Intervju

O stanju u bosanskohercegovačkom pravosuđu razgovaramo s advokatom i aktivistom, čovjekom koji je kroz slučajeve Memić i Dragičević stekao ogromno povjerenje naroda kao istrajan, moralan i častan čovjek. Zašto imamo ovakvo pravosuđe? Ko stoji iza procesa u pravosuđu? Šta donosi smjena glavne tužiteljice Gordane Tadić? Zašto još uvijek nisu otvorene istrage za ubistva u slučaju Memić i Dragičević? Može li Milorad Dodik biti procesuiran?

Koja je bila Vaša prva reakcija kada ste čuli za smjenu glavne tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine Gordane Tadić?

- Sve vrijeme dok je trajao postupak smjene g-đe Gordane Tadić, a namjerno kažem postupak smjene, jer mi se čini da je ishod bio poznat, ja sam veliki kritičar Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) iako sam na zadnjem susretu sa novim predsjednikom VSTV-a Halilom Lagumdžijom i novim Predsjedništvom rekao da ima nekih pozitivnih promjena. Međutim, mislim da sa tim modelom nećemo ništa postići. Nisam pobornik toga da sudije biraju tužioce i da tužioci biraju sudije. To je, po meni, inkompatibilno. Pogotovo nisam zagovornik da advokati sjede u VSTV-u jer oni tamo nemaju šta da traže. Sam postupak smjene Gordane Tadić je protekao na način da je i laiku bilo jasno da je to selektivna primjena prava. Posljedica nismo imali, a stavili smo joj na teret određenu zloupotrebu, nemar, odnosno nepažnju u vršenju dužnosti jer nije koristila TCMS sistem, iako taj sistem ne koristi nijedan glavni tužilac na takav način, ali su se kola slomila na njoj. To je selektivna primjena prava.

Ali to je svakako ne amnestira od odgovornosti?

- Naravno. Kao optuženi se ne možete braniti pred sudom tako što kažete pa „još je neko uradio to isto“, a nije odgovarao. To nije odbrana. Međutim, ovdje nema posljedice i u pitanju je postupak koji je očigledno imao za cilj njeno kažnjavanje. Da li zbog nezadovoljstva njenim radom koje je uglavnom bilo fokusirano na predmete ratnih zločina i onda smo sada dobili za novog glavnog tužioca čovjeka koji je bio na čelu Odjela za ratne zločine. Gosp. Kajganić je dovoljno dugo u Tužilaštvu da zna sa kakvim problemima će se tek suočiti. Moj prvi komentar kada sam čuo da se ovo desilo je bio da ne očekujem veliku promjenu zato što je politika odavno stavila pravosuđe pod svoju kontrolu. Sama činjenica da predsjednik Vijeća ima svog favorita, a da bude preglasan, govori da nešto ne štima.

U sudovima, čak i u Ustavnom smo imali situacije da su sudije bili visoki dužnosnici određenih političkih stranaka, neke sudije su predsjednike stranaka oslovljavali sa „šefe“. Kako je uopšte moguće da se to desi?

- Pravila ne postoje da bi se kršila već da bi se poštivala. Ali kakva smo mi pravila uspostavili!? Po Dejtonu, sudija Ustavnog suda može biti „istaknuti pravnik visokog moralnog ugleda“. To je nedefinisano i neodređeno. Podobno za manipulisanje, politički izbor... Tužilac ili glavni tužilac Tužilaštva BiH može biti neko ko ima pet godina iskustva kao sudija, tužilac, advokat ili drugog iskustva. Gospodin Kajganić je izrabran na mjesto tužioca bez prethodnog iskustva. Sada ga biramo na mjesto glavnog tužioca s iskustvom od pet, šest godina kao državni tužilac. Generalno govoreći, pravila koja imamo su poprilično nedefinisana. Bilo bi logično da glavni državni tužilac bude neko ko ima izuzetno veliko iskustvo u tužilačkom poslu. Kajganić evo ima pet, šest godina, ali da li je to dovoljno? Vidjet ćemo. Očekujem sastanak sa njim po nekim predmetima koji mene zanimaju. Moj prvi komentar je otprilike da je ovo selektivna primjena prava, a druga stvar je da ne očekujem velike promjene. Sistem ne može predstavljati niti promijeniti jedan čovjek. To je zabluda. Sistem postoji da probleme jednih detektuju drugi i da ih procesuiraju. Na tome treba raditi. Ali vidjet ćemo.

Trenutno glavna društveno-politička tema u društvu su najave Milorada Dodika i dešavanja u Republici Srpskoj. Mnogi smatraju da su i same najave demontaže državnih institucija dovoljne za pokretanje optužnice. Kakav je Vaš stav?

- Aposlutno nema dovoljno materijala. Dodik se bavi politikom. Kreće se crvenom linijom i očigledno ga savjetuju šta smije, a šta ne smije. U našim krivičnim zakonima, entitetskim i državnim, navodi se promjena ustavnog uređenja uz primjenu sile. Znači nasilna promjena ustavnog uređenja. U posljednje vrijeme je primjetno kako Dodik stalno ističe kako je za mir, protiv sukoba i sl. On na taj način neutralizira one dijelove svojih izjava koje bi neko mogao protumačiti kao pozivanje na upotrebu sile. Međutim, ono što je opasno je da on kao odgovoran političar treba da zna da nisu svi oni koji ga slušaju eksperti ustavnog prava i pravnici pa se stiče utisak kod određenog dijela populacije koji ga podržava da bi možda trebali ići u neki novi rat. Sa druge strane, imamo odgovor da rata neće biti i neke političare iz Federacije BiH koji govore kako su spremni da brane BiH. Pitam se samo čime bi ovi prvi ratovali, a ovi drugi čime bi se branili. To su sulude priče. Mi moramo spustili loptu na zemlju i vratiti politiku u institucije. Ovo nije srednji vijek. Postoje nadležne institucije koje trebaju da vode pregovore i sa susjedima i unutar BiH. Svi vidimo da se stalno priča o nekim pregovorima Srba sa Bošnjacima, Bošnjaka sa Hrvatima... Oni koji su legitimni predstavnici ne pregovaraju nego su se očigledno stranački čelnici pozicionirali kao poglavice. Ličimo na neko plemensko društvo, što je nonsens u demokratiji.

Iz Vašeg odgovora se može zaključiti da Dodika neko dobro savjetuje sa pravne strane?

- Apsolutno. Suludo je očekivati da on svjesno ide u kršenje zakona iako kaže da negira institucije na državnom nivou, da će povući saglasnost za VSTV, itd. Ne može mu niko dati garanciju da neće biti uhapšen pa je očigledno da bira riječi i, po mom dubokom uvjerenju, ovdje za sada nema elemenata krivične odgovornosti. Međutim, ovo sve samo pokazuje koliko je stanje u društvu loše.

Da li ste čuli da je igdje negirao genocid nakon što jeValentin Inzko nametnuo dopune o Kaznenom zakonu BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida?

- Možda je najbolji odgovor na to pitanje da su mene neke kolege pitale smijemo li mi kada branimo nekoga negirati genocid? Na to sam se morao nasmijati. Postoji zakonski okvir. Ja, kao advokat, ako branim klijenta koji je optužen za genocid, naravno sada govorim uvjetno, ne moram negirati genocid kao događaj koji je potvrđen presudama međunarodnih sudova, ali branite kiljenta na način da se u njegovim radnjama ne stiču obilježja tog krivičnog djela. Na taj način advokat ne negira genocid. Ali Dodiku ne pripada to pravo jer on nije advokat. On ne brani nikoga već daje generalnu sliku događaja. On prije jeste u nekoliko navrata negirao genocid. Treba imati u vidu da je to krivično djelo prema svom opisu. Kako je sada navedeno u izmjenama Krivičnog zakona, podrazumijevaju se još neki drugi elementi koji čine bitna obilježja tog krivičnog djela. Znači, nije dovoljno samo negirati genocid nego na taj način izazvati uznemirenje javnosti, povrijediti neku nacionalnu / etničku grupu... Mislim da će, što se tiče same primjene toga člana izmijenjenog Krivičnog zakona, sasvim sigurno biti problema u praksi jer imamo situaciju još od krivičnog djela „izazivanje nacionalne i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti“ gdje imate čitav niz termina koji nisu pravno definisani. Pravno definisati „razdor“ u sudnici ili mržnju, netrpeljivost... To su specifični termini, a u krivičnom pravu nema analogije. Tu se mora dokazati da vaša radnja obuhvata obilježja tog krivičnog djela i tek tada možete biti osuđeni. Bojim se da kada bi i došlo do takvih postupaka da bismo imali komentare da je bio loš tužilac ili da je sudija bio naklonjen. Nije to baš tako jednostavno i za široku narodnu upotrebu, ali ja bih se više fokusirao na neka kulturološka načela. Civilizacijski je neprihvatljivo negirati genocid. Ne treba brojati žrtve. Neprihvatljivo je negirati i zločin na Kazanima, jer zločin je zločin. Ko traži razliku u zločinima ne podržava principe i vrijednosti civiliziranog društva.

Ako sam Vas dobro razumio, nije dovoljno samo negirati genocid za pokretanje tužbe?

- Mora biti još i posljedica koja je propisana zakonom.

Možete li nam navesti primjer „posljedice“?

- Ne mogu. Ne znam kada smo imali takav slučaj. Već 25 godina naši političari se ne bave politikom već „izazivanjem nacionalne i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti“. Kad Bošnjak ide u neko mjesto on posjećuje svoju vjersku zajednicu i svoju stranku. Ne ide tamo zbog građana. Kada Dodik dođe u Mostar on ide u pravoslavnu crkvu i posjećuje srpsku zajednicu. Na taj način on podgrijavaju atmosferu podijeljenosti. Po meni je to greška. Pogledajte šta su Nijemci uradili. Oni su priznali genocid u Namibiji. I šta se desilo u Njemačkoj? Ništa. Priznali su genocid i formirali fond da te ljude obeštete. To je civilizacijski aspekt. Zar je moguće da bilo ko o nekom zločinu ima afirmativan stav?

Da li je možda uzrok tome što bi u slučaju priznavanja postojale neke finansijske posljedice u smislu obeštećenja žrtava?

- Ne. Kod nas su kriteriji Vrhovnog suda kada su u pitanju lažne osude ili lažni postupci da nemamo takvu mogućnost kao u Americi, da što vas neko lažno optuži, kroz montiranu optužnicu, vi nakon toga podnesete tužbu i dobijete odštetu. Kod nas toga nema. Kod nas se može dobiti samo naknada za pritvor. Ukoliko je neko obolio ili mu je narušeno zdravlje eventualno može dobiti neku naknadu. Kod nas je 100 maraka dan. Ako provedete u pritvoru godinu dana to je 36.500 KM.

Reforma pravosuđa je vjerovatno jedna od najizlizanijih fraza u poslijeratnoj BiH. Imena nosilaca najviših pravosudnih funkcija se periodično mijenjaju, ali problemi su uvijek isti, a afere se samo gomilaju bez epiloga. Ko i kako nas može izvući iz začaranog kruga?

- Pravo je skup pravila i načela. Postavlja se pitanje da li se pravo uopšte kod nas tretira na taj način. Ako nemamo osnovnu pretpostavku da većina nas tumači jednu normu na isti način, onda ne možemo govoriti o primjeni prava. Ako se desi ubistvo poput Memića ili Dragičevića onda je sasvim logično očekivati da država provede istragu i da informaciju potom proslijedi porodici. Isto važi i za ubistvo Leotara, Srebrenicu, Kazane... Od pravnih normi smo napravili poeziju koju primjenjujemo u zavisnosti od toga ko je ubio, koga i zašto. Pravosuđe je u dubokoj krizi. Novi sastav VSTV očigledno nije ništa promijenio. Sa Murizom Memićem sam bio u VSTV, ali mi nismo dobili podršku, osim verbalne, da nastavimo borbu. Ali ovo nije naša borba. Ovo je borba koju treba voditi Tužilaštvo. VSTV ima komisije koje kontrolišu efikasnost tužilaca, ali nisu uradili ništa po pitanju kantonalnih tužilaca u Sarajevu ili tužilaca u Banjoj Luci. Niko nije disciplinski procesuiran. Još nije počelo krivično procesuiranje ni Dalide Burzić, ni Seada Kreštalice, Dalibora Vreće... Našem pravosuđu trebaju odvažni i hrabri ljudi koji će pokušati donijeti neku promjenu koja se vidi. Pravda mora da se vidi da se provodi. Svi očekujemo konačno prvi veliki slučaj. Očekujemo kažnjavanje tužilaca za ova dva slučaja. Ne vjerujem puno u reforme pravosuđa. Sa Željezničarom ili Sarajevom, nažalost, ne možete biti prvak Evrope bez obzira na reforme. Nama treba konkretna akcija.

Gdje je po Vama veći problem, u tužilaštvima ili sudovima?

- U tužilaštvima. Dobili su ogromna ovlaštenja, a integritet tužilaca i njihova odgovornost je vrlo upitna. Imate normu da kada se desi ubistvo treba provesti istragu. Naš zakon ne kaže dalje kakvu. Ali tužioci koji su profesionalni i školovani bi trebali znati kakvu istragu. Kod nas se provode istrage saobraćajne nesreće radi zataškavanja ubistva ili lažne pljačke kuće u Banjoj Luci da bi se zataškalo ubistvo. Tužioci su najveći problem! Problem je Zakon o krivičnom postupku koji u tom dijelu, u istrazi, treba omogućiti advokatima, braniocima osumnjičenih lica da se upoznaju sa samim postupkom istrage. Treba uključiti sud u smislu adekvatne potvrde optužnica. Imamo potvrde optužnice koje su postale predmet ismijavanja. U predmetu Delimustafić sudija je potvrdio optužnicu bez da je pogledao dokaze. U drugom predmetu u kojem postoji 80.000 dokaza sud potvrđuje optužnicu za jedan dan. Potvrđivanje optužnice zaslužuje ročište gdje će tužilac, ali i advokat u tom trenutku osumnjičenog ili optuženog, iznijeti argumente. Zašto? Kada potvrdite optužnice idete u postupak koji traje 10 godina, a to jako puno košta. Nama ništa ne znači što će se neko pohvaliti brojem potvrđenih optužnica. Nama treba jedna pravosnažna presuda u predmetu visoke korupcije da vidimo da je sistem profunkcionisao.

Nedavno je Bakir Izetbegović kazao da iza svih procesa u pravosuđu stoje SNSD i HDZ. Koliko ima istine u tome?

- Nema. Jedina je istina da iza svih procesa u pravosuđu stoje tri nacionalne stranke. Ubijeđen sam da je to tako. Ljudi koji su ušli u politiku sa jako skromnim imovinskim kartonima, nakon 15-ak godina bavljenja politikom itekako su podebljali imovinske kartone. Sasvim sigurno da takvi zaziru od efikasnog pravosuđa i mogućnosti da neko nekada provjerava i njihovu imovinu. Sve što se dešava je rezultat dogovora tri nacionalne stranke. One kontrolišu rad pravosuđa.

Jednom ste kazali da se istine boje tri politike koje upravljaju zemljom 30 godina. Kakva je to istina, šta je istina?

- Isitna je da su sa zataškavanjem Memićevog ubistva povezani visokopozicionirani ljudi u Sarajevu, kao što je istina da su visokopozicionirani ljudi u Banjoj Luci povezani s ubistvom Davida. Ako to nije istina onda su trebali provesti djelotvornu i odgovarajuću istragu onako kako kaže Evropski sud. Tada bismo dobili odgovore. U Sarajevu je neko pobrisao snimke hotela Kristal za puna četiri dana i to su vještaci potvrdili dva puta. Znamo i ko je vlasnik hotela. Te su okolnosti bile poznate i Dalidi Burzić, ali ona to nije procesuirala već je ispalo kao da je to slučajnost.

Kako da izađemo iz ove cjelokupne situacije sa pravosuđem i politikom. Evo na primjeru slučaja Memić i Dragičević možemo da imamo pravu sliku. Sa druge strane, građani daju podršku, pažnja međunarodne zajednice je snažna, ali...

- Mi smo dobili podršku. O ova dva slučaja Inzko je više puta izvještavao pred Vijećem sigurnosti UN-a. Dobili smo podršku svih ambasadora zemalja članica EU. Dobili smo bili i podršku Johannesa Hahna, podršku i od tadašnjeg šefa Delegacije EU u BiH Lars-Gunnara Wigemarka. Sa Johannom Sattlerom se nažalost nisam sastao. Tu je podrška malo izostala pa ne znam da li je on mislio nešto drugačije od onog što je rekao Reinhardt Pribe, koji je bio vrlo jasan i koji je sačinio Izvještaj o stanju u pravosuđu. Neki su tada rekli da u tom izvještaju nema ovih slučajeva. Naravno da nema. Nije Pribe došao da istražuje ko je ubio Dženana i Davida, ali je obavio razgovor sa ocem, Murizom Memićem i Davidovom majkom Suzanom Radanović. Nedavno je gostovao i na Al Jazeeri, gdje je bio decidan i jasan kada je rekao da su ta dva slučaja test za bh. pravosuđe. Ekspert Evropske komisije, iskusni njemački sudac Reinhardt Pribe to nije slučajno rekao. Ali kako možete očekivati od tužilaca koji su kriminalci da se bore za istinu i pravdu?! Moramo napraviti tu vrstu promjene i procesuirati tužioce koji su svjesno i namjerno pokušali da zataškaju ova dva ubistva. Sada cijeli sistem postaje upitan jer su neki od tih tužilaca napredovali. Neki su izabrani i u državno tužilaštvo. Da li će nekada neko od njih biti izabran i za glavnog tužioca s obzirom da je Kajganić v.d.? Stvari su puno kompleksnije nego što se čini. Pravosuđe se mora pročistiti. Kriminalcima nije mjesto u tužilaštvima. Nedavno je bilo i svjedočenje Memića. Doktori su odmah rekli da to nije saobraćajna nesreća. Inspektor je na početku rekao isto to. Ali Tužilaštvo je ipak istraživalo saobraćajnu nesreću. Ono što govorim već šest godina potvrdio je Vrhovni sud u julu ove godine. To je frapantno. Imate tužioca koji zna da se nešto nije desilo, ali ima nalog da istražuje. Ko ima toliku moć? Običan građanin sasvim sigurno nema moć da utiče na rad Tužilaštva. Politika je odigrala ključnu ulogu. 

Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH (APIK) bi trebala biti jedan od nosilaca borbe za društvo bez korupcije. Sa druge strane, čak i mali broj onih koji su pobijedili vlastiti strah i prijavili korupciju (postali zviždači) je prepušten sam sebi. Štaviše, na kraju se procesi okrenu protiv njih poput slučaja Mešić (UIO) i Aletović (Tegeltija / Potkivanje). Komentar?

- To je jedan od problema koji je detektovao i Pribe. Taj njegov izvještaj je bio vrlo oštar. Specifičan je po tome što nije bio nimalo diplomatski. Ocjena pravosuđa je bila izuzetno negativna. Izvještaj nije mogao biti gori. Mi još uvijek nemamo adekvatnu zaštitu ljudi koji prijavljuju korupciju i zbog toga ljudi zaziru i boje se. Često kažem da ako se ne riješe slučajevi Memić i Dragičević ko je taj ko će ponovo povesti ovakvu pravnu bitku koju niko nikad nije vodio na ovim prostorima? Ja sam se toga kao advokat prihvatio svjestan da će to trajati godinama. Bez obzira što je to dužnost advokata, ali ovo je sada misija. Imamo neki rezultat jer su Vrhovni i Ustavni sud potvrdili mnogo toga što smo govorili, ali još uvijek nema istrage o ubistvu Dženana i Davida. Nevjerovatno, ali istinito. Prema tome, prijavitelji korupcije su kategorija ljudi koji sasvim sigurno odumiru u BiH. Nema niko razloga da sam sebi zagorčava život.

U nekolio navrata, nakon sastanaka i razgovora sa raznim institucijama i pojedincima, isticali ste umjereni optimizam. Kako sada stvari stoji, optimizam se brzo raspe kao mjehur od sapunice?

- Nije baš tako. Ubijeđen sam da ova dva slučaja moraju biti rješena jer svaki izvještaj EK o napretku BiH se završava na isti način. Vladavina prava je rak-rana ovog društva. Država sa tužiocima koji zataškavaju ubistva ne može ući u EU. To bi bila katastrofa. Pozitivnih promjena će biti. Ne znam kada, ali će biti. Ovu borbu više niko ne može zaustaviti.

Nijedan glavni tužilac nije završio mandat već je bio smijenjen. Šta to govori samo po sebi?

- Govori da politika zaista ima potpunu kontrolu nad radom pravosuđa. U velikom broju slučajeva se ljudi smjenjuju zbog nekih stvari koje možda i nisu za smjenu. Politika tu igra značajnu ulogu. Rad tužilaštva zahtijeva nezavisnost, a to kod nas nije slučaj. Međutim, to ne važi samo za tužilaštva. U slučaju ova dva predmeta jedino je državno tužilaštvo pokazalo spremnost da nešto uradi i uradili su. Ostala tužilaštva nisu uradila ništa.

Pravosuđe se trenutno bavi samo sobom. Šta je uzrok tome – međupolitički obračuni u cilju da svako postavi svoje ljude (sudije i tužioce) ili nešto drugo jer je očigledno da za obične građane napretka svakako nema?

- Kao što sam već rekao, kriteriji za izbor su nedefinisani. Način na koji se biraju sudije i tužioci je neprihvatljiv. Imamo anomaliju, da ljudi koje mi u profesionalnoj zajednici prepoznajemo kao jako kvalitetne sudije i tužioce, ne žele da budu sudije i ne konkurišu na državnom nivou. Federalno tužilaštvo ima plejadu jako dobrih tužilaca. Ali gotovo nijedan od njih nije izrazio želju da ide u državno tužilaštvo. To su ljudi sa velikim iskustvom i znanjem.

Zašto ne žele?

- Ne znam. Sa druge strane za državne tužioce biramo početnike. Po meni bi trebalo biti onako kao nekada – kantonalno pa federalno pa državno tužilaštvo. Isto tako i za sudije. 

Iako ste dijelom već odgovorili, koliko danas uopšte ima časnih ljudi u pravosuđu, poput recimo sudije Branka Perića?

- Mislim da ih ima dosta. Bolje je pitanje koliko ima hrabrih. Sudija Perić govori otvoreno ono što misli i to je pozitivno. Ali veliki broj sudija, upravo zbog stanja u društvu, ne želi da daje bilo kakve komentare. Nedostaje nam glas razuma. Postavlja se pitanje kako niko od tužilaca u kantonalnom tužilaštvu nije reagovao kada se dešavao predmet Memić. Niko nije podnio ostavku, izrazio neslaganje na opštoj sjednici. Niko u Banjoj Luci nije rekao da se ubistvo pokušava prikazati kao zadesna smrt i to na osnovu potpuno nezakonitih dokaza. Nevjerovatno je da niko od njih ne želi da ugrožava poziciju koju ima. To je više problem moralne nego profesionalne prirode. Od tužioca se očekuje čin lične hrabrosti. Neko je jednom postavio pitanje i VSTV koliko su koštali svi ovi procesi, ali su im odgovorili da ne znaju. Mi ne znamo koliko nam koštaju postupci po montiranim optužnicama. I to bi neko trebao da kontroliše. 

Javnost ne samo u BiH nego u regionu Vas prepoznaje po slučaju „Memić“. Taj slučaj je primjer nadljudske borbe i istrajnosti roditelja u borbi za istinu koja je pritom uspjela alarmirati cjelokupnu javnost. Uprkos svemu, borba koju Vi kao advokat kanališete kroz pravosudni sistem traje već šestu godinu. Kakva je to onda poruka za ostale građane, ako Vi i pored tolike upornosti i podrške ne možete pobijediti nepravedni sistem i u kojoj je trenutno fazi slučaj Memić?

- Poruka je vrlo jasna. Pravda mora biti uporna. Samo pod tim uvjetom će biti dostižna. Ova država se uništava iznutra. Niko nikad iz Sarajeva od političkih zvaničnika nije prebacio Banjoj Luci da nisu riješili slučaj Dragičević i obratno.

Osim deklarativne podrške nema ništa. Sistem se urušava iznutra. To je destrukcija pravnog sistema najgore vrste. Politika je dala nalog da se oba ubistva zataškaju. Logičan je zaključak da su moćni ljudi povezani sa zataškavanjem oba ubistva i zbog toga ova borba jako dugo traje. Poruka javnosti je da jedina promjena koja može doći je ona od građana bez obzira na to ko je tužilac. Kada svijest građana koja je evidentno probuđena bude promijenjena na način da shvatimo da samo mi možemo donijeti pozitivnu promjenu, a to je trenutno samo ulica, onda će do promjene i doći. Da li će to biti za godinu dana ili pet ne znam, ali sam siguran da nikada nećemo odustati od borbe, kao i da EU nikada neće spustiti kriterije u poglavlju pravosuđa. A oba slučaja se lako mogu riješiti. Svi se pitaju ko je ubio Dženana i Davida. Meni je za početak dovoljno da procesuiramo tužioce koji su to htjeli da zataškaju. S obzirom da se ovdje radi o organiziranoj grupi, a to je društveno najopasniji vid kriminala koji se dešava u samom pravosuđu. Za takva djela su propisane visoke kazne. Do 40 godina. Ne bih bio u koži tužilaca koji su aktivno učestvovali u zataškavanju ovih ubistava. Moraju biti procesuirani, a to će biti važna poruka. Što se tiče samog slučaja, trenutno očekujem otvaranje istrage za ubistvo u slučaju Memić, a očekujem isto i u slučaju Dragičević. 

 Konkurencija je velika, ali možete li navesti pet najvećih afera u BiH?

- Teško je navesti na brzinu pet najvećih afera. Ja bih rekao da imamo veliki broj neistraženih slučajeva. Kada detaljno istražite predmet Dženan Memić, iz njega će se izroditi još jako puno afera, vrlo ozbiljnih afera. Zato sam prije par godina rekao da bi ta dva slučaja, Memić i Dragičević, sasvim sigurno mogla promijenili političku sliku ove zemlje.

Svakako su najveće afere neistražena ubistva. Imamo ih dosta, počevši od doministra Joze Leutara. Neistražena ubistva su Dženan Memić i David Dragičević. Što se tiče velikih afera, u zadnje vrijeme se puno priča o respiratorima. Ja ne bih želio o tome puno da govorim, iako mi je kao čovjeku, dakle ne govorim kao pravnik, već kao čovjek, potpuno neshvatljivo da u jednom kritičnom periodu, nabavku tako dragocjene opreme vršite preko nekoga ko se uopšte ne bavi sa tim. 

Mislim da je problem u Tužilaštvu. Ne možemo mi još govoriti o velikim aferama, zato što bi to onda bile špekulacije, bez djelotvornih istraga koje bi pratile sve one okolnosti koje su bitne, a mi smo skloni zaboravljanju. Mi više ne znamo šta je afera od prije dva, tri mjeseca, mi to jednostavno nekako zaboravimo. Neke diplome, one više nisu bitne. 

 Zloupotrebe službenog položaja, tragične smrti, tehnički kisik 

Spomenuli ste respiratore, pandemija i dalje traje, mnogo je kontroverzi i oko neadekvatnog liječenja pacijenata, vakcina... Postoji li ikakvih elemenata za pokretanje tužbe protiv države zbog svega toga?

- Taj prag smo toliko visoko podigli da smo čak ogugali na situaciju, da skoro pa nismo nabavili niti jednu vakcinu, već gotovo sve što imamo smo dobili kao donaciju. Mene ne zanima politička odgovornost, nego postojanje krivične odgovornosti. Postoji krivično djelo zloupotrebe službenog položaja koje se čini na više načina, a jedan od tih je nevršenje službene dužnosti. Dakle, šta ste poduzeli i zašto niste nabavili vakcine na vrijeme? Bilo bi materijala. Ali ono što je puno značajnije, to su ove tragične smrti, jer one su rezultat neadekvatnog liječenja. Tu itekako ima materijala, a već ima i krivičnih prijava. Sada imate ovaj tehnički kisik u Banjoj Luci, itd. Izbor neadekvatne metode, koja za posljedicu ima smrt pacijenta je krivično djelo. Nažalost, već je prošlo pola godine i godinu dana od smrti ljudi na Kliničkom centru, a još uvijek nemate nikakvu adekvatnu informaciju iz Tužilaštva, osim da istraga traje.

Imaju i prijave članova porodica, ne tužilaštva. Kod nas je generalno najveći problem ta spremnost tužilaštva da se upusti u istrage.