Intervju

Brano Jakubović, frontmen grupe Dubioza kolektiv, za Start govori zašto nam je "zinula guzica", ko smo to zapravo i kakvi smo postali, šta trebamo uraditi , o svom bendu, ... Uskoro, tačnije, 1.decembra, nakon četiri godine, ponovo nastupaju u Sarajevu, u dvorani " Mirze Delibašića"

Razgovarala: Rubina Čengić

• Hajde, prvo da se dogovorimo na kom ćemo jeziku razgovarati?

- Ja sam čovjek koji poštuje zakone i ustave, pa bi možda bilo najbolje da rasporedimo, kao nekada u školi, sedmicu i sedmicu, samo što nam sada trebaju tri sedmice.

• Hoćeš da idemo dva po dva pitanja na svakom od jezika?

- Može, samo ne znam kako ćeš napisati one odgovore koje ti dam na ćirilici, a neke tisuće ćemo već lakše naći.

• Jesi li imao vode danas?

- Živim na selu, a problemi su u gradskom vodovodu.

• Imate stotinjak koncerata godišnje diljem svijeta. Odakle ste se vratili, gdje se spremate?

- Sredinom septembra smo završili ljetnu sezonu u Majorci, na jugu Španije. Imali smo neke obaveze u studiju jer smo prošle sedmice morali materijal predati izdavaču. Radili smo na ho-ruk da završimo to što je gorilo. Sad je neka pauzica, ali pripremamo jesenju turneju, od Istanbula do Švajcarske, preko Sofije, Zagreba, Ljubaljane, Beča... Malo šire regije Balkana. Sada su nam tekuće obaveze najave po tim gradovima. Jesenja turneja bit će nešto lakša jer su to solokoncerti koje uradimo vikendom, pa se vratiš kući. To je relaksiranija varijanta.

• Nije naporno Sofija pa Sarajevo, Beč, pa se vratiš?

- Nije! Nisu to neke velike udaljenosti, meni to sve k'o širi Balkan.

EVROPA JE BALKANIZIRANA

• Imate paralelnu karijeru, paralelne albume, izdavače...

- Tako je. Jedna karijera je naš jezik ili jezici, ne mogu se prešaltati na to „jezici“ jer se odmah osjećam kao dio skeča Nadrealista, što je meni grozno. Mi smo prve albume napravili na engleskom - imali smo neku nelagodu jer je bilo teško da se izrazimo na našem jeziku. Uvijek ti fali neka riječ. Dok pišeš na stranom jeziku komotniji si, manje strog prema sebi, možeš da pogriješiš i da se opravdaš kao ne znaš jezik. Onda je krenuo pokret Dosta i bilo je bez veze da za njih pravimo pjesmu na engleskom. I kada je izašla prva pjesma na našem - nastavili smo. Firma Ilegal je prva na našem jeziku, reakcije su bile dobre i mi smo shvatili da se i u tome osjećamo dobro. Tada je krenula ta paralelna karijera. To nama daje mogućnost da se odmorimo do sebe. Našim ljudima pjevaš na jedan način, to je jedan ugao, a onda se prešaltaš i pričaš o sličnim stvarima iz drugog ugla.

• O čemu pričate ljudima kada pjevate za one izvan BiH?

- To je ona priča da umjesto da Balkan bude evropeiziran, Evropa je balkanizirana pri čemu svi imamo manje-više iste probleme, samo je pitanje ugla iz kog se priča. Nama je najzanimljivije ta dva ugla stavljati jedan nasuprot drugom. Koncert u Beču, recimo, bit će zanimljiv s obzirom na promjene koje su se tamo desile. A tamo ima i mnogo naših ljudi. Ali oni više nisu naši ljudi jer su dugo tamo. Oni govore „oni Austrijanci“, ali svi imaju austrijski pašoš i kada dođu u Sarajevu i čuju da nema vode ništa im nije jasno. Oni su realno Austrijanci mnogo više nego Bosanci i ponašaju se više kao Austrijanci, a ni mi ne sviramo na mjestima namijenjenim za balkanske žurke uz janjetinu i rakiju, nego je to dvorana gdje je publika vjerovatno pola-pola.

• Kako mjerite svoju popularnost? Brojem prodatih CD-ova? Albume za BiH stavljate na internet za besplatni download, ali vani, pretpostavljam, to brojite?

- Svi naši albumi, za naše ili strano tržište, uvijek su na inetrentu, na našoj web-strani i na The PIPrate Bax svi mogu skidati sve, kad god hoće. Imamo i fizička izdanja naših izdavača. A izdavače imamo za Evropu dva ili tri i za Japan, za Ameriku. U pregovorima s izdavačima insistiramo na tome da sve mora biti besplatno na internetu. Ko razumije naš kont - sa njim radimo, ko ne razumije -žao nam je, ali nema posla.

• A šta je vaš kont?

- Od početka smo sve postavili na način „uradi sam“. Imamo svoj studio, sami radimo dizajn. Sve produciramo sami osim videa, koji nam radi Fabrika. A i s njima smo manje-više jedno. Imamo sreću da smo u poziciji da ne zavisimo od nekog eksternog ekstraprofita. Muzika danas mora biti najviše jedan klik udaljena od konzumenta. Zapravo, sve što radimo mora biti jedan klik daleko, sve dalje je predaleko. To se odnosi na sve: reklame, knjige... Sve! Nije to uvlačenje u guzicu konzumentima ili publici, nego je vrijeme takvo! Prebacilo je u šestu ili sedmu i ako to nisi primijetio - gotov si. Mi to radimo odavno i za nas to ima smisla.

PJESME NA ALBUMU SU ZAROBLJENE

• Od čega živite? U prošlom intervju za Start BiH ste rekli da živite od svog rada, a ne od tuđeg.

- Iako očito može i od tuđeg (smijeh)! Imali smo dvije sreće od početka. Svi smo ranije bili u nekim bendovima i svirali vani i ovdje, vidjeli kako to funkcioniše. Znali smo koliko boli guzica kada kombijem putuješ iz Sarajeva na koncert u Belgiju. Počeli smo u nekom vremenskom „gepu“, u između. Malo prije youtuba, par godina prije facebooka, kada je tradicionalno izdavaštvo još uvijek postojalo, ali odumiralo i kada se novi tehnološki svijet budio i nastajo. Socijalne mreže su nastale dvije-tri godine poslije benda, a mi smo imali sreću da je Vedran Mujagić, naš basista, frik interneta. On je vidio te društvene mreže. Ja nemam facebook, ne volim to, a on to obožava. Vidio je da se ljudi tamo spajaju, on je socijalan, ja sasvim asocijalan i ne volim da se spajam. On ulazi u to „glavom bez obzira“ i napravi nam profil za bend, a dvije godine kasnije, kada facebook postaje popularan - mi već imamo profil. Dakle, imali smo sreću da smo kroz to shvatili kako bismo mogli naći mjesto u tom novom svijetu. Osim toga, mi smo davno Firmu Ilegal izdali uz besplatan dawnload, ali su nam svi rekli da je to idiotska ideja i da bi to samo retardiran čovjek napravio i mi smo ih poslušali, ali pjesme na albumu su zarobljena muzika čak i da se dijeli džaba jer si ti to svoje dao nekome, nekom izdavaču i ne možeš sa tim više ništa jer je taj izdavač vlasnik toga. Htjeli smo da izađemo iz toga odnosa jer to s izdavačima je kao da vadiš neki dokument kod nas u opštini: ti ga zoveš, njega nema, pa je bolestan, pa na putu, pa neka sekretarica... Uglavnom, odlučili smo da naredni album izdamo po svom, ali izdavači nisu bili zainteresovani za taj način rada. Samo je Branko Komljenović, iz Menarta iz Hrvatske, provalio o čemu bi se tu moglo raditi i došao je kada smo završili album, rekao da bi on to izdao, da misli da to ima smisla i taj album je imao 300.000 downloada i pristojno je prodat. Apsurdistan je bio najprodavaniji u BiH i među najprodavanijim u Hrvatskoj.

• Putujete po cijelom svijetu? Koliko imate vremena vidjeti kako ljudi žive?

- Imamo vremena! Zadali smo sebi, kao nešto između uživanja i obaveze, da, gdje god dođemo, uzmemo akustične instrumente i sviramo na ulici. Negdje je to zabranjeno, ali tamo gdje nije stanemo na neki ćošak i sviramo. To je ono zbog čega se bavimo muzikom. Privući pažnju slučajnog prolaznika i zadržati ga pet minuta sa dvije akustične gitare i saksofonom, sasvim ogoljenom muzikom - to govori o sposobnosti muzičara više od pune sale i arene, to je znanje i komunikacija. Tu se vidi kvalitet i to je najbolje što muzičar može da uradi. To radimo zbog svoje kondicije, tu naučiš o ljudima, o gradu. I kada sviraš koncert radiš to na posve drugačiji način nego da si prije koncerta bio samo u hotelu. Ako postoji mogućnost da radimo te ulične svirke - radimo, a poslije koncerta ostajemo i par sati iza stagea ili na nekom drugom mjestu sa ljudima koje smo upoznali i pozvali na koncert ili su sa nama svirali, javili se putem facebooka. Događa se da idemo, recimo, u Sidnej, u koji dolazimo prvi put, a prije toga su nam se javili neki ljudi koje poznajemo, neki bend koji bi svirao sa nama. I kada dođeš u Sidnej ti imaš cijelu mrežu. E, sa njima onda sviramo na akustičnim instrumentima. Ako odmah poslije koncerta odeš u hotel tebe i dalje trese adrenalin, ne možeš da spavaš, ležiš u krevetu i znojiš se. Shvatili smo da je bolje da te ljude okupimo i idemo da se ispucamo do kraja, sviramo šta god nam padne na pamet. I to je tipični dernek do duboko u noć.

SARAJEVO, NI MALO NI VELIKO

• U vašim pjesmama, malo-malo, pa se nešto mota! Da li na tim dernecima stvarno divljate: droge, piće, žene... Goran Bregović je priznao da im je diskografska kuća kupovala heroin.

- Nije heroin nego kokain, ali iz tog razloga danas više ne postoje takvi izdavači. Nisu to orgije sa golim prostitutkamam i kokainom. Pjevamo krajnje opušteno, vrlo fizički after party, dvije majice promijeniš. Ljudi koji su bili na koncertu ostanu pod dojmom da im je još, ima snimaka tih svirki. Inače, hemiju ne koristimo, shvatili smo da se to ne isplati jer vodi na isto mjesto. Prirodne stvari koristimo na razne načine. Otvoreno se zalažemo za legalizaciju marihuane.

• Da li gradove u kojima boravite upoređujete sa Sarajevom i BiH. Čine li vas te uporedbe te nesretnim ili se opet zaljubite u Sarajevo i svoju zemlju?

- Ni jedno od to dvoje! Ranije smo to imali. Recimo, stalno smo svirali u Sloveniji i dođemo, recimo, u Škofju Loku, sviramo u nekom super klubu, imaju super program i rade pet dana u sedmici i super je provod. Pitam se zašto Sarajevo to nema? Onda smo shvatili da se ponavljamo, mislimo kako bi nešto mogli u Sarajevu, a zapravo je nefer uporediti Sarajevo sa Amsterdamom, Barselonom, Škofjom Lokom! Ali je nefer upoređivati i Amsterdam sa Barselonom. Svaki grad, pa i Sarajevo, ima nešto svoje koliko god ja htio da je drugačije. Sarajevo je takvo kakvo jeste i ljudi su takvi kakvi jesu. Imam ja ideju o jednom eksperimentu: da sam milijarder otišao bih u Rio de Žaneiro u vrijeme karnevala i sačekao da završi. Onda onu povorku iz zadnjeg dana doveo u Sarajevo da to i ovdje napravimo. Siguran sam da bi karneval i ta povorka od hiljadu ljudi sa perjem, šljokicama i svim krenula od Sebilja prema Vječnoj vatri do Skenderije i Marijin-Dvora, muzika treštala, a Sarajlije bi sjedile, pile svoj espreso, pogledale povorku i vikale: „Vidi onoj crnkinji guzova, divi onog s onim perjem!“ I nastavili piti svoj espreso.

• Je li to razlog da je nekidan na protestima protiv redukcije vole bilo oko hiljadu ljudi?

- Ne bih to rekao. Sarajevo je prosto grad u kom nikada nije postojala obična, hajde da kažem turistička, diskoteka u koju idu raja, turisti... Nije nikada postojala ta vrsta noćnog života. Bilo je nekih diskoteka, ali je Sarajevo uvijek bilo grad kafića i sve to što mi sada zovemo klubovima je nivo kafića. Nije to ništa loše! Sarajevo je takav grad i ako ti treba drugačiji provod - odeš negdje gdje to ima ili se preseliš.

• Zašto smo takvi da „prođe karneval“, a ljudi ništa?

- Mislim da je u pitanju veličina grada. Nismo ni mali ni veliki, zapeli smo u sredini. Pročitao sam podatak da Sarajevo ima skoro isti broj stanovnika kao prije 30-ak godina dok drugi gradovi, Zagreb ili Beograd, imaju skoro duplo više stanovnika nego prije 20 ili 30 godina. I to nije stvar rata. Evo, recimo Skopje, mi smo često tamo, vrlo je uporedivo sa Sarajevom i po veličini i po mentalitetu. Za razliku od Sarajeva, tamo nije bilo rata, ali grad izgleda isto kao Sarajevo. Sarajevo bi danas bilo isto ovakvo i da nije bilo rata.

• Zašto? I ranije je bilo pravilo da možeš biti izuzetno uspješan svuda u svijetu, a u Sarajevu je „'ta će on“?

- Ima tu nešto. Dosta dugo te Sarajevo drži na zemlji i to te isteše. Vidi se to na svim generacijama, od Indeksa do Zdravka Čolića. Sarajevo te mentalno izmuči i steše, uvijek si u gardu da se braniš. Onda odeš u neki grad u kom nema potrebe da se braniš, ali čekaš da neko „prođe kroza te“, misliš nešto nije uredu, čekaš da „ti ga neko šukne“ kad se najmanje nadaš! Meni je trebalo deset godina da shvatim da mi niko ništa neće šuknuti.

STRAH I MOGUĆNOST IZBORA

• Jeste li vi sada sarajevski ili svjetski muzičari, umjetnici?

- Ja lično, ali mislim da smo svi, osjetim u zadnjih dvije-tri godine da sam se potpuno opustio. Nisam svjetski ništa, nego sam u momentu da mi je svejedno da li živim u Sarajevu ili Zagrebu ili Beču. Nisam zamrzio Sarajevo, nego sam izgubio strah od mahale, shvatio da ta mahala nije toliko zlonamjerna, da nas to mnogo više lično boli nego što je stvarno opasno.

• Da li ste uspješni u svjetskim razmjerama? Čime se to mjeri? Imati gomilu para ili...

- Naša sreća je da nemamo zlatne poluge, nego smo izgradili poziciju da možemo da radimo gdje god hoćemo. Možeš imati ušteđevinu koju ti je ostavila nana ili nešto, ali bih uvijek odabrao ovo drugo: imamo brend, posao, možemo da radimo, ima dovoljno mjesta na svijetu gdje to ljudi žele da konzumiraju, ne zavisiš od Sarajeva, možeš da ne dođeš nikada više. To shvatim u nekim neobaveznim trenucima. Recimo, dođem sa turneje nakon dva mjeseca i sjedim u Operi sa Farukom, stalno idem tamo, volim da imam jednu kafanu, i početak je juna, sunce, Sarajevo lijepo, a mi sjedimo i šutimo cijeli sat. I ja njemu kažem: „Jebote, stvarno ovo Sarajevo može biti lijep grad.“ A on odšuti par minuta i kaže: „Marš u pičku materinu.“

• Kada dođeš sa turneje i živiš ovdje nekoliko dana, uhvati li te panika od atmosfere, političke satuacije...

- Panika ne, ali me hvata neka groza zbog djece. Imam sina od četiri i kćer od 11 godina i u Sarajevu ovakvom kakvo jeste, sa „odljevom mozgova“ koji je predivna stvar. Hvala funkcionerima što sada brinu za djecu koja odlaze nakon što su svoju djecu „odlili“ prije 30 godina. Priča kako mladi treba da ostanu i da grade je romantična, ali neka se njihovi vrate i neka grade. Ne vidim smislenu budućnost svoje djece u gradu koji ne može da riješi snabdijevanje vodom, pse lutalice... Možemo nabrajati koliko hoćeš. Želim, a to je moj primarni cilj, da svojoj djeci obezbijedim mogućnost da prave izbor gdje će živjeti ili studirati: Sarajevo , Tuzla, Beč i da ja to mogu da im ispunim. Najveći problem mladih ljudi ovdje je to što nemaju izbor, što žive u brzacu koji vozi i lupa od stijene kako kome naiđe. Ljudi osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad svojim životom, da nekad udari tebe, nekada onog do tebe, ali znaš da će te negdje opaliti! A ne znaš gdje ta rijeka završava, šta je na kraju tunela. To ja ne želim svojoj djeci, to da nemaju mogućnost izbora, da ne znaju šta bi mogli.

• Pratiš li šta se događa u BiH?

- Da. Imam neki sistem kako pratiti informacije, selektujem medije. Imam neku kombinaciju portala, TV-a i filtriram to da znam šta se dešava, a da se ne trujem.

• I šta je tvoj zaključak?

- Po pitanju čega?

• Opšte atmosfere ili političkog trenutka?

- To je isti politički trenutak zacementiran i balzamovan 15 do 20 godina i glupo ga je komentarisati. Postoji sistem koji je tako postavljen i ljudi koji, iz najosnovnijeg straha, nisu u stanju da ga prevaziđu. Treba mnogo vremena za izaći iz toga. Morat će jednom da se raspukne, ne znam koliko će to trajati i da li ćemo mi to doživjeti. Znam da ono na šta zaboravljaju poglavice koje nas vode, a to je, gledano kroz istoriju, da su lokalne tragedije uvijek bile okidač za neke političke promjene tako da ta bolnica koja se kuha, taj zdravstveni sistem, lako može biti okidač. Ne bih želio nikog da inspirišem, ali ako imaš ljude koji prijete da će se isključiti sa dijalize - to nije bezveze. Sjeti se od čega je počeo JMBG protest - dijete je umrlo jer nije moglo dobiti pasoš da ide da se liječi. Za vrijeme JMBG protesta je bilo jasno da će se desiti februar. Da je onaj čovjek čije je dijete umrlo, kada je uzeo mikrofon da govori, a bio je potpuno slomljen, imao neki drugi poriv i da je rekao da ide da sruši onu zgradu, garantujem ti da od Parlamenta ne bi ostao kamen na kamenu.

PATRIOTIZAM, NACIONALIZAM, FAŠIZAM

• Ali to je bilo 2014. U svojim pjesmama pozivate ljude da izraze stav. Koji je način da se mijenja vlast: demonstracije ili izbori nakon kojih te prevare sklapajući matematičke koalicije?

- Demonstracije u principu ne mijenjaju ništa. One su kanal komunikacije kada se političke strukture isključe i ignorišu sindikate, medije... Tada ostanu samo demonstracije, ali to je dan ili dva. One nisu oružje kojim se mijenja vlast osim državnih udara. Nama to ne treba. Sada smo bili u Barseloni, a bili smo i prije tri godine kada je bio pokusni referendum. Dali smo intervju za sve medije jer smo bili zanimljivi budući dolazimo iz zemlje gdje je bio referendum. Zanimalo ih je šta imamo reći o tome, pogotovo zbog tog odnosa Barselone prema Sarajevu - Barsleona je izgradila pola grada, slala hranu tokom rata i mi im trebamo biti jako zahvalni. Morao sam biti iskren i rekao sam da je ponos Katalonaca u borbi za nezavisnost OK, da podržavam borbu da svako ima pravo da izrazi svoje mišljenje, ali ono što me plaši, čega se ustručavam jeste patriotizam jer je to drugo lice nacionalizma. Tvoj nacionalizam tebi izgleda kao patriotizam, pa njegov patriotizam vidiš kao nacionalizam, odnosno fašizam. Kada jednom prođeš ono što smo mi prošli - shvatiš da smo svi izgubili. Izašli smo kao apsolutni gubitnici i taj ponos koji smo osjećali je vrlo irelevantan, to je tuđa valuta kojom se plaćaju neke zlatne poluge koje neki riđobradi gura u svoje podrume. U razgovorima sa prijateljima tamo rekao sam da je puno bolje čekati momenat u kom će to politički sazreti i tada povlačiti poteze. Barselona je trenutno jedan od najljepših gradova. Možda je ovo njen najveći trenutak u povijesti - eto ti i malo hrvatskog - i zbog čega sada izvlačiti ponos i patriotizam i ići u neki scenario iz kog se budiš dvadest godina kasnije u polusrušenoj i poluzapaljenoj Barseloni u kojoj je poginulo sto hiljada ljudi?

• Da li je neko ljudsko „prokletstvo“samouništenja kada doživiš vrhunac?

- Jeste. Moram reći nešto što će zvučati ružno, ne znam kako ćeš to napisati, ali ljudi imaju previše. Ne u nekoj crnoj Africi, ali većina stanovništva svijeta ima previše i više ih to ne zanima, pa je ostao ponos, tek da se „zadaju“ oko nečeg. Hladne glave i sa strane kažem da nisam ni na čijoj strani i samo ne bih htio da se pobiju. Kako god će riješiti - nek riješe, ali samo neka se ne pobiju. Sukob nikada nije bolji od ne znam kakvog političkog statusa, poreza, bilo čega!

MUDRACI

•I, kako se mijenja vlast?

- Demonstracije, kao ni izbori, nisu način. Naš novi album se zove Pjesmice za djecu i odrasle. Htjeli smo iz socijalizma, u kom smo isto tako bekanski živjeli jer smo bili poslušnici u sistemu u kome svi rade i svi su isti, bilo je malo funkcionera, kupiš fiću ili vardburga, neko ima i golfa... Vrlo slično kao danas. Uostalom, većina današnjih likova koji nas vode su iz tih struktura. Ili su bili u zatvoru ili su stavljali u zatvor, ili oni ili njihova djeca ili familija, a narod je vazda isti narod. Nama su u tom nekom statusu rekli da nam treba demokratija, da je hamburger bolji od pite, kola od limunade i da je bolje da to zamijenimo! Mi smo, gledajući američke filmove, to povjerovali i dali su nam osnovna jednostavna pravila: glasaj, zamijeni ih i eto vas. Mi smo naučili te lekcije iz prva dva razreda osnovne škole i tu smo stali, nismo učili dalje, ni mi odrasli, a ni djeca je neće naučiti. Sada moramo da se edukujemo u tom smislu. Demokratija nije jednostavna i ne funkcioniše na nivou primitivnog društva, ne možeš je aplicirati na primitivno društvo, a mi to jesmo jer naš čovjek kad vidi crnca na ulici kaže „nuto crnca, koliki mu je“, kada vidi Arapa kaže „šta će on“, kada neko cuga pivu ulicom kaže „vidi cuga, a ramazan je...“

• Ko treba da nas edukuje?

- Svako napredno društvo je obrazovalo samo sebe kada je došao momenat u kom su shvatili da moraju obrazovati sami sebe. Moramo postati bolji ljudi. Nekoliko naših albuma unazad ne zvuče isto, nema pjesama „idemo“ ili „svi u štrajk“. Nema više „nas“ i „mi“, sada je to poziv nekom ja, nekom sebi. Niko ne treba da te pozove niti će te pozvati da se pridružiš nečemu. Mi se moramo sami pojedinačno pozivati.

• Je li to ono „ne misli šta država za tebe...“ nego „ti za državu“?

- Ne, nego šta ti možeš za sebe! To „država“ je malo dodato. Evo ti primjer. Nekidan šetamo u Barseloni po Gaudijemovom parku, prekrasno mjesto. Taj park je dizajnirao Antoni Gaudi i njegov tim. To je umjetničko djelo na 6.000 kvadrata, nešto nevjerovatno. Ljudi šetaju, sviraju, ne znaš na kojoj si planeti, da li bi prije gledao, slušao ili udisao. Indijska muzika i neki sitar se čuje, pa flamenko, neko iz Zanzibara svira na nečem kao šerpa. I mi pričamo u kom momentu neki grad, neki skup mudraca sjedne i kaže: „Ovom gradu treba predivni park i uzet ćemo Gaudija, koji je genije, da to napravi.“ Poredimo mi to sa Sarajevom, s onim brdom gdje ovi naši žive, kako se ono zove, ne znam, onaj dio gore? Onda uđemo u muzej, kuću u kojoj je Gaudi živio s ocem i nećakom, 20 godina dok je pravio taj park. Pročitam, a nisam to znao jer sam neobrazovan, da je neki privatnik kupio tu zemlju i angažovao Gaudija da napravi 20 kuća da ih on proda, ali su prodali samo dvije jer ljudi nisu bili zainteresovani. Projekat je propao i neka porodica, nasljednici, su to donirali gradu. Tu shvatim da ne posotoji „mi“, ne postoje vrhunski mudraci, nego privatni sektor. Dođe neko i, ako uspije - obogati se, podigne zid oko toga i mi to nećemo moći vidjeti, a ako ne uspije daje to zajednici da radi sa tim šta hoće. Dakle, gradove i zemlje pokreću pojedinci. Znam da će ljudi ovdje reći da nemaju priliku, ali dok god mi ne izgradimo državu kakvu želimo - ovi mudraci neće promijeniti svoje ponašanje.

LJUDI SA NJIVE

• Ali kako? U svijetu živi ogroman broj Sarajlija koji imaju sjajne karijere, a ovdje bi bili na birou za zapošljavanje.

- Obje opcije, ostati ili otići, jesu pesimistične! Postoji i treća opcija i ta bi bila normalna: da su ostali ovdje bili bi tehnički, izvršni i marketing direktori recimo tog telekoma i taj telekom bi pravio 80 miliona KM dnevno i bili bi nekakva velika kompanija. A zašto su oni otišli? Jer su ovi ovdje napravili sve da oni odu. Njima „ljudi sa njive“ ne bi mogli biti direktori. Ma, mi hoćemo, zinula nam guzica, htjeli bi za 20 godina da se sve pospremi, a malo smo ga puno uradili da bi se pospremilo za 20 godina.

• Misliš da je 20 godina malo da pospremimo haos iz ranih devedesetih?

- Kako ne! Ono što smo napravili je popara koju ćemo dugo kusati. Mi smo u četiri godine uradili tako puno da nam puno treba da se to i pospremi. Na isti način su doprinijeli i oni koji su otišli i oni koji su ostali, a sve bi se isto desilo i da nije bilo rata. Pa rekao sam ti - u Skoplju je sve potpuno isto iako nije bilo rata.

• Politički problemi koje imamo u BiH, jesu li oni pitanje nacionalnog interesa ili pokriće za pljačku?

- To pitanje traži prekopavanje bliske istorije, ali što sam stariji, a imam i distancu i prostornu i emotivnu jer sam često van, to mi je sve jednostavnije. Koliko god ljudi branili Sarajevo i živjeli u Sarajevu, da sad ne patetišem, sa druge strane Sarajevo se pretvara u grad koji potvrđuje teze Emira Kusturice kojeg svi ovdje ne podnosimo.

• Na šta misliš?

- On kaže da je njega otjerao klan Izetbegović i ne znam ko, a otjerao je i njega i mnoge druge. Zar ima više koga možeš otjerati? Hoću da kažem da Sarajevo zbog straha - a ono je trenutno ucijenjeni grad u kojem od 450.00 stanovnika njih 50.000, koji čine sistem, ucjenjuju preostalih 400.000 - dok je 800 KM nedostižno i, veće i bitnije, dok vjerujemo da će naša djeca umrijeti zbog svega ovog što nam prijeti svaki dan, Sarajevo će tonuti sve dublje. Mogu da govorim o Sarajevu jer tu živim, a šire ne znam, stvari su dosta šarolike. Ne mogu govoriti da li ima kraja političkim previranjima. Mislim da nema jer su to koncentrični krugovi, a mi smo kao unutra, pa ne vidimo kao što čovjek dok nije otišao na Mjesec nije imao dokaz da je Zemlja okrugla. E, to je naš problem. Mislimo da će se k'o fol nešto desiti ako pobijedi SDP ili građanska fronta ili SBB ili ko god, a neće jer je to kreiran sistem u kom ko god da pobijedi - promjena se neće desiti.

HALO, AMBASADA

• Posljednjih dana se mnogo govori o tome kako se o BiH mnogo priča van naše zemlje: Kolinda Grabar Kitarović sa Vladimirom Putinom, Aleksandar Vučića sa Taipom Redžepom Erdoganom! Vjeruješ li da se sudbina BiH rješava van BiH ?

- Ona se rješava ovdje! Jasno je kao dan je da svaki, imalo ozbiljniji akter u ovoj političkoj utakmici, radi direktno za jednu od ambasada i zna da to radi, vrlo svjesno. Svaka politička partija koja je bila u jednom momentu u vlasti na bilo kom nivou ima direktnu vezu sa nekom od ambasada. Osvjedočio sam se o tome više puta i ne znam šta se ljudi čude.

• Kako si se osvjedočio?

- Pa pogledaš poteze, ne trebam ti davati primjere: onaj ide kod Edogana, onaj kod ovog... Svako ide nekom.

• Kako razumiješ ovu priču o ostavljanju BiH u amanet Erdoganu koji privrednike vodi i otvara radna mjesta u Srbiji?

- Šta je tu čudno? Belgija drži Kongo, a Francuska, recimo, Sudan... Oni su to radili prije 300 godina i način na koji se sada odnose prema drugim zemljama je isti onaj na koji su vodili kolonije. Mi smo kao najobičnija afrička plemena i ko trenutno drži bank ovdje? Njemačka, Engleska, Francuska, Amerika? Svi koji su imali kolonije. Oni vode politiku kao sa kolonijama.

• Je li to ta priča o otomanizacija Balkana, ne islamizacija, nego otomanizacija kao vraćanju uticaja?

- I šta je tu čudno? Velike sile igraju svoje velike utakmice. Njihove pretenzije nisu nikada nestale, nego smo mi živjeli od kraja Drugog svjetskog rata do kraja vijeka. To je tren u vremenu u kom smo odrasli i to je isključivo naš problem. To je sistem koji je bio na čekanju dok završi hladni rat i poslože se odnosi.

• Vratimo se ovozemaljskim stvarima. Jesi li vidio da je ministar obrazovanja u kanotnu Sarajevo naručio fotelje punjene guščijim perjem?

- Guzičijim perjem? Ne mogu to više komentarisati jer to je kao da se smiješ djetetu sa posebnim potrebama. Njihovi potezi su degutantni, a moji komentari bi mogli biti samo degutantniji od toga.

• Jesi li sretan što si poznat, jesi li slavan?

- Ne osjećam se poznat, pogotovo ne slavan! Nemam ni jedan razlog da se tako osjećam, a u Sarajevu to i ne želim, znam kako možeš ružni mahalski gnjev privući jer sam i ja iz Sarajeva i ne želim da budem taj koji se pohasio.

AMIDŽA MANU CHA

• Ali osvanete na naslovnoj strani novina u Norveškoj ili gdje već! Kako to utiče na vas?

- Ne utiče. Najiskrenije. Mi smo imali tu sreću da nam je Manu Cha, a zovemo ga amidžom, prijatelj i da smo od njega mnogo toga naučili. Nije on zvijezda da mu prilaze na ulici, ali je ime u nivou recimo jedne Bjonse, ogromno ime. Od njega smo naučili kako treba živjeti i ponašati se. Ne kažem da smo mi u tom nivou, ali je lijepo kada od amidže naučiš fazone i to nam je pravo puno koristilo. Neke stvari koje radimo smo naučili od njega kao te postkoncertne svirke koje furamo. Shvatiš da to ima smisla, pa prevedeš na neki svoj način i tako naučiš. Ovdje ljudi inače ne prepoznaju nikoga, ni Bona Voxa i to je lijepo. Nije da samo Sarajevo to ne da, ne da to ni Los Angeles. Koja je razlika između neke starlete iz Srbije i one iz Los Angelesa? One iz LA su na nekim nama nedostižnim naslovnicama, a u principu je isto, ovi ovdje samo prepišu tamošnji sistem i onda su naše starlete kao tamo neke fute, a one tamo su prave zvijezde i zajebane. A sve to što je nama zajebano je realizovala cijela ekipa: fotografi slikaju kada one ulaze u restoran, a neki bodigardovi ih kao rastjeruju. Sve je to naručen sistem da bi ti levati na ostatku planete, koji ne znaju kako to ide, govorili da su ovi pravo zajebani.

• Da li i oko vas postoji takva mašinerija? I da li vjeruješ da su slični događaji oko, recimo, Bitlsa i Plavog orkestra bili spontani?

- Neko ko je bio izdavač Plavog orkestra je precrtavao modele.

• Ne vjeruješ da je to tada bilo spontano?

- U šoubiznisu nikada ništa nije spontano. Ništa što pripada svijetu šoubiznisa. Šta je spontanost? Mora postojati nešto što se ljudima sviđa i Bitlsi i Plavi orkestar su sigurno napravili neke vrhunske pjesme koje su se ljudima svidjele, ali je neka industrija morala to kanalizirati na pravi način.

• Ako može ta neka industrija da pokrene sto hiljada ljudi na koncert, zašto niko ne može da pokrene sto hiljada ljudi pred Predsjedništvo BiH ili neki drugi simbol političke moći?

- Vjerovatno zbog onog straha o kome sam pričao. Na našem koncertu valjda stoje u mraku. To jeste zanimljiv fenomen jer 50.000 ljudi koji gledaju reprezentaciju ili oni koji su slavili na ulici plasman na svjetsko prvensto su se mogli samo okrenuti i, kad su već na ulici, jebati mater svima. Valjda naše „ja“ koje učestvuje u pobuni ne može da prevaziđe to sivo „mi“ koje slavi. Našoj zemlji najviše nedostaje individualnost u najjednostavnijem obliku - da si samo ti odogvoran za sebe. Tu je Amerika najsuroviji kapitalistički sistem. Tamo je tako - odgovoran si za sebe i ne znam kako ćeš i šta ćeš, sam se snađi. Mi smo u socijalizmu navikli da će se sve negdje nekako riješiti. Svi bi ovdje socijalni mir i socijalnu državu! Iskreno, koliko ljudi voli da plati porez?

• Ljudi nemaju para ili...

- Oni koji imaju pogotovo ne vole platiti porez.

• Nema ni institucije koja natjera ljude da plate porez!

- E, tu griješiš! Sistem u kom je potreban neko ko će te natjerati da platiš poreze je već oksimoron. U Danskoj su rijetki slučajevi da neko ne plaća porez, ljude je sramota kada ih uhvate. Nikom ne pada na pamet da bude nezaposlen, da bude na socijali iako bi mogli biti svi. I naše ljude gore je sramota da su bez posla.

POVRATAK U BUDUĆNOST

• Zašto ih je sramota gore, a ovdje nije?

- Zato što smo oduvijek bili ili dio neke kolonije koja nam je razvijala svijest, a kada smo bili u mogućnosti da sami napravimo nekakav sistem - nije bilo dovoljno vremena da se odgoji kritična masa ljudi koji će shvatiti da ne može ovako, nego da mora drugačije. Odgovor je jedostavan: lakše je kriviti nekoga, položaj Plutona u odnosu na Mars koji nije udobroj energiji, nego zasukati rukave.

• Kako si zamišljao 2022. kada si imao deset godina?

- Ono što je lijepo kada imaš deset godina, a u mom slučaju to je bila 1989., jeste to što ti je i 1992. kao daleka budućnost. Ne možeš je zamisliti. A 2022. sam zamišljao kao Povratak u budućnost, drugi dio. Nedavno sam uživao gledajući sa kćerkom taj film i na početku drugog dijela je, čini mi se, taman neka naša godina i, manje-više, sve je slično kao danas: naručuješ kolu virtualno sa nekog tableta, voze se skejtovi bez točkova, neki ekstremni čudni sportovi...

• Pitam to zato što smo prije 30 godina 2022. zamišljali kao daleku kosmičku budućnost, a mi smo gdje smo i bili svih prošlih godina. Kako stoji stvar, i 2022. ćemo imati SDA i HDZ...

- Zbog toga sam ja naučio selektivno gledati vijesti. Bakir jeste predsjednik ili bilo ko od ovih koji jesu i da nije tragično - bilo bi užasno komično, ali to je samo jedan dio. Drugi dio je da se nama „povratak u budućnost“ dešava. Da je neko prije samo sedam godina rekao da ćeš svoje dijete nazvati sa kraja na kraj svijeta samo pritiskom na dugme i gledati ga i to još besplatno - rekli bi mu da je lud. Tehnička dostignuća su individualizam. Da je Edinu Džeki, kada je bio mali i pimplao loptu na Grbavici, neko rekao da će u dresu Rome protiv Čelzija dati gol kakav je dao neki dan, on bi rekao da je to nemoguće! Zašto bi bilo nemoguće? To je utopijsko razmišljanje, ali zašto svako od nas u svom životu ne može biti Edin Džeko? Ko kaže da ne možemo? Kada svi budemo Edin Džeko bit će nevažno hoće li ovo biti država ili kanton, entitet ili Bakir ili bilo šta! Kada postaneš Edin Džeko, najbolji u onom što jesi, sve ostalo je nevažno!

• Hoćeš li se složiti da ovdje ne mogu svi živjeti od onog u čemu su najbolji? Za velike stvari, kao što je Džekin uspjeh, ponekad je potrebna i sreća? Da li je vaš uspjeh rezultat sreće?

- Nije tačno! Nijedna sreća se ne dogodi tek tako, nego je svaki milimetar osvojenog prostora osvojen teškim znojem i ko god hoće - mogu mu dati tri milijarde argumenata. Džeko nije imao sreće nego je poginuo radeći. Neki dan sam čitao intervju s njim i kaže da obožava fudbal i da ga gleda na tabletu kada ide na utakmicu, s utakmice, na trening, sa treninga, kada hrani dijete. Džeko nije pio kafu dok je karneval iz Rija prolazio Titovom ulicom nego je pimplao loptu. To što mi sebe opravdavamo da ovdje nije moguće uspjeti - ko kaže da je ovdje jedino mjesto na svijetu? Ako imaš nešto zabaci ga brate u Njujork odmah. Vidim, vlasti pokušavaju da ekskurzije smjeste na potez od Čapljine do Bihaća. Djecu bih slao odmah poslije osnovne škole tri, a poslije srednje godinu dana u inostranstvo. Vjerujem da bi za sedam dana naučili da nema ništa dok nisi pokazao nešto. Nema sreće, ništa se ne otvara dok ti ne izvadiš iz ruksaka nešto što nudiš.

ČUJ, STONESI U SARAJEVU

• Jesi li vjerovao u mogućnost da Stonesi dođu u Sarajevo?

- To je od početka bila šala. Ko išta zna o muzičkom biznisu zna da je to nemoguće. To je pitanje infrastrukture, kao olimpijada. Oni ne mogu doći tamo gdje nema aerodroma koji može primiti određenu vrstu aviona i tereta i zato dođu u Budimpeštu, gdje dođu ljudi iz Srbije, BiH...

PRESAHLI VALTER

• A gdje je Valter? Obećao si da će se vratiti?

- Nisu ljudi shvatili da smo se mi zajebavali. U spotu on kopa po kontejneru, njegove supermoći su presahle.

MANU CHA I OSAM KANALA

• Djelujete kao sjajna ekipa, kao da ste baš dobro kliknuli?

- I to, a i naše poznanstvo a Manu Cha. Pričali smo sa njim u jednoj avliji kod jedne nene. Ja, kao mladi neshvaćeni muzičar, sam se žalio da nemamo ništa osim osmokanalnog uređaja. Ne sjećam se više ni šta sam ja tu njemu patetisao. Rekao je nešto što i danas pamtim, a to je da i on ima isti takav i da je na njemu u autobusu snimio album koji je prodat u sedam miliona primjeraka i osvojio četiri Gremija. Rekao je da je pjesma dobra kada je snimljena na osam kanala, jer ako ti treba deveti kanal i ne znam šta još - to ne valja. Možeš pretumbavati strofe i referene koliko hoćeš, ali ne valja. Mi u bendu odluke donosimo odmah i čim nam nešto dobro zvuči na osam kanala, siguran sam da ćemo za dva mjeseca u tri ujutro plesati na to.

SIN JE DOBIO IME PO VEDI IBIŠEVIĆU

• Treba li smijeniti Baždarevića?

- Ma, ne ložim se ja na fudbal na taj način. Ta izreka o „nas 4,5 miliona selektora i 11 igrača“ je tačna, pa bih ja taj sud ostavio drugima. Baždarević sigurno zna o fudbalu mnogo više nego ja.

• Čuo si da Džeko navodno planira da napusti reprezentaciju?

- Pa šta?

• Kažu, on je duša ekipe...

- Ne znam kako te stvari idu, ali šta ima veze? Igrali smo i nekada pobijedili, pa ćemo sada izgubiti i to je normalna stvar. I mnogo veći od nas u smislu sistema i mogućnosti ne uspiju. Holandija, koja ima takvu fudbalsku tradiciju kakvu mi nikada nismo imali, se već dva ciklusa nije plasirala. I sada reći da neki trener nešto treba... Svaki od tih trenera se trudio koliko je mogao, a konačnu odluku bih ja ostavio nekome ko to zna.

• Pratiš li pažljivo reprezentaciju?

- Pratim. Moj sin se zove po Vedatoru, Vedi Ibiševiću, ali želim da pratim fudbal na način da me usrećuje. Nekada igraju super, nekada očajno, ali to je fudbal, momenti inspiracije, sužen broj igrača koje imamo na raspolaganju. Mi svi hoćemo da pobijedimo Belgiju i to je uredu. Ali pogledaj gdje igra njihova B-selekcija, a gdje naši. Pola ih igra u nekim cvajtama njemačkim i ne treba biti razočaran kada ne uspijemo.