Kolumne

Piše: Asaf Bečirović (In Memoriam)

Sinoć sam sanjao kako granice BiH stežu obruč oko Sarajeva. I druga Tita kako ide preko Romanije. Pa vodi sobom mlade muslimane, razvio ih na sve četir' strane. A oni, k'o jedan, koračnicu pjevaju:    

"Lijepo ti je druga Tita kolo, takvo kolo, ko ga ne bi volo! Igraju ga mladi muslimani, muslimani - zeleni jablani! Igraju ga mlade muslimanke, muslimanke - omorike tanke. Zelen zvijezda na kape im pala, svjetlost mladog mjeseca, puške im obasjala. Iz grudi pjesma im se vije - druže Tito, naše najmilije!". 

 Sa srećom ti plebiscit!

Čuo sam u snu i odjek koraka po tom kamenju romanijskom. Titov pas, njemački ovčar Luks (najveći patriota naših naroda i narodnosti koji će na Sutjesci Starom život spasiti), razdragano je mahao repom. I pjevušio:  

"Druže Tito, naše desno krilo, da te nije, ni muslimana ne bi bilo!".

Potom je Luks počeo lajati na mjesec. Toliko jako da me je probudio. Ustao sam dijametralno suprotan. Krenuo ka jutarnjoj toaleti. Usput gladio cvijet kojem ne znam ime.

"Ola!", pozdravio sam ga na španskom.

On je šutio, ja sam ga još koji put gladio i rekao:

"Sad imaš ime. Zoveš se Gladi - ola".

Nakon jutarnje toalete, uslijedilo je drhtanje vode u džezvi, miris kafe, listanje novina. Blago sam vadio kake iz nosa kad mi se sa sedme strane Oslobođenja, ukazao Traktorista iz Laktaša.

"Dobro jutro", rekao je.

"Takođe", reknem radi konstitutivnosti naroda, a pomislim da kako će mi biti dobro jutro koje s njim počne. I nisam se iznenadio kad je Traktorista rekao da se ne iznenadim ako raspiše referendum o odcjepljenju manjeg entiteta od BiH.

"Znam te! Ti spadaš u grupu ljudi koja i kada se i posiječe, inicijativa poteče", hinjio sam ravnodušnost dok su mi na um padali referendumi koje sam preživio. Najprije onaj plebiscit bosanskih Srba (1990!?) o tome hoće li ostati živjeti u Jugoslaviji. Ceca, ko da je sada slušam, rekla je:

"Svi moji idu na plebiscit, pa i ja. Rekli su, ako hoćemo, možemo i komšiju, ma koje vjere bio, povest na plebiscit".

"Sa srećom ti plebiscit", rekao sam ja.

I slutio kako će glasati.

Onda je došao na red referendum o suverenoj, nezavisnoj, nedjeljivoj BiH. Ceca nije glasala.

"Sa srećom ti referendum", rekla je. I slutila kako ću glasati.

Kasnije je pitala šta će biti s nas dvoje? Ništa nisam rekao. Osim:

"Samo će nam se kasti!".

I kazalo nam se. Rat je bjesnio. Svaka je ptica svome jatu pohitala. Nije odgovarala Ceca na poruke koje sam slao preko radio-amatera, Crvenog krsta... Nakon toliko pušenja i neprospavanih noći, sve je zaboravila. I sad mi traktorista opet prijeti referendumom.

Zločini u žaru borbe

"Čuj", rekao sam mu. "Te stvari s odcjepljenjem ne idu tako lahko. Zazivaš rat! Ipak, sve ima svoje granice!".

 "Jes'. Sve ima svoje granice osim Srbije!", rekao je on. "A mi Srbi imamo namjeru, baš zbog granica, da ginemo još godinama. Samo da nas zdravlje posluži!".

"Vidi, Mile", rekao sam ja. "Srbija je nakon svakog rata sve manja i manja, ali to ne umanjuje njenu trenutačnu veličinu i utjecaj".

Onda je on objašnjavao kako svaki Srbin rado ide u vojnike, kako su oni, Srbi, svako malo dizali ustanke.

"K vragu! I jači narod od vas bi iskilavio u tim silnim ustancima", primijetio sam ja i dodao kako će Bošnjaci braniti svaki pedalj Bosne i Hercegovine, naročito onaj koji im je preostao.

Rat, objašnjavao sam, donosi nove zločine. Traktorist je pak meni govorio da osim genocida, u posljednjem ratu nije bilo većih incidenata, da njihovi heroji (a bogami i moji) jesu činili poneki zločin ali u žaru borbe. Tu je meni puk'o film pa sam emotivno reagovao.

Pročitajte i ovo: Naoružajte se, bolje sutra samo što nije!

"Slušaj Mile! Mi Bošnjaci nismo od onih koji odmah skidaju gaće!"

"Znam", rekao je on. "To je posljednja tačka programa Sulejmana Tihića".

Ja sam zavez'o.

(Sadržaj je satiričnog karaktera)