Intervju

Globalna geopolitička scena dugo vremena nije bila turbulentnija, a najveći uzrok turbulencija je svakako ruska agresija na Ukrajinu koja je započela 24. februara 2022. godine.

To je i bio povod za razgovor sa prof. dr. Zijadom Bećirovićem, direktorom Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana.

Razgovarao: Zdravko Čupović

Od ruske agresije je prošlo skoro pune četiri godine. Već dugo vremena iz zapadnih metropola najavljuje kolaps Rusije zbog rigoroznih ekonomskih sankcija, ali i opremanja ukrajinske vojske modernim oružjem. Međutim, posljednjih nekoliko mjeseci potpuno neočekivano došlo je do velikog raskola između Evropske unije i SAD. Prvo su se napukline pojavile oko politike, pa ekonomije, carina, Grenlanda, a evo vidimo sad i oko NATO-a. Tu svakako trebamo spomenuti i evidentna neslaganja oko rješavanja sukoba u Ukrajini. Kakav je Vaš komentar?

- Četiri godine nakon početka ruske agresije na Ukrajinu svjedočimo jednom od ključnih paradoksa savremene geopolitike. Očekivanja o brzom ekonomskom, vojnom i političkom slomu Rusije pokazala su se pogrešnima, ali još je značajnija spoznaja da Zapad više ne djeluje kao monolitan politički subjekt, kakvim se činio u prvim mjesecima rata.

Raskoli između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država nisu nastali iznenada niti su proizvod trenutnih nesuglasica; oni su rezultat dugoročnih razlika u strateškoj kulturi, ekonomskim interesima i percepciji globalnih prijetnji. Evropa rat u Ukrajini doživljava prvenstveno kao egzistencijalno sigurnosno pitanje, dok Sjedinjene Države sve više promišljaju u širem okviru globalnog balansa snaga, Indo-pacifičke strategije i unutrašnjih političkih kalkulacija.

Iz tih razlika proizlaze i sve vidljiviji nesklad u tonovima i porukama kada je riječ o Ukrajini, NATO-u, pa čak i o teritorijalnim kompromisima koji su prije samo dvije godine bili politički nezamislivi. Ovo nije kraj transatlantskog partnerstva, ali jeste kraj iluzije o njegovoj potpunoj strateškoj usklađenosti.

Ono što međutim javnost u BiH najviše zanima jeste gdje smo mi u ovom trenutnom globalnom talasanju i šta nam je činiti pogotovo imajući na umu našu specifičnu situaciju gdje nam je Amerika najveći sigurnosni garant, dok je Evropa uvjerljivo najveći i najvažniji trgovinski partner. Naravno trebamo imati na umu i američku ekonomsku ofanzivu vezanu za južnu interkonekciju, navodni interes za gradnjom plinskih elektrana u BiH, koncesiju aerodroma..., a za sve to su zainteresovani Amerikanci. Da konfuzija bude veća, SAD su Dodiku ukinuli sankcije, a navodno je pozvan i na molitveni doručak u Washington.

- Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u izuzetno osjetljivoj poziciji, ali okolnosti zahtijevaju hladnu glavu i strateško promišljanje, a ne paniku. Sjedinjene Američke Države i dalje ostaju ključni sigurnosni garant Bosne i Hercegovine – što je neupitna činjenica u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma i ukupne regionalne sigurnosne arhitekture. Evropska unija je, s druge strane, dominantni ekonomski partner, glavno tržište i regulatorni okvir kojem Bosna i Hercegovina objektivno pripada. To nije kontradikcija, već realnost male, institucionalno složene države u svijetu velikih sila.

Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u izuzetno osjetljivoj poziciji, ali okolnosti zahtijevaju hladnu glavu i strateško promišljanje, a ne paniku

Američki interes za energetiku, infrastrukturu i strateške resurse u Bosni i Hercegovini treba posmatrati pragmatično, ali uz visok stepen opreza – kroz prizmu potpune transparentnosti, zaštite javnog interesa i snažne institucionalne kontrole. Pitanje sankcija Miloradu Dodiku i njegovog eventualnog političkog „rebrendiranja“ u Washingtonu ne treba ni dramatizirati, ali ga ne treba ni naivno tumačiti. Velike sile često šalju kontradiktorne i taktički uslovljene signale, što ne znači automatsku promjenu njihove dugoročne politike prema Bosni i Hercegovini, koja je u svojoj suštini zasnovana na očuvanju mira i teritorijalnog integriteta države.

Istovremeno, gotovo se prešućuje činjenica da su određeni oblici političkog i finansijskog pritiska na Milorada Dodika faktički ublažavani ili neutralizirani upravo u Sarajevu, uz indirektnu političku korist za bošnjačke političke aktere – što uključuje i ulogu domaćih struktura u procesu ukidanja američkih sankcija Dodiku.

Velike sile često šalju kontradiktorne i taktički uslovljene signale, što ne znači automatsku promjenu njihove dugoročne politike prema Bosni i Hercegovini, koja je u svojoj suštini zasnovana na očuvanju mira i teritorijalnog integriteta države.

U tom kontekstu, za takozvani Molitveni doručak ne bih pridavao poseban politički značaj, jer sam po sebi ne predstavlja indikator suštinskih promjena u američkoj politici prema Bosni i Hercegovini.

Imajući na umu sve ovo što se rekli postoji li opasnost da BiH postane neka vrsta kolateralne štete međunarodne politike?

- U vanjskopolitičkom vrtlogu savremenih međunarodnih odnosa Bosna i Hercegovina ne smije donositi odluke vođene emocijama niti kratkoročnim impulsima. Njena vanjskopolitička pozicija mora biti principijelna i dosljedna, a ne oportunistička. To podrazumijeva jasno opredjeljenje za euroatlantske integracije, poštivanje međunarodnog prava te kontinuirano i sistematsko jačanje vlastitih državnih institucija.

Najveća prijetnja Bosni i Hercegovini nije da postane kolateralna šteta globalnih geopolitičkih potresa, već da ostane zarobljena u vlastitim unutrašnjim slabostima – institucionalnoj krhkosti, političkoj fragmentaciji i nedostatku strateške koherentnosti. Države ne nestaju zato što se međunarodni poredak mijenja, već zato što nisu u stanju da se tim promjenama pravovremeno, racionalno i odgovorno prilagode.

Bosna i Hercegovina mora, tamo gdje je to moguće, nastupati jedinstveno, graditi promišljena i pouzdana savezništva, ali istovremeno razvijati određeni stepen strateške autonomije u skladu sa svojim realnim političkim, ekonomskim i institucionalnim kapacitetima. U svijetu koji ulazi u fazu dugotrajne nestabilnosti, neutralnost bez stvarne snage ostaje iluzija, a oslanjanje na jednog vanjskog aktera bez jasne vlastite vizije predstavlja dugoročni rizik.

U svijetu koji ulazi u fazu dugotrajne nestabilnosti, neutralnost bez stvarne snage ostaje iluzija, a oslanjanje na jednog vanjskog aktera bez jasne vlastite vizije predstavlja dugoročni rizik.

Upravo zato Bosni i Hercegovini danas nije potrebna dnevna geopolitika za unutrašnju političku upotrebu, već ozbiljna, odgovorna i dugoročna državna politika, utemeljena na racionalnoj procjeni nacionalnih interesa i realnosti savremenog međunarodnog okruženja.