Intervju

Poznata bosanskohercegovačka modna dizajnerica i njena porodica  su tokom pandemije zbog koronavirusa  prošli pravi pakao. Muž je bio pozitivan na covid-19, a Amna na svim testiranjima negativna, iako je  imala sve simptome i bila u mnogo gorem stanju. Za magazin Start BiH podijelila je  svoju potresnu priču o bolesti, ali i zdravstvenom sistemu i procedurama za koje je kazala: Svaki dan smo se susretali sa mnoštvom nelogičnosti, nebuloza, nekompetentnosti...

Ovaj broj magazina Start besplatno možete čitati OVDJE.

1. Iza Vas je, u zdravstvenom smislu, teških šest do sedam sedmica. Pa prvo da pitamo kako se trenutno osjećate?

- Hvala na pitanju, sada sam bolje. Oporavljam se lagano uz pomoć prirodnih preparata i mojih ukućana.

2. Suprug Vam je imamo koronu, ali zna li se šta je Vama bilo?

- Teško je ukratko odgovoriti na to pitanje. Ja sam deset dana od njegovih prvih simptoma, dobila iste, sa tim da su bili teži i pogoršavali se da bi na kraju doveli do upale pluća. Na svim testiranjima na kovid-19 sam bila negativna, ali u izolaciji zbog muža, pa je jedino što su mi ljekari moje ambulante mogli priuštiti od pregleda, bio RTG i pretrage krvi na kojima ništa posebno nisu vidjeli. Tri pune sedmice od početka mojih simptoma, nakon izlaska iz izolacije, otišla sam u privatnu kliniku i uradila CT pluća koji je pokazao da sam visoko suspektna na kovid radi upale pluća tipične za zarazu tim virusom. Tada me opet stavljaju u izolaciju, vode u Kovid ambulantu i na kraju na Klinički centar Univerziteta Sarajevo (KCUS) - plućni odjel, gdje su smješteni pacijenti negativni na korona test. Ležala sam devet dana tamo, u uslovima koji su posebna priča, sa konačnim zaključkom (na osnovu ponovljenog RTG-a i uz duboko nepovjerenje prema CT-u privatne klinike) da imam bakterijsku upalu pluća i sinusitis.

Telefonski pozivi, čekanje, strah...

3. Kakva su iskustva sa zdravstvenim sistemom?

- Svi koji su proživljavali sa mnom taj mjesec dana neizvjesnosti, nevjerice, gubitka strpljenja, razočarenja, ponekad očaja i beznadežnosti pa i bijesa, znaju da su moja iskustva loša, da sam imala mnogo sreće što mi se stvari s upalom pluća nisu previše zakomplikovale u te tri sedmice prije nego što sam uspjela da obavim privatni pregled pluća nakon kojega su morali reagovati. Doktori i sestre u našoj ambulanti su bili izuzetno ljubazni sve vrijeme, ali potpuno zbunjeni i prepadnuti sistemom koji im je vrlo šturo određivao proceduru gdje je sve što je iskakalo iz tog okvira značilo da preuzimaju ličnu odgovornost i vezalo im ruke. I muž i ja smo provodili sate i sate dnevno (sedmicama) na telefonu, u ponavljanju simptoma, davanju ličnih podataka, podataka o članovima porodice i njihovom zdravstvenom stanju dok sestra ručno upisuje sve to u tri primjerka, pa smo onda sve to ponavljali doktorima, a nekada i

epidemiolozima. Čekali smo sedam dana da muža testiraju prvi put, a sa mnom nisu znali šta bi dok me ponovo ne testiraju, što je opet trajalo nekoliko dana. Zbog toga što sam negativna na testu, nisu znali kako i čime ja mogu iz izolacije otići na pregled. Iz istog razloga nisu uopšte uzimali u obzir mogućnost da test nije ispravan, pa mi nisu radili pretrage koje mogu kako treba pokazati da imam upalu pluća specifičnu za kovid i tako su me, umjesto da me liječe na vrijeme, zavukli i odložili početak liječenja. U Kovid ambulanti (dvanaesti dan moje bolesti) mi rade RTG na kojem ne vide nikakvu upalu već sjenu na plućima od skolioze kičme(?). Nalaz krvi je pokazao tipične parametre za kovid, što sam saznala kad sam poslala nalaz u Austriju, ali to kod nas niko nije razmatrao, valjda što sam negativna na PCR testu. Dali su mi antibiotike da pijem tri dana zbog sumnje na sinusitis. Svaki dan smo se susretali sa mnoštvom nelogičnosti, nebuloza, nekompetentnosti, gubljenja vremena i sredstava zdravstvenih ustanova (kao kada su slali jednu ekipu da testira mlađeg sina, a drugu da testira starijeg sina i mene; ili kada sam čekala u kolima hitne pomoći Doma zdravlja, zajedno sa dvoje tehničara, nekoliko sati da se doktori odluče jesam li za Podhrastove ili Plućno; kada su nam poslali ekipu da dezinficira našu privatnu kuću u kojoj nastavljamo bolesni živjeti i u koju svakako niko ne ulazi, dok su na plućnom odjelu KCUS-a gdje sam ležala, samo jednom dnevno brisali pod oko bolesnika koji kašlju i kišu i niti jednom, dok sam tamo ležala, nisu dezinficirali ormariće, rukohvate, itd.). Svakodnevna iskustva u bolnici su još posebna priča, ali već sam vam oduzela previše prostora.

4. Možete li nam ukratko opisati iz prve ruke simptome, koliko je virus opasan i težak, mnogi su danas teoretičari zavjere pa kažu da je to obična gripa?

- Simptomi i kod mene i kod supruga su bili na početku isti: curenje nosa, generalna slabost, kašalj prvo suh pa onda produktivan, slijevanje iz sinusa. On je nakon deset dana bio bolje. Iako zvanično nisam imala koronu, moji su simptomi bili tipični za nju. Četvrti sam dan dobila temperaturu koja je trajala devet dana i bila konstantno između 37 i 38 stepeni. Izgubila sam čulo mirisa i okusa nakon pet-šest dana i uši su mi se zapušile potpuno, a nekada se, u međuvremenu, razvila i upala pluća. Miris i okus su mi se vratili tek pri kraju četvrte sedmice bolesti. Čudno je što mi je temperatura, nakon što je prestala da raste, nekoliko dana bila oko 35,5 C. Inače nisam sklona temperaturi, dobrog sam zdravlja i niti jednu gripu nisam preležala već je na nogama prebolila. Ja se nikada u životu do sada nisam osjećala tako loše, čak i sada nakon skoro mjesec i po dana bolesti i dvadeset dana teških antibiotika, još uvijek kašljem i začepljene su mi uši. Suprug koji se osjećao bolje već nakon deset dana, imao je jak kašalj i probleme sa slijevanjem iz sinusa skoro mjesec dana od prvih simptoma.

5. Koliko Vam je teško pala izolacija koja se poklopila sa karantinom i drugim mjerama zabrane?

- Iskreno, najteže mi je pala zbog nemogućnosti da se pregledamo kako treba, dobijemo drugo mišljenje ili odemo u neku privatnu kliniku i uradimo sve pretrage da bismo saznali šta nam se dešava u organizmu. Strah da će se nekome od nas bolest zakomplikovati i da ćemo u silnim telefonskim pozivima i čekanju da se naša ambulanta izbori za adekvatnu reakciju, biti prepušteni sreći ili nesreći jer nam je zabranjeno kretanje, poprilično je strašan.

6. Ekonomska kriza uzrokovana pandemijom je glavna tema već danima i još dugo će biti. Ali u svemu tome, modnu industriju i sve one koji od toga žive niko ne spominje. Ima li iko ko kanališe interese i zahtjeve ove branše?

- U zemljama gdje je modna industrija bitna, govori se o tome. Kao i druge grane industrije, pretrpit će štetu i morat će se prilagođavati novim uslovima, ali će i dobiti potporu države. Kod nas je ta branša svakako nebitna za sve osim za one koji su je odabrali za profesiju. Kada vidimo kako ovaj grad i država tretiraju, naprimjer, Zemaljski muzej u Sarajevu i njegove uposlenike, ne znam ko bi se mogao zanositi mišlju da bi učinili išta u interesu i u korist modnih dizajnera i njihovog rada.

7. Šta se desilo s Udruženjem modnih dizajnera i kostimografa „Modiko“, kojeg ste svojevremeno osnovali sa dizajnericom Jasnom Hadžimehmedović-Bekrić?

- Udruženje smo ugasili, na našu žalost. Pokazalo se da nam, kao branši, ne manjka entuzijazma, kreativnosti, profesionalnosti, ali nam manjka naprednog, zdravog, budućnosti okrenutog društva koje želi i može podržati ovakva stručna udruženja ili ih makar motivisati da se bore za svoje ciljeve. I dalje smo svi mi, brojni bivši članovi Modika, u kontaktu, i dalje to smatramo odličnom idejom i ponosi smo na sve što smo uspjeli u nekoliko godina ostvariti - prvi showroom koji je okupljao desetak domaćih modnih brendova, prva zajednička izložba bh. modnih djelatnika u Londonu i u Sarajevu, produkciju prvih bh. modnih filmova, saradnju sa domaćim i regionalnim modnim manifestacijama, projektima, portalima, magazinima, itd.

8. Kako ste uopšte uplovili u svijet mode i dizajna?

- Modni dizajn je moja ljubav iz ranog djetinjstva, pa sam sve radila u pravcu toga da se bavim time. Prvi posao sam dobila 1994. godine, prije nego što sam diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU), na projektu Fashion made in Sarajevo. Nakon toga sam 1997. godine osnovala svoju firmu u kojoj i dan-danas radim.

9. Već mjesecima je sve na stand-byu. Nema revija, ne radi ni većina prodavnica. Šta je trenutno „in“ u ovoj godini, da ne kažem šta je korona-moda?

- Ove godine ništa nije kako je trebalo biti, svi se snalaze kako znaju u ovim novim okolnostima. Za mene je „in“ ostati zdrava, uživati u životu u odjeći koja me podržava u tome.

10. Vi ste i kostimograf. Sa kojim institucijama sarađujete i možete li nam navesti neke projekte?

- Najčešće i najduže sarađujem sa Narodnim pozorištem Sarajevo (NPS), punih dvadeset godina. Kontinuirano sarađujem i sa Federalnom televizijom, a iza mene su brojne kostimografije u Pozorištu mladih Sarajevo, Kamernom teatru, pozorištima u Tuzli, Zenici, rad na filmovima i reklamama, saradnja sa BHT-om, itd. Neke od najdražih predstava na kojima sam radila su: „Okovani Prometej“, „Omer i Merima“, „Krcko Oraščić“, „Čarobnjak iz Oza“, „Ljepotica i zvijer“. Kada je prekinut rad pozorišta, radila sam na operi „Mala Floramye“, što je trebao postati moj omiljeni novi projekat, ali nam je korona pokvarila planove.

Ja sam optimista

11. Radite često baletske predstave. Volite li balet?

- Nekom sretnom okolnošću jedan od prvih kostimografskih zadataka mi je bio upravo rad na baletu u NPS. Sada se već, nakon toliko godina, osjećam kao član ansambla, znam sve njihove izvedbe, pratim njihove procese stvaranja i divim se uvijek iznova toj umjetnosti koja putem ljudskog tijela, bez riječi, priča priče, dočarava i budi emocije. Slušati muziku i gledati balet na sceni mi je jedno od zadovoljstava života.

12. Možete li našim čitaocima ukratko pojasniti nastanak neke kreacije, odakle sve počinje?

- Sve počinje u glavi. Postoji ideja koja je nastala usljed nečega, inspiracije koja može biti bilo šta, i ta ideja se putem skica pokušava uobličiti u formu. U tom procesu postaje jasnija potrebna tekstura, vrsta materijala, a vizualizira se i boja i eventualno dezen. Na to se onda nadograđuje sve ostalo, detalji, kontekst, uobličava priča... Postoji taj put kreacije, ali postoji i onaj kad ideja kreće od potrebe ili od zadane priče ili od ograničenja…

13. Radite i po narudžbi – haljine za vjenčanja, maturantske... Ima li išta šablonsko u ovom poslu i je li svaka haljina zaseban izazov?

- Svaka je klijentica izazov za sebe. Ne radi se više ni o iskustvu u kreiranju, koliko o psihologiji, otkrivanju ko je ta osoba, kakvi su joj afiniteti, kakvu sliku želi da šalje, kakvo joj je okruženje, itd. To je složeniji proces od nacrtati kreaciju i odabrati materijal. Sve odabrano treba da se uklopi sa nečijom ličnošću, a da se osoba prepozna u tome, da to prihvati, da uživa u tome i bude sretna, a da ja kao kreativac ne odstupim od svojih principa i svog stila.

14. Mi smo pomalo „ters“ narod. Ima li takvih klijenata kojima je nemoguće ugoditi?

- Obično su oni koji ne znaju šta žele a imaju jaku subjektivnu sliku o sebi ti kojima je teško ugoditi. Moje bogato iskustvo mi pomaže da u velikoj većini takvih slučajeva dođemo do zajedničkog zadovoljavajućeg rješenja.

15. Koliko su klijenti generalno raspoloženi da prihvate stručan savjet i sugestiju?

- Danas su svi dobro informisani i uglavnom znaju kod koga dolaze. Imam sreću da me cijene i prepuštaju se mom savjetu i preporuci.

16. Kakva je sada situacija, da li se osjeti kriza i u ovoj grani, da li je smanjen broj narudžbi jer nema ove godine ni matura, vjenčanja se prolongiraju... Ko su ovih dana najčešći klijenti?

- Naravno da se i u mom poslu osjeti kriza. Dva mjeseca je moj studio zatvoren i propale su mnoge narudžbe zajedno sa događajima koji su otkazani. Mi imamo platu samo ako izradimo kreaciju i naplatimo je, tako da je situacija trenutno loša, ali ja sam optimista, imam svoje stalne klijentice koje jedva čekaju nove kreacije i uvjerena sam da će, kada se konačno vratim na posao, stvari ubrzo ponovo biti kao prije.

17. Kakva je generalno modna scena u BiH? Nekako se čini da, iako smo malo i siromašno tržište, po idejama i kreativnosti smo iznad očekivanih dometa?

- Upravo kako ste rekli, kreativnost izuzetna, ali loše vrijeme i loše mjesto za nju. Naša modna scena je scena isključivo pojedinačnih pokušaja da se napravi posao od kojeg se može živjeti. Vrlo nas je malo, znamo svi jedni druge, na različite načine opstajemo, ali drago mi je da ima i pokušaja da se prodre na strano tržište.

18. Tekstilna industrija u BiH je vrlo razvijena, ali tu nema velike dobiti, mahom se radi o lohn poslovima. Ima li domaća modna industrija izvozni potencijal i šta bi trebalo poduzeti da se to postigne?

- S obzirom da sam godinama radila za pojedine predstavnike naše modne industrije, mogu reći da ovakvi kakvi jesu, naši modni proizvođači nemaju šta ponuditi stranom tržištu. Prije svega, nemaju poseban, prepoznatljiv proizvod, stil koji kontinuirano održavaju, sa stabilnim kvalitetom i dovoljnim praćenjem svjetskih trendova. Jako je teško to postići, a biti konkurentan cijenom i moći odgovoriti svim rokovima i zahtjevima stranih tržišta.

19. Da li ste se samostalno pokušavali probiti na inostrano tržište?

- Ne ozbiljno. Bilo je nekih pokušaja inostrane online prodaje, ali nije bilo uspješno, ja jednostavno ne pravim odjeću koja se lako prodaje preko interneta. Od malih nogu, preko oca, a i kasnije kroz lična iskustva, sam imala priliku da vidim koliko je kompleksan posao biti ozbiljan izvoznik odjeće pa nikada nisam ni pokušavala da se upustim u to, nisam ni željela da žrtvujem sve za taj cilj. A to da vam neki butik u inostranstvu uzme nekoliko kreacija i eventualno ponešto proda je nedovoljno, neozbiljno, od toga se ne može živjeti.

20. Koliko je danas teško naći dobrog krojača?

- To je danas skoro nemoguće kod nas. Kadrovi koji izlaze iz tekstilnih škola su generalno nezainteresirani i nedovoljno obučeni, u najmanju ruku, za taj posao. Kvalitetni krojači iz prošlih vremena su ili već u penziji ili blizu nje, a znamo i da na birou nema krojača, tako da su sada kod nas stvarno zlata vrijedni.

21. Imate li ikoga na praksi?

- Bilo je nekoliko mladih ljudi, naših ljudi iz stranih modnih škola, na praksi kod mene prije dosta godina. Međutim, u zadnje vrijeme ne.

22. Kako ocjenjujete „street fashion“ u bh. gradovima, kakva bi bila neka ukupna ocjena?

- Ja sam razočarana dugi niz godina uličnom modom u BiH, iz razloga generalnog nepostojanja individualnosti, kreativnosti, izgradnje ličnog stila. Zahvaljujući godinama koje imam, svjedok sam sasvim drugačije ulične slike društva iz nekih prijeratnih vremena. Ali, moda jeste odraz vremena i mjesta, pa iz te prizme možemo posmatrati ovu i ovakvu uličnu modu.

23. Podržavate li kodekse oblačenja ili to smatrate sputavanjem?

- Znajući koliko odjeća govori o čovjeku koji je nosi, kako komunicira s okolinom i koliko može odvlačiti pažnju od bitnog ili slati pogrešne signale, ja podržavam kodekse oblačenja tamo gdje i tada kada je potrebno zadržati ozbiljnost, profesionalnost, jednakost, poštovanje prema instituciji, itd.

Može se živjeti od mode

24. Studirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti, čega se najčešće sjetite iz tih studentskih dana?

- Najčešće se sjetim kako smo se divno družili, svaki dan po cijeli dan, a često i sa profesorima. Sjetim se i kakvi smo bili entuzijasti, naivni, neopterećeni novcem i budućnošću jer smo duboko vjerovali da je ništa ne može pokvariti.

25. Učestvovali ste prošle godine na modnom forumu „Rewriting fashion“. Šta biste promijenili na našoj modnoj sceni?

- Promijenila bih okolnosti kad bih mogla.

26. Gdje nabavljate materijale za rad i da li se može išta nabaviti u BiH?

- Sreća pa još uvijek imamo par firmi koje uvoze tkanine i sa kojima decenijama sarađujem pa uspijevam nabaviti ono što mi je potrebno. Žalosno je da nemamo niti jednog proizvođača modne metraže kod nas.

27. Osvojili ste brojne nagrade za svoj rad. Vjerujem da su vam neke bar za nijasnu važnije od drugih?

- Nije ih bilo toliko mnogo, ali najdraža mi je definitivno ona koju sam primila u Parizu 1995. godine, kao jedna od pobjednika na konkursu za mlade kreatore iz cijelog svijeta „Design 21“. Kruna tog događaja je bila revija pobjedničkih kreacija, u Luvru, u okviru pariške sedmice mode. U publici je sjedio i Pierre Cardin, modna legenda.

28. Kablovski kanali obiluju modnim emisijama i showima. Pratite li neki?

- Uglavnom ne. Volim da pogledam dobar dokumentarac vezano za modu ili kostimografiju. Zadnje što sam pogledala je dokumentarac „ Franca - chaos and creation“.

29. Kreirate li za sebe ili to iz nekog razloga ne praktikujete?

- Naravno da pravim kreacije za sebe, uvijek sam voljela da oblačim nešto što niko drugi nema, u tome i jeste najveća čar. Makar poseban materijal, boja ili detalj, ako već nije kroj. Nikada nisam razumjela zašto ljudi žele da se oblače kao svi drugi.

30. Kada biste naručivali haljinu od nekog poznatog svjetskog dizajnera, kome biste se prvo obratili i zašto?

- Uh, to je teško pitanje. Zavisi od toga za koju je priliku haljina, jer volim i pratim dosta dizajnera i ono što volim kod svakog od njih je vrlo različito. Ako bi to bila svečana haljina, mislim da bih se odlučila za neku Valentinovu kreaciju. Za mene, njegove kreacije odišu vrhunskim glamurom, ženstvenošću, izuzetno su skupocjene ručne izrade i željela bih da osjetim kako je nositi na sebi nešto tako savršeno i vanvremensko.

31. Povremeno ste gost na Sarajevo Film festivalu. Idete li tamo zbog filmova ili ...?

- Ja jako, jako rijetko posjećujem SFF. Filmove svakako svakodnevno gledam već decenijama, a nisam veliki ljubitelj te gužve.

32. Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Na putovanja i na ispunjenje dječijih želja.

33. Može li se u BiH živjeti od mode?

- Može. Mora se jako puno raditi i puno ulagati, a od onoga što se dobije zauzvrat ne može se živjeti u luksuzu, ali se može živjeti.