Intervju

Ugledni sarajevski advokat, ekspert za ustavno pravo, za magazin Start BiH  jasno poručuje: O stranim sudijama razmišljam dvojako. Jedno je vezano za našu dejtonsku zbilju, a drugo je općenito, kao pojava u nacionalnom pravosuđu. BiH nije jedina država koja ima strane sudije. Kao dio dejtonskog uređenja, strane sudije su ustavne i legitimne, i to je neupitno. Štaviše, oni su i faktički nezaobilazan faktor u ustavnom sudstvu"

Kako ste Vi lično,  dr. Ademoviću , kao ekspert za ustavno pravo, onomad doživjeli reakciju Milorada Dodika na presudu Ustavnog suda BiH o poljoprivrednom zemljištu u Republici Srpskoj?

- Istinski govoreći, nisam očekivao baš takvu reakciju. Već 2012. godine Ustavni sud BiH je odlučio da je cjelokupna državna imovina, zajedno sa javnim dobrima, pa samim tim i poljoprivredna zemljišta, svojina države BiH, a ne entiteta. Prema tome, prije osam godina je ovo pitanje riješeno. Ova odluka je samo potvrdila taj stav. U toj odluci nema ništa novo što već nije riješeno i 2012. godine. Samim tim, pravno gledajući, nije bilo prostora za bilo kakvu reakciju.

Zašto je onda došlo do onakve reakcije ?

- Ova reakcija je čisto politička odluka javnih dužnosnika svih nivoa vlasti koji dolaze iz RS, prevashodno iz SNSD-a. Reakcija nema veze sa pravom. Zar niste primijetili da Milorad Dodik, sve vrijeme ove krize u buđenju, u potpunosti izbjegava da spominje odluku Ustavnog suda BiH iz 2012. godine? To svjesno radi jer ta odluka deplasira njegov politički angažman danas. To želi da izbjegne po svaku cijenu. Ali da pokušam kratko obrazložiti suštinu ove reakcije. Nije ovo ad hoc reakcija. Ovo je, po mom dubokom uvjerenju, samo nastavak jednog dobro osmišljenog puta. Ne zaboravimo, RS je 1992. godine definisala svoj ustavnopravni koncept kao jednonacionalna država srpskog naroda, u kojoj je pravoslavna crkva državna vjera, i koja raskida sve svoje veze sa bivšom BiH. Uprkos brojnim reformama, investicijama, procesima regionalizacije, integracije, internacionalizacije, intervencionizmu međunarodne zajednice, javni dužnosnici u RS, većim dijelom, nikada nisu odustali od tog koncepta. U minulih 25 godina, putem raznih ustavnih mehanizama, a posebno od vremena kada je međunarodna zajednica odustala od korištenja bonskih ovlasti na polju civilne implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, RS je uspjela blokirati državu na svim poljima. Istovremeno, javne vlasti u tom entitetu konstantno su u procesu donošenja odluka koje oduzimaju BiH prerogative države i sebi je priskrbljuju, tj. žele da održavotvore entitet. Jedina institucija koja ima snage da tome stane u kraj je Ustavni sud BiH. Ustavni sud BiH i troje stranih sudija su trenutno jedini istinski institucionalni štit opstojnosti BiH.

 TEORIJE ZAVJERE

 Je li istina da je Ustavni sud BiH protiv Srba i Republike Srpske i da je to sredstvo Bošnjaka umjesto bonskih ovlasti?

To je apsurd. Ustavni sud je donosio razne odluke, protiv svih nivoa vlasti i u korist svih nivoa vlasti. Ali ima jedna činjenica koja je i statistički nepobitna. RS je od samog početka bio i ostao najaktivniji u donošenju neustavnih uredbi, zakona, međunarodnih sporazuma i drugih akata koji su direktno ugrožavali državne nadležnosti i interese. Sa druge strane, RS je većinom bio taj subjekt koji je pred Ustavnim sudom napadao razne akte koje je država usvojila. Svaki put kada Ustavni sud proglasi nešto neustavnim iz RS ili odbije njihov zahtjev, u RS se provodila politika viktimizacije RS-a i srpskog naroda. Pri tome, u javnom prostoru, izvrće se sistem sudovanja u Ustavnom sudu, te se sudije tretiraju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, domaći i stranci, muslimani i kako to već ne, mada to u Ustavu nigdje nije napisano, i sve to zajedno se miješa sa raznim teorijama zavjere protiv ugroženog srpskog naroda i RS.

Zašto Ustavni sud BiH nije doživio istu sudbinu blokade kao i druga tijela i organi BiH?

- Kreatori Dejtonskog ustava su jako dobro detektovali da politički nestabilna i krhka, postratna BiH traži jaku i samostalnu sudsku vlast sa kapacitetom odlučivanja, i to kvalitetnog odlučivanja, bez potrebe etničkog konsenzusa ili entitetske podrške, što je, naravno, i u skladu s evropskim standardima. To su, zaista, uspjeli da urade s Ustavnim sudom BiH. Brojčani odnos nacionalnih i međunarodnih sudija, te brojčani odnos sudija po entitetima, u kombinaciji sa načinima donošenja odluka, predstavljaju formulu za to: nezavisnost i funkcionalnost.

Upravo zbog toga, na dejtonskoj šahovskoj tabli, Milorad Dodik je ustavnim aranžmanima poprilično matirao državu, ali s Ustavnim sudom BiH ne može da odigra šah-mat. Toga je svjestan. Mislim da je sada stavio sve na tu kartu: slomiti Ustavni sud BiH i povući zadnji šahovski potez koji bi označio početak kraja, tj. početak jedne dugogodišnje tihe iscrpljujuće bitke na međunarodnom planu za secesiju.  

Ko može, po zakonu, izmijeniti sastav Ustavnog suda BiH?

- Postoji više stavova o tome, ali dva su prevladavajuća. Jedan dio eksperata smatra da se strane sudije ne mogu zamijeniti nacionalnim sudijama putem zakona, već se mora mijenjati sam Ustav. Ustav dozvoljava da se u Parlamentarnoj skupštini usvoji zakon kojim bi se utvrdila samo drugačija procedura izbora stranih sudija od procedure koju propisuje Ustav, ali ne i da se strane sudije, kao takve, eliminišu kao komponenta Ustavnog suda BiH. Opet, drugi dio smatra da se državnim zakonom može kako mijenjati procedura, tako i izvršiti zamjena inostranih sudija sa domaćim. Rečenica iz Ustava BiH glasi: „Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava.“ Rečenica jeste malo višeznačna.

Koje je Vaše mišljenje o stranim sudijama koje sudjeluju u radu Ustavnog suda BiH?

- Ako bih razmišljao glavom Milorada Dodika, onda bi moj odgovor počeo na ovaj način: Strane sudije su bili većinom kršćani. Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nikada nije izabrao stranog sudiju muslimana. U zadnje vrijeme situacija inklinira odabiru pravoslavaca, što mislim da diskriminiše Hrvate i Bošnjake, a povećanje broja žena strankinja u sudu nije kompatibilno sa balkanskom tradicijom svih konstitutivnih naroda.

A šta je Vaše istinsko razmišljanje o stranim sudijama?

- Morao sam biti ironičan. Nekad morate stvari dovesti do apsurda da bi se stvar pojasnila. O stranim sudijama razmišljam dvojako. Jedno je vezano za našu dejtonsku zbilju, a drugo je općenito, kao pojava u nacionalnom pravosuđu. BiH nije jedina država koja ima strane sudije.

Kao dio dejtonskog uređenja, strane sudije su ustavne i legitimne, i to je neupitno. Štaviše, oni su i faktički nezaobilazan faktor u ustavnom sudstvu. Možemo mi govoriti što god hoćemo, ali naša stvarnost puca uvijek po etničkim i entitetskim šavovima. Mnogi nosioci javnih vlasti iz cijele BiH nas podsjećaju na to, a Milorad Dodik stalno i najčešće. Svi oni su upravo ti koji potvrđuju da će stranci biti institucionalni element koji osigurava neutralno, nezavisno i funkcionalno ustavno sudstvo sve dok se u BiH na sudije ne bude više gledalo kao „Srbe“, „muslimane“, „strance“, „domaće“, „iz RS-a“, „njihovi“ ili „naši“ već kao sudije, dobre, loše, etične, obrazovane, itd. U savremenoj demokratskoj državi sudstvo, kao treći stub vlasti, organizovano je isključivo i samo kroz građanski model. Sudstvo, za razliku od zakonodavne i upravne vlasti, „oslobođeno“ je svakog predznaka, a posebno etničkog. Moramo dokučiti tu fazu. Kada dođe trenutak da u cijeloj BiH sudi „sudija“, a ne osoba s određenom statusnom osobinom, možemo preći ka fazi suverenog odlučivanja o deinternacionalizaciji Ustavnog suda. 

Nevezano za njihovu nužnost, u zadnjih 25 godina, strane sudije su bile ugledni pravnici sa dugogodišnjom međunarodnom karijerom. Neki od njih su bili pravnici najvišeg evropskog ranga. Možemo biti ponosni da smo u svojim redovima imali takve pravničke persone. Ne želim time da umanjujem značaj domaćim sudijama. Dapače, u dijelu apelacione nadležnosti, domaće sudije su znatno doprinijele zaštiti ustavnosti u BiH. 

Prateći Vaš rad, Vi ste uvijek zastupali tezu da su mješoviti sudski gremiji dobri?

- Većina u BiH se slaže u tome da bi u domaćim sudovima, posebno u Ustavnom sudu, trebali sjediti domaće sudije, jer je to tobože odraz suverenosti. Ne dijelim to mišljenje u smislu da država ne bi smjela dati povjerenje odlučivanja i stranim pravnicima u domaćim sudovima. Čak i da BiH funkcioniše kao najbolja država, uvijek bih bio za miješani sastav Ustavnog suda. Pluralnost razmišljanja je veliko bogatstvo svuda tako i u sudovima. Imate mogućnost da kroz sukobljavanje i suočavanje različitih pravnih škola i pravnih kultura, dođete do vanredno pozitivnih rezultata. Uzmite, naprimjer, odlučivanje u Evropskom sudu za ljudska prava, ili Evropskom sudu pravde, ili nekom arbitražnom sudu u velikom privrednom sporu. Niko od učesnika u tom postupcima ne dovodi u pitanje što tamo sjede stranci i sude strancima. Zašto tako nešto ne imati i u domaćim ustavnim sudovima? Sama činjenica da su mješoviti sudovi većinom sudski organi međunarodnih organizacija ne znači automatski da učestvovanje stranaca u domaćim sudovima ne bi imalo svojih prednosti. Isto tako gledam i na sudije strance u Ustavnom sudu BiH. Oni su meni generalno pozitivna stvar, bez obzira što su posljedica dejtonskog aranžmana. To, na kraju krajeva, korespondira sa općim trendom globalizacije i internacionalizacije. Međutim, kada pomislim na strukture ličnosti kao što je Milorad Dodik, ovo o čemu ja govorim dođe kao neka fantazmagorija.

 MIJENJAJ ILI PUCAM

Kako ocjenjujete šanse na uspjeh Dodikovog ultimatuma zamjene stranih sudija u Ustavnom sudu BiH?

- Nevezano za pitanje da li je to potrebno raditi izmjenom Ustava BiH ili zakonom, ne postoji politička podrška u Parlamentarnoj skupštini za takvo nešto u ovom momentu. Toga je veoma dobro svjestan i Milorad Dodik. Zato se odlučio za pritisak i lomljenje slobodne političke volje. Za razliku od prethodne referendumske krize, kada je djelovao aktivno, putem pravnih radnji protiv države, on se odlučio na politički pritisak putem tzv. pasivne blokade države. Vjerovatno mu to izgleda benigno sa krivičnopravne strane.

Interesantno je, međutim, kako Milorad Dodik transparentno obrazlaže šta radi i koji su mu motivi. On ni ovaj put nije pokušao da se brani šutnjom, već otvoreno izlaže svoj koncept udara na državu. Dodik nam je onomad objasnio da su svi nosioci javne vlasti na državnom nivou koji dolaze iz RS dobili zadatak da pro forme učestvuju u radu državnih institucija, ali da glasanjem protiv svake odluke državu blokiraju. Takvom blokadom žele doći do tobožnjeg kompromisa. Znači, on je ovim aktivnostima želio da državi stavi pištolj na glavu i pita ucijenjenu stranu: „Hoćete li da pucam ili ćete mijenjati strane sudije?“

Hoće li Milorad Dodik povući okidač ovaj put?

Mislim da će pokušati, i to iz više razloga. On je pod velikim pritiskom. Za razliku od mnogih, ja sam ubjeđen da se Dodik promijenio i da nije samo čovjek od feničanskih interesa. Stava sam da je lično postao zaluđen idejom nezavisne RS i počeo se gubiti na tom putu, pri čemu je opsjednut Ustavnim sudom. Drugo, Srbija očekuje od Dodika provokacije u BiH, jer joj trenutno odgovara kriza u regiji i miroljubive poruke iz Beograda. Treće, Dodik se oslonio na podršku predsjednika HDZ-a, koji u okviru ove blokade, blokira FBiH radi ostvarivanja svojih etnonacionalnih ciljeva kroz Izborni zakon. Dodik misli da su se „kockice posložile“.

Milorad Dodik ne razumije najbitniju stvar ili ju ne želi prihvatiti. RS nema argumenata po međunarodnom i ustavnom pravu ni teoretski, a kamoli faktički za bilo kakvu secesiju. Stoga, on može pokušati pucati u državu, ali to neće biti dovoljno za ubistvo ili ostvarenje ucjene, mada će izazivati veliku krizu, nesigurnost, zaustaviti sve procese, što će se, naravno, snažno odraziti i na RS. Sa druge strane, mislim da puno riskira i da bi na kraju mogao odgovarati. Nekome će biti puna kapa ovog njegovog ponašanja.

Šta je sa međunarodnom zajednicom u svemu tome?

- Veliki sam zagovornik stava da građani BiH moraju sami rješavati svoje probleme, a ne međunarodna zajednica. Ovaj put smatram da međunarodna zajednica može i mora odigrati aktivnu ulogu. Pri tome, ne mislim na dejtonsku međunarodnu zajednicu ili na OHR. Mislim na onu klasičnu zajednicu kojoj mi, kao država, pripadamo i u koju smo integrisani. Ta međunarodna zajednica mora, prvo, dati svoju kvalifikaciju da li Dodikovo djelovanje predstavlja državni udar, te, ako jeste, da preduzme mjere, jer je to po definiciji ugrožavanje sigurnosne situacije u BiH. Drugo, EU bi morala staviti Dodika i njegove saradnike na crnu listu. Treće, međunarodna zajednica bi morala uskratiti svaku finansijsku pomoć RS-u jer mi je apsolutno nekredibilno nekome davati novac ko podriva sistem kojeg međunarodna zajednica pokušava da izgradi.

Da se vratimo na temu državne imovine. Dobrica Ćosić, tvorac SANU, izjavio je jednom prilikom : „RS ima sve ali nema grunt .Treba imati grunt da možeš provesti disoluciju !“ Da li je ovo jedan od koraka Milorada Dodika ka samostalnosti, odvajanju RS od BiH?

- Ne znam za tu izjavu, no pitanje jeste bitno. Državnu imovinu ne treba poistovjećivati sa pitanjem secesije, ali treba sa državnim suverenitetom. Secesija može biti priznata otcjepljenjem jednog dijela državne teritorije bez obzira kome pripada državna imovina. Međutim, danas u svijetu nema niti jedne države, čak i ako je složene ustavnopravne strukture, a da nema državnu imovinu, jer nema državnog suvereniteta ukoliko država ne raspolaže svojom imovinom. To, opet, ne treba da se miješa sa pitanjem nadležnosti za obavljanje određenih poslova. Sve su to različite stvari.

Međutim, odluka Ustavnog suda BiH o državnoj imovini nije uopšte problematična za entitete. Država treba da donese okvirni zakon i, po mom mišljenju, stavi na raspolaganje neophodnu imovinu entitetima koja im je nužna da mogu vršiti svoje ovlasti po Ustavu BiH u najboljem interesu građana. I šta je problem u tome? Kada vidite kako je to jednostavno, onda shvatite da je jedini cilj RS da jednostavno pojam suverenosti BiH svede na praznu ljušturu bez faktičke snage. Zagovornicima ove krize uopšte nije u interesu da se to riješi na jednostavan i pravilan način.

TRI KONCEPTA, NIGDJE RJEŠENJA

Kako tumačite izjave iz RS-a u kojima se kaže da se poštuje Dejtonski sporazum, a već u sljedećoj rečenice se traži ukidanje Ustavnog suda BiH?

- Dejtonski ustav omogućava, kroz razne ustavne mehanizme, blokade državnih procesa odlučivanja od strane entiteta i konstitutivnih naroda. Kreatori Ustava su smatrali da su ti mehanizmi nužni u cilju izgradnje međusobnog povjerenja nekada zaraćenih strana, ali, eto, desilo se suprotno, postali su oruđe za blokadu države od strane RS. Tako blokirana i slaba država ne može da se razvija. Ona postaje slaba i ranjiva. Taj dio dejtonskog ustava jako konvenira Miloradu Dodiku. Sa druge strane, javna vlast u RS tretira ovaj entitet kao republiku ravnopravnih građana, bez kolektivnih prava. Mnoge odluke se principom proste većine donose kako na štetu nesrpskih kolektiviteta, tako i na štetu BiH. Ustavni sud BiH jedini brani državu i konstitutivne narode od takvih odluka u RS. Zna i Milorad Dodik da je čista hipokrizija, sa jedne strane, biti zagovornik dejtonskih aranžmana koji se koriste da bi se državne institucije blokirale i učinile nefunkcionalnim, napadati instituciju koju ne može da blokira kao antisrpsku i antieresovsku, a u RS forsirati princip vladavine većine. To je jako nepošteno i čisti dokaz da se RS i dalje dožiljava onako kako ju je definisao Ustav RS iz 1992. godine.

Kada biste morali sastaviti optužnicu za nekoga ko krši odluke Ustavnog suda kako bi ona izgledala, ta optužnica?

- Mislim da se tu ne radi o velikom umijeću pisanja optužnica, već o tome da imate pravosudni ambijent u kojem se ta optužnica kreće. To je isto kao i sa ustavom. Nedostatak političke volje će i najbolji tekst ustava pretvoriti u mrtvo slovo na papiru. Pravosuđe je, a što je potvrdio i tzv. Pribeov izvještaj, na veoma niskom nivou. Moramo biti svjesni da je možda Milorad Dodik najbrutalniji kršilac Ustava BiH i opstrukcioni element provedbe sudskih odluka, ali zasigurno nije jedini. U FBiH, također, jedan broj odluka Ustavnog suda BiH niko ne provodi, štaviše, parlamentarci ih brutalno ignorišu. Naprimjer, Parlament FBiH sedam punih godina brutalno ignoriše odluku Ustavnog suda BiH kojom je naređeno rješavanje pitanja naknade za vojne stanove, a Federacija uporno iseljava te ljude bez naknade. Naravno, s obzirom da se odluka tiče Srba u FBiH, niko ni da se počeše oko toga. Stoga, ima u cijeloj BiH dodika, ali se o tome ne piše. Kada profunkcioniše pravosuđe, bit će i optužnica i presuda na cijeloj BiH.

Tražilo se i iscrtavanje granica entiteta što je izričito zabranjeno Dejtonskim sporazumom?

- Nema granica između entiteta, već se radi o administrativnoj međuentitetskoj liniji razgraničenja, kao što je imaju sve složene države. Nije sporno da se ta linija utvrdi ako je negdje sporna, ali ona zaista nema nikakav pretjeran ni pravni ni politički značaj. Mislim da to nije tema na koju treba trošiti vrijeme. Naravno, ako govorite o utvrđivanju te linije u okviru teme o secesiji, nisam siguran da možete očekivati ljubazan odgovor.

Šta je rješenje? Da li je to Dejton 2?

- Ako Milorad Dodik bude insistirao na daljnjoj blokadi države, slučaj se mora ispitati do kraja. Sa međunarodnom zajednicom treba pregovarati oko sankcija. Institucije pravosuđa moraju, također, ispitati da li postoji elementi krivičnog djelovanja. Sa druge strane, Ustavni sud BiH mora dobiti dodatnu podršku.

„Dejtona 2“, niti novog bh. ustava nema zadugo jer ne postoji politički konsenzus ni u minimalnoj mjeri. U BiH su trenutno na stolu tri koncepta koji nemaju zajedničkih elemenata, tako ne postoji bilo kakva mogućnost da kroz njih počne prolaziti sinergija. Javna vlast u RS blokira državni nivo vlasti po svim osnovama, a u RS snažno provodi građansku državu baziranu na negaciji bilo kakvih kolektivnih prava. Javni dužnosnici koje predvodi HDZ traže retrogradnu etnonacionalizaciju Federacije, te iz tog razloga blokiraju i državu i Federaciju. Bošnjačka strana traži jaču funkcionalnost države i razgradnju etnonacionalnih elemenata. Mislim da će to voditi ka dužoj blokadi i krizi. Jedini izlaz vidim u tome da međunarodna zajednica promijeni politiku. Zna se vrlo dobro šta su demokratske vrijednosti i pravnodržavnički standardi. Ko sarađuje, njegujući i poštujući te vrijednosti, postaje partner međunarodne zajednice, a ko ne, ne dobiva ništa. Sa druge strane, ima teritorija u BiH kojima upravljaju ljudi koji vole BiH. Ali oni moraju pokazati da je BiH moguća, kao pravna i sekularna država, pluralna, otvorena za sve, posebno za one koji su manji, spremna na reforme, okrenuta istinskim vrijednostima, sa jakim pravosuđem i jakom kulturnom autonomijom. U jednom momentu mislim da bi svi uvidjeli ko je dobar, a ko loš u ovoj našoj BiH.