Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

Čudno doba za istinu: Dođu tako neka vremena u kojima pametni zašute... No, dobro, to svakako znate: neko je pročitao u izvorniku, neko na internetu, nije bitno. Važno je, uglavnom, da dođu neka vremena u kojima pametni zašute, budale progovore i onda, kada prođe koja decenija, više historijskih činjenica bude u opremi novinskih i tekstova za portale, nego u istupima nekih profesora i doktora historije ili stranačkih čelnika. Oni, ti stranački čelnici, ne moraju znati sve o svemu, računajući i historiju, ali bi morali, cvilizacijski je, imati uz sebe nekoga ko zna i koga mogu pitati, recimo: šta je tačno bilo do Bleiburga i na njemu onog proljeća 1945. godine? „Kao i mnogo puta do sada, kada smo bili stavljeni na najveća povijesna iskušenja, uspjeli smo se otrgnuti. Uvjeren sam da ćemo ponovno pronaći zajedništvo koje nam je sada potrebno više nego ikad prije te iznaći način i formirati zajednički odgovor na ova moderna iskušenja našeg naroda“, rekao je predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, inače i nekakav akademik, na Bleiburgu, na mjestu na kojem je, kako je pisalo u podnaslovu izvještaja o njegovom istupu, „održana komemoracija stradalim pripadnicima vojnih formacija NDH i drugim poraženim vojnim formacijama u Drugom svjetskom ratu“. Nije, svakako ne previše, sporno ovo što je Čović izjavio, ali je itekako sporno mjesto, te famozno upućivanje poruke „onima koji bi ponovo pisali povijest našeg naroda u ime nas, kojima iznova smeta i ova komemoracija i naše hodočašće". Hodočašće koje je, uzgred rečeno, decenijama – cijelih sedam i još dvije godine - bilo ustaški dernek sa adekvatnim obilježjima, sve dok austrijskoj policiji nije dopizidilo klempavo U pred očima, pa su pred ovo, sedamdeset i treće okupljanje na livadi, najavili kako će svakog okićenog posjetitelja transferirati do najbližeg pritvora.

Polje kao kosovsko, a u Austriji: „Sada se pokazuju sve pogubne posljedice čišćenja Hrvatske od svih znakova antifašizma. Jedno društvo je u histeričnoj potrebi da uspostavi apsolutnu razliku spram svoje nedavne prošlosti porušilo sve simboličke mostove za sobom, uništilo je svaki element koji je omogućavao simboličku identifikaciju s prošlošću... Stvoren je golemi zjev, crna simbolička rupa koja nije nadsvođena novim simboličkim univerzumom, nego je provizorno zasuta mitskim slikama imaginarnog identiteta, slikama poraza i pobjede, poniženja i osvete... Tako je Hrvatima od Drugog svjetskog rata u njihovom povijesnom identitetu ostala tek gola trauma poraza... Ali mit, a pogotovo nacionalni mit, ne može pretvoriti poraz u pobjedu. Može međutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg - tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta. Prvi puta kao stvarno stradanje tisuća konkretnih ljudi, najčešće nevinih žrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvorena hrvatsko Kosovo . Spiritus movens te mitomanije, kojemu je uspjelo posrbiti hrvatsku kulturu i politiku, čitavu hrvatsku stvarnost, temeljitije no što bi to Srbi ikada mogli učiniti, jest ustaški ressentiment...“, piše, pored ostalog, hrvatski filozof Boris Buden u knjizi „Barikade“, objavljenoj 1996. Da, prije dvadeset i dvije godine od kojih su u svakoj budale galamile toliko da se pametni nisu čuli. A bilo ih je, ima ih i govore li govore, što možda jeste trenutno uzaludno, ali je neophodno za sva vremena. „Poslije Bleiburga i na Bleiburgu su počinjeni brojni zločini, govorimo o stravičnim zločinima partizana, dehumanizaciji, o traumama u četveroredima do Makedonije. Danas ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Nacizam i fašizam imaju hrvatski termin, on se zove ustaše. Bilo je puno više vojske, bilo je puno civila i tu nemamo što reći, ti civili su uzimani u propagandi da se bježi, kao ljudski štit. Kada se približavao kraj rata, kada je Pavelić bježao, i on je bježao kao civil. U hrvatskom društvu smo napravili paradoks. Svi ubijeni od strane partizana su žrtve i oni i jesu žrtve, ali ako su to bili stražari u Jasenovcu ne možemo govoriti o nevinim žrtvama...“, rekao je, ima i od toga podosta godina, doktor povijesti Hrvoje Klasić.

Historija je, ipak, nauka: Dovoljno je, kome puno ne treba objašnjavati, pročitati Budenov ulomak i Klasićev citat, pa  imati jasan stav o događaju koji jeste bio i ratni zločin, kao što je bilo, recimo, bacanje atomskih bombi na Japan ili silovanje njemačkih žena u Berlinu nakon ulaska Crvene armije, ali je, isto tako, imao uzrok i, kako se to već kaže, širi kontekst u kojem, ma koliko se papagajski ponavljalo, nisu stradali samo Hrvati, niti su zločine činili samo srpski partizani. Obje strane na toj austrijskoj livadi i do nje, bile su, današnjim jezikom kazano, multietničke. Naša, svebalkanska nesreća je što se historiji ili pristupa kao literaturi ili se prema činjenicama odnosi kao prema ponudi na švedskom stolu. Svako tu uzima šta hoće i koliko hoće, ne obazirući se na ono što je ostalo. Tvrditi, dakle, kako na Maršu smrti ili Križnom putu, okončanom na Bleiburgu, nije bilo zločina, jednako je kao i tvrditi da su se na livadi kraj mirnog autrijskog sela okupili neki dobri ljudi što su cijeli Drugi svjetski rat proveli čitajući književne klasike i pletući džempere, da bi ih tamo, iza slovenske granice, zli Titovi partizani poklali iz zajebancije, čisto da nisu džaba oštrili noževe. Naravno, niti su se do Bleiburga nekako dovukli mirotvorci iz niza liberalno-demokratskih udruga umilne NDH-a, niti se o partizanskom pokretu i antifašizmu može govoriti isključivo kao o izvršiocima strijeljanja i okviru savršenom za likvidacije. Zato što sve ima svoj uzrok, historija nije ništa drugo nego nauka, pa joj ne trebaju navijači, već tumači bez predumišljaja.

Iz deluzija u smrt: Jedan od takvih tumača je svakako i dr. Tvrtko Jakovina, koji u tekstu po naslovom „Nezavisna država Hrvatska u Hitlerovom osovinskom sustavu“, objavljenom 2006., uz ostalo opisuje i bleiburšku epizodu: „Početkom 1945. ukupan broj pripadnika Vojske NDH bio je oko 150.000 ljudi, ali se neprestano smanjivao. Oružane su snage od jeseni 1944. reorganizirane, pa je Ustaška vojnica spojena s Domobranstvom, koje je neprestano optuživano zbog slabog borbenog elana, u Hrvatske oružane snage (HOS). Moral stanovništva pokušavao se održavati i širenjem vijesti o tajnom oružju kojeg imaju Nijemci, pokretanju gerilskog otpora na izgubljenim područjima Reicha. Očito ne vjerujući vlastitoj promidžbi, pa ni u mogućnost u preokreta, Pavelić je šestog svibnja 1945. otišao iz Zagreba. Srce Europe nalikovalo je zatvorenoj ampuli u koji se slio, kako su govorili zapadni izvori, sav europski otpad; feldmaršal Löhr i njegova grupa armija E, srpski i crnogorski četnici, različite ruske formacije, Slovenci. Povlačenje prema Austriji preko Rogaške Slatine, Celja i Dravograda do Bleiburga, bilo je kaotično. Oko 140.000 ljudi uskim je prometnicama koje su ponekad ugrožavali slovenski partizani krenulo na Zapad s ciljem predavanja Amerikancima (ili Britancima). Neki su bježali ustrašeni stvarnim ili fabriciranim glasinama o partizanskoj osveti i odmazdama, neki iz posve realnog straha i razloga, neki su bili natjerani. Nada i propaganda je govorila da će se ovako spasiti životi i organizirati borba protiv boljševika. U dvorcu kod Bleiburga 15. svibnja 1945. britanski general Scott priopćio je pregovaračima u ime HOS-a, generalu Ivi Herenčiću i pukovniku Danijelu Crljenu da se svi, baš kako je u Jalti i zaključeno, moraju predati onima protiv kojih su se borili. Britanci su bili u strahu od mogućeg ulaska u sukob s Titovim partizanima (operacija Pčelinjak), ukoliko bi oni doista inzistirali na vlastitoj zoni u Austrjii i širenju jugoslavenskih granica. Tako je 'čiščenje palube' od desetaka tisuća ljudi bilo brzo i uspješno, unatoč jasnim signalima da bi sve moglo biti, kako je u Caserti rekao feldmaršal Alexander, 'fatalno za njihovo zdravlje'“. U vremenu poslije Drugog svjetskog rata „osveta je“, kazao je najznačajniji Titov general, Konstantin Koča Popović, bila „sastavni deo pobede“. No, sasvim sigurno ne bi imala tako velike razmjere da lideri poražene NDH nisu poveli zbjeg iz kojeg su mislili regrutirati borce protiv Jugoslavije, među kojima su bili i, recimo, stražari iz Jasenovca, što ih, da parafraziramo Klasića, ukoliko su streljani nenaoružani i bez suda, čini žrtvama, ali ne i nevinim.

Posljedicina posljedica posljedice: Pokret otpora u Jugoslaviji svoju je prvu veliku pobjedu ostvario u Srbiji, sve je najjače neprijateljske ofanzive preživio u Bosni i Hercegovini, ali je najveći broj boraca dolazio iz današnje Hrvatske, posebno iz Dalmacije. Takva prošlost omogućavala je i da se o svakom segmentu Drugog svjetskog rata govori činjenično utemeljeno i bez sumnje u krajnje namjere. No, baš je, eto, ta mogućnost otklonjena službenom politikom Zagreba od 1991. godine, koja je uporno mijenjala karakter NDH, dopuštala revizionizam i, naravno, činila sve da se o antifašizmu glasno šuti, ako ga se već ne proglašava antihrvatskim. Ista je ta politika institucionalno podržavala bleiburške komemoracije na kojima se nikada, za sve ove sedamdeset i tri godine, nisu obilježavale nečije smrti, već se nad kostima naricalo zbog ustaškog poraza i nestanka Pavelićeve fašističke države u kojoj je bila i BiH, čiji je sadašnji član Predsjedništva dvanaesti maj 2018. proveo na Bleiburgu. Krasno, zaista.