Život / Ljepota i zdravlje

(Magazin Start BiH)

UČINIĆEMO SVE,ALI..: „Ovo je sepsa MRSA-om“, govorila je dr. Nada Koluder 28. maja 2012. godine, dok su pred Infektivnom klinikom u Sarajevu, iz sanitetskog vozila izvlačili kolica na kojima je, priključen na kisik, jedva dišući, ležao moj osamnaestogodišnji sin Dino. „Učinit ćemo sve, ali morate znati da je njegovo stanje ekstremno teško“, dopirale su do mene, sleđene od užasa i straha, riječi doktorice.

I tako 24 dana, u kojima niko nije mogao kazati da će on živjeti još minutu, sat, dan... A ja sam sve vrijeme željela čudo koje će mi vratiti život djetetu.

I desilo se, zahvaljujući Bogu, ljekarima sa Jedinice intenzivne internističke terapije i Infektivne klinike, sarajevskog Kliničkog centra, te brojnim dobrim ljudima iz cijele Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i cijele zemaljske kugle. U čudu zvanom „Dinin povratak u život“ posebno mjesto pripada Jovanu Matijaševiću, ljekaru iz Sremske Kamenice, koji je na poziv svojih kolega sa JITT-a stigao u Sarajevo.

POČINJE BORBA: Dvadeset i sedam mjeseci poslije, prvi put pokušavam progovoriti o traumi kroz koju je prošla moja porodica,

26. maja 2012. - Nešto iza 15 sati, još sam na poslu, Dino zove i kaže da ga boli grlo. U travničkoj hitnoj pomoći ljekarka ga pregleda, kaže angina, da penicilin i infuziju. Sutra, stanje se pogoršava, dežurni ljekar da sprej za grlo. Četiri sata poslije, ponovo smo u hitnoj, a Dino ne može hodati. Užasnuta doktorica šalje nas u bolnicu sa vozačem i tehničarem, odakle mi zovemo dr. Jasminku Obradović, koja nas čeka u ordinaciji i biva užasnuta njegovim izgledom.

Počinje borba za život. Dino se stalno žali na bol u prsima. Iste večeri smo u Intenzivnoj njezi bolnice za plućne bolesti. Rano ujutro, upućuju ga u Sarajevo. Nisam sigurna da ćemo stići, bojim se da će mi umrijeti u putu. Niko ne zna šta je. Stižemo pred Infektivnu kliniku i - šok.

28. maja 2012. – „Ovo je sepsa MRSA-om“, kaže dr. Nada Koluder.

Ne želim čuti pesimistične prognoze i mogućnost da izgubim dijete. Želim vjerovati u medicinu, u čudo, u život. No, niko od ljekara, izuzev riječi da čine sve što je u njihovoj moći, ne nudi mi ni trunku optimizma. Međutim, ja sama u svojoj glavi pravim konstrukciju tog čuda, tražim male znakove i hvatam se za njih, vjerujući da ćemo pobijediti.

DANI K'O STOLJEĆA: 5. juni 2012. - „Bakterije više nema u krvi“, vijest je koja mi je ulila nadu u čudo, ali nakratko. Bakterija je napravila haos na plućima i srcu, stanje je izuzetno teško.

Dan poslije priključen je na vještačka pluća, niko nije optimističan, brine ih pneumotorax. A ja i dalje ne želim čuti te loše vijesti. Dok on leži priključen na aparate, držim ga za ruku i pričam mu o ranom jutru, 18. marta 1994. godine, kada sam krenula u bolnicu, gdje sam ga rodila uz zvuke granata. Preživjeli smo ih, ma sigurna sam da ćemo i ovu MRSA-u, ne može ona biti jača od nas, govorim mu, a onda iziđem iz sobe, da on ne čuje moje jauke. I samo pušim. Svako jutro kupim šteku cigareta koje su moja hrana, utjeha…

Prolaze dani ko stoljeća, bodre me brojni prijatelji, a ja samo želim da Dino živi. Bože, kada bismo se mogli mijenjati. Moj za njegov život. Dino je i dalje u komi. Kažu, „najveći problem je srce, trebao bi na operaciju“.

DR. MATIJAŠEVIĆ: 14. juni 2012. - Razgovaramo sa sjajnim dr. Pandurom, koji nam „crta“ stanje i kaže kako je operacija u ovakvoj situaciji nemoguća. Jedino nam ostaje molitva Bogu. Ne, ne želim vjerovati da je kraj, želim da živi. Sa ljekarima komuniciram kratko. Čine sve što mogu, a ja želim više. Bože, koliko riječ stabilno može donijeti radosti. Kada mi, u neko doba noći, sestra kaže da je Dino stabilan, znači da je ŽIV, a to je najbitnije.

Dok ga gledam na krevetu, sa silnim aparatima i cjevčicama, i dalje je na vještačkim plućim i u induciranoj komi, ja mu pričam i molim ga da se bori. Sigurna sam da me čuje i kažem mu da ću ja baciti cigarete. I stvarno to činim.

No, pomaka nema, izuzev da su dr. Iglica i dr. Kenana kontaktirali Sremsku Kamenicu i kažu: dr. Jovan Matijašević spreman je doći u Sarajevo.

18. juni 2012. - Nešto iza 18 sati, stigao je dr. Jovan Matijašević i odmah ušao u bolesničku sobu. „Srce je 80% bolje“, kazao je nakon višesatnog pregleda čovjek koji je u Sarajevo bez bilo kakve naknade stigao samo da pomogne u nastojanju da se jedan osamnaestogodišnjak vrati u život.

I tada sam znala da ćemo ovu bitku dobiti. Prvi put mi je neko pružio nadu, a stanje je i dalje bilo preteško.

BUĐENJE: 19. juni 2012. - Dinu su isključili sa vještačkih pluća i polako ga bude iz kome, što bi moglo trajati danima. Strahovalo se hoće li moći uz pomoć kisika disati svojim plućima, ukoliko ne uspije radit će traheotomiju. A ja sam vjerovala da će to Dino uspjeti. I bilo je tako. I buđenje iz kome dobro napreduje i, nakon punih 25 dana, Dino sjedi na krevetu. Istina, teško, glava pada, ali SJEDI. Izmoren, teško priča. Prvi put mu dajem supicu, nekoliko kašika. I sutra isto. Kuham brokulu, koju ne voli, ali jede pomalo. Činim sve da mu zaliječim rane na tijelu i polako ga vraćamo u život.

POBJEDA: 29. juni 2012. - Premješten je sa JITT-a na Infektivnu, gdje je došao prije mjesec dana. Oporavak polako teče, počinju prohtjevi i, naravno, kompjuter, te pristup internetu. Ali sve su to sitnice. Dino je pobijedio MRSA-u. I ljekari su odahnuli. Pobijedio je život. Bože, hvala Ti na ovoj radosti! Radost zbog ove pobjede dijelimo sa čudesnim zdravstvenim radnicima sa JITT-a i Infektivne klinike, koji su i u svoje slobodne dane dolazili do odjela da vide „je li se taj mali izvukao“. Bez imalo sujete, tražili su mišljenje svojih kolega, poput dr. Jovana Matijaševića, iz Sremske Kamenice, koji nije dvojio o dolasku u Sarajevo. Jer, kaže, i on je roditelj. A život djeteta, ipak, ima prioritet. Sve ovo je najbolja potvrda da je MRSA-u moguće pobijediti.

JEDAN OD MILION: Dana 20. jula 2012. Dino je konačno izišao iz bolnice, izliječen od MRSA, ali sa posljedicama na plućima i srcu i, naravno, sa velikim gubitkom težine. Počeli smo oporavak, korak po korak. Uz lijekove, činila sam sve da hranom i lijekovima iz prirode ojačam Dinin organizam. Zbog oštećenog srca, tražila sam mišljenje sjajnog čovjeka i ljekara u Travniku dr. Čaluka, u Tuzli i Sremskoj Kamenici.

Samo mjesec i po dana nakon izlaska iz bolnice krenuo je u završni razred travničke gimnazije i završio, kao i ostale razrede, odličnim, bez mature. Godinu dana nakon sepse bakterijom MRSA Dino je bio u povorci maturanata. Oni koji su medicinski obrazovani znaju koliki je to uspjeh. U septembru 2013. godine, nakon svih urađenih nalaza, dr. Jovan Matijašević u Sremskoj Kamenici, za kojeg istinski kao roditelj moram kazati da mi je vratio vjeru u ljude i medicinu kao humanu profesiju, bio je prezadovoljan napretkom. Srce se oporavilo, a pluća rade sa 60% kapaciteta, što praktično znači da, naprimjer, zbog zagađenosti zraka ne bi mogao živjeti u Sarajevu. Znači, također, da ne može biti uspješan sportista. Ali sve ostalo može. Medicina kaže da je Dino jedan od milion koji je uspio preživjeti ovu superbakteriju. Možete misliti kolika je to sreća!

Dino je danas uspješan student informacionih tehnologija, što je njegov životni san. I istina je da nije svako zlo za zlo, bude nekada i drugačije. Dino je, boreći se s opakom bakterijom, dobio i bliske rođake u Sremskoj Kamenici.