Kolumne

Tekst preuzet sa www.blog.energypress.net

Autor: Ivan Brodić

Zamislite, na trenutak, situaciju u kojoj vam netko govori kako ćete se biti primorani na glavu baciti u gospodarsku krizu uvjetovanu pandemijom vrlo opasne bolesti bez cjepiva, na koju će vlade, a time i Vlada RH, proglasiti karantenu čime će, posve lokalno, ograničiti gospodarsku ponudu

Za to vrijeme će se dva najveća proizvođača nafte, Rusija i Saudija, tjerati inat i suprotno vlastitim racionalnim interesima stavljati na tržište više nafte nego li se može uskladištiti, čime će, posve globalno, ukinuti potražnju.

U isto to vrijeme, spavate u svom stanu u Gradu Zagrebu i trese vas 5 i kusur stupnjeva po Richteru razornog potresa.

Kada bi to bio neki film, dobio bi ocjenu 2 od 10 zbog pretjerivanja, a osoba koja bi to zamislila vjerojatno bi, s pravom, bila upućena neka se hitno javi službi 194 radi hospitalizacije na zapadnim obodima ovoga grada.

Tko nađe recept može računati na planetarnu popularnost

No, sve se to dogodilo, vremena nisu normalna, nitko nema recept rješavanja ovakve situacije, a onaj tko ga nađe može računati na planetarnu popularnost.

Zbog toga ne treba biti previše strog prema vladajućima u njihovim prijedlozima mjera za gospodarsku borbu s ovom krizom. Kao i kod Covida 19, niti ovdje još nema lijeka, pokušaji i pogreške su u pitanju. Pogotovo nakon što je Vlada donekle reterirala i uvažila kritike i prijedloge poduzetnika o značajnijem angažmanu glede likvidnosti gospodarstva i nakon što je premijer obećao razmisliti o reviziji rashoda proračuna.

No, nekoliko objekcija ipak možemo dati, a dijelom njih vjerojatno ćemo se zamjeriti mnogima radikalima. No, istovremeno će vam striček Ivan objasniti kako zapravo fungira uhljebum mobile, neprekinuti financijski niz nulte sume, dakako, na vaš račun.

Cijeli set mjera Vlade RH, ali i reakcije na te mjere, vezane uz glasnogovornike interesnih skupina koje ovise o rashodima proračuna, gomile nefunkcionalnih djelatnika, koji ne servisiraju osnovne funkcije ove zemlje, a koje je Velimir Šonje jednom nazvao udaračima pečata, pokazuju kako nam skupine plaćenih birača koje su u stanju zbog nekog postotka vlastitih apetita paralizirati ovu zemlju, već desetljećima kradu vrijeme za nužne reforme koje će nam osigurati bolju budućnost, kako je ispravno zaključio Marijan Opačak u svome tekstu za Otvoreno.hr.

Privatnom i realnom sektoru je, naimekajje, pod hitno potrebno skinuti s grbače teret nefunkcionalnog, onog koji ne servisira temeljne i nužne funkcije države, dijela rashodovne strane državnog proračuna. A koliko su troškovi te strane jednadžbe neodrživi pokazuje činjenica kako ova zemlja dolazi u realni proračunski problem kada donese mjere pomoći gospodarstvu i kada u probleme dođu oni koji pune taj proračun.

Novi set vladinih mjera valja pozdraviti, ali…

Novi set vladinih mjera valja pozdraviti, ali i uputiti kritiku što su one izabrale pobjednika, male i srednje tvrtke, kazao je Andrej Grubišić u Studiju 4 prije nekoliko dana. Njegov je stav kako je vlada trebala ići u porezne olakšice i porezna odricanja svima, a i onako planirano zaduženje koristiti kako bi se namjestio taj novac. Dakako, i u njegovom je prijedlogu rezanje rashoda proračuna za najmanje 30 posto jest conditio sine qua non.

No, premijer Plenković je najavio rezanje troškova. Međutim, nepotvrđene informacije kažu kako se to čini na način obrane plaća i broja zaposlenih u javnoj i lokalnoj upravi. Ta, izbori će, ne mogu se odreći sigurnih glasova.

Pri čemu ova rečenica nikako ne može biti tumačena tako da se ustvrdi kako autor ovih redaka smatra da državi javna uprava ne treba ili da su svi zaposlenici nepotrebni uhljebi ili ne dao dragi Bog kako je autor anarhist koji odbija temeljne funkcije države.

Navodno, ukidaju se projekti, javno privatna partnerstva, a danas mi javlja jedan prijatelj kako je općina Medulin, jedna od najbogatijih u Hrvatskoj, ukinula stipendije za studente.

Vlada izabrala i pobjednike i gubitnike

Nije Vlada samo ovdje, ako je to istina, što nije funkcija arbitrarne države, izabrala pobjednike, interesne skupine „udarača pečata“, nego je izabrala i sigurne dvostruke gubitnike.

To su, naime, velike tvrtke, koje, također, traže načine borbe s krizom, poput INA-e koja od danas traži mogućnosti racionalizacije poslovanja za 30 posto i donosi vlastite financijske pakete. Na njih se, naime, ne odnose ove mjere, oni nemaju velikih olakšica, jer se pretpostavlja kako imaju zaliha i dugoročnu likvidnost, čime se pretpostavlja kako će oni iznijeti krizu na svojim leđima.

Kažem dvostruki gubitnici, zato što će netko morati kroz poreze platiti cijenu krize kada ona prođe, no niti ovdje oni neće biti oslobođeni izglednih povećanja poreza. To je tim veći problem što velike tvrtke u uređenom tržištu imaju svoju funkciju. One su lokomotive gospodarstva usprkos idealiziranoj iluziji nekih kako je moguće imati učinkovito i uokvireno tržište bez njih.

Rekosmo, trenutno ništa nije uobičajeno i stabilno. Jedino u Hrvatskoj sindikati stalni jesu. Sindikati javnih službi, htio sam reći.

Nisu to moderni i konstruktivni sindikati poput SING-a (Sindikat naftnog gospodarstva) ili nekih iz Podravke koji s jedne strane znaju prepoznati ekonomsku računicu poslovnih procesa, a s druge strane imaju moć izdržati i financirati dugotrajni štrajk.

Ne, to su sindikati, koje je najbolje opisao njihov najglasniji predstavnik Vilim Ribić u pismu koje je napisao jednom, inače ne baš posve korektnom, poduzetniku. Gospodin je Ribić rekao kako se ponosi svojim socijalističkim uvjerenjima iz mladosti.

Rezanje rashoda proračuna ne bi bila solidarnost, nego prisila?

Rekao je i to kako su većina ljudi iz realnog sektora zli neoliberali zato što pozivaju rashod državnog proračuna na solidarnost.

Kaže naš (anti)junak, kako rezanje rashoda proračuna ne bi bila solidarnost, nego prisila. No, s druge je strane to što realni sektor plaća poreze iz kojih se financiraju plaće javnoga sektora solidarnost. I to zbog toga što javni sektor svoje plaće troši u realnome, pa ako se njima smanje plaće, poduzetnici neće imati od čega živjeti, objasnio nam je, ovaj uhljebum mobile nulte sume, ne tako davno Ribić. Vjerojatno radi toga, ali i toga kako ne bismo morali ljude siliti na solidarnost, predlaže uvođenje još kojega postotka kriznoga poreza. Jaši konja dok ne crkne.

Naravno, taj veći porez i općenito porez nije prisila. Nama se za taj iznos nude infrastruktura, resursi, usluga administracije, zaštita, sudovi, ali i pomoć u vremenima krize, stalna im je mantra.

Na stranu sad to što većinu toga ne plaćamo samo kroz poreze, nego i kroz trošarine i ostale parafiskalne namete, nego, govore nam stalno, nema niti novca koji smo uplatili u svrhu toga da nam pomognu kad bude teško.

Na možeš, naime, kad je sve dobro reći, daj lovu da ti pomognem kad bude teško, a kad dođe kriza reći, sorry stari, nema, pričekaj zadužit ću se. Ili još bolje, pričekaj da ti otmem tvoju štednju, što je između redaka danas najavio Zdravko Marić na N1 televiziji rekavši kako obaveznim mirovinskim fondovima ide jako dobro i kako će Vlada promijeniti regulativu, ne bi li njihov (novac nas uplatitelja) upogonila za krpanje rupa u kriznom proračunu.

Deficita se ne treba plašiti

Zato zlim neoliberalima treba oduzeti osobnu, a obveznu mirovinsku štednju, obezvrijediti imovinu toliko zagovaranom devalvacijom valute, te nas zadužiti za budućnost. Jer, deficita se ne treba plašiti, država ma koliko bila dužna, ne može propasti, govore alternativna rješenja Vladi, politička i sindikalna. Sapienti sat!

Na, kraju, umjesto konkluzije, pojavio se ovih dana kandidat za ministra alkemijskih poslova, u nekoj budućoj vladi. Varaždinski župan Ratko Čačić ovih je dana pohitao u pomoć svom frendiću Milanu Bandiću, koji je rekao, prevest ću vam i pojednostaviti, kako je spizdio (na fontane i asfaltiranje periferije) sav novac namijenjen očuvanju stare gradske jezgre, a prikupljen iz prireza i spomeničke rente.

Predlaže ovaj varaždinski profesor Baltazar, kako ga je u jedno tekstu nazvao profesor sa Sveučilišta u Dubrovniku Ivica Granić, da sada kad je pala cijena goriva povećamo trošarine na gorivo i obnovimo Zagreb.

Kao da već, zbog ogromnih trošarina, kojima financiramo opravdane i neopravdane neodržive projekte, nemamo jednu od najvećih cijena goriva u svijetu, prema nedavnoj analizi Bloomberga, sada treba na 60 i kusur posto trošarina dodati još 1.2 kune.

Kad je ovo već mjesec podizanja trošarina, od prvoaprilskih na šećer i žestoka pića na ovamo, zašto stati na tomu, zašto ne isfinancirati Borovo ili Uljanik nekim novim trošarinama na gorivo ili nešto drugo? Ako ponestane artikala, predlažem uvođenje trošarina na hodanje zagrebačkim asfaltom….. Ma, samo nebo je granica.