Korijeni sežu u vrijeme kada je Porfirije Perić bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Tada je, prema tvrdnjama bivšeg sveštenika Lubarde, započeo dug proces pritisaka koji su uslijedili nakon što je upozorio na finansijske malverzacije u Crkvenoj opštini Ljubljana. Lubarda tvrdi da je zbog toga bio izložen mobingu i institucionalnom progonu.

Piše: Dragan Bursać za Start 

Postoje trenuci kada jedna vijest razotkrije mnogo više od onoga što piše u njenom naslovu.

Upravo takva vijest stigla je iz Slovenije: tamošnje tužilaštvo, naime, podiglo je optužni prijedlog protiv patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Perića zbog sumnje na zlostavljanje na radu nad bivšim sveštenikom Željkom Lubardom.

U jednoj normalnoj državi i jednoj odgovornoj instituciji takva vijest izazvala bi lavinu pitanja, reakcija, unutrašnjih istraga i moralnih preispitivanja.

U slučaju Srpske pravoslavne crkve i države Srbije dočekala ju je tišina.

Tišina koja odzvanja jače od svake optužnice.

Jer slučaj nije nastao juče. Njegovi korijeni sežu u vrijeme kada je Porfirije Perić bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Tada je, prema tvrdnjama bivšeg sveštenika Lubarde, započeo dug proces pritisaka koji su uslijedili nakon što je upozorio na finansijske malverzacije u Crkvenoj opštini Ljubljana.

Lubarda tvrdi da je zbog toga bio izložen mobingu i institucionalnom progonu.

U intervjuima za medije kazao je ono što bi u svakoj ozbiljnoj instituciji pokrenulo alarm.

„Ukazivao sam na nepravilnosti u finansijama i nakon toga sam postao meta pritisaka“, naveo je.

Slovensko tužilaštvo procijenilo je da ima dovoljno elemenata za pokretanje postupka. Optužni prijedlog, prema pisanju regionalnih medija, obuhvata i samu crkvenu opštinu kao pravno lice.

Drugim riječima, ne radi se o privatnom sukobu između dva čovjeka, nego o mogućem institucionalnom zlostavljanju unutar crkvene strukture.

I sada dolazimo do suštine.

Šta radi Srpska pravoslavna crkva?

Ništa.

A ništa je ponekad najglasniji odgovor.

Tišina kao modus operandi institucije

SPC se u javnom prostoru često postavlja kao moralni autoritet društva. Episkopi i sveštenici drže propovijedi o porodici, moralu, naciji, vjeri, propasti Zapada, duhovnoj obnovi, simbiozi s Rusijom i svim drugim „velikim temama“.

U tim govorima ton je obično poučan, gotovo roditeljski.

Crkva savjetuje narod kako da živi.

Ali kada se pitanje odgovornosti pojavi na vrhu te iste hijerarhije, sav taj moralni zanos nestaje.

Nema saopštenja.

Nema objašnjenja.

Nema unutrašnje istrage.

Nema ni pokušaja da se vjernicima objasni šta se zapravo događa.

Kao da se radi o vremenskoj prognozi za jedan dan, a ne o optužnom prijedlogu protiv poglavara jedne od najuticajnijih vjerskih institucija na Zapadnom Balkanu.

Težina funkcije

Patrijarh nije običan sveštenik.

On je simbol crkve, njen glas, njena slika u javnosti.

Svaka njegova riječ, svaki susret, svaka izjava ima političku i društvenu težinu.

Porfirije se sastaje sa predsjednicima država, premijerima, diplomatama. Njegovi govori redovno ulaze u političke rasprave u regionu.

Zato se pitanje koje je otvorilo slovensko tužilaštvo ne može svesti na pravni detalj niti se može tek tako gurnuti pod tepih.

Radi se o povjerenju.

Radi se o vjerodostojnosti.

Radi se o tome može li institucija koja svakodnevno govori o moralu pokazati makar minimum moralne odgovornosti kada se optužbe pojave na njenom vrhu.

Sistem koji štiti vrh

Hijerarhijske institucije imaju jednu zajedničku osobinu.

One odlično funkcionišu kada treba disciplinovati niže slojeve.

Ali kada problem dolazi sa samog vrha, sistem ulazi u stanje paralize.

U takvim trenucima nastaje ono što sociolozi zovu institucionalnim refleksom samoodbrane.

Umjesto pitanja nastupa zatvaranje redova.

Umjesto rasprave nastaje tišina.

Upravo to sada gledamo.

Sveti arhijerejski sabor, najviše tijelo Srpske pravoslavne crkve (Crkve Srbije), zasad ne pokazuje nikakvu namjeru da otvori pitanje odgovornosti.

A trebalo bi.

Ne zato što je patrijarh već kriv.

Nego zato što je funkcija koju obavlja prevelika da bi nad njom lebdjela i najmanja sumnja bez objašnjenja.

Moral i selektivno pamćenje

Crkva često govori o grijehu.

Ali grijeh u tim govorima uglavnom pripada drugima.

Političarima, liberalima, zapadnoj kulturi, medijima, modernom svijetu.

Rijetko kada se pogled okrene prema sopstvenoj kući.

A historija je puna primjera institucija koje su propale upravo zbog takvog sljepila.

Katolička crkva godinama je zataškavala skandale sa zlostavljanjem dok pritisak javnosti nije postao nepodnošljiv.

Tek tada počele su reforme.

Da li SPC želi čekati isti trenutak?

Ili će pokazati da zna razlikovati lojalnost od odgovornosti?

Sud koji dolazi

Sud u Ljubljani će raditi svoj posao.

Svjetovni sudovi u civilizovanom svijetu, za razliku od crkvenih sabora, imaju jednostavnu logiku: činjenice, dokazi, presuda.

Ali čak i prije presude ostaje jedno pitanje koje ne može riješiti nijedan sud.

Šta znači moralna odgovornost patrijarha?

Da li poglavar crkve uopšte može voditi instituciju dok protiv njega postoji optužni prijedlog za zlostavljanje zaposlenog?

Da li Sveti arhijerejski sabor ima hrabrosti makar otvoriti raspravu o tome i izaći u javnost?

Ili će sve ostati zatrpano pod starom balkanskom formulom: šuti, proći će.

Završni sud

Crkva može preživjeti političke promjene.

Može preživjeti gubitak privilegija.

Može preživjeti i pad popularnosti.

Ali postoji nešto što nijedna religijska institucija ne može izgubiti, a da ostane ista.

Moralni autoritet.

Taj autoritet ne dolazi iz liturgije, ni iz titula, ni iz zlatnih mitri.

Dolazi iz spremnosti da se istina pogleda u oči čak i kada je neprijatna.

U ovom trenutku pravno Porfirije stoji pred sudom u Ljubljani.

Ali mnogo važniji sud nalazi se drugdje.

Pred vjernicima.

Pred javnošću.

Pred historijom.

A historija ima jedno pravilo koje ne priznaje crkvene činove.

Pamti jednako dobro i riječi i tišinu.