Život / Ljepota i zdravlje

(Magazin Start BiH)

Denial Durmišević, iz Sarajeva, profesionalni je i certificirani „hadžam“ što, u prevodu sa arapskog jezika, znači „onaj koji radi“, dok se „muhadžimom“ naziva onaj na kojem se radi hidžama. Šta je hidžama, čemu služi i koliko često se primjenjuje?

OD GLAVE DO PETE: Kako nam pojašnjava Durmišević, u doslovnom prevodu, hidžama znači „isisavanje“, odnosno „puštanje krvi pod vakuumom“. Nekada se, kaže, radila primitivnim sredstvima poput životinjskog roga koji bi se obradio, a vakuum pravio ustima. Nešto kasnije se prešlo na kupice od bambusa. Sa otkrićima stakla i keramike, počele su se praviti i kupice od tih materijala, a vakuum se pravio vatrom.

- Hidžama je bazirana na vakuumu, odnosno vakuumskim kupicama, čiji broj nije jasno definisan. Hidžamom se naziva čak i najkraći tretman od desetak minuta sa samo jednom kupicom. Postoji i tretman koji se zove „whole body cleansing“, gdje se radi sa 30-40 kupica i traje do dva sata. To je tretman čišćenja cijelog tijela od glave do pete koji se preporučuje barem jednom u životu, dok se hidžame sa jednom ili dvije kupice mogu raditi svakih par sedmica - navodi Durmišević.

Historijski gledano, podsjeća naš sagovornik, ne postoji nijedan narod na svijetu koji se nije bavio puštanjem krvi pod vakuumom, a pisani tragovi koji to potvrđuju sežu hiljadama godina unazad. Hidžama kao metoda je potpuno opisana još u Ebers papirima (egipatskim medicinskim papirima) pisanim prije više od 3.000 godina, ali su slične metode pod drugim nazivima imali brojni narodi i civilizacije.

KUPICE: - U islamu je hidžama kroz vjerske tekstove potvrđena i preporučena. Ona je posebno ukorijenjena na Bliskom istoku jer se dovodi u vezu sa vjerskom i religijskom tradicijiom pošto ju je preporučio i Poslanik islama - ističe Durmišević, uz opasku da u samom tretmanu nema nekih bitnijih razlika u odnosu na druge metode.

Osnovni „alat“ svakog hadžama su kupice različitih veličina, koje Durmišević nabavlja iz Južne Koreje, a čiji se prečnik kreće u rasponu od 1,5 do devet centimetara. Iako su mahom okruglog oblika, postoje, kaže, i one elipsastog oblika koje se koriste za poprečno-prugaste mišiće.

- Što se tiče leđa na kojima se radi praktično 95% hidžame, idu standardne kupice promjera 5,5 cm. Leđa su glavni „filter“, a obično se radi od vrha lopatice do vrata. To je površina trapezoidnog mišića koja se zove „kahil“ na arapskom. Na tom mjestu su veći krvni sudovi dosta duboko i tu se ne može nešto pogriješiti. Problemi nastaju kada se krene u specijalne hidžame koje idu po glavi, rukama, nogama... Tu treba znanja iz anatomije i tu je prava razlika između profesionalnog i amaterskog hadžama - napominje Durmišević.

Naš sagovornik potom pojašnjava sam proces koji se zapravo svodi na puštanje krvi pod vakuumom, te ističe da postoje dvije tehnike rada.

KOŽA: - Jedna podrazumijeva pravljenje nekoliko većih zareza koji su duži i dublji i ona se obično primjenjuje kod ljudi koji imaju deblju kožu, poput onih sa sjevera Afrike i Bliskog istoka. Kada se ide prema sjeveru Evrope, koža postaje tanja pa je bolje primjenjivati više zareza koji su plići i kraći da bi se dobio isti efekat. Međutim, ima ljudi koji se drže iste tehnike ne gledajući na debljinu kože iako je to važan aspekt u radu i zbog zarastanja i zbog bola - kaže Durmišević.

On ističe da hadžam nema uticaja na to koliko će krvi isteći jer tijelo pusti krvi „koliko može i koliko ima“.

- Ako je krv gusta pustit će je koliko može, a ako je normalna, pustit će koliko ima. Kada vani krene zdrava krv, površinske ranice se same brzo zatvaraju. Te ranice su otprilike kao kada se čovjek posiječe prilikom brijanja. „Prljava“ krv nema sposobnost zacjeljivanja pa je to prirodni proces koji nama hadžamima daje ono što tražimo - opisuje Durmišević.

Kada je pak u pitanju naučni aspekt, hidžamom su se najozbiljnije bavili Sirijci, tačnije Medicinska akademija iz Damaska, koja je 1935. osnovala istraživački tim, koji se vremenom obnavljao. Sveobuhvatno istraživanje trajalo je punih 60 godina, a rezultati su objavljeni 1995. godine.

- Oni su dokazali da je krv koja se izvadi 80% biološki otpad i da nema nikakvu pozitivnu funkciju po organizam. Sve je stručno dokumentovano. To istraživanje je prvi put postavilo standarde jer ljudi često pitaju koliko puta treba raditi hidžamu. Zaključak ovog istraživanja je da se hidžama kod normalnog čovjeka, bez hroničnih oboljenja, radi dva puta godišnje, iako je svaki slučaj zaseban - kaže naš sagovornik.

MEHLEM ZA MIGRENU: Kada su u pitanju konkretni zdravstveni problemi, postoje, kaže naš hadžam, dva aspekta.

- Sa vjerske tačke gledišta nema granica. U hadisu imamo predaju gdje Poslanik kaže da ko uradi hidžamu 17., 19. ili 21. dana lunarnog kalendara, može mu biti lijek za svaku bolest. To znači da nema nikakvih ograničenja. Sa medicinske strane, što je potvrdilo i ovo sirijsko istraživanje, ali i još neka u Teheranu, Kataru i drugim zemljama, primijećeni su odlični rezultati kod glavobolja i migrena, što ima smisla jer je migrena vezana za protok krvi u mozgu, a hidžama oslobađa puteve krvi i limfe ka mozgu. Odlični rezultati su i kod masnoća u krvi jer se hidžamom izvadi dosta masnoća. U dosadašnjoj praksi sam imao situacije gdje je masnoća bila vidljiva bukvalno golim okom - tvrdi Durmišević.

Globalni interes javnosti za hidžamom naglo je skočio tokom olimpijskih igara u Rio de Janeiru prošle godine, kada se najbolji plivač svih vremena Michael Phelps na takmičenju pojavio sa „pečatima“ na leđima od vakuuma i kupica, što svakako nije promaklo ni našem sagovorniku.

FILTRIRANJE KRVI: - Mišići na tijelu su poprečno-prugasti, ali mišići na leđima nisu takvi. Oni su pljosnati i formiraju mišićne grupe u obliku spužvaste mase koja tvori filter. Kada krv ide od srca prema glavi i dođe u dio pločastih mišića, onda naglo uspori. To dovodi do filtriranja krvi kroz krvne sudove. U tom međuprostoru se nakuplja krv koja se kupicama vadi. Vakuum u svemu tome ima dvije funkcije. Prva je da izvuče krv, a druga je ta što on razdvaja mišiće, čime se otvara prostor da svježa krv uđe - pojašnjava Durmišević.

Potom se osvrće na pomenuti slučaj slavnog plivača.

- Hidžama nikada ne može biti „suha“, kao što neki misle, jer se uvijek mora pustiti krv što, recimo, nije slučak kod kineskih metoda. Znači, može se uraditi samo to razdvajanje mišića čime se omogućava da uđe svježa krv bez puštanja stare, a upravo to je uradio Phelps. On je hidžamu zapravo radio tokom priprema, ali nije smio na samom takmičenju zbog hlorisane vode i strogih sportskih pravila. Stoga je uradio „dry cupping“ i samo razvukao mišiće da se krv riješi mliječne kiseline. Zanimljivo je da su se sa pečatima na leđima prve pojavile kineske plivačice na Olimpijadi u Pekingu, a Amerikanci su to od njih vidjeli - kaže Durmišević.

FLEKE: On dodaje da zadržavanje „otisaka“ na leđima nakon tretmana zavisi od stanja mišića.

- Nekome nestanu kroz dva dana, ali tamo gdje se pojavi plava fleka znači da mišić iz nekog razloga ne funkcioniše kako treba pa je u grču i tu povlačenje traje duže. To se, recimo, vidjelo na jednom mišiću i kod Phelpsa jer vjerovatno taj mišić iz nekog razloga više napreže - kaže Durmišević.

HIDŽAMA EFIKASNIJA OD PIJAVICA: U mnogim državama, pa čak i u BiH, jedna od metoda za isisavanje krvi je korištenje pijavica.

- U odnosu na pijavice, sa hidžamom se uradi puno više posla jer pijavice ne mogu izvući toliko krvi. Na zapadnim klinikama koje profesionalno rade tu metodu uzgajaju se sterilne pijavice. Nekada je i kod nas bilo svega jer su se uzimale pijavice iz bara. One mogu nositi viruse i bakterije, što može biti opasno. Istina, i pijavice imaju jednu prednost. Potrebna je manja stručnost zato što one ne mogu probiti veći krvni sud i tako napraviti veću štetu, dok nestručna osoba kod hidžame to može uraditi - kaže Durmišević.

PO DIPLOMU U ENGLESKU:Neurohirurg dr. Merim Omerhodžić je bio jedini certifikovani hadžam u BiH i osoba koja je, kako kaže Durmišević, najviše uradila na razvoju i popularizaciji hidžame.

- Dugo vremena dr. Merim je bio jedini certificirani hadžam u Sarajevu, ali sada nas ima pet, šest. Za hadžama sam šest mjeseci studirao u Velikoj Britaniji, u Birminghamu, a zvanje bi se u prevodu moglo nazvati „hidžama praktikant“. Kada sam diplomirao 2014., bio sam jedini sa prostora bivše Jugoslavije. U međuvremenu je istu školu završila i jedna terapeutkinja iz BiH. To je inače prva i jedina škola u Evropi koja izdaje priznate certifikate jer su članovi GRCCT (General Regulatory Council for Complementary Therapies), organa koji se bavi certificiranjem škola za komplementarnu medicinu. Postoje također škole u Arabiji, Egiptu... Traju od nekoliko dana do nekoliko sedmica, ali nisam detaljno upoznat sa njihovim statusom - kaže Durmišević, koji je inače medicinski tehničar i student na Fakultetu zdravstvenih studija na kojem studira radiološku tehniku.

DOKTORI, AMBASADORI, SPORTISTI: Kada je u pitanju odnos klasične medicine spram hidžame i sličnih metoda, Durmišević kaže da je to u Evropi odlično regulisano, dok u BiH ne postoji zakon o komplementarnoj medicini pa su sa pravne strane i sami u nekoj vrsti vakuuma.

- Mnogi ljekari rade hidžamu, a neki dolaze i kod mene. Jedni se protive svim metodama izvan klasičnih, drugi ih podržavaju. Meni je, recimo, došao iz Beograda balkanski prvak u džudou jer mu je doktor preporučio da nađe nekoga da mu pusti krv. Dakle, nema to veze sa vjerskim ubjeđenjima pacijenta. Dolaze i mnogi ambasadori koji zahtijevaju dodatnu anonimnost pa me, recimo, mole da sat vremena prije i poslije tretmana nema nikoga u ordinaciji. David Beckham godinama ima privatnog hadžama iz Indonezije. Amel Tuka to radi, a naročito sportisti iz borilačkih i plemenitih sportova, poput Amela Mekića, jer stalno udaranje po glavi izaziva niz neuroloških bolesti zbog stvaranja mikrohematoma pa izvlačenje krvi jeste neki vid prevencije - kaže Durmišević.