Ovo ne možete izmisliti- vladika Crkve Srbije koji je odlikovao Vučića i uporedio ga sa Isusom, zabranio je srpski jezik na bogosluženjima i izjavio: "Nećemo jezik nesretnog Vuka Karadžića". Ako je Vuk nesretnik, onda je i narod koji govori njegovim jezikom nesretan. Ako je savremeni srpski jezik nedostojan bogosluženja, onda je i savremeni srpski čovjek nedostojan oltara. Zar ne? Ali dobro, ko sam ja da se miješam u taj sado-mazo odnos Crkve Srbije i navodnih vjernika

Piše: Dragan Bursać za Start 

Dragi čitatelju, dobro si pročitao naslov. Nije do tebe, a ni do mene. I ja sam, bogme, morao pročitati tri puta da se uvjerim da nije kakav clickbait, lažna vijest ili neka AI-generisana glupost. Kad ono – nije. Sveštenik SPC-a, episkop bihaćko-petrovački Sergije bez okolišanja, reče kako je srpski jezik zapravo- citiram “jezik nesretnog Vuka Karadžića”.

(https://nova.rs/vesti/drustvo/vladika-koji-je-odlikovao-vucica-i-uporedio-ga-sa-isusom-zabranio-srpski-na-bogosluzenjima-necemo-jezik-nesretnog-vuka-karadzica/)

Da, dobro ste pročitali.

A da shvatimo razmjere čitavog jednog Kosmosa ludila valja potcrtati: ne govori to kakav marginalni provokator, niti kakav samoproglašeni jezički demijurg, niti neki neoustaša, nego episkop Crkve Srbije, odnosno kako sama sebe naziva- Srpska pravoslavna crkva. Prvi je to, meni poznat, slučaj u novijoj povijesti da jedna crkva negira vlastiti standardni jezik. Što bi se reklo, svega u Božjoj bašči.

Kad ti smrdi tvoj jezik

Riječ je kažem o Sergiju Karanoviću, episkopu bihaćko-petrovačkom, koji je nedavno odlikovao Aleksandara Vučića i u pismima ga uzdizao gotovo do hristoloških visina. Isti taj episkop sada odlučuje da se tokom Časnog posta bogosluženja u njegovoj eparhiji službe održavaju isključivo na crkvenoslovenskom jeziku. Srpski-ne dolazi u obzir. Nije preporuka. Nije sugestija. Nego zabrana.

Ne valja, kaže, jezik “nesretnog Vuka”.

Podsjetimo se: Vuk Karadžić je standardizovao srpski književni jezik, uveo narodni govor u književnost, približio pismenost običnom čovjeku i razbio monopol elitnog, nerazumljivog i nametnutog klerikalnog jezika. Zahvaljujući njemu, jezik je prestao biti privilegija uskog kruga elite i postao vlasništvo naroda. I sada, dva stoljeća kasnije, episkop kaže – taj jezik je nesretan.

Zamislite ironiju: crkva koja se poziva na narod, tradiciju i identitet, odbacuje jezik kojim taj narod misli, piše, sanja ili psuje. Mada, ako bolje razmislite baš to ima logike, jer crkvi- ovakva kakva je i jeste cilj da se obesmisli i narod i jezik mu, pa je ovaj nesretni Sergije samo iskreniji od ostalih crkvenih velikodostojnika.

Pazite, ovdje se ne radi o lingvističkoj raspravi. Radi se o klasičnoj moći. O kontroli. O hijerarhiji. O tabuima i internim kanonima. Jer jezik nije samo sredstvo komunikacije; jezik je misaoni i duhovni okvir. Kada vjernik ne razumije liturgiju, on zavisi isključivo od tumača. Kada se izbaci narodni-maternji jezik, izbacuje se i autonomija razumijevanja i saznavanja. Ostaje autoritet. Ostaje vertikala. Ostaje slijepa moć.

Zato ova odluka nije eksces, nego simptom i možebitni put Crkve Srbije pod zvanične skute Ruske pravoslavne crkve.

Episkop koji Vučića poredi s Isusom, koji ga odlikuje Ordenom Novomučenika, koji studente opisuje kao izaslanike “hajdučkih jazbina”, sada zaključuje da je problem i Vuk Karadžić. Nije, dakle, problem idolopoklonstvo prema vlasti. Nije problem politička instrumentalizacija crkve. Nije problem etnofiletizam niti sektaško svetosavlje. Problem je savremeni srpski jezik.

A onda meni govore da sam autošovinista?!

Elem, u gradovima poput Mrkonjić Grada, Šipova, Bosanskog Petrovca i Drvara, kao i u manastirima Rmanj, Klisina, Treskavac i drugima, liturgija će se služiti na crkvenoslovenskom. Vjernik može stajati, krstiti se, klimati glavom – ali razumijevanje postaje luksuz.

Nastavak debilizacije naroda

Ortodoksini tradicionalisti će reći: to je povratak korijenima. No tradicija bez razumijevanja pretvara se u isprazni ritual bez sadržaja. Ako riječi prolaze kao nerazumljiv šum, liturgija postaje predstava. Scenografija svetosti iza koje stoji gola politička računica.

A računica je jednostavna: homogenizacija i disciplinovanje puka koji je sveden na štalski obor. Vuk Karadžić je opasan jer je jezik i pismo spustio među narod. Crkvenoslovenski je siguran jer učvršćuje piramidu moći. U njemu nema neposlušnosti, nema spontanosti, nema neposrednosti. Ima samo vertikalne strukture i tihe poslušnosti.

U crkvenim krugovima već se govori o “sergijancima”, po uzoru na sergijanizam – model apsolutne lojalnosti vrha Ruske pravoslavne crkve sovjetskoj vlasti. Danas se isti obrazac preslikava na lojalnost nacionalnoj i ideološkoj vlasti. Moskva, Beograd, Crkva Srbije, lokalna eparhija – krug je zatvoren. Vjernik je puko sredstvo, a ne cilj.

Sjetite se studenata koji su doslovno i u prenesenom značenju poljubili vrata Hrama Svetog Save jer su im bila zaključana. Djeca su došla da se pomole i izraze bunt, a dočekala su ih zatvorena vrata od strane crkvenih velikodostojnika i poruke o izdaji. Sada im se poručuje da ni jezik kojim govore nije dostojan oltara. Jednom riječju narod je u očima Crkve Srbije stoka sitnog zuba. Iskreno, nema šta!

Poruka je jasna: ne samo da vam zatvaramo vrata, nego vam zatvaramo i um i razumijevanje.

Najpogubnije u svemu jeste to što će dio naroda ovo braniti. Tumačiće zabranu kao čuvanje svetinja i rituala. Neće primijetiti ili će se praviti da ne primjećuje kako se maternji jezik proglašava nepoželjnim. Žmiriće kad se reformator koji ih je opismenio proglašava nesretnikom; kad se savremeni čovjek potiskuje iz prostora koji bi trebao biti prostor zajedništva.

Institucija koja je stoljećima bila navodni čuvar identiteta sada udara na temelj tog identiteta. Ako je Vuk nesretnik, onda je i narod koji govori njegovim jezikom nesreća. Ako je savremeni srpski jezik nedostojan bogosluženja, onda je i savremeni srpski čovjek nedostojan oltara. Zar ne?

Crkva Boga ili Beograda i Moskve?

Ostaje pitanje: kome se služi? Bogu ili vlasti? Vjernicima ili političkim patronima? Kada se predsjednik uzdiže do mesijanskih poređenja, a jezik naroda proglašava problemom, teško je izbjeći zaključak da je liturgija postala tek produžetak političkog kabineta i obavještajnih službi. Ako je ikad i prestala da bude to.

Ovo ludilo, da se razumijemo, nije stihijsko. Ima strukturu, hijerarhiju i cilj. Kada jednom proglasite maternji jezik nesretnim, sljedeći korak je proglasiti misao nepoželjnom i anatemisanom. A potom i čovjeka.

Hram će možda ostati pun. Ali bez razumijevanja. Bez slobode. Sa vjernicima koji ne razumiju šta slušaju, ali klimaju glavom. I sa episkopima koji govore jezikom koji narod ne govori – ali ga vlast i službe odlično razumiju.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti ali je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.