Bolnica se zove „Sveti arhiđakon Stefan – 9. januar“. Već u samom imenu sadržana je cijela politička dijagnoza pansrpskog prostora: spoj religije, neustavnog datuma i državne, zdravstvene institucije.Vučić tu simboliku ne samo da prihvata, nego je dodatno militarizuje. Najviše vremena, shodno tome, nije potrošio na pacijente, doktore, medicinske sestre ili zdravstveni sistem. Glavne uloge su rezervisane za izmišljene neprijatelje. I tako je, umjesto o liječenju, govorio o „vojnom savezu Zagreba, Prištine i Tirane“, koji navodno postoji samo da bi ugrozio Srbiju i „srpski narod“. Ako se pitate gdje su dokazi – nema ih. Ali ima taj paranoični osjećaj ugroženosti, a on je u Vučićevoj politici važniji od činjenica. Neki bi rekli, ostani Vučiću na pregledu kad si već tu!

Piše: Dragan Bursać za Start

Aleksandar Vučić je u Trebinje došao da prisustvuje otvaranju bolnice. Tako barem piše u protokolu. U stvarnosti, čovjek je izašao pred narod, kamere i političku pratnju kao da presijeca crvenu vrpcu na ulazu u regrutni neočetnički centar rezervisan za kolektivnu paranoju. Jer ako je to bila bolnica iz Vučićevog obraćanja, onda je otvorena s dijagnozom već postavljenom: akutni sindrom opsade, hronični strah od komšija i terminalna, paranoična potreba da se svaka zdravstvena ustanova pretvori u ideološki velikosrpski bunker.

Naoružavanje kao terapija?

Formalno, Vučić je, kao predsjednik Srbije, prisustvovao otvaranju nove bolnice u Trebinju, u entitetu Republika Srpska, u Bosni i Hercegovini. Suštinski, gledali smo još jednu epizodu u dugoj seriji njegovih regionalnih turneja straha i paranoidne promjene ličnosti, gdje se ne liječe ljudi nego se hrane fantazme iz Šešeljevih bajki. I gdje se, umjesto o zdravstvu, govori o vojsci, zavjerama protiv Srba i istorijskim nepravdama koje, nekim čudom, uvijek traže novo naoružanje kao terapiju.

Jer, budimo pošteni: iz Vučićevog obraćanja nije bilo jasno da li su u Trebinju dobili magnetnu rezonancu ili nekakav raketni sistem. Ne zna se ni da li su otvorene operacione sale ili komandne prostorije za odbranu od imaginarne „zavjere protiv Srba“ u kojoj, po već ustaljenom scenariju, učestvuju Hrvatska, Kosovo, Albanija, a evo sada i Crna Gora, uz podršku neimenovanih „velikih sila“ koje se, gle čuda, uvijek pojavljuju baš kada Vučiću zatrebaju.

Ime bolnice kao dijagnoza

Bolnica se zove „Sveti arhiđakon Stefan – 9. januar“. Već u samom imenu sadržana je cijela politička dijagnoza pansrpskog prostora: spoj religije, neustavnog datuma i državne, zdravstvene institucije koja bi, po definiciji, trebala biti sekularna i inkluzivna. Vučić tu simboliku ne samo da prihvata, nego je dodatno militarizuje. Jer za njega zdravstvo nije prije svega briga o ljudima, nego jedan od „pet stubova srpskog opstanka“, zajedno s vojskom, energijom, hranom i, pazite sad– vještačkom inteligencijom. Čovjek bi pomislio da sluša strategiju Generalštaba ili pijanih mudrosera ispred seoske zadruge, a ne govor na otvaranju jedne bolnice.

Najviše vremena, shodno tome, nije potrošio na pacijente, doktore, medicinske sestre ili zdravstveni sistem. A ne! To su ionako sporedni likovi u Vučićevoj političkoj dramaturgiji. Glavne uloge su rezervisane za neprijatelje. I tako je, umjesto o liječenju, govorio o „vojnom savezu Zagreba, Prištine i Tirane“, koji navodno postoji samo da bi ugrozio Srbiju i „srpski narod“. Ako se pitate gdje su dokazi – nema ih. Ali ima taj paranoični osjećaj ugroženosti, a on je u Vučićevoj politici važniji od činjenica. Neki bi rekli, ostani Vučiću na pregledu kad si već tu!

U toj logici, Hrvatska ne gradi regionalnu sigurnosnu saradnju, nego kuje zavjeru. Kosovo ne traži saveznike, nego se sprema za napad na Srbiju. Albanija ne vodi svoju politiku, nego služi kao kulisa i logistička baza za te napade. Crna Gora je kao nova NATO članica, naravno, meta „stavljanja pod kontrolu“. A Srbija? Srbija je vječna žrtva koja se, paradoksalno, mora naoružati do zuba da bi dokazala koliko želi mir.

Naoružavanje kao prijeki lijek ili postmilioševićev Vučić?

I tu dolazimo do ključnog momenta: najave „udvostručenja vojnih kapaciteta“. Izrečene na otvaranju bolnice, te riječi zvuče kao loš vic, ali su zapravo ozbiljna poruka. To je poruka regionu da se zdravstvene ustanove otvaraju uz zvuk čizama, a ne uz zakletvu Hipokrata. To je poruka građanima Srbije da se novac, energija i politička pažnja i dalje preusmjeravaju sa socijalnih potreba na militarizaciju straha.

Posebno je simptomatično Vučićevo uporno insistiranje da on „nije Slobodan Milošević“. To ponavlja s nervozom čovjeka koji duboko u sebi zna da mu historijsko ogledalo ne ide u prilog. Milošević je takođe govorio o ugroženosti, zavjerama i potrebi da se Srbija brani. Takođe je tvrdio da želi mir. Takođe je koristio Republiku Srpsku kao produžetak svoje politike. Razlika je u tome što Vučić sve to radi sofisticiranije, medijski umivenije i s mnogo više patetike.

Milorad Dodik, v.d. laktaroš

U Trebinju je tu patetiku dodatno pojačao domaćin, Milorad Dodik, koji se, po starom običaju, gurao u kadar, protokol i jednokratnu historiju. Dok je Vučić govorio o vojsci i zavjerama, Dodik se bavio onim što najbolje zna: simbolikom 9. januara, ignorisanjem odluka Ustavnog suda BiH i proizvodnjom političke napetosti pod krinkom „brige za Republiku Srpsku“. Njih dvojica su u Trebinju djelovali kao savršeno uigran dvojac: jedan proizvodi strah, drugi ga lokalno distribuira.

Sve to dešava se u gradu koji bi, da ima normalnu političku sudbinu, danas pričao o ljekarima, opremi, listama čekanja i zdravstvenim potrebama stanovništva istočne Hercegovine. Umjesto toga, Trebinje je poslužilo kao pozornica za regionalni monolog patološkog straha.

Bolnica je bila samo scenografija.

I zato pitanje iz naslova nije retoričko. Šta je to Vučić otvorio u Trebinju? Ako slušamo njegove riječi, otvorio je još jedan punkt političke mobilizacije, još jednu stanicu u maršu ka militarizovanoj svijesti u kojoj su komšije neprijatelji, povijest je oružje, a mir je nešto što se brani tenkovima, haubicama i granatama.

Bolnice bi trebale liječiti ljudsko tijelo i donekle dušu. Vučićeva politika liječi isključivo vlastiti paranoični strah od gubitka moći. A taj strah, za razliku od bolesti, nema terapiju koja ne uključuje stalnu proizvodnju novih neprijatelja. Zato se u Trebinju nije liječilo. U Trebinju se, pred kamerama, još jednom regrutovalo. Ne u vojnike, nego u strah i paranoju.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.