Život / Kultura

Piše: Žana Kovačević

Prvo izdanje Rab Film Festivala došlo je uz jubilej obilježavanja 130 godina turizma u gradu Rabu i na istoimenom otoku. Festival je održan od 23. do 27. avgusta i okupio je šareno društvo dokumentarista, producenata, pisaca i scenarista, režisera i snimatelja, kritičara. Koncipiran kao Festival istraživačkog igranog i dokumentarnog filma, u pet dana, posjetiocima je ponudio 13 projekcija i mnoštvo radionica koje su vodili filmski znalaci.

Jedan od filmova koji se iščekivao bio je „Dnevnik Diane Budisavljević“, kao i njegova rediteljica Dana Budisavljević, a za ekipu TV Aljazeera Balkans, uz sve uvažavanje Festivala, razlog odlaska na RAFF.

„Dnevnik Diane Budisavljević“ mjesec dana ranije osvojio je sve što se osvojiti može na 66. filmskom festivalu u Puli. Žiri ga je nagradio kao najbolji film festivala Velikom zlatnom arenom. Nagrađen i je Zlatnom arenom za režiju, muziku i montažu, a dobio je i nagradu publike i nagradu međunarodnog žirija kritičara FEDORA. Po mnogo čemu će Dana Budisavljević i njen film ostati upamćeni od te večeri. Do kraja završne špice u pulskoj areni vladao je muk, a onda se prolomio aplauz. Punih osam minuta, više od četiri hiljade ljudi stajalo je i pljeskalo filmu koji je pokazao, kako mu i u podnaslovu stoji, „najbolje ljude u najgorim vremenima“.

Rijetko neki film osvoji nagrade žirija, publike i kritike, ali s ovim filmom, vjerujem, i nije moglo drugačije, jer je i on drugačiji. Spojila je rediteljica Dana Budisavljević u tom filmu, što se odavno niko usudio nije, elemente igranog, dokumentarnog i čist arhivski materijal, pa tako i osvojila što odavno niko nije, ako je ikada neko.

Od 1959. godine na pulskom filmskom festivalu nije pobijedio film ženske autorice, još od vremena kada je tu nagradu dobila Soja Jovanović. Pokazat će se kasnije, kako je fim „Dnevnik Diane Budisavljević“ uistinu veliki ženski film.

PROJEKCIJA NA OTOCIMA

U centru priče je velika humanitarka i njena veličanstvena akcija spašavanja srpske djece iz ustaških logora u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u periodu 1941-1945. godina Diana Budisavljević, žena je rediteljica, a film su takođe producirale žene. Danima nakon što je pulski festival završen, hrvatska i regionalna štampa bile su zatrpane naslovima „Dnevnik Diane Budisavljević apsolutni je pobjednik“, „Dominacija kakva se ne pamti godinama“, „Trijumf filma 'Dnevnik Diane Budisavljević'“. Kritike su bile fantastične, a pojedini filmski kritičari koji nisu skloni eksperimentima i novinama, otkrit će mi Dana poslije, mijenjali su kritike iz negativnih u pozitivne, spašavajući vlastiti obraz i dotadašnji renome.

Film je krenuo putem visina koje rediteljica nije mogla ni zamisliti i u narednih mjesec dana obišao manje-više, sve velike hrvatske otoke, puneći ljetna kina Brača, Hvara, Korčule, Mljeta, Visa. Hiljade gledalaca i desetine datih intervjua. Dana Budisavljević bila je u centru pažnje gdje god se pojavila. Kraj avgusta bio je datum kada smo dogovorile intervju na Rab Film Festivalu, gdje je film prikazan, a ona vodila jednu od radionica za mlade talente. I tu su počele moje novinarske muke, šta je pitati, a da do sada nije već rekla, kako se ne ponoviti i koliko će biti koncentrisana i voljna pričati ponovo o filmu, njegovom nastanku iskušenjima kroz koja je prošla u procesu nastanka filma koji je trajao skoro 10 godina. Svi su je tražili i mogla se osjećati zvijezdom, a sa takvima nekada zna biti naporno raditi.      

Veče pred intervju srele smo se prije projekcije filma u božanstvenom, otvorenom kinu grada Raba, u okviru festivalskog programa. Noć je bila topla, avgustovska, kino se punilo brzo i uskoro se tražila stolica više. Oni koji nisu uspjeli sjesti, nisu se bunili da stoje, željeli su vidjeti film o kojem se toliko priča. Svih 450 mjesta bilo je popunjeno vrlo brzo. Dana se sa najbližim saradnicima pojavila čitav sat prije projekcije, nasmijana, prijatna i raspoložena da ponovo stane pred sve zainteresovane novinare koji su imali šta pitati o filmu, posjetioce i radoznalce, koji su se željeli sada i uslikati sa njom, jer ipak je tih dana bila osoba o kojoj se u Hrvatskoj najviše pisalo. Kada je provjerila i posljednji detalj da li je sa projekcijom sve u redu, sugerisala mi je, nenametljivo i s osmijehom – „trebali biste snimiti gospodina Jandrića, on je večeras sa nama. Milorad je jedan od  četiri protagonista filma i jedno od 10.000 Dianine spašene djece iz logora u Staroj Gradišci“. Ja sam shvatila da je Dana Buidisavljević inspiracija za nova pitanja i razgovore, a ona se od tog trenutka posvetila samo njemu, jednom od preživjelih koje je spasila Diana Budisavljević.  

Njena ruka bila je tokom čitave projekcije na njegovim, koje su se sa vremena na vrijeme lagano zatresle. Bila je to još jedna njihova zajednička noć, još jedno prikazivanje, još jednom potresno iskustvo svjedočanstva užasa. Izdržali su i ona i on, još jednom. Kao i na svim prethodim projekcijama, kraj filma i gromoglasan  aplauz penjao se u nebo iznad rapskog kina. Njegova autorica i Milorad Jandrić, kao specijalni gost, popeli su se na binu, ruku pod ruku. Dana pod dubokim emocijama bez riječi, Milorad stamen pred mikrofonom i opominjujući na sve strahote koje donosi rat, a dva je preživio.

-  Važno je o tome pričati, naročito mladim generacijama - ponovio je prisutnoj publici.  

„To je film dokument, sve što je u njemu mi smo provjerili. On nije manipuliran, on nije neka revizionistička istina, niti pokušaj pamfleta, što su često danas filmovi koji se bave tim vremenom. To je ono što publika osjeća i prepoznaje. Na jednoj od projekcija mi je prišla gospođa i rekla – hvala što ste nam ostavili takav dokument“, pojasnit će kasnije autorica uspjeh filma ekipi TV Aljazeera Balkans.  

Dodaje i kako je ovo film koji „vraća stvari na svoje mjesto i možda nudi mogućnost da zlo ostavimo iza sebe i posvetimo se dobru, onako kako je to Diana radila. Ona je inspiracija za sve nas danas, da reagujemo i odupremo se puzajućem fašizmu i nacionalizamu, ukoliko ne želimo ponovo završiti u onome što smo vidjeli u filmu“. 

ULAZAK U LOGORE, POPIS I UDOMLJAVANJE

Dana Budisavljević o svojoj prezimenjakinji prije nešto više od 10 godina nije znala ništa, ispričala mi je dan nakon prikazivanja filma. Iako su u nekom dalekom srodstvu i njena baka ih je poznavala, Julija i Dianu Budisavljević u porodici niko nikada nije spominjao. Slučajni odlazak u spomen-park Jasenovac, priča mi Dana, promijenio je sve. Kustosica u muzeju, čuvši njeno prezime, raspitivala se da li su u rodu i da li Dana nešto zna o Diani. Pored prezimena koje dijele i imena su im vrlo slična. Priznala joj je da prvi put čuje za nju i sama iznenađena tom činjenicom. Fascinirana onim što je čula, odlučila je da sazna zašto se u bivšoj Jugoslaviji nije znalo za Dianu, kako i zašto je sakriveno njeno herojsko djelo i zašto se o ovoj velikoj ženi nikada nije govorilo? Zašto je Dianu i njene saradnike koji su joj pomagali u akciji sapašavanja srpske djece iz ustaških logora,70 godina prekrio muk?  

I tako je krenula njena avantura snimanja filma o Austrijanki Diani Budisavljević, rođenoj Obexer, udatoj za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Diana se nakon udaje za dr. Budisavljevića 1919. godine iz  Innsbrucka doselila u Zagreb. Tu ih zatiče rat 1941. godine. Ona je majka i baka u tom trenutku, dr. Julije Budisavljević profesor hirurgije na Medicinskom fakultetu i radi u bolnici. Zbog znanja koje je posjedovao i dotadašnjeg ugleda, ustaše ga prvih godina rata nisu uznemiravale. Početkom rata, Diana saznaje za logore u koje se odvoze žene i djeca. U Jevrejskoj opštini u Zagrebu, gdje odlazi da ostavi pomoć za zatočene, saznaje da, prema odluci ustaških vlasti, mogu pomoći samo Jevrejima, ali ne i zatvorenim Srbima. Sa grupom saradnika, pokreće „Akciju Diane Budisavljević“, kako je sama nazvala. Da bi ostale saradnike sačuvala opasnosti i rizika koji su prijetili u okupiranom Zagrebu, preuzima vođenje akcije.

Na početku organizuje skupljanje pomoći, hrane i odjeće, za zatočenu djecu i njihove majke koju, preko Jevrejske opštine, šalje u logore Loborgrad, Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac. Koristeći svoje austrijsko porijeklo i muževljev ugled, preko njemačkih oficira uspijeva ući u ove logore, popisuje djecu i organizuje njihov izlazak. Uglavnom su to djeca i žene sa područja Korduna i Kozare. Brzo shvata da će morati donijeti teške odluke i iz logora spašava samo djecu koja mogu preživjeti, jer su bolesna i neuhranjena umirala ubrzo nakon izlaska iz logora.

Diana dalje preuzima akciju udomljavanja nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke porodice, kao i u dječije domove i bolnice te prikuplja pomoć za njihovo izdržavanje. Ova djeca odvojena su od majki koje ustaške vlasti nisu puštale iz logora ili su ih slale u radne logore u Njemačkoj. Kako bi osigurala mogućnost spajanja odvojene djece i roditelja, Diana je vodila sistematsku i složenu kartoteku evidencije djece, što bi omogućilo njihovo ponovno spajanje sa majkama i očevima, koji su bili slani na prisilni rad u Njemačku. Tako je u ovoj valikoj akciji spašavanja, osim brige za goli život i preživljavanje, Diana Budisavljević nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak porodicama.

Nažalost, odmah po oslobođenju Zagreba, u maju 1945. godine, a na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda (OZN), kartoteke sa podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala je predati tadašnjiim vlastima. Odbili su njenu ponudu da se nastavi brinuti o kartoteci, kako bi mogla ispuniti dato obećanje i spašenu djecu vratiti majkama. Komunističkoj vlasti nije trebala heriona, buržujka, koja je bila antifašista, ali ne i komunista. Protiv nje i saradnika tokom Drugog svjetskog rata bile su ustaške vlasti, a poslije rata pala je u nemilost komunista. Ideologija je skupo koštala hiljade porodica koje se nikada nisu spojile, a spašena djeca zuvijek ostala bez bioloških roditelja.    

U „Akciji Diani Budisavljević“, tokom četiri godine rata, nesebično pomažu sestre Hrvatskog crvenog križa, a njena mreža saradanika narasla je na više od 100 ljudi. Mnogi su željeli ostati anonimni, zbog vlastite sigurnosti i straha od ustaških vlasti. U svom dnevniku, Diana će sačuvati neka od tih imena: Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Kamilo Bresler, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić, Ljubica Becić...

PRONALAZAK DNEVNIKA

Svjedočanstvo o svom radu, kao i o stravičnom ustaškom teroru nad srpskim ženama i djecom, pretočila je u dnevnik koji počinje pisati 23. oktobra 1941. godine, a završava 7. februara  1947. godine. U dnevniku bilježi potresne detalje posjeta logorima i onome šta u njima zatiče, susrete sa nadbiskupom zagrebačkim  i kardinalom Alojzijem Stepincom, koji joj pune dvije godine odbija pomoći i iskoristiti svoj uticaj.  

Bilježi detalje izuzetne hrabrosti, upornosti, humanosti i nesebičnosti u trenucima kada u opasnost dovodi i sebe i članove svoje porodice. Do osobođenja 1945. godine Diana nije odustala i uz pomoć mreže saradnika iz ustaških logora smrti je spasila više od 10.000 srpske djece, neki izvori tvrde između 12.000 i 15.000.  

No, kako joj komunistička vlasti nove Jugoslavije oduzima karoteku i zabranjuje svaki dalji rad sa spašenom djecom, Diana se povlači i 1972. godine se vraća u rodni Innsbruck, gdje u anonimnosti živi do kraja života. Tako su generacije ostale uskraćene da saznaju o herojskoj akciji ove velike žene punih 70 godina.

Dok se o Diani ćutalo, svijet je saznao za ime Oskara Šindlera, nemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Irena Sendler, spasiteljka 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dvije godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir. 

Od potpunog zaborava Dianu Budisavljević spasila je njena unuka Silvija Szabo.  Sasvim slučajeno 1978. godine, nakon Dianine smrti, među njenim ličnim stvarima pronašla je dnevnik. Dok je Silvija Szabo saznala šta je otkrila, jer Diana ni najbližima nije govorila o svojoj „Akciji“, pripremila i prevela ga za izdavanje, na prostorima bivše Jugoslavije ponovo je buknuo rat i to više nikoga nije zanimalo.      

Tek 2003. godine na osnovu tog dnevnika Hrvatski državni arhiv izdao je knjigu „Dnevnik Diane Budisavljević“. Otprilike u istom periodu počinju se objavljivati i naučni radovi i knjige u Srbiji i Republici Srpskoj o Dianinom radu. 

Na pojedinostima iz Dianinog dnevnika gradila je scenario za fim i Dana Budisavljević. Kako je tokom istraživanja saznala da se niko od spašene djece, a koji su sada već u dubokoj starosti, ne sjeća Diane, shvatila je da njen lik mora oživjeti kroz igrane elemente. Otuda i odgovor na pitanje zašto je kao dokumentarista eksperimentisala s igranim dijelovima.

- Mi zaista nismo mogli naći nekoga ko se sjeća Diane iz tog vremena ili njenih saradnika koji su živi, da o tome posvjedoči. Ja sam shvatila da jedino što je ostalo autentično od Diane je zapravo njen dnevnik i da ću morati ući u polje igranog da nju oživim, kroz ono što je ona opisala. To je bio veliki izazov i za mene i za produkciju, jer nismo to prije radili. Ali ja sam bila svjesna, kako sam nekada znala reći, da to Diana od mene traži i eto, drago mi je da je to na kraju dobro ispalo - kaže Dana Budisavljević u razgovoru o filmu.

U filmu se pojavljuju četvero preživjelih koji svjedoče o stravičnim iskustvima boravka u ustaškim logorima i životu nakon izlaska u posvojiteljskim porodicama. Bio je ovo pokušaj da se od zaborava spasi Diana i sve ono što je uradila, ali i djeca žrtve fašističke ideologije u tadašnjoj Hrvatskoj, ističe rediteljica.

- Zašto u povijesti uvijek učimo o zločincima, velikim vojskovođama, a gdje su svi ti drugi ljudi, dobri ljudi? - pita se Dana Budisavljević 

Muk koji je 70 godina krio Dianu i njeno djelo ukazuje na poraznu činjenicu u šta su se pretvorila današnja društva, koja ne znaju baštiniti dobro i međusobno se iscrpljuju u zlu, smatra autorica.

- Često me pitaju kako je moguće da se 70 godina nije čulo za tu priču, sa jedne strane zvuči nemoguće, a sa druge strane upravo je to ono gdje živimo. Sama Diana o tome nije pričala jer joj je nanesena velika nepravda jer joj je oduzeta kartoteka i jer nije mogla završiti svoje djelo i ispuniti obećenje majkama da će spojiti djecu i roditelje.    

Dana Budisavljević vjeruje da će se sada nakon velikog uspjeha filma o Diani i drugi ohrabriti da o njoj i spašenoj djeci govore više i tako bar djelimično pokušaju ispraviti nanesenu nepravdu. Još jedna vrijednost ovog filma i ono što ga čini savremenim je pitanje podobnosti koje baštine sve vlasti na prostorima bivše Jugoslavije već decenijama.

- Diana kao Austrijanka, pripadnica poraženog naroda i pogotovo pripadnica buržujske klase, nije bila po normativu komunističke vlasti. I oni su si zapravo lako dozvolili da joj oduzmu tu kartotetku i evidenciju. Vi ćete i danas čuti u Hrvatskoj, ali sigurna sam i u BiH i u cijeloj regiji, tu riječ podobnosti. Znači, ne možeš ništa ako nisi podoban. E tako ni Diana više ništa nije mogla jer nije bila podobna - to je ta bolest svih naših prostora koja nam sigurno ništa dobrog neće donijeti.

Film „Dnevnik Diane Budisavljević“, nakon Raba, nastavio je puniti kino-dvorane širom Hrvatske i to je ono što je njegova autorica osjetila nakon osmominutnog standing ovation u Puli, „da se dogodilo i više od filma“. Nakon ljetne turneje na sedam otoka i tri festivala, u trinaest otvorenih kina, film je do sada vidjelo devet hiljada gledalaca. Svečana zagrebačka premijera zakazana je za 2. oktobar u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, a potom „Dnevnik Diane Budisavljević“ kreće u kina širom Hrvatske. Projekcije u Sarajevu i Beogradu očekuju se naredne godine.