[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/09\/14\/2.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/09\/14\/100x73\/2.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/09\/14\/2.jpg","size":"145.10","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervju

Damir Šagolj za Start: Sjećanja i teror sjećanja su sklizak teren

Impresivna je biografija našeg sagovornika Damira Šagolja: bh. novinar i fotograf čije su fotografije objavljivane na naslovnicama vodećih svjetskih časopisa poput The New York Timesa, The Washington Posta, Newsweeka, Spiegela, Le Mondea i drugih. Za svoj rad nagrađivan je najznačajnijim svjetskim strukovnim nagradama, uključujući Pulitzerovu i nagradu World Press Photo. Karijeru je započeo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, a kao dopisnik i fotograf agencije Reuters izvještavao je iz više od 40 zemalja, uglavnom iz konfliktnih i područja zahvaćenih prirodnim katastrofama. Danas živi u Sarajevu i direktor je WARM fondacije - međunarodne fondacije koja se bavi savremenim svjetskim sukobima, posvećena izvještavanju o ratu, ratnoj umjetnosti, ratnom sjećanju te promociji novih talenata i obrazovanja.


  1. WARM festival je ove godine zbog pandemije otkazan, ali je WARM Akademija završena, ali u nešto drugačijem formatu. Kada sve rekapitulirate, kakve su impresije?

- Jako smo zadovoljni kako je sve proteklo, mi u organizaciji, ali i predavači i polaznici. Akademija je održana u saradnji sa Kuma International Summer School, našim dugogodišnjim partnerom, i čini mi se da su i oni vrlo zadovoljni.

  1. U organizacijskom smislu da li je online festival zahtjevniji poduhvat ili, da preformulišemo pitanje, koje su prednosti, a koje su mane?

- Događaj koji se djelomično odvija uživo, a djelomično onlajn organizaciono možda jeste nešto zahtjevniji, ali su prednosti nemjerljive – program je, u sigurnosti i sa bilo koje daljine, bilo moguće u potpunosti pratiti u realnom vremenu pa su ga umjesto jedne uobičajene učionice pune polaznika ovaj put čule i vidjele stotine ljudi po cijelom svijetu. Pri tome, sve je ostalo zabilježeno pa će i sa vremenske distance biti dostupno zainteresovanima.

  1. Koja predavanja su bila najpraćenija i da li je bilo moguće postići neku interakciju sa gledaocima?

- Veliki je broj predavanja bio na vrlo visokom nivou, ali neka jesu, očekivano, izazvala više pažnje – Šejla Kamerić, Damir Imamović i Danis Tanović su, recimo, autori čiji se nastupi uvijek sa nestrpljenjem čekaju i prate. Tako je bilo i ovaj put, ali su vrlo zapaženi bili i Nidžara Ahmetašević, Damir Nikšić, Nafise Motlaq… Iskreno, ja bih ovdje sada nastavio s imenima (kako ne spomenuti uvijek odličnog Faruka Šehića?!) jer su svi stvarno bili vrlo angažovani i raspoloženi.

  1. WARM Festival je samo jedan segment WARM Fondacije na čijem se čelu Vi nalazite odnedavno. Možete li nam ukratko pojasniti samu ideju i koncept WARM-a i šta sve obuhvata?

- WARM je međunarodna fondacija koja se bavi suvremenim svjetskim sukobima, posvećena izvještavanju o ratu, ratnoj umjetnosti, ratnom sjećanju te promociji novih talenta i obrazovanja. Zajednica članova fondacije je međunarodna mreža novinara, umjetnika, historičara, istraživača i aktivista. WARM fondacija je nastala 6. aprila 2012. godine, na dan 20. komemoracije opsade Sarajeva, tokom ponovnog okupljanja pod nazivom „Sarajevo 2012“. WARM okuplja ljude - novinare, umjetnike, historičare, istraživače, aktiviste - sa zajedničkom strašću za „pričanjem priče s izvrsnošću i integritetom“.

  1. Koliko Fondacija broji članova, iz koliko zemalja i kakva je unutrašnja organizacija same Fondacije?

- Mi imamo preko stotinu članova, a među njima su i vrlo poznata i značajna, domaća i strana, imena iz sfere djelovanja fondacije – tu ima najviše novinara, ali i autora raznih profila.

  1. Kako se postaje član Fondacije?

- Vrlo jednostavno, na našoj web-stranici se može pronaći vrlo jednostavno uputstvo i sve se može uraditi onlajn.

  1. Kako dolazite do sponzora jer vjerujem da troškovi nisu mali?

- WARM ima partnere širom svijeta sa kojima i za koje razvijamo projekte pa sa tako zarađenim sredstvima finansiramo naše aktivnosti.

  1. Stručnjaci upozoravaju da se u budućnosti moramo priviknuti na „novu realnost“, šta god to značilo. Kako se ta „nova realnost“ manifestuje u Vašem poslu?

- To je vrlo široko i uopšteno pitanje na koji bi odgovor mogao biti preambiciozan za ovaj intervju – sama činjenica da su nam neke od osnovnih ljudskih sloboda, recimo sloboda kretanja, u ovoj kako je vi nazivate „novoj realnosti“, uskraćene, a od krucijalne su važnosti za naš posao, govori da je manifestacija te iste realnosti sveobuhvatna i da, iz ove perspektive, ne vidim kako ćemo se od nje oporaviti i vratiti na staro.

  1. Ljudi instinktivno bježe od rata i sukoba, ali ratni reporteri potiskuju prirodni nagon za preživljavanjem i idu u pravcu ratom zahvaćenih područja. Osim hrabrosti kakve još karakteristike krase ratne reportere?

- Za hrabrost nisam siguran, ali da svi imaju određenu dozu odlučnosti da prkose onome od čega normalan čovjek bježi glavom bez obzira – to je tačno. Ali je, stvarno, vrlo teško generalizovati i reći svi su ovakvi ili onakvi. Iako jeste specifičan poziv to je ipak samo poziv kojim se bave razni ljudi iz različitih pobuda, pa je i onda ono što ih krasi različito.

8-irak-2007.jpg

  1. Kako porodica reaguje na to jer je naravno svima jasno sa kakvim rizikom idite na zadatak?

- To je teško pitanje i ja se ne bih na njega usudio odgovarati – možda je bolje pitati porodicu jer šta god da vam ja ili neko od mojih kolega kažemo neće biti tačno. Ono što je bez ikakve sumnje je da bez bezrezervne podrške porodice se ovim poslom, na duge staze, ne može niti treba baviti. Prevelika su odricanja, sa obje strane, i preveliki su rizici.

  1. Imate li neke talismane, amajlije, nešto što za sreću nosite sa sobom?

- Nemam.

  1. Teško da postoje autentičniji svjedoci ljudske brutalnosti i svireposti od ratnih reportera, naročito onih sa dugogodišnjim iskustvom poput Vas. Kako Vas je to izmijenilo, proganjaju li Vas ponekad u snovima scene kojima ste svjedočili?

- Proganjanje u snovima je, čini mi se, pomalo filmski koncept sindroma od kojega svi mi pomalo patimo. Ja sam možda vidio tek za nijansu ili dvije više užasa od prosječnog Sarajlije ili Bosanca, pa nam se, s obzirom da živim ovdje, među svojima, onda malo i lakše kolektivno sa tim pozabaviti. Ili mi se to barem čini u ovome trenutku. Sjećanja, i teror sjećanja, sklizak su teren pa ovo što sada govorim sutra možda više neće biti tako.

  1. Novinari se obično znaju i prepoznaju sa press konferencija u istom gradu. Ali kako to izgleda kod ratnih reportera, vi se prepoznajete sa ratišta?

- Tako je. Svaka ratna ili krizna zona ima svoja pravila i svoju geografiju. Svi znamo na kojoj će se koti te geografije dešavati priče koje nas interesuju, pa će tu negdje biti i naša baza koja uvijek spontano nikne - nekada je to hotel, nekada obična kuća, a nekada samo improvizovani parking blizu neke vojne ili slične instalacije.

  1. Kako Vaše kolege, ratni reporteri koji su nekada bili kod nas na zadatku danas vide BiH – da li smo po njihovom mišljenju uspješno postratno društvo, bar u poređenju sa drugim postkonfliktnim zemljama?

- Mislim da su, skoro po pravilu, ratni reporteri koji su se formirali u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, a to je jedna vrlo značajna grupa ljudi, poprilično subjektivni kada ih se pita o Bosni i posebno Sarajevu - oni tu imaju jednu dodatnu emociju, ali i distancu koja im pomaže da nas i naše društvo vide u nešto boljem svjetlu nego što ono u stvari jeste. I lijepo ih je slušati, sa njima se družiti i raditi, oni su vrlo često i naši ponajbolji ambasadori u svijetu.

  1. Postoji li išta u BiH što mislite da bi moglo poslužiti kao pozitivna praksa za neke druge zemlje?

- Naravno da postoji. Bliskost među ljudima koja ne mora podrazumijevati uzajamnu korist i dosta kvalitetnog vremena koje provodimo zajedno.

  1. Kako i kad ste uopšte postali ratni reporter?

- Praktički sam iz jednih, naših čizama i blata, negdje 1997., bez prevelikog razmišljanja, prešao u nešto komfornije, ali i dalje blatnjave, novinarske. Nikakvog tu velikog plana nije bilo, radilo se o nešto želje i znanja sa moje strane, ali, moram priznati, i dosta sreće u pravom trenutku.

  1. Možemo li ovom prilikom samo nabrojati neke zemlje, događaje i ratove koje ste pratili tokom karijere?

- Pa uglavnom sve što se dešavalo ili se još uvijek dešava na Balkanu, Bliskom Istoku i Aziji, plus velike vijesti kao što su 9/11 u SAD ili nemiri u Ukrajini i po Evropi. Neki od tih događaja su veliki, spektakularni ratovi koji pune novine, a neki su zaboravljeni ili nikad spomenuti sukobi koji tinjaju na granicama istorije ili nekih država pregolemih da bi ih ti sukobi srušili.

  1. Ima li iz BiH još reportera koji prate ratna ili neka druga dešavanja u inostranstvu?

- Da, naravno da tu ima još par kolega, ali kada gledamo region bivše nam domovine, onda je taj spisak poprilično impozantan i po broju reportera koje sam sretao po cijelom svijetu, ali i po onome što su oni ostvarili.

  1. Srećete li ponekad možda ljude s ovog prostora na nekim lokacijama gdje to nikada ne biste očekivali?

- Na početku karijere bih se eventualno začudio kada bi prepoznao nekog sa naših prostora u, recimo, pojasu Gaze, ali sam vrlo brzo shvatio da nas možda ima malo, ali nas je velika muka natjerala da tražimo svoju sreću ili šansu za napredak na najčudnijim mjestima na dunjaluku.

  1. Radili ste za čuveni Reuters. Da li se i šta mijenja kada počnete da radite za tako veliku agenciju, koje su prednosti?

- Velika je razlika od onoga što agencije kao Reuters rade, a to je da se vijesti distribuiraju u realnom vremenu po cijelom svijetu, od sporovoznog, mi ga zovemo, magazinskog izvještavanja. Ta brzina i činjenica da će vaša riječ ili fotografija vrlo često biti prva, ako ne i jedina vijest koju će neko, u komšiluku ili na drugom kraju planete, čuti o događaju sa kojeg izvještavate čini agencijsko izvještavanje možda i zahtjevnijim, ako ništa stresnijim od spomenutog sporovoznijeg. I taj je pritisak i odgovornost naravno prednost za mladog i ambicioznog reportera jer će se brže zanatu naučiti. Međutim, ono što je još važnije je nivo na kojem se radi, i u Reutersu i u sličnim agencijama, i iznad kojeg se morate održati ako hoćete ostati raditi na tom nivou.

  1. Ko je organizovao Vaše odlaske, pogotovo na ratišta i da li ste imali ikoga ko na bilo koji način tamo brine o Vašoj sigurnosti, smještaju, putovanjima unutar ratnih zona...?

1.jpg

- Sve je to dio jedne velike, organizovane i dobro podmazane mašinerije u kojoj se zna ko šta radi, kad je riječ o logistici i sigurnosti. A i reporteri koji izvještavaju sa kriznih žarišta su vrlo solidarna „sekta“ pa vodimo računa jedni o drugima ne samo na terenu nego i izvan njega.

  1. Prije dvije godine Reutersov tim fotografa, u kojem ste bili i Vi, osvojio je Pulitzerovu nagradu. Sa jedne strane ogromno priznanje, a sa druge strane vjerujem da vam je sa ljudske strane teško slaviti jer se radi o fotografijama koje su ovjekovječile patnju i stradanje Rohinja naroda u Mianmaru?

- To jeste činjenica, i sa time se svaki od nas mora nositi kako zna i umije. Međutim, ajmo se upitati šta je alternativa? Da radimo manje ili lošije da ne bismo dobijali priznanja ili da se nadamo da će nas ona mimoići?

  1. Nekoliko godina Vam je baza bila u Kini, a sada ste se konačno vratili u Sarajevo. Da li ovo znači da je gotovo sa ratovima ili...?

- Ja se iskreno nadam da jeste, jer teško se time baviti u mojim godinama na način na koji sam ja navikao, kao reporter, sa potpunom predanošću i bezrezervno. Mada, ja ću se konfliktima, pa i kroz WARM i uz neki eventualno smireniji ritam, sasvim sigurno i dalje baviti.

  1. Ne krijete da Vas priče iz Sjeverne Koreje zanimaju i lično i profesionalno. Šta se zaista dešava tamo i da li, bar iz Kine koja ima ponajbolje političke odnose sa Pjongjangom, možete imati nešto drugačiji uvid u život u Sjevernoj Koreji?

- Ja sam u Sjevernoj Koreji bio više puta i proveo sam tamo dovoljno vremena da mogu, uz sagledavanje šire slike pa i one iz Kine, sklopiti dosta realnu i preciznu sliku o toj zaista fascinantnoj državi. I vrlo kompleksnoj, ali i potencijalno dinamičnoj državi koja bi, ako bi joj bila pružena ruka na pravi način, čini mi se vrlo brzo prestala biti prijetnja miru i crna rupa u kojoj ljudi pate.

  1. Koji aparat koristite i šta uvijek nosite od prateće opreme?

- Koristim aparat koji mi je pri ruci – to su najčešće standardne Canonove kamere, ali se dešava da vrlo bitan događaj ili fotografiju snimim kompaktnim aparatom ili telefonom. To, u današnjoj dinamici vijesti i digitalnom dobu, postaje sve manje bitno.

  1. Danas svi imaju mobilni telefon, a samim tim i kameru pa je praktično svako danas fotograf. Da li i koliko to mijenja ili utiče na posao profesionalnih (ratnih) reportera?

- Demokratizacija medija do koje je, jednim dijelom, doveo napredak u tehnologiji sigurno utiče na profesiju, ali ono što je u njenoj srži - da se važne vijesti korektno i što brže prenesu do krajnjeg korisnika - ostaje neprikosnoveno i tehnika sa kojom se to radi to nije niti će promijeniti.

  1. Na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu predajete predmete iz oblasti fotografije i savremenog dokumentarnog pristupa. Kakvi su nam studenti?

- Ja sam na ASU prisutan tek dva semestra i ono što sam tamo sreo me je obradovalo - vrlo dobra ekipa predavača, ali i studenata koji se bore kao lavovi.

  1. Pandemija je u potpunosti reducirala i međunarodni saobraćaj, pogotovo avionski. Koliko Vam potencijalno to sada stvara problem s obzirom da još nema naznaka kada će ova agonija završiti?

- Svi smo danas u istom košu, ali je pandemija nama kojima su putovanja dio posla možda ipak učinila život malo komplikovanijim. Međutim, neće ni ovo zauvijek trajati, a i mi smo se navikli dovijati na razne načine tako da nije kraj svijeta.

  1. Koliko pratite političku situaciju u BiH, vidite li ikakvog pomaka?

- Pratim, naravno da pratim, a pomak vidim uglavnom u Sarajevu što je i normalno jer glavni grad i ipak i uprkos svemu ima kapacitet za promjenu iznutra.

6-poplave-pakistan-2010.jpg

  1. Sada ste, ako ništa bar zbog WARM-a, više u kontaktu sa čuvenom bh. birokratijom na raznim nivoima. Šta Vas najviše nervira?

- Na nivou na kojem funkcioniše WARM Fondacija, birokratski problemi ipak nisu nepremostivi. Međutim, da se naslutiti kako ta birokratska hobotnica i sve što se pod tim podrazumijeva može djelovati obeshrabrujuće, i uveliko otežati pa čak i spriječiti izvrsne projekte i ideje da se realizuju.

  1. Koji savjet ili preporuku nastalu iz ličnog iskustva možete prenijeti studentima i mladim kolegama što možda neće naći u knjigama?

- Da manje slušaju profesore i „profesore“, da više rade ne obazirući se toliko na to kakvu će njihov rad imati recepciju, i da ne očekuju da će bez sopstvenog mukotrpnog rada pronaći zlatnu žilu uspjeha.

  1. Imate li problema sa autorskim pravima ili o tome agencija brine?

- Donedavno je agencija za koju sam radio vodila računa o mojim autorskim pravima, ali ja sada polako preuzimam kontrolu nad tim vrlo osjetljivim pitanjem koje čovjek, dok neprestano radi i slijepo gura naprijed, pomalo i ignoriše. Nažalost, vrlo često na svoju štetu.

  1. Kakva su Vam interesovanja izvan fotografije, šta volite raditi u slobodno vrijeme?

- Interesuju me sve vrste zapisivanja i pričanja priča. Bilo to kroz edukaciju, kroz dokumentarne i igrane filmove, kroz novinarstvo i književnost ili kroz savremenu umjetnost.

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!