Prešao sam Miloševića, Koštunicu, Tadića, Tomu Nikolića… i sada Vučića, kaže Dodik.“ Ovo posljednje je naročito indikativno, ovo “..i sada Vučića!“. Šta nam Dodik hoće kazati, a još više, šta hoće Vučiću poručiti? Da je gotov? Ili da će makar prije Dodika biti gotov? Šta to Dodik zna o Vučićevom političkom životu što mi ne znamo? Još više, zašto misli da je njegov politički vijek trajanja duži od Vučićevog? Za bilo koga drugog bi rekli da lupeta, ali je Dodik odista u političku i zatvorsku penziju poslao sve pobrojane

Piše: Dragan Bursać za Start

Postoje ljudi koji se hvale diplomama.
Postoje oni koji se hvale karijerama.
A postoji i Milorad Dodik – čovjek koji se hvali time što je nadživio svoje političke sponzore, mentore i idole.

Ne ide on na sitno. Ne nabraja projekte, zakone, reforme, fabrike, bolnice ili škole-jer toga i nema. Ne. Dodik nabraja skinute političke sponzore. Kao lovac koji broji trofeje na zidu. Kao politički grobar koji se ponosi dubinom jama koje je zarad svoje stražnjice prekopao.

„Prešao sam Miloševića, Koštunicu, Tadića, Tomu Nikolića… i sada Vučića.“

Rečenica izgovorena nonšalantno, skoro veselo. Kao da govori o godišnjim dobima, a ne o čitavim epohama balkanske propasti. Kao da ne govori o ljudima uz čije je blagoslove, pare, logistiku i ideologiju gradio vlastiti režim.

Nego, ovo posljednje je naročito indikativno, ovo “..i sada Vučića!“. Šta nam Dodik hoće kazati, a još više, šta hoće Vučiću poručiti? Da je gotovo? Ili da će makar prije Dodika biti gotov? Šta to Dodik zna o Vučićevom političkom životu što mi ne znamo, a govori u prvom licu? Još više, zašto misli da je njegov politički vijek trajanja duži od Vučićevog? Za bilo koga drugog bi rekli da lupeta, ali je Dodik odista u političku i zatvorsku penziju poslao sve pobrojane.

Jer budimo precizni – Dodik nije nadživio te ljude zato što je bio pametniji, sposobniji ili državničkiji. Nadživio ih je zato što je bio korisniji. Prilagodljiviji. Bešćutniji. Brutalniji. I uvijek spreman da promijeni zastavu, ekipu ali nikad svoj utilitaristički sistem.

Dodik nije proizvod RS-a, on je proizvod odnosa Zapada sa Beogradom

Ovo treba ponavljati dok ne zaboli.

Milorad Dodik nije nikakav autohtoni politički fenomen, nikakav „glas naroda“, nikakav izraz entitetske ili svenarodne volje. On je projekat. Dugoročni. Modularni. Prilagodljivi. Projekat koji je preživio jer je svaki put znao kome se treba klanjati i koga treba potpisati. Laktaška lego kockica, koja i nakon tri decenija uklapanja u US, EU i rusko-srpske strukture još uvijek radi.

Kod Miloševića – bio je „umjereni reformista“.
Kod Koštunice – „legalista“.
Kod Tadića – „partner stabilnosti“.
Kod Nikolića – „čuvar srpstva“.
Kod Vučića – „nezavisni saveznik“.

Uvijek isto lice. Samo druga maska za jednokratnu.

I svaki put ista suština: RS kao velikosrpski poligon, Bosna i Hercegovina kao meta, a narod kao potrošna i lako kvarljiva roba.

„Prešao sam ih“ – kaže Dodik. A zapravo: prešao je preko političkih leševa.

Jer šta znači to „prešao sam“?

Znači da je svjedok kontinuiteta zla.
Znači da je bio tu dok su se rušile nade u normalnu Srbiju.
Znači da je opstajao dok su se mijenjali režimi, ali ne i ideologija-od Velike Srbije preko Otvorenog Balkana, do srpskog sveta.
Znači da je preživio jer nikad nije bio prepreka – nego alat.

Dodik nije politički dugovječan zato što ima viziju. Dugovječan je jer nikad nije imao granicu.Što se kaže, nije se opterećivao tricama kao što je etika.

On je prešao Miloševića – ali nije prešao miloševićevsku politiku.
Prešao je Koštunicu – ali nije prešao velikosrpske mitove.
Prešao je Tadića – ali nije prešao licemjernu „evropsku“ stabilokratiju.
Prešao je Nikolića – ali nije prešao četničku ikonografiju.
I sad kaže da je prešao Vučića – i to je prvi put da govori istinu unaprijed. A da li ga je prešao?

Vučić i Dodik: brak iz interesa koji se raspada pred kamerama

Jer ovo što gledamo danas nije slučajna izjava. Ovo je poruka.

Dodik javno kaže Vučiću: ja sam bio tu prije tebe i biću tu poslije tebe.
To nije lapsus. To je prijetnja. To je ucjena. To je poruka svima u Beogradu da je Dodik trajniji od svakog predsjednika Srbije.

A zašto?

Zato što Vučić, za razliku od svojih prethodnika, više nema luksuz da Dodika bezuslovno brani. Zapad se ne pravi slijep. Sankcije postoje. Pritisci rastu. A Dodik, naviknut da bude regionalni piroman s diplomatskim imunitetom, prvi put osjeća da mu se tlo miče.

I zato izlazi pred kamere i govori: nadživio sam ih sve.
To je politički krik straha maskiran kao hvalisanje.

Dodik je ostao. Ali je sve oko njega trulo i ruševno.

I tu dolazimo do najvažnije tačke.

Dodik jeste ostao – ali šta je ostalo s njim?

– RS je ekonomski devastirana.
– Mladi su otišli.
– Institucije su privatizovane.
– Mediji su pretvoreni u Dodikove biltene.
– Sudovi u servis.
– Narod u puku statistiku bijede.

Dodik je nadživio svoje sponzore, ali je potrošio vlastiti entitet i pripadajući narod. Nije da se narod nešto bunio, budimo iskreni.
Preživio je predsjednike, ali je uništio budućnost.

I sad, kad se hvali dugovječnošću, zapravo priznaje ono što se godinama piše i govori:

Da je on posljednji relikt jedne nakaradne šibicarsko-pijačarske politike koja se više ne može prodati ni Zapadu, ni regionu, ni vlastitom narodu – osim kroz strah.

Ovo nije snaga.

Kad se političar počne hvaliti time koga je sve „preživio“, to znači da više nema šta da ponudi osim vlastitog opstanka.

To nije moć.
To je panika.
To je politički testament koji se čita naglas jer autor osjeća da mu se kraj približava.

Dodik možda jeste prešao Miloševića, Koštunicu, Tadića, Nikolića…
Ali pitanje koje visi u zraku je jednostavno i neumoljivo:

Hoće li RS preživjeti Dodika?

Jer historija Balkana nas je već naučila –
najopasniji nisu oni koji kratko vladaju,
nego oni koji predugo traju.

I koji, na kraju, ostanu sami – okruženi ruševinama koje nazivaju svojom zaostavštinom.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, te je dužan objaviti izvor i link pod kojim je objavljen naš tekst.