Život / Kultura

Piše: Dario Novalić

Foto: Iz privatne arhive

Prvo su ga moskovske vlasti zabilježile kao najmlađeg kršitelja zakona u saobraćaju – vozio je sa 14 bez vozačke. Nešto kasnije je završio zvaničnu obuku i dobio dozvolu za upravljanje motornim vozilom. S obzirom da obožava auta i uvijek mu je malo druženja sa njima, iskoristio je vrijeme koje nije bio za volanom pa počeo obnavljati jednog prastarog bemvejca. Goranu Šagolju su danas 44 godine, a bijelom, restauriranom BMW-u 37. Jedan je od većih kolekcionara autića u BiH, a možda i šire. Ima ih preko 1.000, a zbirka bi, da je izloži javnosti, zauzela više od 50 kvadratnih metara zida. Profesor je sociologije, no o autima zna mnogo više od pojedinih tzv. automehaničara.

POČELO JE S ” OLUJOM”

Sve je to mnogo, mnogo prije nas znala supruga njegovog brata, arhitektica i scenografkinja Sanda Popovac. I, naravno, iskoristila:

- Svi su znali o mojoj ljubavi prema autima no moja snaha Sanda Popovac, arhitektica i scenografkinja, prva je koja me približila ovome poslu. To je bio projekat Hansa Christiana Schmida, bio je to jedan jako zahtjevan i skup film. Snimao se u Sarajevu, Njemačkoj, Holandiji i na Kanarima. Film se zvao 'Oluja', a tema je bila ratni zločini i Haški tribunal. Za potrebe snimanja toga filma je iz Njemačke stizao kamion sa pet najskupljih BMV-a i mercedesa za koje je na graničnom prelazu Orašje položena kaucija od preko milion maraka, kao polog za privremeni uvoz. Danas ni ja nisam siguran zašto me je Sanda odabrala - da l' se niko drugi nije htio prihvatiti takve odgovornosti ili je ona željela da bude sigurna. Uglavnom, ja dobijam zadatak da preuzmem ta vozila, da budem odgovoran za njih, vodim ih kroz snimanje, obezbijedim i šofere, transfere od mjesta garažiranja do mjesta snimanja…Kako je to sve dio rekvizite tako je mene preuzeo rekviziter filma i dao mi listu svih ostalih vozila koja će trebati pronaći za film - priča nam naš sagovornik o svojim počecima u svijetu filma.

Kako se zove novo zanimanje koga se strasno prihvatio, saznao je tek nakon što je potpisao ugovor:

- To se kod nas zove koordinator igrajućih vozila, to je segment rekvizite. Na špici je to potpisano kao rekvizita osim ako se ne radi o nekim specifičnim zahtjevima. Gledaoci o tome obično ne vode računa, naravno, zanima ih tema filma i sve ostalo, a to je uvijek jedna od većih stavki, većih troškova pri snimanju svakoga filma. Ovo što se radi i snima kod nas je, realno, mala produkcija, neću reći beznačajna no u odnosu na druge dijelove svijeta, zaista mala produkcija. Ali i ovdje, u prosječnom filmu,  imate 30 do 50 automobila. I troškovi za taj dio, vjerujte, nisu zanemarljivi. Iako mi na našim filmovima ne uništavamo vozila - rijetke su scene potjera, velikih sudara, neki je prosjek, kako rekoh, 50 vozila i to računajući i ona vozila koja statiraju ali i ona koja su aktivno uključena u scene. Ne uništavamo vozila pa nemamo potrebu koristiti više istih vozila pa su time i troškovi puno niži.

IZMIŠLJEN ZA MENE

Iako je Bosna i Hercegovina završetkom rata imala povećanu produkciju prije svega zbog autentičnih lokacija ratom srušene zemlje, ta šansa, mogućnost da se ovdje razvije industrija snimanja inostranih produkcija kao u nekim susjednim zemljama, zbog mnogo razloga, nije iskorištena. Sjetimo se, Angelina Jolie je svoj film o ratu u BiH, ipak snimila u Mađarskoj.

No Goran je do sada uspio raditi na desetak filmova sa gotovo svim tehnički zahtjevnijim filmskim projektima. Hans Christian Schmid ('Oluja'), Danis Tanović ('Cirkus Columbia'), Sergio Castelitto ('Dva puta rođen'), Angelina Jolie  ('U zemlji krvi i meda'), Guillaume de Fontenay (”Suosjećanje za Đavola”), Jasmila Žbanić su, između ostalih, bili veoma zadovoljni najmlađim od svih Šagolja.

-  Kada razmišljam o ovome zanimanju, nekako sam uvjeren da je izmišljeno za mene. Za desetak godina, koliko se na ovaj način bavim filmom, učestvovao sam u desetak filmova, ali to je nešto od čega se u BiH, nažalost, ne može živjeti. Jedan film, sa pripremama, traje oko tri mjeseca. Govorim o svom dijelu posla, a to je priprema, snimanje, a ponekada i tzv. rasprema. To je onaj dio kada nešto što smo koristili moramo vratiti u prvobitno stanje (skidanje farbe, farbanje, skidanje folija, patine) - priča naš sagovornik.

Za posao kojim se u BiH bavi Goran Šagolj u velikim kinematografijama postoje kompanije koje rade već veoma dugo. Kod nas, čak ni u regionu, ovaj zanat ili zanimanje ne možete steći. Ne postoji niti jedna obrazovna ustanova koja bi vas naučila da se bavite ovim dijelom rekvizite na filmu ili televiziji:

- Mislim da je ovo nešto što se uči u hodu. Neke stvari se, naravno, uče na akademiji, postoje neka pravila koja se moraju poštovati, načini rada, pravila, koraci…Svaka radnja u filmu se na to nadograđuje. Ako se izričito ne traži, naprimjer, auto ne može biti crne ili bijele boje, tamnih stakala, dosta režisera izbjegava drečave boje. Bijela se auta izbjegavaju jer remete svjetlo, sve svjetlo uzmu na sebe i onda kamera i svjetlo imaju problem tzv. 'izgorenog snimka', presvijetlo je. Crna auta se izbjegavaju jer vam se, naprosto, može desiti da ugledate cijelu ekipu u odsjaju crnog laka. Crna stakla - logično… ne vidite nikoga unutar vozila što, često, nije dobro… - pojašnjava Šagolj.

VRIJEDNE POHVALE

Nikada nigdje nije bilo jednostavno snimati. Kako reče filmski snimatelj Mustafa Mustafić, „nije lako snimiti ni loš film, a kamoli kvalitetan“. Traži se dobar scenario, režiser, producent, sredstva, lokacije glumci… Zanimalo nas je kako Goran Šagolj, koordinator snimajućih vozila na filmu, započinje sa svojim poslom:

-  Ovo je mala regija i zna se uvijek ko se čime bavi. Obično me pozove neko sa kim sam već radio. Po funkciji to može biti scenograf, izvršni direktor filma ili izvršni producent. Opisuje mi ukratko o čemu se radi u filmu, da neke osnovne parametre, provjerava da li sam slobodan u periodu kada se snima film, ugrubo mi objasni šta bi bio moj zadatak i koliko je, otprilike, vremena predviđeno za snimanje filma. Kada se obavežem da ću raditi sa njima dobivam i scenario. Nije nužno da sam već potpisao ugovor, dovoljan je i džentlmenski dogovor da bih dobio scenarij. Jer to je stvar povjerenja, ne daje se scenarij svakome…E, tek tada dobivam jasniju sliku o onome šta se očekuje od mene. Tada radim razradu, ako nije eksplicitno navedeno sve o svakom vozilu, predlažem, dajem ideje, ponekada čak i fotografije vozila priložim - sumira prve korake u cijelom procesu. 

A šta se dešava kada se, naprimjer, snima film o sarajevskom atentatu? Kako naći kolonu vozila starijih od 100 godina? Ozbiljan zadatak za svaku produkciju, za svakog „rekvizitera snimajućih auta“. Zanimljiv je to zadatak, misli on i odmah, brzinom munje iznosi plan:

- Prvo morate znati da svako ko se bavio poslom sličnim ovim kojim se ja bavim svakoga dana, svakoga trena, neobavezno, gleda vozila... Na neki drugačiji način. Ne gledam ja, ne pamtim svakodnevna moderna auta koje svako može nabaviti od rentacar agencije. U slučaju koji ste pomenuli, u filmu o sarajevskom atentatu, morate odmah znati da nemate šta da gledate ovdje na Balkanu. Prva prava adresa je Austrija, tačnije Beč! Znamo da original auto u kome je ubijen Ferdinad stoji u Muzeju Arsenal i, vjerovali ili ne, ima originalnu rupu od metka koji je ispalio Gavrilo Princip. Naredni korak je povezati se sa klubovima oldtajmer auta u Austriji i Njemačkoj jer tu su najveće šanse da pronađemo vozila. Vjerujem da bi se u ovakvom slučaju svako vozilo moralo posebno ugovarati, sa svakim vlasnikom ponaosob. U ovakvim slučajevima je jako teško napraviti projekciju troškova iznajmljivanja vozila. Radi se o kolekcionarima i moguće je da auto dobijete potpuno besplatno jer će vlasniku biti drago da se njegov auto pojavi u takvom filmu a možda mu se i vrijednost poveća. Naravno, postoje i kolekcionari koji su taj auto kupili da bi ga iznajmljivali i onda je samo nebo granica… Ja do sada, srećom, nisam imao ovakav zadatak. Nije teško, nije neizvodljivo no, naravno, potreban je ozbiljan budžet.

Nedavno je Jasmila Žbanić, najnagrađivanija filmska  režiserka u ovome dijelu svijeta, završila snimanje novoga filma. Sadržaj je i dalje tajna, no znamo da je Goran Šagolj neka vozila morao tražiti čak i u Holandiji, a, ipak, našao ih je u BiH i, ako vam je, dragi čitaoci, slučajno ostala kanta bijele farbe, sačuvajte je. Može valjati Goranu za filma, za farbanje UN vozila:

- Moram reći da sam se ugovorom obavezao da ne govorim o sadržaju filma te vas molim da taj dio preskočimo. Ono što mogu reći je da smo imali jedan od najkomplikovanijih projekata. Možda teži i od ovoga imaginarnog zadatka koji ste dali, vezano za sarajevski atentat. Ovdje nije bilo nikakve umjetničke slobode, improvizacije…Morali smo dokumentaristički tačno prikazati sva vozila koja su se koristila u tom periodu. Autobusi, tenkovi, borna kola, oklopnjaci… Imali smo kvalitetnu podršku vojske i policije te im se ovim putem zahvaljujem!!! Imalo smo oko 50 vozila, vrlo teške vremenske uslove, transport vozila na udaljene lokacije… Ludilo!!! No vrlo sam sretan i zadovoljan! A dobio sam i neke vrlo vrijedne pohvale ljudi koji su radili film!!! - ponosno ističe Goran Šagolj, koordinator igrajućih vozila na filmu.

GREŠKE NA FILMU

Gledaoci na to, možda, ne obraćaju pažnju no Goran Šagolj redovno filmove gleda na drugi način - teško je, kaže, gledati film pored njega.

- Griješio sam i ja mnogo i često, no velike produkcije to, vjerovali ili ne, redovno rade - imate porše koji se u trećem kadru slupa, u četvrtom je kao nov, a u petom opet slupan. Mislite da gledate lamborđini, a onda, ako znate gledati, otkrijete da se radi o nekom pontijaku, naprimjer… U skupim produkcijama greške najviše 'bole' - mislite da su slupali četiri  ferarija, a onda otkrijete da se radi o plastičnim replikama koje otkrijete preciznim gledanjem - ispod tanke plastike izviri neka žičica replike malog auta - otkriva on.  

Otkriva nam Goran i ovu tajnu:

Nije zabranjeno zapaliti auto na filmu, za to se angažuju pirotehničari (onda je njihova odluka kako ”proizvesti” vatru) i vatrogasci, ali je zabranjeno zapaliti olupinu negdje drugo, naprimjer na otpadu da bi izgorena došla na film. U situacijama kada se ne želi paliti auto, onda kompjuterska grafika omogućava da negdje oko auta, blizu auta, snimite izvor plamena i izvor dima…Sve ostale urade patineri!

NAJSKUPLJA RIJEČ NA FILMSKOM SETU

Što se Goranovog dijela posla na filmu tiče, najskuplja riječ je LABUDICA. To vam je ona vrlo duga prikolica koja na sebi može izdržati i prenijeti tenk, autobus, bager… Uz nju se podrazumijeva i kamion koji će je vući, dakle snažan i samim tim skup, dizalica ogromna i snažna toliko da može podići tenk ili autobus i, naravno, ogroman prostor na kome se sve to dešava…

 - Podrazumijeva se dug i bučan razgovor sa producentom, ponekada i režiserom, a bude i lupanja šakom od stol! Ne sa moje strane… - kaže on.

NEOČEKIVANE SITUACIJE

Za planiranje svakoga filma Goran ima dovoljno vremena i uvijek se nada i radi na tome da izbjegne neočekivane situacije. Ali da se i one mogu desiti potvrđuje iskustvo sa snimanja Tanovićeva filma 'Cirkus Columbia' - koristili su jednu zastavu, banana boje koja je bila vrlo stara, ali odlično očuvana, u voznom stanju, startna… Problem su, pokazat će se kasnije, ipak bile godine vozila. Starija od 20 godina…

- Posao joj je bio da je glumac starta nekih 100 puta i pređe stotinjak metara! Sve O.K…Svaki put ona kresne bez problema, krene i 'odglumi' sve što treba. I onda… Naravno, po baksuzluku, napolju 100 stepeni, pri kraju…Ponavljamo scenu…Ni ja ne znam koji put... Glumac se, bezbeli, koncentriše na glumu, a ne na vožnju... I polomi ključ! Meni stalo srce, pao pritisak, potonuh kompletan. Režiser Danis, šarmantan, pametan, hladan i racionalan,  kakav i jest, samo odmahnu rukom: „Ma nije problem, možemo ovo i drugačije!“ - prepričava Šagolj jednu od situacija iza filmske kamere.