Magazin / Start IZDVOJENO

U svijetu obilježenom geopolitičkim napetostima i ekonomskom neizvjesnošću, dugoročno planiranje postaje rijetkost. Kina, međutim, ostaje dosljedna strateškom pristupu razvoju. Novi, 15. petogodišnji plan nije samo interni dokument jedne države — riječ je o mapi puta druge svjetske ekonomije, čije odluke oblikuju globalne tokove trgovine, tehnologije i razvoja. Autor i saradnik portala StartBiH  u ovom tekstu pojašnjava širi značaj tih odluka

Piše: Faruk Borić, novinar i predsjednik Udruženja bosansko-kineskog prijateljstva

U Pekingu su sredinom marta okončana "Dva zasjedanja", na kojima su potvrđeni ekonomsko-politički ciljevi za 2026. godinu, ali potvrđen i 15. petogodišnji plan Narodne Republike Kine za period 2026-2030,, koji je svojevrsna strateška mapa za dalje pravce srednjeročnog razvoja ove azijske velesile. Kako bi shvatili o čemu je riječ, možda je najbolje da prođemo kroz osnovne društveno-političke koncepte Kine relevantne za ovu temu.

Šta su to "Dva zasjedanja"?

"Dva zasjedanja" je kovanica koja se odnosi na martovska godišnja zasjedanja dva važna državna tijela u NR Kini. Jedno je Svekineski narodni kongres (ili Nacionalni narodni kongres), drugo je Kineska narodna konsultativna politička konferencija. NNK je najviše zakonodavno tijelo i najviši organ države Kine, koji se sastaje jednom godišnje, donosi zakone, budžete, potvrđuje funkcionere u državnoj vlasti, te odobrava petogodišnje planove. NNK  broji oko 3.000 delegata koji se biraju od lokalnog nivoa, kroz lokalna narodna vijeća, ka višim, regionalnim i provincijskim nivoima, pa do kraja, do nacionalnog nivoa. Ti delegati dolaze iz različitih slojeva društva, uključujući vojsku, privatni sektor, etničke manjine, u principu jedno šaroliko društvo koje bi trebalo da reprezentira svekinesku šarolikost.

Druga institucija - KNKPK je političko savjetodavno tijelo. Nastala je još prije osnivanja NR Kine, 1946., kada su se pripadnici različitih, pa i sukobljenih kineskih frakcija, sastali kako bi razgovarali i dogovarali se o politički važnim pitanjima. U NR Kini ovo tijelo se razvilo u važan savjetodavni forum na kojem sudjeluju predstavnici drugih legalnih političkih partija (u Kini ih ima osam), etničkih manjina, strukovnih organizacija, pojedinaca... koji daju svoje sugestije u vezi sa određenim zakonima i prijedlozima.

Šta su donijela ovogodišnja "Dva zasjedanja"

Ovogodišnja „Dva zasjedanja“ ostavljaju dojam kontinuiteta i strateške jasnoće. Početak 15. petogodišnjeg plana nije samo administrativni trenutak, već signal dugoročnog planiranja u vremenu globalne neizvjesnosti. Vidljivo je da Kina želi istovremeno konsolidirati postignuti razvoj i postaviti temelje za novu fazu modernizacije, sa fokusom na inovacije, tehnološku samostalnost i održivost. Međunarodna pažnja pokazuje da odluke Pekinga imaju šire globalne implikacije.

Šta su to petogodišnji planovi ili petoljetke, je li to neka birokratska izmišljotina?

U generacijama koje se sjećaju bivšeg sistema petogodišnji i drugi višegodišnji planovi mogli bi lako imati negativan prizvuk. I u poslijeratnom periodu "plansko" se povezivalo sa suprotnim od "slobodnog" - društva, tržišta, privrede. Pritom jezik planiranja i strateških dokumenata može zvučati zastarjelo, suhoparno, birokratizirano. No, ništa od toga istinski nije vezano za kineske petogodišnje planove. U tim dokumentima, brižljivo skrojenim, nijedna riječ nije viška.

Oni su važna komponenta u kineskom sistemu upravljanja, na sličan način na koji jedna evropska vlada, po izboru, pravi svoj program četvorogodišnjeg rada. Kroz petoljetke, Kina je prolazila kroz različite faze razvoja, nekad uz velike greške (1950-ih i 1960-ih), a nekad pronalazeći ispravne načine razvoja (kao kasnih 1970-ih i nadalje, kroz koncept reformi i otvaranja)

Šta je to koncept reformi i otvaranja?

Krajem 1970-ih, na trećem plenumu 11. kongresa Komunističke partije Kine, Deng Xiaoping je potvrđen za vrhovnog lidera te je to označilo i zvanični početak koncepta reformi i otvaranja. Čuvena Dengova izjava o tome da nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe, povezana je sa reformama i otvaranjem, odnosno ključnim ideološkim konceptom koji je Deng uveo: "Sagledati istinu kroz činjenice". To je značilo da se Kina treba kretati onim smjerovima koji donose boljitak društvu i državi. U praksi, to je otprilike ova logika: Ako je to uvođenje tržišnih mehanizama umjesto planiranja cijena, onda je to put. Ako je otvaranje Kine put prema svijetu, onda je to ispravan put. Ako se ne mogu svi obogatiti u isto vrijeme nego neko mora prvi, onda tako treba. Naravno, ovo je vrlo uprošćeno, povezano, ali je Kina, korak po korak, otvarala sebe ka svijetu, pritom odustala od ideološke konfrontacije. To je tokom osamdesetih i devedesetih dovelo do dvocifrenog rasta BDP-a iz godine u godinu, a računa se da je preko 800 miliona Kineza izašlo iznad praga siromaštva (sa manje od 1,9 dolara dnevno). To je uspjeh koji priznaju širom svijeta, jer ga je, ako ništa, nemoguće negirati. Mnoge zemlje u razvoju izučavaju tehnike i prakse borbe protiv siromaštva koje je preduzela Kina.

Reforme i otvaranje su koncept koji traje još uvijek i vjerovatno će trajati dok Kina ne ostvari i drugi od dva stogodišnja cilja.

Šta su dva stogodišnja cilja?

To je koncept po kojem je put kineskog razvoja zasnovan na ostvarivanju određenih parametara u društvu i državi. Prvi je bio vezan za stotu godišnjicu od osnivanja Komunističke partije Kine, koji je obilježen 2021., do kada je KPK trebala izgraditi umjereno razvijeno društvo na svim poljima, uključujući iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva, udvostručenje BDP-a u odnosu na 2010. godinu, rast prihoda stanovništva (jačanje srednje klase), pristup osnovnim uslugama (obrazovanje, zdravstena zaštita, komunalije i ekološki napredak (koncept "prelijepe Kine"). Kina je zvanično proglasila da je prvi stogodišnji cilj ispunjen, i, ako pratimo ove i druge pokazatelje, tu nema dileme.

Drugi cilj je postavljen na stotu godišnjicu od nastanka NR Kine do 2049. Kina treba postati moderna socijalistička država i isto takvo društvo u svim segmentima. Do tada, standard po glavi stanovnika treba biti istovjetan (ili barem približan) onome u razvijenim državama Zapada, treba vladati zajedničko blagostanje, zemlja treba doživjeti zelenu transformaciju, a društvo postati tehnološki superiorno, itd. Mjerila vezana za drugi stogodišnji cilj vjerovatno će se tokom godina pred nama konkretizirati i time postati manje filozofski, iako će uvijek biti podložni interpretaciji. No, put do drugog stogodišnjeg cilja vodi kroz petogodišnje planove. I 15. je upravo tu, pred nama.

Koje su osnovne crte ovog, 15. petogodišnjeg plana?

Kineski 15. petogodišnji plan (2026–2030), predstavlja napisanu i isplaniranu strategiju kako Kina želi ući u narednu fazu razvoja, onu koja vodi ka cilju “socijalističke modernizacije do 2035.” Taj plan ima nekoliko ključnih odrednica. Jedan novinski naslov ovih dana donosi vjerovatno najbolje sažima ključnu poruku: Donesen novi petogodišnji plan: Peking više ne želi biti samo "tvornica svijeta", cilj je apsolutna tehnološka dominacija.

Ako bismo mogli izvući neke od ključnih poruka iz 15, petogodišnjeg plana, onda su to sljedeće:

Prvo je već spomenuta tehnološka samostalnost i naučna revolucija. Plan snažno stavlja naglasak na razvoj naprednih tehnologija - umjetne inteligencije, kvantnih tehnologija, biotehnologije, svemirskih tehnologija i novih komunikacija poput 6G. Cilj je smanjiti zavisnost od zapadnih tehnologija i stvoriti vlastite inovacijske ekosisteme, što je već rečeno u ovom tekstu ali je toliko važno za Kinu da se mora još jednom dodatno naglasiti.

Druga je modernizacija industrije i nova industrijska politika. Kina želi transformirati tradicionalnu industriju i razviti nove sektore visoke vrijednosti. Posebno se govori o “modernom industrijskom sistemu” koji kombinuje digitalnu ekonomiju, robotiku, naprednu proizvodnju i biomanufakturu.

Treće je jačanje domaće potrošnje. Jedna od strateških promjena je pokušaj da se ekonomija manje oslanja na izvoz, a više na unutrašnju potražnju. Politike će stimulisati potrošnju, posebno u manjim gradovima i regionima, kroz razvoj trgovine, usluga i infrastrukture.

Četvrta je razvoj ljudskog kapitala. Plan naglašava ulaganje u obrazovanje, zdravstvo i socijalne usluge kako bi se povećala produktivnost i podigla potrošnja stanovništva. Drugim riječima, država želi ulagati u ljude kao strateški resurs.

Peto je izuzetno važna i za globalni kontekst, zelena tranzicija i energetika. Ko je posjetio Kinu posljednjih godina, zna o čemu se tu radi. Kina je posljednjih godina postala šampion proizvodnje zelene, ekološki prihvatljive energije kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Solarni paneli diljem svijeta nose oznaku Made in China. Bilo kako bilo, u ovom petogodišnjem planu predviđeno je smanjenje emisija CO2 po jedinici BDP-a za oko 17% do 2030, uz nastavak ulaganja u obnovljive izvore energije, vodik, nuklearnu energiju i nove tehnologije energije.

Šesto je ekonomska stabilnost i “kvalitet rasta”. Kina sve otvorenije govori da više ne juri ekstremne stope rasta, što je mogla raditi u godinama kada se otvarala ka svijetu i bila globalna fabrika. Cilj je stabilan rast (procjene oko 4,5–5%) uz veću otpornost ekonomije, tehnološku autonomiju i kontrolu industrijskih kapaciteta. 

Da zaključimo: Naglasak na "visokokvalitetnom razvoju" i daljem otvaranju pokazuje da Kina ne razmišlja samo o stopama rasta, nego o strukturi tog rasta. Ulaganja u napredne tehnologije, zelenu tranziciju i domaću potrošnju jačaju otpornost ekonomije. Istovremeno, politika otvaranja signalizira spremnost da Kina ostane integrisana u globalne tokove trgovine i investicija. Upravo ta kombinacija unutrašnje stabilnosti i vanjske otvorenosti daje osnovu za dugoročnu stabilnost.

Jesu li EU i Kina protivnici ili partneri?

Odgovor na ovo pitanje može uveliko ovisiti o tome koga pitate. Evropska unija često Kinu definira trostruko: kao partnera, konkurenta i sistemskog protivnika. To govori o kompliciranoj prirodi odnosa. Postoje i oni krugovi koji u Kini vide prijetnju, i njih ne treba ignorirati, ali im se treba suprotstavljati argumentima. Ukupna trgovinska razmjena u 2025. premašila je jedan bilion američkih dolara. Više od dva miliona evropskih turista bez vize posjetilo je Kinu, a evropski lideri  - uključujući i one iz evropske lige prvaka - dolazili su u posjete jedan za drugim. Činjenice pokazuju da stabilnost kinesko-evropskih odnosa proizlazi iz zajedničkih interesa. Iako se u opticaju mogu čuti izrazi poput decouplinga i deriskinga, međusobna zavisnost nije rizik, preplitanje interesa nije prijetnja, a otvorena saradnja ne ugrožava ekonomsku sigurnost.

Šta ovo sve tačno znači nama u BiH?

Za zemlje širom svijeta, petogodišnji planovi su važan prozor za promatranje kineskog upravljanja i razumijevanje kineskog čuda, a također se kroz njih mogu otkriti prilike za saradnju i interakciju s Kinom.

Odnosi Bosne i Hercegovine i Kine posljednjih godina bilježe uzlaznu putanju, uz rast trgovinske i infrastrukturne saradnje. Ako pođemo od pretpostavke da treba graditi prijateljske odnose sa svim državama svijeta, postoji prostor za produbljivanje veza u oblasti obrazovanja, kulture, turizma i novih tehnologija. Buduća saradnja mogla bi biti više usmjerena na transfer znanja i zajedničke projekte, što bi odnosima dalo dodatnu kvalitativnu dimenziju, a ne samo kvantitativni rast. Hoće li nas sudbina baš tako pogledati, pitanje je od milion dolara.

(Foto naslovnice: Uvodni sastanak četvrte sjednice 14. Nacionalnog komiteta KNPKK u Velikoj sali Naroda u Pekingu, glavnom gradu Kine, 4. marta 2026. godine. (Xinhua) )