Intervju

Večeras, odnosno sutra u Dolby Theatreu, u Los Angelesu, se održava 93. ceremonija dodjele Oscara, nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i nauke. Među nominovanim je i film "Quo Vadis, Aida?" bh. režiserke Jasmile Žbanić. Razgovaramo sa Borisom Lerom koji u  ovom filmu glumi starijeg sina profesorice i prevoditeljice Aide, čija je neizvjesna sudbina u rukama snaga UN-a. Zanimljivo je da mu ovo nije prvi film koji je  kandidiran za Oscara. Imamo za njega 33 pitanja za njega.

1. Na početku razgovora svakako prvo da čestitamo i Vama i cijeloj ekipi filma „Quo vadis, Aida?“ na odličnom obavljenom poslu. Nagrade već sedmicama stiže sa svih strana, tu je i kandidatura za Oscara. Sada, kada su se emocije malo možda smirile, kako vidite sve ovo što ste do sada postigli?

- Hvala vam. Izuzetno teško vrijeme u kojem je film izašao i počeo da živi svoj život. Ali i pored toga straha i neizvjesnosti, još jednom se pokazalo koliko je umjetnost potrebna ljudima, pogotovo u teška i neizvjesna vremena i zbog toga sam jako sretan. Veliko je sve što se dešava, a najveće je činjenica da je film već sada vidjelo puno ljudi, a s ovim priznanjima, pogotovo nominacijom za Oscara, nadam se još više. To je sigurno velika satisfakcija za nas sve, pogotovo za Jasmilu (Žbanić) i Damira (Ibrahimovića) koji su skoro deceniju svog života posvetili stvarajaći ovaj film. Sretan sam i ponosan što sam dio ovako značajnog projekta, zahvalan beskrajno Jasmili i Damiri što su mi ukazali povjerenje i dali šansu. Sa druge strane uvijek postoji nada da će se i kroz ovaj uspjeh otvoriti oči onima koji raspoređuju novac za bh. film. Cijeli svijet prepoznaje kvalitet naših filmova, naših autora, samo mi ne i to je žalosno. Stara je ovo priča, koju pričamo kad god se desi neki uspjeh, ali moramo pričati, jer šutnjom odobravamo antikulturnu politiku koja nas godinama guši. 

2. U filmu glumite starijeg sina profesorice i prevoditeljice Aide, čija je neizvjesna sudbina u rukama snaga UN-a. Teška i vrlo bolna tema filma, teška uloga... Kako je tekla priprema?

- Vjerovatno i najteža uloga do sada. Priprema za uloga je bila kao i svaka druga priprema, sa tim da smo ovdje svi zajedno imali odgovornost spram teme koju radimo. Po tome je ovo snimanje za mene bilo specifično, jako emotivno i izrazito intenzivno. Uz rediteljicu kakva je Jasmila je sve bilo u neku ruku lakše jer je u svakom momentu znala šta želi od nas, od scene i na kraju od filma. To je velika sreća, jer u takvim okolnostima se možete isključivo baviti svojim poslom.

3. Iako je gluma posao, vjerujem da u filmovima s ovakvom tematikom to je malo teško razdvojiti. Kako ste se osjećali nakon završetka snimanja?

- Jako umorno i psihički potrošeno, a sa druge strane ispunjeno, jer sam osjećao već tada da radimo značajan film. 

4. Šta se inače dešava nakon snimanja posljednje scene – da li se cjelokupna ekipa okupi da to obilježi ili se jednostavno samo raziđete uz pozdrave?

- Sve zavisi od toga kakvo je bilo snimanje, kakva je bila ekipa. Ja sam imao sreću da sam svaki završetak na neki način obilježio s ekipom. Snimiti film je težak i mukotrpan proces za cijelu ekipu, i lijepo je kada se nakon snimanja svi zajedno skupimo i na neki način proslavimo urađen posao. 

5. Koliko je trajalo snimanje, na kojim lokacijama i šta je bilo najteže u svemu tome?

- Snimanje je trajalo skoro tri mjeseca. Snimali smo u predivnim gradovima Stocu i Mostaru. Čini mi se da su nam svima najteži bili dani snimanja na otvorenom u Mostaru, temperature su znale prelaziti i 40 stepeni, a u svakom momentu je na setu bilo skoro hiljadu ljudi. Ali i pored toga svi smo radili predano i niko se nije bunio, ne da sam ja čuo. Ovom prilikom bih se zahvalio divnim ljudima iz Stoca i Mostara koji su nam bili divni domaćini i utoliko snimanje učinili ljepšim i ugodnijim.

6. Zbog čega je bilo važno snimiti ovaj film?

- Važno je bilo iz puno razloga, i o tome bismo mogli pričati vjerovatno kroz jedan cijeli poseban intervju. Nadam se da smo mi sa našim filmom doprinijeli tome da se ovako nešto, kao što je genocid u Srebrenici, i sva stradanja u cijeloj BiH, više nikada ne ponovi, nigdje i nikome. Važno je zbog svih žrtava i zbog preživjelih, zbog svih nas, a naposljetku kao dokument za buduće naraštaje, jer kao što je Jasmila često kroz svoje intervjue govori, ovo je film koji između ostalog poziva na pomirenje i razumijevanje, nikako na sukob.

7. Po čemu ćete pamtiti saradnju sa Jasmilom Žbanić?

- Od samog početka kad sam upoznao Jasmilu, pa poslije i kad se otvorila prilika da radimo zajedno, uvijek sam se divio njenoj besprijekornoj strasti i beskompromisnoj posvećenosti onome čime se bavi, bila to režija ili neki vid društvenog angažmana. Meni je tokom snimanja jako godila njena rediteljska čvrstina, na svako pitanje uvijek je nudila više odgovora, nikada nije odbila neki smislen prijedlog i uvijek je svakoga saslušala do kraja makar se sa tim i ne slagala u konačnici. To je jako rijetko, ali u isto vrijeme govori o sigurnosti koju Jasmila nosi sa sobom i kojom zrači kad je vidite. Meni lično kao glumcu, a i privatno to znači jako puno, jer taj osjećaj da se na nekoga možete osloniti u svakom momentu, pogotovo u ovakvom filmu je neprocjenjiv. Mnogo je toga po čemu ću se uvijek sa radošću sjećati ovog snimanja i rada sa Jasmilom, mnogo toga novog sam od nje naučio, a jedna od važnijih lekcija je kako biti hrabar i kako se sa tom hrabrošću nositi. Zahvalan sam Jasmili što je bila hrabra za sve nas, stisla šake, okupila nas i snimila ovaj film, koji će, ja se nadam, još dugo odjekivati kroz filmski historiju.

8. Mnogi glumci kažu da ne vole gledati na malom ili velikom ekranu ostvarenja u kojem su glumili. Da li ste pogledali film?

- Ja nemam taj problem, uvijek pogledam film koji sam radio, ne zbog sebe, već zbog filma. Tako sam i ovaj film pogledao. Jako je emotivno uticao na mene. U jednom momentu dok sam gledao film zaboravio sam da sam dio, film me potpuno uvukao u svoj ritam i energiju. Trebalo mi je nekoliko dana nakon odgledanog filma da smirim uzbuđenje.

9. Pozitivne kritike stručne javnosti i dirljivi komentari običnih ljudi stižu sa svih strana. Da li vam se neki od njih možda posebno urezao u memoriji?

- Kritike za film su stvarno fenomenalne, svaka koja se pojavi je bolja od prethodne. Koliko god su bitne kritike uglednih svjetskih kritičara i struke, za nas koji smo radili film sigurno su još važnije kritike naše publike, naposljetku zbog toga i pravimo filmove, predstave. Tu je bilo jako lijepih, emotivnih i meni jako značajnih kritika, kako prijatelja i kolega iz BiH, tako i iz Hrvatske i Srbije, Amerike, Engleske. Ne bih izdvajao ni jednu, jer ih je bilo jako puno, a svaka je na svoj način lijepa i za mene izuzetno značajna.

10. Dobitnike Oscara ćemo saznati krajem aprila. Da li ste pogledali neki od protivkandidata i kakve su šanse za još jednog zlatnog kipića za bh. film?

- Pogledao sam nekoliko naslova koji su sa nama u konkurenciji. Sve su to odlični filmovi, različitih tematika, ali svaki u svojoj jako važan. Jaka konkurencija, ali kad već uđete u nominaciju među prvih pet onda je šansa za Oskara jako velika. Po meni je već ovo veliki uspjeh i ne kažem to zbog lažne skromnosti, već zato što je nominacija otvorila jedna velika vrata ka puno više gledalaca. O Srebrenici i BiH se neće, nadam se, više govoriti samo kad se obilježavaju datumi.

11. Zanimljivo je da ovo nije prvi film u kojem ste glumili, a da je kandidat za Oscara. To se desilo i sa „Muškarci ne plaču“. Također ste glumili i u „Cirkusu Columbia“ Danisa Tanovića, a i u „Zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie. „Kružite“ već dugo oko Oscara. Slučajnost ili znate prepoznati dobar film?

- Istina, skoro svaki film u kojem sam glumio je bio naš kandidat za nagradu Oskar. Miks je to i sreće, ali i vjerovatno mog dosadašnjeg angažmana.

12. Kako ste uopšte dobili u ulogu u ovom filmu?

- Na kastingu.

13. Glumci iz Srbije poput Jasne Đuričić i Borisa Isaković izloženi su svojevrsnom gnjevu i linču javnosti zbog toga što su glumili u ovom filmu. Vjerujete li da će takva vrsta glumačke hrabrosti biti potrebna još dugo na ovom prostoru u filmovima koji se bave ratnom tematikom na prostoru bivše Jugoslavije?

- Hrabrost je bila snimiti ovaj film uopšte, jer je tu puno zamki o kojima se mora misliti. Niko do Jasmile se nije usudio uhvatiti ukoštac s ovom temom, jer znaju koje rizike nosi. Tako je i sa Jasnom i Borisom. Oni su prije svega profesionalni glumci, umjetnici. Svojim ulogama pristupaju iz toga, a ne iz političkih ili nekih drugih niskih poriva. Razumijem vaše pitanje i sigurno da jeste bila i ogromna hrabrost sa njihove strane, siguran sam da im je teško slušati prijetnje i uvrede od svojih sugrađana, ali su oni kao umjetnici sigurni u svoj rad i svoje ispravne stavove. I nije ovo prvi put da su oni pokazali svoju glumačku hrabrost i odvažnost.

14. Imate ili ste bar nekada imali agenta u Londonu. Kako idu stvari sa probojem na inostrano tržište?

- Ne, trenutno nemam agenta u Velikoj Britaniji. Jako je teško doći do uloga, pa čak i do kastinga za strano tržište, jer svaka zemlja pogotovo velika kao što su Engleska ili Amerika imaju toliko svojih glumaca koji nemaju posla. Ja jesam snimao jedan zanimljiv film u Engleskoj, ali sam igrao Bosanca. Moj bivši agent za mene u suštini nije napravio ništa, nažalost. 

15. Ni Vas nije zaobišla korona. Kako ste prošli, kada se to desilo?

- Nije me zaobišla, ne. Srećom ja sam prošao bez ijednog simptoma, malo začepljen nos i da se nisam otišao testirati, nakon što sam dobio informaciju da su kolege iz predstave bolesne, ne bih ni znao.

16. Planirate li se vakcinisati kada konačno stignu vakcine u BiH?

- Da. To je naša civilizacijska obaveza. Moramo misliti na druge ako već nećemo na sebe.

17. Hoćete li birati vakcinu ili ćete uvažiti savjet stručnjaka da je najbolja ona koja je dostupna?

- Svaka vakcina koja je tenutno na tržištu je odobrena, tako da neću birati, primit ću onu koja me zapadne.

18. Šta mislite o antivakserima čija popularnost kao da raste uprkos ovako smrtonosnoj pandemiji?

- Odrastao sam u „doktorskoj porodici“, među ljudima kojima je znanost smisao života, tako da u odnosu na to ću reći jednostavno, nemam komentar.

19. Nažalost, virus je zauvijek odnio i mnoge glumce. Naročito teško Vas je pogodila smrt Dragana Jovičića?

- Dragan je na neki način bio tata svih nas mladih koji smo došli u pozorište. Imao je veliko strpljenje za naše neiskustvo i uvijek je bio spreman dati savjet za koji je smatrao da može pomoći. Jako mi je značio kroz cijeli moj rad, ali i privatno. Imao sam beskrajno poštovanje prema Draganu, ali se isto tako usudim reći da smo bili prijatelji, jer Dragan je uvijek zračio mladalačkom energijom koja je plijenila. Uvijek je bio naš najveći navijač, svaku predstavu koju smo radili pogledao je i po sto puta i uvijek sa podjednakim žarom uživao u svakoj izvedbi. Jako me je pogodila njegova smrt i mnogo će mi nedostajati.

20. Zanimljivo je da ste zapravo bili predodređeni za „bijeli mantil“ s obzirom da dolazite iz porodice doktora, a i sami ste završili srednju medicinsku školu. Ipak, na nekoj ste raskrnici skrenuli i završili među glumcima. Kada i zašto ste „skrenuli“ u pravcu glume?

- Konketan odgovor ne znam, to je bio više neki unutarnji poriv i potreba da na taj način artikulišem svoje biće. Zvuči pretenciozno i apstraktno, znam, ali ovo je često pitanje i svaki put kad probam odgovoriti vratim se na osjećaj koji i dan-danas imam i koji me motiviše da i dalje volim i živim svoj posao iz snova.

21. Pozorište ili film, šta Vam više leži?

- Često je to pitanje. Ja nemam neku preferencu ili da mi nešto više ili manje leži. Kod mene se uvijek radi o ulozi. Ako je uloga i projekat značajan, onda je to za mene dovoljan motiv da se potpuno prepustim radu, maksimalno koliko u tom momentu mogu.

22. Supruga Mirna je scenografkinja. Da li ste do sada imali priliku da zajedno radite na nekom projektu?

- Jesmo, da. Na nekoliko filmova i par predstava. Važno je da smo uspjeli naći i osvojiti distinkciju između privatnog i profesionalnog. Uvijek volim raditi sa Mirnom, jer njena posvećenost projektu je stvarno inspirirajuća i jako zarazna. 

23. Kakve su ekonomske posljedice pandemije na kulturu?

- U našoj zemlji i prije pandemije kultura je bila na klimavim nogama, zapuštena i skoro u potpunosti ignorisana od strane države. Pandemija je to naravno pogoršala i sada moramo jače nego ikada raditi na tome da ojačamo i stanemo na noge. Sramotno je da tako malo radimo, a toliko imamo divnih i talentovanih autora koji imaju šta da kažu kroz svoju umjetnost. Tužno je koliko naše ljude na vlasti ne zanima čime se mi bavimo, na prste jedne ruke mogu prebrojati političare koji dolaze na predstave, filmove svojom voljom.

24. Ima li ikakvih projekata posljednjih mjeseci ili bar nekih najava u bližoj budućnosti?

- Trenutno sve stoji. Ima nekih najava, ali to je sada sve pod ručnom kočnicom. 

25. Od čega žive glumci posljednjih godinu dana?

- Oni koji su na plati srećom žive od svoje plate, oni koji nisu, preživljavaju. Strašno. Naša država, za razliku od regije, nije ništa napravila da zaštiti svoje umjetnike. Lično poznajem nekoliko, pogotovo mlađih kolega koji su jedva skupljali novac da jedu. Ne vjerujem da ću to doživjeti, ali bih volio jednom vidjeti stid kod bar jednog političara koji je mogao nešto promjeniti, a to nije napravio/la, jer ne vide svoj interes u tome. Sramota.

26. Mislite li da će pandemija zauvijek promjeniti filmsku industriju i da će „online / streaming“ umjetnost i nakon pandemije imati rast popularnosti i zastupljenosti?

- Neke nove stvari koje je donijela pandemija će sigurno ostati kao novo normalno i toga se ne treba bojati, ali i dalje sam ubjeđenja da ništa ne može zamijeniti odlazak u kino, pozorište, koncert ili izložbu. Tako da se ja ne plašim toga, kako je brzo sve utihnulo, tako će se brzo sve i probuditi iz ove noćne more koju živimo godinu dana. 

27. Osim ekonomskih posljedica brojne restrikcije i zabrane koje se čak i pojačavaju u zadnje vrijeme stvaraju i ogroman psihički stres kod ljudi. Kako se nosite s ovom cjelokupnom situacijom?

- U početku sam se borio sa negativnim emocijama, ali vrlo brzo sam pristao na situaciju i prihvatio da trenutno ovako moramo živjeti, i da je to jedini način da se spase životi i smanji zaraza. Ja se stvarno trudim da razumijem sve, jer svima nam je ovo novi način života i svi tražimo svoj metod kako da se izborimo s ovim teškim vremenom u kojem živimo. Jako mi nedostaje kontinuitet u radu i druženje sa prijateljima. Ako sam išta korisno izvukao iz prošle godine onda bi to bilo strpljenje.

28. Kakva su Vam interesovanja izvan glume i kulture?

- Puno ih je, ali glavna i primarna okupacija van posla je moja kćerkica i moja porodica. U njima pronalazim utočište od sveg zla koje nas okružuje.

29. Sa kim od kolega se najčešće družite ili odete na kafu?

- Sa puno njih, imam srećom veliki krug prijatelja sa kojima se družim vrlo intenzivno. To mi sada naravno jako nedostaje, jer zbog pandemije neke nisam vidio uživo već skoro godinu dana. Evo i ovim putem želim da im kažem: „Jako sam vas poželio.“

30. Kakve filmove ili žanrove volite pogledati za svoju dušu?

- Volim sve žanrove, od kad sam bio dijete razvijao sam ljubav prema filmu, imao sam veliku kolekciju filmova, svoju malu videoteku.

31. Možete li preporučiti nekoliko naslova?

- Meni jedna od najdražih komedija je „Groundhog Day“ sa Bill Murry, to bih uvijek svakome preporučio, posebno sada. A od novijih naslova „Sound of Metal“ i „The trial of Chicago 7“.

32. Imate li neko mjesto na koje rado pobjegnete od gradske vreve i poslovnog stresa?

- Bilo gdje van grada, pogotovo na planinu, Bjelašnica, Igman.

33. Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Na svoju kćerkicu i hranu.