Kolumne

Američki predsjednik Donald Tramp bi mogao narediti kopnenu operaciju na Iran, ali je Iranska revolucionarna garda spremna za mozaičnu strategiju odbrane

Piše: Đuro Kozar

Predsjednik SAD-a Donald Tramp, zajedno s Izraelom, nije ostvario svoj plan da, raketiranjem iz vazduha, pokori Iran, nego razmatra mogućnost da rat polako privede kraju, čak i ako Hormuški moreuz ostane zatvoren. Na novinarsko pitanje o tome šta se dešava u spomenutom moreuzu Tramp je rekao: "Mi nećemo imati nikakve veze sa tim." Iran je koristio ovu tačku na ulazu u Persijski zaliv kako bi zaustavio ključno snabdijevanje naftom i držao globalnu ekonomiju kao taoca. Ako rat završi tako što Iran bude kontrolisao ovu vitalnu plovidbenu rutu, to bi za njega predstavljalo stratešku pobjedu.

Otpor kopnenim snagama

To naravno ne znači da je isključena mogućnost američke kopnene operacije budući da se u američkim bazama na Bliskom istoku nalaze 82. zračno-desantna divizija koja broji oko 3.000 vojnika, bataljon marinaca s 2.500 pripadnika i kombinovana brigada u kojoj je hiljadu vojnika. Tramp bi ovu operaciju mogao narediti. Imajući to u vidu predsjednik iranskog parlamenta Muhamed Bager Galibaf slikovito je upozorio Vašington. „Neprijatelj javno priča o pregovorima, a tajno sprema kopneni napad. Iranske snage čekaju američke kopnene trupe da ih spale i zauvijek kazne njihove regionalne partnere."

Osim spomenutih formacija u bazama SAD-a u zemljama Persijskog zaliva je još 50 hiljada američkih vojnika, ali je pitanje da li je to dovoljno za potpuni uspjeh kopnene agresije? Jer Iran se prostire na oko milion i sedam stotina kvadratnih kilometara, po površini je 18. država u svijetu, ima oko 90 miliona stanovnika, a može mobilizirati jedan milion vojnika. Ukoliko američke kopnene snage ipak krenu na Iran izgleda da niko ne očekuje konvencionalnu invaziju, već niz limitiranih prepada – na ostrvo Harg, s kojeg Iran izvozi gotovo svu naftu ili na lokacije duž Hormuškog tjesnaca s kojih Iranska revolucionarna garda kontroliše taj tjesnac. Pokolj, međutim, ne bi ni tada izostao, makar sve bilo limitirano.

Sjedinjene Države su još 13. marta izvele napade na više od 90 ciljeva na ostrvu Harg, koji su "uključivali svu vojnu infrastrukturu, uključujući protuzračnu odbranu, mornaričku bazu, skladišta mina i objekte za njihovu upotrebu," rekao je predsjednik Zajedničkog štaba SAD-a Dan Kejn. Trump je rekao da su napadi "potpuno uništili" vojne objekte na ostrvu, ali da naftna infrastruktura nije dirana, dodajući: "samo jedna riječ i cijevi će nestati. Njihova rekonstrukcija bi trajala dugo." Pistama oštećenim u napadima vjerovatno će trebati popravke prije nego što američke snage budu poslane na ovo ostrvo.

Važnost podzemnih baza

U međuvremenu, iranski režim izdao je novu direktivu kojom se oružane snage pripremaju za mogući američki kopneni napad te za suzbijanje potencijalnih sabotaža i diverzantskih operacija u Teheranu i većim gradovima. Prema tim uputama, vojne i sigurnosne jedinice ovlaštene su djelovati neovisno, čak i bez direktnih naredbi centralnog štaba. U slučaju napada američkih kopnenih snaga Iran je zaprijetio zauzimanjem obala Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Očevidno je da su se Iranci pripremali za ovaj rat i, duboko u planinama, formirali tajne podzemne baze u kojima su smještene hiljade balističkih projektila. Ovi „gradovi projektila", kako ih neki zovu, predstavljaju ključni element vojne strategije Teherana u sukobu s agresorima.

Teheran je potvrdio upotrebu nove balističke rakete srednjeg dometa „Sejjil" koja ima domet veći od 2.000 kilometara što joj omogućuje da pogađa ciljeve sve do Izraela i američkih baza na Bliskom istoku. Projektil može nositi otprilike 700 kilograma eksploziva, dugačak je oko 18 metara, a mobilni lanseri omogućuju mu brzo premještanje. „Sejjil" se naziva „plešućim projektilom" jer ima sposobnost manevrisanja tokom leta, što otežava presretanje sistemima protivvazdušne odbrane. Pokazalo se da agresorima nije lako otkriti iranske lansere balističkih raketa, jer su oni stavljeni na skrivena mjesta ili mjesta koja ranije nisu bila povezana s vojskom, kada je bilo manje nadzora.

U skladu sa situacijom na frontu Iran je promijenio način ratovanja i sada se koristi mozaičnom obrambenom strategijom čiji je cilj smanjiti uticaj ubistva višeg vodstva pripremom detaljnih planova za nepredviđene situacije putem decentraliziranog sistema komandovanja. Metafora mozaika odnosi se na otpornost sistema koji je sastavljen od 30 isprepletenih, ali neovisnih dijelova. Korijeni koncepta mozaične odbrane sežu odranije, nakon američke invazije na Afganistan 2001. i Irak 2003. godine. Iranski stratezi tada su procijenili da je slom režima Saddama Husseina u Iraku ubrzan zbog brzog američkog obezglavljivanja višeg vodstva i komandne infrastrukture. Irački sistem bio je visoko centralizovan, što znači da je moć tekla od vrha prema dolje i kad je gornji sloj uklonjen, cijeli sistem se raspao. Zbog toga se Teheran odlučio da umjesto jačanja centralizovane kontrole planski rasprši vlast po svojoj teritoriji i institucijama.