Kolumne

Pokazalo se da samo bombardovanje, bez kopnene komponente ili unutrašnjeg sloma aparata sile, nije dovelo do promjene režima na Bliskom istoku, pa neće ni u Iranu

Piše: Đuro Kozar

Kad je predsjednik SAD-a Donald Tramp (Trump), bez odobrenja Kongresa,  naredio američkoj vojsci da napadne Iran, u čemu im se pridružio Izrael, cilj je bio uništenje nuklearnih postrojenja, no vrlo brzo se shvatilo da se želi više od toga. Stalnim bombardovanjem Teherana i drugih gradova Tramp ima namjeru da sruši iranski teokratski režim i uspostavi vlast koja bi njemu bila servilna. Naravno, to je politički cilj, a ne vojne prirode i dok vojska može da ruši i ubija to samo po sebi ne može rezultirati promjenom režima.

Analitičari smatraju da do promjene oligarhije u Iranu ne može u relativno kratkom roku doći  jer  Amerikanci (još) nemaju kopnene snage na terenu. Zbog toga je teško zamisliti da bi došlo do brze promjene vlasti, budući da je istorija  pokazala da samo bombardovanje, bez kopnene komponente ili unutrašnjeg sloma aparata sile, nije dovelo do promjene režima na Bliskom istoku. Čak i ako iranska teokratija padne, vojna funta bi vjerovatno zauzela njihovo mjesto, a model vladanja bi ostao isti.

Slažem se s tvrdnjom da svoju vlast mogu promijeniti samo Iranci, a za to je potreban revolucionarni naboj cijelog naroda, kakav je postojao 1979. kada je srušen šah Reza Pahlavi. Da li tog sada naboja ima? Protesti zbog politike iranske vlade, u decembru 2025. i u januarau ove godine, bili su jedinstveni u 47 godina dugoj istoriji Islamske Republike. Stručnjaci su ocijenili da su razmjere i širenje tih protesta do tada nezabillježeni, jer je bunt iz velikih gradova dobio zamah širom zemlje. Milioni Iranaca, čak i oni iz srednje klase, suočeni s teškom ekonomskom krizom i rapidnim rastom cijena skandirali su  „Smrt diktatoru!“. Masovne antivladine demonstracije ugušene su u krvi: dio prosvjednika ubijen je na ulicama, a dio uhapšen, mučen u zatvorima i na kraju ubijen, To je bila poruka da će isto, možda i gore, proći svi oni koji bi se ubuduće odlučili da dignu glas protiv teokratije. Inače, u ifranskim zatvorima nema političkih osuđenika, jer su ubijeni – da ne budu povratnici u politiku.

Ustanak u Libiji

Ali, ima još jedan faktor po kojim se protesti iz 2026. godine razlikuju od prethodnih, pa čak i onih iz 2022., a to jeste uticaj Amerike. Ove demonstracije, za razliku odranije uživaju podršku Bijele kuće. Tramp je zaprijetio da će napasti vladine položaje zarad podrške demonstrantima, što se nikada prije nije desilo.  Nakon toga je makar nakratko prestalo   masovno ubijanje prosvjednika, ali bunt je ostao.

Ako postoji  paralela s onim što se dešava u Iranu, to je Libija, gdje su prije nešto više od decenije zapadne snage eliminisale tamošnje rukovodstvo koristeći se vazdušnim snagama, ali su se potom povukle, ostavljajući zemlju u haosu. U iranskom slučaju, čini se da je okupljanje ogromnih pomorskih snaga, onoga što je Tramp nazvao armadom, na kraju služilo za pritisak na režim u Tehranu, jer izgleda da američke snage ne mogu ostati u visokom stanju pripravnosti na Bliskom istoku zauvijek. U međuvremenu,  Iranska revolucionarna garda saopćila je da je balističkim raketama pogođen  američki nosač aviona USS “Abraham Lincoln” u Zaljevu što Amerikanci negiraju, ali je činjenica da se taj nosač povukao, kako je objašnjeno, zbog tehničkih razloga.

Petnaest godina nakon što je u ustanku u Libiji uz potporu NATO-a svrgnut i ubijen čelnik Moamer Gadafi, zemlja je i dalje okovana sukobom i haosom, a njezini stanovnici utonuli su u siromaštvo unatoč velikom naftnom bogatstvu. Mirovni proces pod okriljem UN-a pobudio je opreznu nadu da bi krhko primirje sklopljeno u oktobru moglo donijeti trajni mir, ali zasad je Libija podijeljena na dva suparnička tabora, svaki sa svojom milicijom, plaćenicima i stranim podupirateljima.

(Foto: Screenshot)