Ekonomija

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Odaberite oblasti, odredite kontekst, postavite ciljeve, popišite postojeću imovinu i prepreke, izaberite odgovarajuće alate, pet je osnovnih ekonomskih pravila za ekonomski rast i uspješnu razvojnu strategiju. Bosna i Hercegovina već godinama muku muči sa sporom i neuspješnom privatizacijom, preduzećima koja godinama tavore u stečaju, nedostatkom i domaćih i inostranih investicija, a zakonska regulativa se sporo mijenja i prilagođava potrebama privrede. Imamo li uopšte ekonomske ciljeve, kako da pratimo „prolazno“ vrijeme i da li uopšte imamo ekonomsku strategiju ili se stvari dešavaju po inerciji, od štrajka do štrajka nezadovoljnih radnika?

BEZ ADRESE

Muamer Halilbašić, direktor Ekonomskog instituta Sarajevo, sjeća se dva neuspješna pokušaja kreiranja državne ekonomske strategije. Prvi je bio 2005. godine, a drugi pet godina kasnije. Kada će se pokušati „treća sreća“ niko ne zna, a radi se o jednom o ključnih dokumenata na putu do boljeg života građana BiH. Evo i zašto.

- Kada pravite strateške dokumente važno je da imate akcione planove koji slijede iz strategije kojima bi se definisali nosioci aktivnosti, rokovi realizacije, resursi. Na osnovu toga možete mjeriti krećete li se u zacrtanom pravcu. Ne samo da toga nema na nivou BiH već ni na nižim nivoima. To je problem. Tu su i podijeljene nadležnosti između Federacije i kantona. Ne znate ko je prava adresa za obraćanje! Imate i Federalno ministarstvo industrije, ali i kantonalna ministarstva privrede. U ovako složenoj strukturi države nedostatak ekonomske strategije se očituje - navodi naš sagovornik.

Tračak nade, priznaje, vidio je u, sada već čuvenoj, Reformskoj agendi, koja je uspjela privoliti vlasti da nešto stave na papir. Kao i obično, od papira do realizacije, dugačak je put, a razočaranje izglednije od zadovoljstva.

- Njena navažnija funkcija je da se ekonomska pitanja podignu na listi prioriteta. Borimo se i sa zemljama regije, a one su stavile ekonomiju u prvi plan. Sa Agendom se u početku govoriloo ekonomiji, ali kada imate ovakvu političku klimu teško je ući u ozbiljnije ekonomske reforme. To ide sporo, ali ima pomaka. Imam običaj reći da nismo tu gdje jesmo zato što ništa ne radimo već što sve ide sporo. Drugi su brži - smatra Halilbašić.

PRODALI SMO NEŠTO ZA NIŠTA

Teško je i nabrojati gdje smo sve „ograjisali“ u protekle dvije decenije tranzicionog lutanja, pa naš sagovornik navodi samo neke od promašaja koji su nas najviše zaboljeli.

- Sa privatizacijom je napravljen problem u startu jer je gro privrednih subjekata privatizovan certifikatima. Šta je problem? Imate firme koje ne posluju dobro, zastarjelu tehnologiju, kadrovske probleme, izgubljena tržišta i vi ih privatizujete certifikatima!? Nijedan od problema niste time riješili. Onda uzmete velike konglomerate poput Energoinvesta, rasparčate ih i prodate u dijelovima. Imate matricu koje je predimenzionirana i ima neke funkcije, i neke organizacije koje nikada nisu bile firme. Kada pogledate performanse tih firmi, i pogledate proteste, uglavnom su to subjekti koji su privatizovani certifikatima i koji su sada na koljenima -sumira Halilbašić rezultate dosadašnje privatizacije.

Dodaje da je certifikatsku privatizaciju izbjegao jedan broj strateških firmi, ali se suočavaju sa problemom pronalaska odgovarajućeg strateškog partnera. Prije toga, neophodno ih je restrukturirati.

- U medijima se stvara pogrešna slika jer se govori o velikim knjigovodstvenim vrijednostima, ali tržišna cijena je druga priča. Imamo nerealna očekivanja. Proces restrukturiranja se mora ubrzati. Problem sa svakom novom vlašću je što mandat prolazi sa fokusom na tzv. firma-slučajeve. Krivaja, pa po sto puta Krivaja! Nemate ni energije ni resursa da se pozabavite onima koji otvaraju nova radna mjesta i povećavaju izvoz jer ste preokupirani firma-slučajevima koje neće otvarati nova radna mjesta - upozorava naš sagovornik, ali upozoravanja struke teško da imaju odjeka kod onih koji odlučuju. Ipak, raduje našeg sagovornika to što je nedavno prošao projekt sa Svjetskom bankom oko podrške novom zapošljavanju jer je, kako ističe, Federalna vlada konačno prepoznala određene probleme.

  PODRŠKA DA, PARE NE

Slično mišljenje dijeli i ekonomski analitičar Zoran Pavlović. Ogroman birokratski aparat koji nema kontakta sa privredom, šuma zakona i propisa koji onemogućju definisanje uslova pod kojima će se pokrenuti određena ekonomska aktivnost samo su neki od problema.

- U svemu tome se izgubio kompas, pravac u kojem ovaj brod treba da ide. Entitetske vlade prave svoje planove koji moraju biti harmonizovani sa propisima na nivou BiH, gdje obično nema dogovora, pa dolazimo do situacija koje ne vode nigdje. Nemamo plan ekonomskog razvoja jer nam je politika prioritet. Najvažnija stvar u životu su nam izbori, a to što su ljudi gladni je najmanje bitno za dobro plaćene izabrane dužnosnike - smatra Pavlović.

Ilustruje to primjerom da se vlasti ne mogu dogovoriti čak ni oko raspodjele povećanih prihoda nakon poskupljenja akciza za gorivo.

- Niko ništa neće da radi! Ako radi može da pogriješi, a ako pogriješi može da ostane bez posla. Takav je kompletan sistem upravljanja. U tom haosu samo poneki budu hrabri da nešto pokrenu pa imamo i neke oaze biznisa gdje se stvari razvijaju po planu. Nama je recesija iz 2008. izgovor da ništa na radimo - kaže on uz napomenu da se o strategiji ne može govoriti ako nema nikakvih aktivnih mjera podrške.

Jedna od njih bi, dodaje, svakako trebala biti i formiranje razvojnih fondova koji bi pokrivali kamatu proizvodnim firmama koje su izvozno orijentisane i ostvaruju veliku dodanu vrijednost.

Pavlović spada u ekonomiste koji pokušavaju da nešto konkretno promijene. Zajedno sa svojim saradnicima, volonterski je uradio predinvesticonu studiju za prodaju bijeljinske šećerane, jednog u nizu privrednih giganata koji godinama puni rubrike ekonomske crne hronike. U studiji je konstatovano da je u procesu stečaja priznato 16 miliona potraživanja. Još toliko je, kaže, potrebno za kapitalne investicije i pokretanje punih kapaciteta, tako da bi s obrtnim sredstvima investicija iznosila oko 36 miliona maraka.

- Za 36 miliona maraka, koje Vlada ne želi dati, iako bi to bila firma koja bi zaposlila hiljade proizvođača repe, dobavljača i prevoznika, pokrenuo bi se sistem koji bi BDP-u doprinosio sa 3%. Kada razgovoram sa privatnim investitorima oni ne mogu da vjeruju u to. Kako je moguće da to nikoga ne interesuje? Kažem im da je to zato što niko nema ličnog interesa u tom poslu. Ja sam protiv sahranjivanja takvih firmi. Da napravite takvog giganta treba vam 400 miliona maraka. Imamo stečajne postupke koji su definisani da sahranjuju firme, a stečajnim upravnicima je bitno da se pravno ne ogriješe. Na tome aktivno radim i uvjeren sam da možemo naći strateškog partnera. Otišao sam u Privrednu komoru gdje su rekli da će nas podržati. Bio sam i u Vladi kod pomoćnika ministra Maletića koji mi je rekao da će podržati pokretanje Šećerane, ali da ne računamo na bilo kakve pare - navodi Pavlović.

STAKLENE NOGE

Kadrija Hodžić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, kaže kako BiH 25 godina ne uspijeva izgraditi integralnu strategiju ekonomskog razvoja, koja bi  izražavala zajedničku političku i ekonomsku viziju bh. društva.

- Neuspjeh politike da pokrene održivi ekonomski rast govori da je ekonomska tranzicija BiH sinonim za permanentnu ekonomsku krizu, pa se znanjima na bazi primijenjene neoliberalne paradigme ne može postići održivi rast niti izaći iz sadašnjeg depresivnog stanja. Kategorijalni sistemi i sistemi vrijednosti (nove) teorijske ekonomije su bukvalno prvo „unijeti“, a tek potom je započela ograničena kritička rasprava o mogućnostima njene primjene i njenih učinaka. Ovakve okolnosti su umanjile potencijale razvijanja domaće ekonomske misli o tranziciji, a da i ne govorimo o opservacijama traženja „najboljeg oblika kapitalizma“ ili alternativnim ekonomskim politikama - smatra Hodžić.

On upozorava da je bez povećanja produktivnosti i dinamiziranja privrede svaka makroekonomska stabilnost krhka, a u uslovima niske izvozne sposobnosti pri opštoj vanjskotrgovinskoj liberalizaciji je upitna i stabilnost domaće valute. Dosadašnji ekonomski rast je, dodaje on, najvećim dijelom ovisio o dotoku strane pomoći i transfera dijaspore, što je proširilo prostor neusklađenosti vanjskih tekućih i fiskalnih računa.

- Obezbjeđenje visokog i održivog rasta je tranzicijski cilj, ali i nutrina realnog konvergiranja prema EU. U procesu bh. tranzicije uspostavljenje makroekonomske stabilizacije putem niske inflacije, stabilnog valutnog tečaja i fiskalne stabilnosti nosi opasnost da dugoročno provođenje stabilizacije može biti pretvoreno u stanje u kojem će se stabilnost cijena i tečaja kao instrumenata makroekonomske politike preobraziti u čistu instrumentalizaciju ciljeva. Ako monetarna politika zadrži restriktivnost, osnovni elementi fiskalne politike moraju biti u funkciji obnove i poticanja rasta. To je moguće ostvariti smanjenjem fiskalnog opterećenja i propisivanjem olakšica za nove porezne subjekte - kaže Hodžić.

Zatim konstatuje da smanjenje javnih rashoda ima ograničenje u njihovoj neelastičnosti.

- Ako ne postoje pretpostavke za smanjenje javnih rashoda, otvara se pitanje produbljavanja budžetskog deficita. Dodatna uvjeravanja pružaju proračuni OECD, po kojima negativan rast GDP-a od 1% vodi ka pogoršanju budžetskog deficita od oko 0,5% GDP, iz čega se mogu naslutiti razmjere problema sa kojima se suočava zemlja pogođena recesijom - ilustruje naš sagovornik.

Njegov kolega sa Ekonomskog fakulteta u Zenici, Željko Rička, podsjeća na problem neefikasnog i preglomaznog javnog sektora u odnosu na GDP, što predstavlja značajno fiskalno opterećenje. Prema njemu, jačanje privatnog sektora je bitan preduslov za ekonomski razvoj BiH. I pored određenog broja svijetlih primjera, razvoj privatnog sektora ograničavaju spore procedure osnivanja, visoki nameti, slabo razvijena infrastruktura, nefleksibilno a sada i ograničeno tržište rada. Visoka stopa nezaposlenosti i siromaštva predstavlja ograničavajuću faktor jačanja tražnje na tržištu, čime se i potencijali proizvodnje smanjuju. Ovakvo stanje na tržištu zahtijeva koordiniranu ekonomsku politiku u  oblasti jačanja privatnog sektora koji bi podstakao razvoj konkurencije i time podigao usmjerenje ka tehnološkom i tehničkom usavršavanju, inovacijama i napretku kao visokim tehnologijama.

- Glavni nosioci skromnog rasta BDP bili su izvoz i finalna potrošnja, ali uz skroman rast investicija u stalna sredstva. Glavni faktor ukupnog povećanja investicija potekao je iz budžetskih rashoda na javne radove, ali su, pri tome, privatne investicije neznatno smanjene. Opredjeljenje da se rast forsira javnim investicijama, kroz rast akciza, jeste logičan potez, iako indirektno teret investiranja prebacuje na građane. Brine odsustvo značajnijih privatnih investicija zbog niza razloga koje država još uvijek nedovoljno ili nikako ne koriguje i usmjerava u pravcu pozitivne investicione klime - kaže Rička.

Naš sagovornik potom dodaje da stvaranja takve klime nema bez reformskih zahvata.

PROBLEM NEIZMIRENIH OBAVEZA

- Banke žude za investitorima, strani ulagači u BiH nalaze potencijal radne snage uglavnom nižih kvalifikacija. U ovom trenutku i to je značajna podrška povećanju domaćih ekonomskih aktivnosti. Vodeće općine u tom segmetu postigle su neočekivano visoke rezultate, ali bez smišljene pomoći države. Država, ako želi brži napredak, ne smije na taj način gubiti ugled i prepuštati privatnoj inicijativi da se snalazi - podvlači Rička.

Pod pritiskom MMF, ovogodišnji budžeti predviđaju smanjenje ukupne potrošnje na plate u odnosu na GDP, a vlasti moraju krenuti u reformu funkcija javnog sektora.

- Uštede ostvarene na taj način mogu biti akcelerator za kapitalna ulaganja koja godinama nisu značajnije pomagala domaću privredu. Glavni problem bit će rješavanje neizmirenih obaveza, što je neophodno za ublažavanje potencijalnih fiskalnih rizika. Ovaj rizik, koji uključuje obaveze prema boračkoj populaciji, kumulirane gubitke javnih preduzeća i obaveze po kolektivnim ugovorima koje iz toga potiču i druge slične obaveze, glavna su opasnost za realizaciju reformskih zahvata posebno iz razloga što procjene o njihovom obimu unose izuzetno visoku neizvjesnost - kaže Rička.

  DAJU DRUGI, MORAMO I MI

Muamer Halilbašić kaže kako u cilju privlačenja stranih investitora BiH treba uvesti novčano subvencionisanje novih radnih mjesta.

- Kada je bila inauguracija Vučića pitali su ga zašto daje 7.000 eura po novom radnom mjestu, a on je rekao da je to zato što Makedonija daje četiri, pet hiljada. Borba je velika za strane investitore jer oni sve stavljaju na papir. Idu tamo gdje im je isplativije. BiH je tu daleko iza Srbije. Ozbiljni investitori prave dugoročne planove i, ako razmišljaju o ovom dijelu Evrope, oni sve stavljaju na papir. Ako smo u proračunima ispod drugih, imamo problem. Ne zagovaram takvu vrstu privlačenja investicija, ali nemate izbora jer vam to okruženje nameće. Imamo dobar položaj i blizinu tržišta EU i to bi se moralo efektuirati - kaže Halilbašić.

Zatim ukazuje i na problem političke situacije s obzirom da je kapital plašljiva roba.

- Kod nas se turbulencije generiraju i iznutra i izvana. Imali smo niz situacija gdje pred privredne skupove koji se organizuju u BiH državnici iz susjednih zemalja govore o zabrinutosti za BiH, mogućim sukobima. To plaši investitore. Oni to rade iz ekonomskih motiva. Investitri prate jedni druge i nije jednostavno okrenuti procese u svoju korist - upozorava  Halilbašić.

Foto: Ilustracija