Ahmed Burić, nagrađivani pisac, pjesnik, novinar, prevoditelj, urednik za magazin Start ističe da su danas stvari došle do apsurda, da više nije važno čime se bavite već je važno da ste  'poznati'. Ali ne zbog toga što ste u nečemu dobri ili vješti, nego zbog činjenice da " pravite direktne prenose skakanja salta unazad."  Imamo 33 pitanja za njega. Razgovaramo o svemu ...

Razgovarao: Zdravko Čupović

1 Nakon albuma "Sin pustinje", na kojem ste sarađivali sa Damirom Imamovićem i sa kojim je otvoren Bookstan 2023. godine, uslijedio je album "Valceri iz Translajtanije", koji je promovisan na ovogodišnjem Bookstanu. Možete li ovaj projekat predstaviti, bar ukratko, našim čitateljima?

- Radi se o knjizi poezije koja je „pretočena“ u album. Jednom davno, prije osam godina Nenad Rizvanović je donio rukopis knjige poezije za koji je rekao da želi da joj ja budem urednik. Sjedili smo kod mene i prošli kroz materijal. I rekao sam još dok smo radili knjigu - "ja ovdje čujem neku muziku". Onda je došla korona, bilo je vremena i ja sam popravio jednu njegovu staru gitaru. I onda je došla muzika, i studio Muca na hribu u Novom Mestu gdje smo napravili prve demo-snimke. I gdje sam konačno shvatio da ću snimiti album. I onda snimanje, pa za šest mjeseci - album. Ne znam da je neko brže došao do toga.

A evo i "zvanično" obrazloženje: "skup fantastičnih glazbenika iz regije našao se na zadatku uobličavanja nečega što je prvo bilo knjiga, a onda su iz nje počeli 'izlaziti' tonovi koje je pokušao zapisati Burić, kojemu je glazba bila prva ljubav, ali je zaplivao tekstovima. A onda se sve vratilo: veliki makedonski gitarist Toni Kitanovski, spektakularna violinistica Melika Hadžić, slovenski star-basist Žiga Golob, perkusionist Nenad Kovačić, prekrasan glas glumice Maruške Aras, apsolutni talent Tomislava Jovanovića - Tokca i stihovi Nenada Rizvanovića u uzbudljivom putovanju oko svijeta, čije su točke između New Orleansa i otoka Lastova, preko Osijeka, Nagykanizse, sibirskih stepa i afričkih pustinja". To je žanrovski teško odrediv, ali u svakom smislu uzbudljiv album na kojem se nalaze i rock i punk i world music i blues, i nešto od one univerzalne melankolije koja obilježava prostor Srednje Europe i taj, u osnovi, imaginarni prostor sjedinjava u umjetničku i životnu činjenicu. Pa, eto.

2 To je neka poprilično jedinstvena forma. Ko je publika?

- Ko voli nek' izvoli. Nema idealne publike, ali neko ko je nešto slušao u životu možda posegne za nečim što je drugačije. Nekad uhvatim sebe kako mislim da bih volio da Valceri sviraju negdje, recimo, u kladionici na Koševu ili oko Starog mosta, ali nisam siguran da će se to dogoditi. Vidjet ćemo. Nikad ne znaš na koga možeš računati, u tom smislu umjetnost i jeste jedna od najuzbudljivijih duhovnih disciplina.

3 Da li ovo znači da je trenutno prevagnula Vaša muzička strana?

- Ma, uvijek je ona bila tu. Ja sam pjesnik na privremenom radu u muzičkoj industriji. Što duže bude trajala ta privremenost - to bolje!

Bookstan je ozbiljna stvar

4 Kažu da se o ukusima ne raspravlja, a generacijski jaz je svakako oduvijek i postojao. Ali vidite li ikakav kvalitet u ovoj današnjoj trendi muzici koja se mahom stvara na kompjuterima i uz pomoć autotunea?

- Svugdje i uvijek ima talentiranih ljudi. Taj neki folk-trap i to stvarno ne mogu slušati jer se moram naprezati, razabirati šta pjevač(ica) hoće da kaže. Ali, među reperima i hip-hoperima bude i dobrih stvari. Prije nekog vremena sam čuo jako mladu curu koja me je tekstom potpuno izbacila iz cipela, stupio sam u kontakt i mislim da ćemo nešto raditi skupa. Autotune te ne može spasiti, on sakriva, a umjetnost je ipak ona koja otkriva. Muzika pogotovo.

5 Kada smo ga već spomenuli nemoguće je ne osvrnuti se na Bookstan (Međunarodni festival književnosti) koji je ove godine imao jubilarno 10. izdanje. Koliko je to važan i značajan festival za Sarajevo i državu?

- Bookstan je već postao ozbiljna stvar. Sama činjenica da se toliko važnih ljudi okupi oko knjige, jeste ohrabrujuća. Imam i svoje mišljenje o festivalskoj kulturi: ona do kraja nije najbolje rješenje ukoliko se samo oslonite na recepciju tim putem, ali dobro dođe da se ljudi informiraju o tome šta se u nekom dijelu kulture događa, da se ljudi uvedu, sretnu i nešto i pročitaju. Važno je sresti autora, živ čovjek je živ čovjek što se kaže, i u tom smislu Bookstan je živa, bitna stvar.

6 Većina umjetničkih i književnih festivala se očekivano održava u Sarajevu, ali postoji li još neka dinamična sredina ili festival koji svakako vrijedi izdvojiti u drugim bh. gradovima?

- Iznenadio sam se  kad smo svirali Sina pustinje u Lukavcu, kako je sve fantastično funkcioniralo, bio je to možda i najbolji nastup koji smo imali, a nastupali smo od Kopenhagena do Bitole. Uvijek je važno kad negdje izvan Sarajeva nešto dobro "raste". Recimo, Slovo Gorčina u Stocu je prvorazredan događaj, tamo se desila i još se događa neka energija za koju vidiš da je "prava", da to sve ide u najboljem mogućem pravcu.

7 BiH kuburi sa "mali milion" problema, ali književnost, kinematografija, kultura generalno su ipak nekim čudom vitalni. Dijelite li to mišljenje ili postoji i tu neka tamnija strana?

- Svakako da postoji, ali ako bismo to nabrajali upali bismo u depresiju iz koje bi nas morali čupati bagerima. U ovom trenutku je na sceni neko parcelisanje, odvajanje kulture u neke svoje male posjede, i to ne donosi ništa dobro. Mi nemamo kulturnu politiku. U egzistencijalnom smislu većina stvaralaca nije situirana - osim onih koji su postigli neke interne nagodbe - a sa druge strane ne postoji tržište koje bi to moglo valorizirati. Lažni, primordijalni, brutalni kapitalizam nam je svima sjeo za vrat i prijeti da nas uguši. Sreća pa smo u autorskom, a eto i u životnom smislu prilično žilavi.

Šta je Thompson planirao

8 Pretpostavljam da se uglavnom i krećete u krugu kolega da se tu nađe književnika, novinara i radnika u kulturi. Kakve teme dominiraju na tim kafama i druženjima?

- Nisam vam ja baš najbolji primjer u tom smislu. Moji prijatelji su pored pisaca i muzičari i inženjeri, pravnici, ljekari. Svijet "umjetnika" je prilično zagledan u sebe, tu se baš i ne nalazi često prostor za Drugo. Istina, postoji nekolicina ljudi iz branše da tako kažem, sa kojima relativno često provodim vrijeme. A šta su teme? Što kaže Arsen Dedić u pjesmi Amigo - "svi bi htjeli da si sa njima, daleko od mene / među nama od početka politika, žene". 

9 Dok se jedna masa „sjatila“ u Zagrebu na hipodromu, Vi ste bili na Bruce Springsteenu u Pragu. Možemo li prvo komentar na Marka Perkovića Thompsona?

- Marko? Jednom smo prije dvadesetak godina sjedjeli u nekoj konobi u Zagrebu, poslije radnog dana na Sajmu knjige Interliber. Bilo je tu veliko društvo, što kažete, kolega pisaca, novinara, Ivica Ivanišević, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Nenad Rizvanović, Dežulović, moja malenkost. I sve to u režiji pokojnog izdavača Boška Zatezala, jer je tamo većina nas objavila poneku knjigu. Valjda je svako za tim stolom par puta napisao i u glavnim medijima objavio nešto loše o Thompsonu. Onda su u kafanu ušli neki ljudi obučeni u sasvim crne majice na kojima je pisalo Radio Imotski. Izgledali su kao neka heavy metal grupa sa HOS-ovim znamenjem. Ja volim te, što bi reklo, granične scene. I u jednom trenutku, neki mladić stoji iznad stola, onako malo izgubljena pogleda, a mene Ivanišević, vjerovatno misaono najbrži igrač u toj grupi gura nogom ispod stola i šapće - "Marko". I ja skontam da je to stvarno on - Thompson. I nije mi izgledao zastrašujuće, nego kao neko ko bi sjeo za stol i razgovarao, što bih ja, kakav jesam, prihvatio. Većina ostalih nije bila za to, pa smo se "pokupili". Moja je teza, koja će zazvučati efektno, a donekle je i tačna, da je on Bijelo dugme na crnoj košulji. Lično mislim da je on bio planirao da bude nešto drugo – pjevač nekog hard benda tipa Crna udovica, ono malo folk, malo željezo, muzika sa prvih ploča Dugmeta i kasnije Divljih jagoda. Ali nije se zapatilo, što se kaže, došlo je novo vrijeme i on je ispao to što je ispao. Model dijela društva koji kontroliše crkvena desnica, izvikivač ustaških parola i sa tog nivoa apsolutno neprihvatljiva pojava sa nekog, hajdemo reći, progresivnog stanovišta. I sad je on mjera, lice toga društva. Naravno da to ne treba poistovjećivati sa cijelim narodom, ali je znakovito da se ministar odbrane nakon njegovog koncerta ohrabri i sa skupštinske govornice pozdravi ustaškim pozdravom - „Za dom spremni.“ Jer, nije problem ako ćeš slušati Thompsona. Problem je što možeš imati problem ako kažeš da ga se utiša.

10 A sada nam recite kako je bilo u Češkoj?

- Springsteen nije bio moja „šolja čaja“ na početku osamdesetih kad smo ulazili u muziku, da tako kažem, izgledao mi je previše rudimentarno, malo seljački, s onim promuklim glasom kao da se uvijek dere, ali sam, kako je vrijeme prolazilo, počeo uviđati da je on odličan pjesnik i da sobom nosi jednu energiju koju ne možeš prenebregnuti. Onda i činjenica da je volio Roya Orbisona, da je prijatelj Toma Waitsa, da svira pjesme Petea Seegera, sve je to upućivalo da se radi o ozbiljnom bossu, kako ga zovu, i da je on, naprosto, veliki umjetnik. Nikad neću zaboraviti Sašu Lošića - Lošu kako ispred Olomana pod miškom drži njegov vinil The River. I onda, četrdesetak godina kasnije u Pragu, po kiši, nas oko 70.000, a kažu bilo bi 100.000 da nije lilo, on napravi ono što je u našim željama trebao napraviti neki slobodarski predsjednik Amerike, da je bilo sreće da se krene drugim putem, i da je rock and roll zaista pobijedio, što je bio naš san, glup i naivan. A rekao je ovo: "Dame i gospodo. Pedeset godina pjevam o slobodi u zemlji u kojoj sam rođen. Ona je danas oteta od najgorih koji su zauzeli najviše pozicije. Od nesposobnog predsjednika i sirove vlade koja nema ideju o tome šta znači zaista i duboko Amerikanac. Sada se u našoj zemlji ljudi progone i hapse zbog onoga što misle i onoga što jesu. I to je stvarno. Hvala vam što se došli ovdje, mi to razumijemo kao akt podrške. Mi ćemo preživjeti ovaj trenutak." I zasvirao "My cityofruins". Ništa mi više nije trebalo. Besmisleno je tako govoriti, ali to je možda najbolji bend na svijetu. Ne znam, ali kad vidim okruženje, nekako mi se ne razmišlja o tome. Nova nužda ište novu silu, rekao bi Njegoš. Prevedeno u naše vrijeme, nova krv traži novu drogu. Nije za mene. Alergičan sam na većinu hemijskih opijata, tako da ostajem vjeran svojim sadržajima na You Tubeu. Na svu sreću ima ih dovoljno. I previše. Ne gledaju mi se direktni prenosi probanja ćevapa.

11  Društveni život, socijalizacija, čak i umjetnost već prolazi kroz tranziciju, odnosno preseljenje u online sferu u kojoj dominiraju „influenseri“. Jedan takav iz daleke Amerike je  posjetio Sarajevo i region i izazvao totalnu pometnju. Šta Vi mislite o ovim influenserima?

- Stvari su došle do apsurda. Više nije važno čime se bavite, važno je da ste "poznati". Ali ne zbog toga što ste u nečemu dobri ili vješti, nego zbog činjenice da pravite direktne prenose skakanja salta unazad. E sad, ne može se utjecati na ukuse novih generacija, ali cijeli taj "paket" tog tipa, njegovo društvo i njegova "igra" nekako ne ostavljaju prostor da bi čovjek u tome učestvovao. Zašto bi? A i nije da ima u čemu. Ne branim nikome, ali nije za mene.

12 Šta radite za vrijeme Sarajevo film festivala (SFF). Idete li na projekcije ili možda više uživate u festivalskoj atmosferi koja tih dana istinski vlada skoro cijelim gradom?

- Obično ujutro gledam projekcije, to su one u 10 i u podne. Onda, ili me neko „uhvati“ ili imam svoga posla pa se ne našetavam u večernjim satima. Meni je nekako tako da većina onih koji dođu iz dijaspore dođu u vrijeme SFF-a pa mi se valja ispozdravljati. Tako da malo "bježim", a malo i učestvujem.

Reality Trump i njegov porno infotainment

13 Nemoguće je naravno zaobići i ovu političku žabokrečinu koja nikako da se promiješa već decenijama. Kako ova društveno-politička situacija izgleda iz Vaše perspektive?

- Duboko sam razočaran u snage kojima sam dao glas, pogotovo na Općini Centar i mislim da sam sada na stanovištu da više nikada neću glasati. To je grupa populista koji mirno gledaju kako se ruše posljednji ostaci grada i države. I slikaju se na koncertima i predstavama na kojim ih nisam sretao u formativnim godinama. To su preskočili, pa sad valjda "nadoknađuju". Strašno.

14 Nije u svijetu nikada bilo neke pravde, ali sada je, čini se, baš prevršilo mjeru. Kako se nosite sa svim ovim potresnim scenama koje dolaze sa Bliskog istoka?

- Svijet je došao do tačke u kojoj može ostati mjesto za život ili postati trajno poprište sukoba. Pustinja nakon završenih bitaka, koje tinjaju. U tom smislu je genocid koji Izrael provodi u Gazi, nadam se, posljednji čin licemjerja koje se odvija tako da ubijate žene i djecu, a njihovi vas prijatelji žele uvjeriti da oni to rade sami sebi. Mi ovdje smo to preživjeli u nešto manjem obimu, ali nas se svejedno gura u stalne tenzije, u toj žabokrečini o kojoj govorite. Oni tamo izgladnjuju ljude, a onda uveče dovezu par kamiona da bi Palestince izveli iz skloništa. I onda ih ubijaju snajperima. To je mračni zločin u kojem učestvuje i Evropska unija, dok arapski svijet to, uglavnom, mirno posmatra. Kršćanski desničari, koji su preuzeli vlast u Americi, jednostavno su naoružali Izrael i isturili ga kao vrh mača koji treba istrijebiti dio, ne samo muslimana, koji im "smeta". "Mali" problem je što to s Iranom neće ići kako su zamislili, i stvarno je groteskno kako je odmah došlo do primirja kad je Teheran uzvratio. Socijalistička federativna republika Jugoslavija nije imala diplomatske odnose s Izraelom. Tito je bio svakakav, ali nije bio budala i nije ga bilo lako prevariti. Sve što se u ovom trenutku treba reći je da je Netanyahu zločinac i da je njegov režim prvo što treba ukinuti, i dovesti ga pred lice pravde. Ali to neće učiniti onaj ko bi to mogao. Reality Trump i njegov porno infotainment, nadam se, neće sasvim uništiti veliku civilizaciju. Ali omogućavaju rast velikog zla. Zapad, jednostavno, ostaje bez resursa, i želi se naplatiti tamo gdje je još nešto ostalo. Sumnjam da će Istok, Kina pogotovo, to gledati skrštenih ruku. Pa da vidimo. Ako budemo imali sreće.

15 Na razne načine ste aktivni učesnik i medijske scene u BiH. Nažalost, tu danas ima svega. Gdje su danas mediji?

- Mislite? Ja sve gledam da se ne pojavljujem u medijima bez opravdanog razloga, ali eto ispada da mi ne ide dobro. Mediji su, uglavnom, pretvoreni u servis političkih i ekonomskih interesa, i njihova uloga je u ovom trenutku, čini se, istovremeno i zastrašujuća, ali i minorna. Dobro je da se bude neke alternativne institucije, da postoje neki kanali preko kojih ne možete pričati tu jednostavnu, propagandističku priču, ali je i toga sve manje. Regresivno zadešnjavanje je opći trend. Mediji, kao ogledalo društva, ne mogu biti puno izvan toga.

16 Jedna od najznačajnijih promjena jeste i  gašenje USAID-a koji je bio najveći donator istraživačkih tekstova, ali i raznih projekata koji su afirmisali demokratske procese i građanski aktivizam. Zatvorila se i Al Jazeera Balkans. Bojite li se posljedica?

- Hajdemo biti iskreni do kraja. Unatoč činjenici da je Al Jazeera Balkans ovdje pokušala donijeti jedan novi model medijskog sagledavanja stvari, pa i toga da mi se činilo da centrala Al Jazeere nije podržavala iste stvari koje je podržavao njihov lokalni ogranak, to su prije svega uloženi nečiji privatni novci. To što se meni ili nekome drugome nije do kraja sviđala ta uređivačka politika - na kraju završilo je tako kako je završilo -  u krajnjem nije ni bitno. To su stvari o kojima odlučuju neke više sfere, možda i globalna scena u kojoj Balkan više nije tako zanimljiv u svijetu u kojem se nemilosrdno ratuje na više strana. Objektivno, naši su javni servisi u vrlo lošoj poziciji i na to se malo ko osvrće. U ovom trenutku Sjedinjene Američke Države imaju ozbiljan problem same sa sobom. Kad sam prije godinu i po dana bio u Kaliforniji, vidio sam jedno društvo u kojem unutarnji mir stoji na vrlo krhkim nogama, iako izvana sve treba da izgleda bajno i uredno. Od Trumpove pobjede je stvar još pogoršana, tako da je sasvim moguće da se rat u jednom smislu - "vraća kući". To nas oslabljuje, jer SAD su ipak pomogle da se naš rat iz devedesetih kako-tako privede kraju i da se stvori neko mjesto egzistencije, sa svim lošim posljedicama tih događaja. E sad, naravno da mi je žao što će neki ljudi koji su radili neke dobre stvari ostati bez izvora finansiranja, ali nisam baš  primijetio da su neki od projekata koje spominjete donijeli revolucionarnu promjenu u smislu da je pogled na svijet bitno promijenjen zato što je neka televizijska stanica emitirala svoj program. Korijeni su dublji, sa jedne strane je taj redukcionizam koji tu grupu fanatika oko Trumpa želi učiniti vlasnicima svijeta, a sa druge mentalitet koji se ne mijenja preko noći. Da, žao mi je što će neki mediji biti ukinuti, a žao mi je što nisu ostavili nekakav dublji trag. Nešto zbog čega bismo ih se stvarno mogli sjećati. Ali tako to biva. Svijet brzo zaboravlja. Ono dobro, pogotovo.  

Srbija i katarza

17 U Srbiji već mjesecima traju nezapamćeni studentski protesti. Sa jedne strane sporna je nacionalistička koreografija na protestima, a sa druge ipak zadivljuje upornost omladine za koju mnogi tvrde da je pod uticajem digitalnih mreža ili nečeg drugog odavno postala totalno pasivizirana. Vaš pogled?

- U Srbiji se od početka u ovim protestima dogodilo nešto što se do sad nije događalo. Mislim da su ti studenti onako, organski, krenuli za pravdom i da su uhvatili nešto od nekog svjetskog zamajca u kojem ljudi jednostavno više ne mogu da trpe te administracije, da vide i gledaju te besmislene skupštine, te Evropske unije, te parlamente, to nešto što ništa ne proizvodi, a sa druge strane neće da učestvuju u tome i onda daju neke drugačije vidove aktivizma. Dosta su pametno uradili, dosta su pametno počeli sa tim protestima. Izašlo ih je u jednom trenutku 350 hiljada i to je pokazalo određeni uspjeh.

E, sad, unutar toga uvijek se pojavljuje ovo o čemu vi govorite, nacionalističke parole, koreografija, veliki broj šajkača, srpskih zastava, ne znam ni ja čega zato što se, pod jedan, dosta toga infiltrira, a sa druge strane tamo nikad nije napravljena katarza. Tamo je Milošević od onoga ko je poveo rat na području bivše Jugoslavije praktično amnestiran i postao je pregovarač, partner u Bosni, postao je mirotvorac. Sve su mu oprostili i da nije bilo onih izbora na kojima je pao i on bi vjerovatno ostao miran građanin. Dakle, tamo se nije dogodilo ništa od onoga da se kaže da je politika koja je bila u 90-im pogubna za ostatak Jugoslavije, a bila je pogubna i za Srbiju, da se ona suštinski nije promijenila. U tom smislu mi očekujemo neku vrstu katarze, a nisam siguran da je tamo još uvijek neko zainteresovan za to jer su te demonstracije ipak počele iz jednog drugog registra - zbog onih otimanja resursa, Rio Tinta i sl. Ja sam tu potpuno na strani tih protesta, ali sa druge strane znam koliko je žilav ovaj grozni aparat koji onako malo podsjeća na trumpovski, a malo na putinovski, taj jezivi mrak u kojem Aleksandar Vučić, sada već fizički, mlati ljude. Ja želim da je ovo njegov kraj, ali bojim se da ćemo mi to još morati sačekati i da nam se rezultat baš neće sasvim dopasti. No, u ovom trenutku je, čini mi se i za Srbiju, ali i jedan dio okruženja, najvažnije da se skloni taj režim.

18 U BiH ima čak i više razloga za proteste. Čudi li Vas što ih kod nas nema i da li je možda problem u obrazovanju koje sputava formiranje kritičkog mišljenja kod mladih?

- Pa jeste, ali kod nas je još uvijek glavna floskula da je dobro dok ne puca. Naš je mentalitet takav da mi vrlo rijetko podržimo bune, a i kad ih podržimo, uglavnom ih podržimo iz pogrešnih razloga. Ali, sa druge strane, društvo je amalgamirano, tu je onaj veliki pogrešan utjecaj vjerskih zajednica. Društvo je zadesnilo u smislu religije tako da imate taj fenomen da su, čini mi se, mlađe generacije konzervativnije od starijih. Mi se nećemo nagledati previše protesta u BiH, jer, što bi rekao pokojni pjesnik Džemal Alić, uvijek će šutnju izabrati to biće koje strada. Mi u tom smislu nismo dobili nikakav, u nasljeđe, a niti nismo ga kasnije razvijali, bundžijski mentalitet, dok Srbi vole protestvovati. Mi to ne volimo. Nas na to nema ko natjerati, niti smo vježbali svoje mozgove da kažemo da nešto ne valja.

Šta nedostaje Sarajevu

19 Kako vidite ulogu umjetnosti, kulture i medija u savremenom društvu?

- Mislim da je u ovom trenutku na sceni ta neka regresija koja svaku duhovnu proizvodnju smatra manje vrijednom i da se svi hoće obogatiti bilo da prodaju nešto, bilo da grade kuće, bilo da postoji taj neki san od toga, a vidimo ko su ti investitori, pa onda čovjeku i bude drago što nije bogat, jer bi morao da bude u društvu nekih od najgorih dijelova toga društva. Unutar toga bi trebalo malo proći kroz jednu verziju subverzije. Mediji vrijede onoliko koliko su kritički korektiv društva i koji imaju upliv. Kultura je stvar više vaspitanja nego obrazovanja, što bi rekao rahmetli Duško Radović, a uloga umjetnosti bi trebala biti objedinjavati sve to. Nisam siguran da je to danas tako. 

20 Da li ste ikada osjećali pritisak, odnosno bili prinuđeni na neki kompromis i balans u svom radu između komercijalnog uspjeha i umjetničke slobode?

- Ne znam ja. Nisam ja nikad bio pred nekim teškim potpisom ugovora sa Đavlom, da bih sad ja nešto uradio, pa da bih poslije toga postao beskrajno bogat čovjek. Mislim da ja to ne bih ni znao.To se ne dešava tipovima poput mene. Meni i kad bi ponudio korupciju, morao bi mi objasniti zašto ja to radim. Za sve u životu mi moraš objasniti zašto ja to radim. I sam sebi hoću da objašnjavam. Naravno da je kompromisa bilo. Napravio sam dosta kompromisa, ali oni nisu bili u smislu komercijalnog uspjeha. Ja sam napravio neke kompromise na umjetničkom planu, zato što je neke stvari koje sam htio raditi bilo bolje dati ljudima koji to rade bolje od mene. Tako da je to nekako logično. Postoje ljudi koji bolje znaju svoj posao. Ja se volim u sve pačati i u sve gurati nos, ali ne treba pretjerivati. Nisam ja radio kompromise između komercijalnog uspjeha i umjetničke slobode jer se od mene na taj način vrlo teško nešto može naručiti. Ja ne radim na taj sistem jer je to onda usluga. To je onda bliže zanatu, ali i u uslugama je nastajalo remek-djela. Međutim, ja očigledno nisam taj. Ja sam neka druga vrsta igrača. 

21 Šta danas Sarajevu najviše nedostaje u smislu infrastukture?

- Da se grad umije. Grad izgleda kao da je prljav, cijevi mu pucaju, fasade su mu grozne, a oni stalno dižu istih pet cenata betona i presvlače ga sa novih pet cenata betona, tako da čovjek tu nije pametan. I sam gore na Điđikovcu vodim bitku s općinskim vlastima koje su odjednom smislile da na klizištu operu pare tako što će izgradit nekakvo dječije igralište ne razmišljući o tome da i ta djeca i ti stanari, svi skupa tamo, mogu potonuti. Ali, Bože moj, oni su super napravili projekt i rekli da su našli novce i donaciju, ne pitavši nikoga od stanara tih zgrada, nego onako hajdučki upavši u to dvorište. Pa smo ih onda morali malo potjerati iz tog dvorišta i ne znam koliko će nam to ići i koliko će nam to uspjeti uopće, ali u tom smislu je općinska vlast napravila jednu ogromnu svinjariju i jednu tešku glupost. 

22 A šta najviše nedostaje mimo infrastrukture?

- Ko o čemu baka o uštipcima. Šta smo mi, šta mi imamo, mi imamo jedan ili nijedan koncert godišnje, maloprije smo spomenuli tog Springsteena. Pa onda ode čovjek tamo da čuje te neke ljude, pa mora putovati. Fali nam to da nam ljudi ne idu više vani. Možda je to najbolje reći u jednoj riječi, fali nam - vizije. 

23 Mnoge bosanskohercegovačke muzičke, filmske i sportske zvijezde koje su rođene i postale nadaleko poznate još u bivšoj Jugoslaviji su nas u međuvremenu nažalost zauvijek napustili. Šta je problem što danas stvaranje nekih novih idola i zvijezda ide jako sporo?

- Napisao sam knjigu, sabrao sam svoje tekstove o tim ljudima o kojima govorite. Ona se zove Nekrolog jednoj epohi, izašla je u izdanju University Pressa. Nerzuk Ćurak je rekao lijepu stvar na promociji te knjige, kaže kako si uspio smrti dati nekakav životni oblik, i hvala mu na tome. A ovo što danas stvaranje nekih novih zvijezda ide jako sporo, nisam baš siguran da ide sporo. Spominjali ste ovog youtubera. Bog zna koliko on ima tih pregleda. I na ovim koncertima, lakše to napune ovi što su se rađali brzo, nego ovi što su se rađali sporo. Ali ja mislim da tu ima jedna druga dimenzija, a to je da ne možeš ti slušati sat i pol vremena, bez obzira na kakvim si bobama: Bebooo, šampanjac, separe, Audi, mečka, zvečka... Bez obzira na to... Može, ali ja imam osjećaj na neko kratko vrijeme. Ovo ostalo sve vidite na festivalima. To sve sviraju neki ihtijari. Svako traži svjećom bend da ga dovede. Da skupi malo možda i starije raje, pa i mlađe koja bi tu došla jer nema neke suštine u tome šta ćeš ti napraviti s ovim. Tako da ne znam. To ide i sporo i brzo. 

24 Šta Vas najlakše izbaci iz takta?

- Nekompetencija. Kad neki ljudi koji nemaju pojma ili znaju jako malo, pokušavaju ubijediti ljude koji nešto znaju da je onako kako oni misle. 

25 Šta je danas "sarajevski duh"?

- Ma oprezan sam ja uvijek bio prema tom "sarajevskom duhu". To je meni malo nerazjašnjen slučaj. U vrijeme kad je to bilo najviše nešto eksploatisano i popularno, ja sam se malo držao izvan toga. Mene ta priča, znaš jarane u Sarajevu nema zvijezda... joj kakvi smo mi legende... ovi su šupci... Mene je to uvijek malo plašilo. Ja mislim da je to svođenje na uravnilovku i opravdanje za one koji nisu baš nešto vični duhovnome, da oni to nekako relativiziraju. Ja sam prototip u jednom smislu. Ja sam svaki dan na ulici i uopće se ne ponašam kao da radim bilo šta drugo i Bog zna kako spektakularno, ali mene je bunio taj "sarajevski duh". Nisam ja nikad bio siguran šta je to. 

Kako smo naučili hrvatsku filozofiju

26 Postoji li nešto gdje biste voljeli da se oprobate, ali još niste imali prilike?

- Mene jedan dobar životni prijatelj zafrkava i kaže ti još jedino nisi uzeo onu glinu i neki materijal, pa napravio izložbu skulptura i mislim da ti je krajnje vrijeme. Malo je stvari... Ja sam stvarno svašta probavao. Od svoje 14. godine sam skakao po nekim domovima kulture sa bendovima, igrao rukomet, basket, putovao, bio tamo, bio vamo... Vrlo je malo stvari u kojima ja nisam nešto... Barem pogledao da vidim šta ima tamo. 

27 Danas tek rijetki klinci čitaju stripove. Koji su bili Vaš omiljeni junaci i heroji?

- Jao... Puno toga, puno toga, puno toga. Ja sam volio... onako... Recimo da je Rip Kirby meni bio car. Detektiv koji rješava, pa recimo Mandrak je bio mađioničar koji je bio OK, pa onda... Jako je bila popularna, kad smo bili djeca, Bonelijeva zlatna serija, ali ja sam uvijek ostao zaljubljen u Magnusa i Bunkera. Meni je Alan Ford bio uvijek najdraži i ja dosta situacija i slike svijeta vučem iz tog stripa koji je izlazio u Vjesnikovim izdanjima i gdje je genijalni prevoditelj Nenad Brixy zapravo učinio da je taj strip, osim u Italiji gdje je nastao, popularan samo u bivšoj Jugoslaviji, jer je zagrebački jezik ulice, jezik Trešnjevke prebacio u jezik tog stripa. Mi smo tako naučili i hrvatsku filozofiju. 

28 Razgovaramo u savršenom trenutku da nam preporučite dobru knjigu ili možda više njih. Dajte nam par prijedloga?

-  Buybook je izdao roman Slijepac, prevod sa slovenačkog Mitje Čandera. To je dobra knjiga o dječaku. To je njegova autobiografija u jednom smislu, alter ego, to je knjiga o tome kako se probijate kad ne vidite dobro, kad ste dijete sa posebnim potrebama, ali bez obzira na to prolazite kroz život i ta me priča iskreno zanima. Druga stvar koju čitam je When Words Fail Edda Vulliamya, legendarnog novinara Guardiana koji je otkrio i logore u Keratermu i pisao o tome na početku rata. On je prijateljevao sa dosta velikih muzičara i sad je napisao ono čemu se vraćamo, a to je da li muzika može promijeniti svijet, gdje su riječi manjkave i gdje ulazi muzika. To je ono što smo pričali o Valcerima iz Translajtanije. Ed je jedan živopisan čovjek, on je sreo na tom svom putu mnoge velike ljude i on je ispisao tu knjigu koju ja sad čitam i nadam se da će to biti dobro. Pošto danas svi znaju engleski neće im biti problem naći Edovu knjigu. Knjiga o Almiru Adise Bašić je isto jedna potresna ispovijest, ako mogu tako da kažem. Jedna priča o tome kako su u ratu sve žrtve na kraju iste bez obzira što padaju na različitim stranama. Jedna vrlo hrabra i duboka knjiga, ako mogu tako da kažem. Potpuno razumijem zašto se ljudi u tom smislu dosta identificiraju sa tim tekstom. Ima dobra knjiga poezije američko-vijetnamskog pjesnika Oceana Vuonga, koji je sada zvijezda. Objavljen je njegov izbor. U prevodu Ulvije Tanović, knjiga se zove Noćno nebo s prostrijelnim ranama. Svako onaj ko voli tu vrstu literature, a danas je malo dobre poezije, a ova je stvarno jako dobra. Tako da i to preporučujem.

29 Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Na muzički instrument i kafanu. 

Prijatelji pitaju

30 Za kraj imamo četiri pitanja od Vaših vjernih drugova i drugarica iz Slovenije u kojoj često gostujete. Prvo je, jeste li još uvijek vjerni ljubitelj Sinana Sakić i šta je sa Šemsom?

- Haha... Šemsa je, hvala Bogu, još uvijek živa i zdrava. I kako da kažem, negdje čekam. Nekad bih u životu možda napravio, a ne radim to često, ali nekad bih možda napravio neki veliki intervju sa njom. Baš bih je volio propitati neke stvari pa se nadam da ćemo se sresti. Ja sam predlagao Dadi Imamoviću i svom bendu Sin pustinje da napravimo jednu jazz ploču koja bi se zvala Sinanology u kojoj bismo teme iz Sinanovih pjesama odsvirali na drugi način. Naravno, oni su me otjerali u neku stvar. Ali ja se ne odričam lako te ideje. Što bi rekao Ivan Mihajlović, ti si k'o mali up'o u bure sa nekom smjesom od koje su se pravile pjesme Južnog vetra. Tako da to ko vam je rekao, dobro vam je rekao. Mene je taj fenomen, pored svih ovih mojih interesovanja, dosta označio. 

31 Je li Donald  iz Vaše knjige napravljen po stvarnom liku?

- Jeste. On je živ i zdrav i živi u Sarajevu. Vozio je kombi u jednom dokumentarcu, a ja sam ga tada upoznao. Neke su epizode njegove, a neke sam, naravno, dopisao. E to je možda najbolji duh Sarajeva, ono o čemu govorite. Donald je duh Sarajeva, ako to može tako.

32 Koja ljetovanja sa rajom pamtite?

- Uvijek pamtiš ono što ti je bilo lijepo kad si bio mlad. Mi smo dosta osamdesetih proveli na Pelješcu. Naveče se na plaži svirala gitara, po danu bi se kupalo, a po podne bi se igrao basket. Te godine su bile... Nije bilo kompjutera, nije bilo telefona, nije bilo svega toga. Sa druge strane je bila neka romantika. Voljeli smo se, a najviše voliš one sa kojima ti je bilo lijepo dok si bio mlad. 

33 Ima li neko mjesto u i oko Sarajeva gdje se najbolje osjećate?

- Okolina Sarajeva je lijepa. Ljepše je danas oko Sarajeva nego u Sarajevu, pogotovo kada je vrućina. Neki dan sam bio na memorijalu svom drugu Faruku Handžaru, na Bukoviku. Nisam bio tamo 30 godina pa sam ponovo vidio tu prelijepu prirodu. Ima tih mjesta okolo, a to stvarno zna biti spektakularno. Još uvijek Sarajevo ima malena mjesta srca moga.

(Foto: Privatni album sagovornika)