Sport

Italija 90 - maskota “Ćao” je pozdravljala svijet, Apenini živjeli za fudbal, a tišinu vrelih junskih i julskih dana prekidala je dobro poznata melodija iz svakog italijanskog doma...

Bili su to dani kada je Italija pjevala legendarne “Notti magiche”, a da tog ljeta zaista i žive “magične noći” pobrinuo se omaleni momak sa Sicilije, čovjek koji nekoliko mjeseci ranije vjerovatno nije ni sanjao da će biti dio Svjetskog prvenstva.

Salvatore Toto Skilaći stidljivo se te 1990. ušetao među “azure”, a nakon Mundijala zauvijek ušao u legende - i tamo će živjeti zauvijek, iako od juče više nije s nama.

Heroj Italije iz 1990. preminuo je u 60. godini nakon duže borbe s kancerom.

Ništa početkom 1989. nije moglo ni da nagovijesti da će Toto za samo godinu i po postati božanstvo u svojoj zemlji, nešto poput Paola Rosija iz 1982.

Kao momak iz Palerma u rivalskoj Mesini se borio za mjesto pod fudbalskim suncem i to u Seriji B, a onda je stigao poziv koji se sanja - Juventus je odlučio da ga dovede tokom ljeta.

Igrao je Skilaći dobro za “bjankonere”, ali kako nikada ranije nije dobio poziv nijedne italijanske selekcije, tako se ni ovog puta nije nadao da će se baš na Mundijalu u svojoj zemji naći među “azurima”.

Ipak, Azeljo Vićini, tadašnji selektor Italije, odlučio je da ga pozove - tada kao šestog napadača, ali kao da je to bilo važno, jer Toto je već tada ostvario san.

Iako su prednost u napadu imali Andrea Karnevale, Đanluka Vijali, Aldo Serena, Roberto Bađo i Roberto Manćini, Skilaći se nadao da će upisati makar i nekoliko minuta na Mundijalu.

Italija je grupnu fazu igrala u Rimu, a već tokom prvog meča s Austrijom očajnički joj je trebao gol... Kako nije stizao, Vićini je u 75. u igru poslao momka s brojem 19 - samo tri minuta kasnije on je pogodio i “zapalio” Olimpiko i Italiju.

Legendarna priča je krenula...

Već od trećeg kola Skilaći je bio standardan među 11 “azura”, a društvo u napadu pravio mu je maestro Roberto Bađo.

Njihovi golovi srušili su Čehoslovačku na kraju grupne faze, Skilaći je potom u Rimu riješio i Urugvaj i Irsku u osmini finala odnosno u četvrtfinalu...

Ljetnje noći već su postale magične, Italija je zahvaljujući Skilaćiju uspjela da domaći Mundijal napravi nezaboravnim.

U polufinalu italijanski san o “Boginji” srušio je Dijego Maradona s Argentinom u “njegovom” Napulju, iako je i na “San Paolu” strijelac bio Skilaći...

Ipak, Toto i Bađo pobrinuli su se da “azuri”, ipak, zagrizu medalju - njihovi golovi donijeli su pobjedu nad Engeskom u meču za treće mjesto.

- Magične noći iz 1990. zauvijek će ostati urezane u mom srcu... Prijatelju moj, i ovog puta si uspio da me iznenadiš - oprostio se Bađo na društvenim mrežama od svog partnera u napadu.

- Ostaćemo zauvijek italijanska braća (igra riječi s himnom Italije) - dodao je legendarni “Mali buda”.

Život Tota Skilaćija trajao je kratko, baš kao i njegovi dani fudbalske slave... Nikada više Toto nije igrao kao u Italiji 1990. (kada je bio najbolji strijelac i igrač Mundijala), ali ostaje priča za sva vremena - simbol nekih ljepših fudbalskih vremena, romantičnog sporta, legenda koja živi i nakon smrti.

izvor:Vijesti.me