacija u Federaciji BiH nije sjajna, da ima mnogo problema i sa ljudstvom i s opremom?

- Činjenica je da su požari češći kada nastupe vrućine, ali su to požari otvorenih prostora, znači kada se radi o livadama, o travama, o niskom rastinju, šumama. Oni su očekivani, jer temperature se dižu, priroda zagrijava, vlaga iz bilja nestaje, suši se i vrlo je lako zapaljiva. Potrebna je najmanja iskra ili ekstremno visoka temperature blizu nekog kamena, jer u teoriji, suha trava se pali na nekih 70 stepeni, i onda se vrlo često može desiti da izbije požar na tim prostorima.

Ljudski faktor

Šta najčešće izaziva požar?

- U 95 posto slučajeva to su ljudi sa svojim nepoznavanjem osnovnih teorijskih postulata, njihovo roštiljanje, okretanje ražnjeva, građevinski radovi blizu suhe trave, varenje, brušenje. Kad pričamo o tim požarima, onda je to vrlo zeznuta stvar, jer i ako se primijete brzo, pošto je suha trava, odnosno nisko rastinje, požar se širi veoma brzo pa dok se uzbude vatrogasne ekipe, dok vatrogasne ekipe dođu, obično su to veliki prostori za gašenje požara, neprestupačan teren, i ljudi, bez obzira koliko su zahtjevni ili nisu, to su ekstremni napori za vatrogasca. Kad pričamo o tim ekipama, uvijek se treba planirati u tim situacijama da se vrši zamjena tih ekipa, mada je to, s obzirom na stanje u FBiH, ne pričamo o Kantonu Sarajevo, vrlo teško.

Zašto?

- Nema dovoljno ljudi, vatrogasaca nema nikad dovoljno, a pogotovo kada se radi o ovim požarima, i onda ulaziš u probleme, jer ljudi su umorni, gledaš one snimke na televizijama kada je pauza, vidiš da ljudi bukvalno leže na cesti, jer se vrlo brzo trošiš, dva, tri sata, hem te udara temperatura požara, hem je vruće, hem se znojiš, jednostavno gubiš tečnost, i bez obzira koliko ti pio vode, često se dešava da ljudi kolabiraju u tim situacijama.

A što se tiče opreme, pa nije se puno odmaklo od vremena stare Jugoslavije, jer većina vatrogasnih jedinica u Federaciji ima problem upravo s opremom, s ovom modernom opremom, jer jednostavno te opreme nema. Ne ulaže se dovoljno u zanavljanje opreme. Najnormalnija situacija je, bilo gdje u Bosni i Hercegovini, vidjeti kamion koji je neko ‘68., ‘70-to godište, znači kamioni su stari 40-50 godina. Ovdje govorim o ovim manjim sredinama, ne o Kantonu Sarajevo, jednostavno njihove vlasti, opšinski načelnici to ne razumiju i u vatrogasce se vrlo, malo ili nikako ne ulaže. A Američka nacionalna agencija za zaštitu od požara, NFPA, ona je izračunala davno da jedan dolar uložen u preventivne mjere spašava 40 dolara vrijednosti imovine kada do požara dođe. Logičan zaključak, što više ulažeš u vatrogasnu zaštitu, to su građani sigurniji, to je imovina sigurnija, a manje su štete. Znači svima bude bolje.

Pričalo se i o inicijativi promjene Zakona o zaštiti od požara i vatrogastva? Dokle je to došlo i šta bi promijenili?

- Ovo je posebna priča. Napravljen je u oktobru 2009. godine i pomislilo se bolje išta nego ništa, da imamo taj neki svoji zakon koji će regulisati ovu oblast. Međutim, dešava se ovo. Kad su ljudi radili taj zakon u radnoj grupi od 17 članova, bio je, slovom i brojem, samo jedan vatrogasac. I onda su napravili zakon takav kakav jeste, ali hajde da kažem, imamo ga.

Međutim, glavni problem je nadzor nad provođenjem zakona, jer inspekcijski organi koji bi trebali da vrše nadzor, ne vrše ga, jer nema inspektora. I onda se dešava da za sve ove požare, pogotovo ove šumske, niko nije kažnjen, a činjenica je da je to izazvao čovjek, čovjek je zapalio livadu, požar se proširio. Mada u krivičnom zakonu FBiH imaju članovi o izazivanju opšte opasnosti, namjerne paljevine, predviđena je kazna, naročito ako bude smrtnih slučajeva, i do 12 godina zatvora. Međutim, nikad niko nije kažnjen. Jer jednostavno i MUP je potkapacitiran, a ni oni, pošto je Federalna uprava civilne zaštite donijela ovaj zakon, nemaju ni jednog inspektora za vatrogastvo. I onda se dešava situacija da ljudi rade šta hoće, a nema niko da ih kazni.

A nedavno je inspektor Ibrak rekao da su jednostavno preuzeli kaznene odredbe iz stare Jugoslavije koje su neprimjenjive. A nisu im dali ovlasti da kažnjavaju. Tako da je samo u BiH moguće da možeš raditi šta hoćeš, a da ne odgovaraš.

Zvuči zastrašujuće!

- Da, tako je. A što se tiče samih tih zakona, znači on se zove Zakon o zaštiti od požara i vatrogastvu. Odnosno, pošto je poznato da vatrogasci rade preventivno i represivno, Zakon o zaštiti od požara podrazumjeva preventivne mjere, a vatrogastvo represivne. Pomiješali su i nisu dobili ništa. Jednostavno, ovaj zakon koji je napravljen 2009. godine, već je zastario, neprimjenjiv je, odnosno u masi slučajeva je neprimjenjiv. Dolazi u koliziju sa svim drugim mogućim zakonima, pogotovo o vatrogastvu, gdje su nas stavili kao namještenike, odnosno državne službenike, a ovaj zakon je lex specialis. Jednostavno, ne mogu se povezati. I tu vatrogastvo trpi strahovito puno. Zato što, jednostavno, struka je bačena pod noge. Znači, nas tretiraju, bukvalno kao namještenike koji kopiraju, kao radnike za kopir mašinama.

Opasnosti novogradnje

Ekspanzija je gradnje na području Sarajeva. Kako se prilikom izgradnje poštuju pravila protupožarne zaštite?

- Kada se planira zgrada, naselje, po zakonu je obavezno poštovati urbanističko- arhitektonske mjere, što podrazumijeva položaj zgrade, prilaz zgradi, prilazne puteve, hidrantske mreže, udaljenosti između zgrada, prilaza za vatrogasna vozila, evakuaciono stepenište koje za zgrade od nekih osam spratova naviše mora biti vanjsko. Postoji komisija koja prima te objekte, prođu inspektori, stručna komisija koja će dati mišljenje da materijal koji se koristio u zgradi ne gori, da li je stabilan, kolika je širina stepeništa i sve ono što je propisano.

Međutim, postoje naselja za koja mi nije jasno ko je primio te objekte da se mogu koristiti. Razmak između zgrada mora biti dvije trećine visine najveće zgrade a svjedoci smo da imamo naselja gdje razmak zgrade od 12, 13 spratova nije širi od tri metra. Na taj način je potpuno onemogućena vatrogasna intervencija, odnosno vatrogasna vozila ne mogu prići zgradama. Onda imate da, kad su zgrade preblizu, lakše se prenosi toplota zrakom, pa ako gori jedan objekat lako se i ovaj drugi zapali. Pričamo, znači, o stambenim objektima gdje živi mnogo ljudi.

Imate zajedničke garaže gdje je stavljena vatrodojava, a ljudi blokiraju, pregrađuju u zajedničkim garažama i ti vatrodojavljivači ne reaguju. Isto ventilatori u garažama koji moraju, po zakonu, da se napajaju strujom koja mora biti van objekta , međutim ona je u objektu. I kad se desio jedan takav požar prije jedno godinu dana izgorili su kablovi od ventilatora i onda su ventilatori beskorisni i ogromna je količina dima, teško naći požar, nema provjetravanja. Ne znam kako se to dozvoljava. Javni objekti, bolnice, škole, tržni centri moraju imati hidrantsku mrežu u obliku prstena, zgrade takođe. Dobrinja je školski primjer kako treba graditi naselje, ima dobru udaljenost zgrada, hidrantsku mrežu u obliku prstena, ali postoji problem - zatvore je tako što parkiraju vozila i vatrogasna kola ne mogu proći.

Dešava se takođe da ti hidrantski izlazi nisu ispravni, ne možeš ih otvoriti, tako su montirani, a u posljednje vrijeme imamo velikih problema, ljudi zavare poklopce od hidrantske mreže, ili ako asflatiraju novu ulicu, asfaltiraju hidrantski izlaz i ljudi buvalno krampama i teškim čekićima moraju da slome poklopac da bi došli do vode. To sve usporava, a vatra se brzo širi. Imamo hidrantske kutije uredno postavljene, a kad ih otvoriš, zid, ništa unutra nema, čista improvizacija. Na okolnim brdima gdje se masovno gradi, prilaz vatrogasnim kolima nije uopšte predviđen.

Jednostavno, nastupio je eldorado, svako pravi gdje hoće, uglavi zgradu između objekata, blizu… Svijest građana je na niskim granama, vrlo neuređen sistem, a niko ozbiljno ne shvata i nije svjestan opasnosti.

Zakon za vatrogasce

Maloprije ste spomenuli da opštine malo ili nikako ne ulažu u vatrogasno obezbjeđenje svog područja. Kakva je zapravo njihova uloga u tome?

- Spomenuti zakon je federalni i on je obavezan za sve opštine, a u zakonu se kaže da je nosilac vatrogasnog obezbjeđenja opština. Odnosno da svaka opština mora da ima svoju profesionalnu vatrogasnu jedinicu. Mi imamo sad trenutno 79 opština u Federaciji, pola ih ima profesionalnu jedinicu, a pola ih nisu nikako napravile. Znači, ni 17 godina nakon donošenja zakona nemaju vatrogasaca, a bili su obavezni da oforme svoju jedinicu. Zašto, zato što opštinski načelnici smatraju da smo mi trošak, a ustvari mi smo investicija. Dakle, ovdje kod nas se apsolutno ne ulaže, zapravo od opštine do opštine je. Kanton Sarajevo se malo poboljšao, ali Federacija apsolutno ništa. Imaš ti ironiju da jedna opština koja ima ogromne prilive, dole u Hercegovini, koja se smatra razvijenom opštinom, ima na svom platnom spisku četiri vatrogasca. Ako hoćete 24 sata zaštitu, onda ide jedan čovjek na jednu smjenu, pa vi vidite šta mogu uraditi ako do nečega dođe.

A onda ti isti opštinski načelnici diktiraju koga će staviti u vatrogasce. Pa imamo slučaj, ja mislim u Bihaću, da je primljen čovjek bez noge, mada ne ispunjava apsolutno nikakve uslove. Očito, po njihovom shvatanju, vatrogasac može biti bilo ko.

Pa, kako to promijeniti?

- Sadašnji zakon je neprimjenjiv i ono što se pod hitno mora uraditi, što sam ja isticao i kroz medije, jedini način je da se pravi novi zakon o vatrogastvu, koji će tretirati samo tematiku vatrogasnih jedinica, njihovog osnivanja, ustroja, itd. To je jedini način. Ne trebamo se mi praviti pametni. Sav svijet, Evropska unija, sve napredne zemlje, imaju te zakone i vatrogasci su posebno. Nisu ni pod MUP-om, ni pod civilnom zaštitom kao mi što smo od 2013. došli, i to je strahovita greška, jer civilna zaštita ne može da odgovori zahtjevu vatrogasaca.

Malo bolje je kod nas u Sarajevu, Profesionalna vatrogasna brigada u Kantonu Sarajevo je u sastavu civilne zaštite i mi tu sarađujemo odlično i primamo ljude, kupujemo opremu, itd. Međutim, sve ostale civilne zaštite nemaju tu saradnju, odnosno minorna su sredstva koja se izdvajaju za vatrogasce, znači vatrogasci bukvalno nemaju ništa. Oni su na nivou filma “Ko to tamo peva”. Stara oprema, nema rezervnih dijelova, kamion su po 40-50 godina stari, nema vatrogasnih crijeva, mlaznice su, što kažu, birvaktile, iz doba SFRJ.

Tražio sam milion puta u posljednje vrijeme vrlo aktivno da se odvojimo, znači zakon o vatrogastvu posebno, da mi sami sebi, odnosno da sjednu ljudi, da naprave ono što treba, a onda da pravnici to uobliče, a ne obrnuto. Jer, jedini je to način. Ne trebamo mi biti pametni, samo uzmi copy-paste od EU. Evo Hrvatska, ona je prije 10-tak godina pokrenula tu priču i ispred nas su 10 svjetlosnih godina po organizaciji, opremi, ljudstvu. Da ne pričamo o Sloveniji koja je tu priču pokrenula prije 20 godina.

Moram ovdje napomenuti i da su se opštine pobunile vezano za ovaj zakon, rekle su da po ustavu ne može viši organ vlasti, znači Federacija, ne može narađivati nižim organima, opštinama, neke finansijske izdatke, a da nisu za to obezbjedili uslove. I dobile su u ustavnom sudu. Znači, i sad bukvalno, taj član 112, 114, opštine neće da ga plaćaju, jer misle da to ne treba, a zakon ti to nalaže. A onda, da bude ironija veća, ima još jedan zakon o zaštiti i spašavanju od prirodnih i drugih nesreća, gdje je Federacija donijela zakon, i sve ga opštine isplaćuju, a ovaj zakon o zaštiti od požara ne isplaćuju.

Ali kad zagusti, vas zovu?

- Oni znaju da smo mi najbrojnija, najopremljenija, najjača vatrogasna jedinica u državi, i onda bilo gdje da plane, zovu nas. I sad tu ti bukvalno dođoš u rascjep, jer vatrogasci pomažu, to nije sporno. Ali oni od mene traže i ljude, i sredstva, a ja moram da vodim računa o Sarajevu, mi imamo daleko najviše posla, odnosno najveće požaroopterćenje. I ja ne mogu sebi dozvoliti da pošaljem ljude van Kantona, a moram da imam za to i odobrenje, znači bilo gdje, jer slabim sigurnost grada, odnosno Kantona Sarajevo. Pa kada je bila Jablanica, ja sam poslao odmah 40 ljudi, gore prema Kreševu i dole prema Jablanici, poslao sam komandire nižeg ranga da idu da pomažu, a sve ove višeg ranga sam ostavio ovdje u Sarajevu, jer moj posao je da branim grad, odnosno KS. Prije tri godine imali smo požar na Blidinju, pa su išle naše ekipe. Polomile se od posla, ali su ga pogasile. Ali za to vrijeme, u Sarajevu je bilo 50 posto vatrogasaca. Znači, ti slabiš sigurnost KS da bi pomogao drugima. A ti drugi imaju para, a neće da troše na vatrogasce. To je ono što sam rekao na početku, općinski načelnici se ne razumiju u ovaj posao, i boli ih briga imaju li oni vatrogasce ili nemaju. A kad plane, e, onda je belaj.

Stanje se može popraviti

Kao stručnjak i vatrogasac sa dugogodišnjim iskustvom na terenu, kako se može stanje popraviti, kakvu opremu nabaviti da se odgovori zahtjevnim zadacima i posebno zahtjevnom terenu kakav imamo?

- Stanje se vrlo lako može popraviti. Znači, naći stabilan izvor finansiranja, a to se treba regulisati novim zakonom. Vatrogasce pitati koja oprema treba da se nabavi i koja vrsta opreme. Znači, svaki požar ima posebnu opremu. A kada pričamo o ovim požarima otvorenih prostora, vidite da bilo gdje u Evropi, bez zračne podrške ne može se kontrolisati požar. Ovi u Dalmaciji, u Hrvatskoj imaju ogromnih problema, i imaju šest kanadera. Oko 70 posto BiH je prekriveno šumom, i nije pitanje hoće li, nego je pitanje samo kad će se javiti ovo i kod nas. Imamo klimatske promjene, globalno zagrijavanje, i to itekako ima veze. Znači, mora se pod hitno ići u nabavku.

Jedan novi kanader košta, mislim da je cijena oko 11 miliona, air traktor nekih 6-7 miliona. Pričamo o eurima. Razlika između kanadera i air traktora je da kanadar nosi otprilike šest tona vode, air tractor do tri tone. Znači, što prije početi da se ide u tom pravcu. Ne možemo mi gasiti, neprestupačne predjele, tamo gdje ljudska noga nije kročia, kako ćeš to gasti?! Mi smo imali prošle godine, u augustu, vrh Bjelašnice, Hranisava, 15 dana smo išli gore, vatrogasci gasili, kopali su bukvalno rovove da bi spriječili ono širinje požara ispod zemlje, preko korijenja.

Koja bi onda pomoć iz zraka bila najbolja i najadekvatnija prema Vašem mišljenju?

- Ono što bi nam bilo najbolje jesu helikopteri. Jer helikopteri imaju one bombe od 500 litara, tonu, ali helikopter ima ogromnu moć, hajde kažem, sposobnost manevrisanja. Može doći na bilo koju tačku i istresti u centar požara. Imamo mi ovaj smiješni pokušaj, ovaj što je HNK, Hercegovačko-neretvanjski kanton uradio- angažovao čoveka milion eura ili maraka, nisam sad siguran koja je valuta u pitanju, za 50 preleta, odnosno za 50 požara, da on preleti i da istresa tu vodu. A to je avion koji uopšte nije namijenjen za gašenje požara. To je avion koji u ravničarskim krajevima zaprašuje polja od komaraca. Neko je tu skontao da bi to mogao da radi. Mislim, mi se igramo, to je bukvalno ironija, to je parodija na vatrogastvo. Eto, mi smo nabavili tu zračnu pomoć, nama će to pomoći, hoće. Šta je 1.500 litara? Znači, dok on siđe, dok on napuni vodu, ništa ti nisi uradio.

Da ne zaboravim, trebaju nam i uniforme za šumske požare, koje su lakše od ovih gradskih uniformi. Pa obezbjeđivanje ishrane na terenu, pića, spavanja i tako dalje i tako dalje. Pričamo o požarima koji traju i po nekoliko dana, sedmica, pogledajte Grčku, Španiju, Tursku, to traje danima. Plus građevinske mašine koje se koriste za sječu šume. Tu opremu treba tražiti, tu opremu treba kupovati i pokušati da se digne svijest ovih vlasti. A zašto mi govorimo ove cijene? Koliko se godišnje da za finansiranje političkih stranaka iz budžeta? Ja mislim da svake godine se mogu kupiti dva, tri, četiri air traktora. Jednostavno, pare postoje, samo se pare trebaju okrenuti na pravu stranu. Ispadne da je bitnije financirati ove političke stranke nego spašavati šumsko bogatstvo, plus imovinu ljudi.

Saradnja sa civilnom zaštitom, hitnom pomoći i policijom – kako to funkcioniše u praksi, na terenu?

- Pa mi smo pri civilnoj zaštiti, to nije nikakav problem. Na intervencijama sa MUP-om, sa Hitnom pomoći, radimo kao timovi. Bukvalno, svako zna svoj posao. Što kažu, pričamo očima. Mi idemo prvi, dođe MUP obezbijedi to mjesto da nam niko ne može prići, ljekari, svi iz hitne pomoći čekaju da ih mi pozovemo, ne mogu ući na požar dok mi ne stvorimo uslove da on može doći. U našem zakonu se kaže da akcijom rukovodi komandir vatrogasne jedinice. I svi mu se podređuju. Imamo ovdje problem, vraćam se na početak, a to je nadzor, inspekcije. MUP nema dovoljno kapaciteta. Imamo mi te sastanke, pa ovako ćemo, onako ćemo, ali jednostavno ljudi ne mogu da stignu. Znači, nema ljudi da vrše taj nadzor.

Neću zaboraviti

Znamo da imate mnogo iskustva i da vatrogastvo imate, što kažu, u malom prstu. Kako je počela Vaša karijera vatrogasca? Otkud zapravo tu?

- Mislim da nikada ne bih bio vatrogasac,bez obzira što su članovi moje uže porodice to bili, i otac i brat, da nije bilo rata, agresije 1992. godine. Rat me je uhvatio kao apsolventa na Prirodno-matematičkom fakultetu, na odsjeku matematika. Kada je krenuo rat, u vatrogasnoj brigadi tadašnjeg grada etnički sastav je bio pola-pola. Počeo je rat, drugi dio vatrogasaca, S-komponenta je tada otišla, i vatrogasci su bukvalno bili desetkovani, prepolovljeni. Falilo je ljudi, a Sarajevo je gorilo. Izazivanje požara je jedan od specijalnih načina ratovanja. I onda je vatrogasna brigada tražila kako to premostiti, ko će, šta će, po familijama se sazivalo, daj dođi, treba nam ljudi. Tako sad došao i ja, moj brat, koji je već penzioner me zvao. Došao ja 1992. godine, i eto, od tada kreće moja karijera, znači, jednostavno, od juna 1992. pa evo do danas.

 Dugo ste u službi, koliko i kako se ona promijenila kroz godine?

- Od 1992. godine do danas, znači, 33 godine sam u profesionalnom vatrogastvu, počeo od najnižih, od prvog ranga, kao najobičniji vatrogasac, u ratu. Pošto je tad bio ogroman broj požara, napravile su se neke udarne ekipe od nekih šest ili osam ljudi koji su išli na svaki požar. Bio sam član te ekipe, bio sam, mi to kažemo u navali jedan, bio sam onaj koji prvi ulazi, koji gasi taj požar, pa se mijenjali. U vatrogastvu se ne može reći da je neki pojedinac najbolji, postoji samo najbolja ekipa, ovo je kolektivni “sport”. I sve što se uradi nikad se ne pripisuje jednom čovjeku. E, sad, koliko se promijenilo, promijenilo se dosta, ali osnovni postulati su ostali isti, sistem rada je maltene ostao isti, jer ovo je kao vojska, znači ovdje vlada načelo subordinacije, nema dogovora, sve se radi po naredbi. Promijenila se služba u opremi, kvalitetnija je, postala je lakša, nekada je jedan aparat za zaštitu organa za disanje koji se nosi na leđima bio težak 22 kile, sada je on težine od osam kilograma. Znači, tehnologija je napravljena, više se ne prave čeličine boce, uniforme su lakše, kvalitetnije, kacige, nekada su bili šljemovi na  glavama vatrogasaca, sada su kacige; i rukavice i čizme, sve je bukvalno high level, vozilima je lakše manevrisati, veći je kapacitet, bolje pumpe… A sistem rada se nije puno promijenio, znači bukvalno ostaje ista podjela rada, zna se ko ulazi, zna se ko ruši, zna se ko nosi, ko evakuiše, ko pretražuje.

Postoji li neka intervencija koju nikada nećete zaboraviti?

- Ovi koji me znaju, znaju da sam tu, blago rečeno specifičan. Pamtim sve teže intervencije do u detalje, savršeno dobro znam datume, znam raspored prostorija. Činjenica je da mene sad povezuju sa Vijećnicom, znači jedini sam aktivni vatrogasac koji je gasio Vijećnicu. Ali dan koji neću nikad zaboraviti, to je peti oktobar 1992. godine, kada je bio napad 11 plavih. Situacija, ujutru, od pola devet kreće taj peti oktobar. Prvo zapale zgradu iza Holiday inna, jedan požar, drugi požar zapale Holiday inn, treći požar zapale Elektroprivredu, četvrti požar zapale zgradu Šibicu, peti požar zapale opštinu Novo Sarajevo, i gore tri nebodera na Trgu heroja. Znači, u pola sata gori osam objekata, i to svih osam velikih. Niko nije ostao u brigadu, ljudi su dolazili sa slobodnog, trčali su u brigadu da pomažu. Ja sam bio na Elektroprivredi, došli smo nas petorica u zgradu, gore tri, četiri sprata, mi počinjemo da gasimo, tada nam tadašnji direktor EP Bičakčić kaže da se na spratu i pol, nalazi sve, taj distributivni centar, da ne smije da izgori, i mi to gasimo. A istovremeno nas sa brda iznad Grbavice, udaraju, gađa tenk i hoće da sruši EP. I jednostavno, bukvalno, jedina sreća je bila, što on nije mogao dovoljno nisko da spusti cijev, pa nije mogao da gađa niže od trećeg sprata, je mu je smetila sjeverna tribina stadiona na Grbavici. E onda u po frke, kad su zapalili zgradu Šibicu, onaj prizor, kada ljudi silaze s balkona, komanda javlja trči tamo, spašavajte ljude. Ostaviš ovamo ekipu, dvojicu od nas, pretrčavamo, ideš gore, rušiš betonske zidove da spasiš ljude. Malo ljudi zna da na Šibici, kad je gorila kompletna ta vertikala, niko nije nastradao, sve smo izvukli. Mislim da je bilo 112 ili 116 ljudi koje smo evakuisali da niko nije stradao. A onda, kad se to završilo, vraćaj se na EP, gasi opet. Izašli smo u pola devet ujutru, došao sam u brigadu u 11, da bi u pola jedan otišao na Trg heroja, i cijeli dan gasio Trg heroja. Znači, to je dan koji neću zaboraviti.

A intervencije, k’o intervencije, ima svaka svojih specifičnosti. Kad smo gasili Čaršiju, bilo je minus 12, 13 stepeni, napolju zima, ti u običnoj uniformi, ti gasiš, a na tebi se ledi uniforma. Znači, dođeš, bukvalno u brigadu kao kocka leda.

Život za spašavanje

Kako se Vi i Vaš tim nosite sa činjenicom da riskirate vlastiti život za druge?

- O tome niko ne razmišlja. Ima jedna stara izreka koja kaže: ko jedanput udahne dim na požaru, ostaje cijeli život vatrogasac, to ti uđe u krv. Znači radiš u načelu strategije i taktičkim nastupima za zaštitu vlastitog života, ali jednostavno, mi kada dođemo na požar, na bilu koju akciju, prva i jedina, osnovna misao je spašavanje drugog. Kada se počinje razmišljati to je kada postaješ komandir i odgovaraš za sve, i živote civila i živote svojih ljudi. Dok sam bio vatrogasac nisam o tome razmišljao. Ja sam rekao to davno, biti vatrogasac je mangupski posao. Svi bježe, svi trče, paniče, a mi idemo. Mi idemo tamo gdje niko ne smije. I idemo prvi i ne znamo hoćemo li se svi vratiti. Nikad ti ne znaš šta čovjek ima u stanu, šta ima u hali, hoće li šta eksplodirati, hoće li se šta srušiti. Kad bismo o tome i razmišljali, ne bismo daleko došli. I poslije toliko godina, kad pitaju da li se bojiš kad ideš na požar ja kažem da. Jer, vidi, strah je pozitivna pojava, kada te strah, ti si oprezan, paziš na sve. Hrabar je onaj koji savlada strah. Kod mladih vatrogasaca, kada se prepadneš prvi put, to je dobra stvar, ali ako zapaničiš prvi put, ti više nisi spreman za vatrogasca. Jer jednostavno, ono što nas odvoja od svih ostalih je da nema panike.

A kako se nosite s opasnostima, ali i emotivnim teretom posla?

- Često kažem da nema ljepšeg, ali ni težeg posla. Nije njegova težina u teškom fizičkom naporu, iako je on prisutan jer ulaziš u eksplozivne i zadimljene sredine, otrovne sredine, rupe, ruševine, itd. Vrlo, vrlo težak posao, ali nema ljepšeg. Upravo iz jednog razloga, zato što ti znaš da si prvi i ideš da pomogneš, ideš da spašavaš. I uglavnom je to uspješno, ti si ponosan na sebe. Bila je jedna situacija, prije dvije godine na Alipašinom. Znači, stan gori, žena, dvoje djece maltene umrlo, došli vatrogasci, odvalili vrata, vještačko disanje dok je došla hitna, oživli ih, i onda majka kad se sve završilo, dođe sa svojom djecom u tu smjenu koja je spasila da im se zahvali. Pa možete zamisliti šta je to njima značilo. Ali dešava se i da ima mrtvih, ali naglašavam i potpisujem, nikad, pa ni u ratu, nam se nije desilo da je čovjek stradao, mislim ako je bio živ kad smo došli, on je ostao živ. Znači, ljudi su stradavali prije što mi dođemo. Ima izuzetno teških situacija, evo nedavno na Lapišnici, ispala je majka iz auta, ispala beba od tri meseca. Sad, zamislite vatrogasca koji traži i nađe tu bebu od tri-četiri meseca koja je poginula. Znači, to su baš lomovi i stresne situacije. Dešava se i da tvoj kolega do tebe padne. Mi smo prije dvije i pol godine, u tri mjeseca imali četiri teška srčana udara, jedan moždani i jedan smrtni slučaj. Prebrodimo mi to, ali imaš problem, ja sam imao taj problem, svjesno ili nesvjesno, kad spavaš to ti se vraća. Kad te neko pita koliko si imao intervencija, onda budi siguran da je svaka pomnožena sa tri, jer se filmovi i situacije koje se dešavaju na terenu, to se vraća iznova.

Dok se odradi, gluho bilo

Vatra ne poznaje granice. Kakva je saradnja, imate li kontakte i razmjenu iskustava sa vatrogasnim jedinicama u regionu ili inostranstvu?

- Naravno da imamo, barem ja pokušavam. Sa Slovenijom smo išli na obuke, ja od njih tražio planove obuke, programe. S Amerikanicama, koji su nam došli ovdje, izvanredna saradnja. U zadnje vrijeme sam sa glavnim zapovjednikom vatrogasaca Hrvatske Slavkom Tucakovićem u čestom kontaktu, ljudi rade ono što ja hoću da mi radimo ovdje. Prvi korak je zakon o vatrogastvu, drugi korak je da se omasove dobrovoljna društva, treći korak je da se prave centri za obuku. A to ne možemo bez zakona o vatrogastvu. Da se napravi isto kao MUP-ova škola na Vracama - srednja škola, šest mjeseci si tu na prekvalifikaciji i stičeš osnovno znanje, a onda sve ovo daljnje usavršavanje. Mi imamo plan programa obuke iz 2009. godine, nikada ga nismo primijenili. Jednostavno ne možeš da napreduješ. Tucaković mi je ponudio pomoć, šta ti god treba, koja god vrsta obuke, nazovi, organizovat ćemo se.

Važno je istaći da je 2022. godine BiH ušla u koordinaciju civilnih zaštita. Kad su bile poplave gore u Sloveniji, poslao sam svoje ekipe. Šta znači ta koordinacija? Bilo gdje da se desi, bilo kakav belaj, međunarodna organizacija te zove i kaže koliko možeš ljudi izvojiti da šalješ u pomoć. I mi tu dolazimo do problema. Da bismo mi bili u međunarodnoj pomoći, mi moramo da imamo te certifikate, međunarodne certifikate priznate od tih nekih školskih centara, koji kažu da si ti edukovan za tu vrstu. Nijednog školskog centara tog nivoa mi u BiH nemamo, nego moramo da šaljemo u Sloveniju - kada sam radi na aerodromu, u Crnu Goru kada se radi o ronjenju i tako dalje. Znači, ovdje treba da se pod hitno napravi školski centar, edukacijski centar gdje će svi vatrogasci iz cijele BiH dolaziti na obuke. Obično kažu pusti teoriju, daj meni ja ću to ugasti. Ali bit je da ti ne znaš gasiti, odnosno ne možeš gasti ako ne znaš osnovnu teoriju, i ono što se pokaže tu na licu mjesta.

Hrvatska posljednjih godina zaista ima mnogo problema sa požarima. Uporedite nam malo to stanje kod njih i kod nas

- Hrvatska je krenula prije 10-tak godina, sada je ispred nas 30 godina što se tiče vatrogasaca, a bili smo bare-bare sa njima. Njihov zapovjednik Slavko jednim pozivom može da digne odmah 20 hiljada vatrogasaca u cijeloj Hrvatskoj. A mi ovdje, kada je naprimjer bila Jablanica, prvo se mora taj štab civilne zaštite sastati, pa proglasiti stanje nesreće, pa opština da proglasi stanje nesreće, pa onda oni zovu federalnu upravu, pa onda ona zove ko može otići dole da pomogne, onda ako smo mi, tražimo od Vlade KS dozvolu možemo li izaći… to je procedura, to dok se odradi, to je gluho bilo. Kada se priča o šumskim požarima, za helikoptere. Mi zovemo Ministarstvo sigurnosti, ovi Ministarstvo odbrane, oni Predsjedništvo, Predsjedništvo odobri helikopter, pa spusti njima, pa tek se onda helikopter digne. A ovdje u Hrvatskoj, Slavko Tucaković, znači glavni vatrogasni zapovjednik, on je taj koji diže kanadere. Kad se dešavalo ovo u Dalmaciji, kada je bio belaj, samo jedan njegov telefonski poziv i ide sto vatrogasnih vozila dole u Dalmaciju da gasi. Kod nas nemaš sto vatrogasnih vozila u cijeloj državi, ne u Federaciji. Kakvih sto?! Ispravnih kamiona.

Šta mislite zašto ih nemamo, zašto se ne nabavlja?

- Vatrogastvo jeste strahovito skup “sport”. Sve košta. Jedna uniforma, zaštitna oprema lična za gašenje požara za jednog vatrogasca košta 5.000 marka. Za jednog čovjeka. Jedan kamion košta, tj. ne možeš ga naći ispod 500-600.000 marka. Kanton Sarajevo kupio je platformu, znači za spašavanje sa visina, preko 2,5 miliona koštalo. To su ogromna sredstva. Ali kod nas pare idu na neke druge stvari, a ne idu za ovo.

Ljekarski pregledi

Imaju li vatrogasci neku psihološku podršku nakon traumatičnih situacija?

- To je naučna fantastika. Razgovarao sam davno sa jednim Nijemcem koji je radio u tim nekim vatrogasnim sužbama, bio je paramedik. Mi pričamo, i ja govorim ovaj ovdje poginuo, ovaj ubio, šta znam, ti civili koji su poginuli… Kaže on meni: I šta onda dalje? U Njemačkoj, kada vatrogasac doživi neko traumatično iskustvo kad se desi smrtni slučaj onda on mjesec dana ide na psihološki tretman. Kod nas toga nema. Jedan zaginuo, hajde šta ima veze, idemo dalje. Psihološke pomoći nema. A evo još jedan dokaz. Vatrogasci moraju, u onom zakonu iz 2009. godine, kaže medicinski pregledi vatrogasaca, Ministarstvo zdravlja Federacije BiH će donijeti poseban propis za ljekarske pregled. Nikada to nisu napravili, ni dan- danas mi ga nemamo. Mi idemo svake dvije godine na ljekarske preglede i ta psihološka pomoć je bukvalno formalnost - gdje si, kako si. I ja sam to govorio, jer su međunarodni propisi to definisali, pa ljudi moji samo da kopiramo, da prepišemo taj medicinski urnek, da se ljudi testiraju. I danas se dešavalo, čovjek ode na ljekarski, sve završi, sposoban za posao vatrogasca, poslije dva mjeseca opali ga srce. Kako to? Znači, jednostavno, nisu adekvatni naši ljekarski nalazi. Znači, malo se posvećaju pažnje vatrogascima.

ČITAJTE NASTAVAK INTERVJUA:

Kemal Cacan, komandant vatrogasaca KS: Naš problem je rečenica: a neće, ba, pusti, ba, neće- ma hoće i to kad se najmanje nadaš!

(Foto: Privatni album)