Politika / BiH

Sarajevo, 11.12.2015. godine

Ovaj tekst objavljujemo u saradnji sa BIRN-om, a nastao je u okviru Škole Balkanska stipendija za novinarsku izuzetnost "Test tolerancije - Albanija pred izazovom radikalizacije". Tema kojojm se bavi je odnosu vjere i države.

Piše: Vladimir Karaj (Gurras, Kuqan, Priština i Bern),

Foto: Vladimir Karaj

U selu Gurras, u blizini granice između Albanije i Makedonije, porodica Goroveci živi u staroj jednospratnoj kući prepunoj biljaka u saksijama. Kuća je okružena vinovom lozom, koju porodica gaji te proizvodi vino i rakiju, žestoko piće poznato širom Balkana.

Članovi porodice se izjašnjavaju kao muslimani, mada samo jedan od njih posti tokom ramazana. Jedna od njihovih snaha, Poleida, pripada Pravoslavnoj crkvi, ali oni su je u porodicu primili s dobrodošlicom.

“Slavimo Uskrs i Božić s njenom porodicom, a oni nama dolaze za Bajram”, rekla je Nevres Goroveci, pedesetdvogodišnja majka dvaju sinova, sjedeći u bašti jednog sunčanog dana. Da bi to potvrdila, otišla je i donijela tri kuhana ofarbana uskršnja jajeta, dva zelena i jedno crveno. Poleidina porodica ih je donijela prošlog Uskrsa, a po običaju, primaoci ih trebaju čuvati do sljedećeg Uskrsa.

U Albaniji nije neobično da članovi iste porodice pripadaju različitim vjeroispovijestima i da zajedno slave religijske praznike. To ukazuje na dugu tradiciju suživota različitih religija u zemlji s muslimanskom većinom i znatnim brojem pravoslavnih i katoličkih kršćana.

Ta tradicija je jedan od razloga zašto je papa Franjo u septembru 2014. izabrao Albaniju kao svoju prvu destinaciju izvan Italije. Vjersku toleranciju u Albaniji papa je opisao kao “dragocjenost” koju treba zaštititi i održao nedjeljnu misu pred 300.000 ljudi, većinom muslimana.

Još jedan primjer koji ilustrira dobre odnose između različitih vjerskih zajednica zabilježen je u januaru ove godine. Četiri visoka predstavnika glavnih vjeroispovijesti u Albaniji – muslimana sunita, katolika, pravoslavaca i bektašija – zajedno su učestvovali u memorijalnom maršu ulicama Pariza poslije napada na satirični magazin Charlie Hebdo.

Tradicija suživota se danas suočava s novim izazovima usljed prihvatanja netolerantne struje islama od izvjesnog broja muslimana, zbog čega su neki Albanci otišli u Siriju i Irak da se bore na strani ISIS-a – militantne islamističke grupe koja kontrolira dijelove ovih dviju zemalja.

Tenzije izazvane radikalizacijom u Albaniji dosad su bile ograničene na žestoke debate na internet forumima, gdje su neki od Albanaca osuđivali svaki oblik iskazivanja muslimanskog identiteta, dok su im drugi odgovarali da nisu razumjeli islamsku vjeru.

Ipak, analitičari upozoravaju da će se polarizacija produbiti ako Albanija ne riješi problem retorike netolerantnosti.

“Sužavanje fokusa na ekstremiste u muslimanskoj zajednici skreće pažnju javnosti sa sve izraženijeg fenomena islamofobije”, rekao je Elton Hatibi, stručnjak za historiju i kulturu religije.

Besnik Sinani, još jedan stručnjak za religijsku problematiku, izjavio je da vjerska tolerancija nije nešto što nam je “zauvijek dato” i da je neophodno održavati je. On kaže da Albanija mora izgraditi “novu viziju uzajamnog poštovanja između vjerskih zajednica”.

“Polomiti zube bezbožnicima”

Istražitelji sumnjaju da je na teritorije pod kontrolom ISIS-a otišlo četvero odraslih članova porodice Goroveci iz sela Gurras, uključujući i bračni par s troje djece, navodi se u policijskom izvještaju tužilaštvu koji je označen kao “strogo povjerljiv”.

U izvještaju se kaže da je među njima i najmlađi sin Nevres Goroveci, Taulant, dvadesetosmogodišnji nezaposleni diplomirani ekonomist. On poriče da je bio pripadnik ISIS-a, tvrdi da nikada nije bio u Siriji i žali se na konstantan policijski nadzor.

“Ispod mog imena u policijskoj bazi podataka crvenim slovima piše ‘opasan’”, govori on dok se sarkastično smješka i gladi bradu.

Taulant tvrdi da je proveo jednu sedmicu u Adani u Turskoj – oko 120 kilometara od sirijske granice – gdje je tražio posao, mada ne otkriva detalje o kakvom poslu je riječ. On podržava halifat koji je ISIS proglasio na teritoriji Sirije i Iraka.

“Halifat je dobra stvar za ljude muslimanske vjere”, govori on dok sjedimo u piceriji “Dante” u selu Tushemisht na obali Ohridskog jezera, nedaleko od njegove porodične kuće.

Kada smo ga pitali za užasno pogubljenje jordanskog pilota koji je početkom 2015. zatvoren u kavez i živ spaljen, Taulant je odgovorio da ni taj pilot “nije bacao slatkiše iz aviona”.

Istraga u kojoj su Taulant i druga lica identificirani kao simpatizeri ISIS-a pokazala je da je oko 90 Albanaca, uključujući i više od 20 maloljetnika, završilo u Siriji. Najmanje 13 ih je poginulo u borbama u toj zemlji.

U okviru istrage, u martu 2014., Sud za teška krivična djela u Tirani naložio je hapšenje 13 ljudi, među kojima su bila i dvojica samoproglašenih imama, Bujar Hysa i Genci Balla, optuženi za regrutiranje desetina džihadista za borbe u Siriji.

Prema navodima optužnice, u krišom snimljenoj propovijedi od 21. februara 2014., Hysa je rekao: “Uskoro će doći dan, uz Božiju pomoć… da polomimo zube bezbožnicima koji su nas toliko tlačili.”

Takva retorika je relativno nova pojava u Albaniji, gdje su muslimani tradicionalno upražnjavali blagu i tolerantnu verziju islama. Također, vjerski identitet je u Albaniji dugo imao podređenu ulogu u odnosu na nacionalni identitet, suprotno situaciji u nekim drugim balkanskim državama u kojima su religija i nacionalni identitet blisko povezani.

“Dominantni nacionalistički diskurs u Albaniji umanjivao je značaj religije u albanskom društvu”, tvrdi Nathalie Clayer, profesorica u Viskoj školi društvenih nauka u Parizu, ekspertica za historiju Albanije.

Polovinom devetnaestog stoljeća, utemeljivači albanskog nacionalizma su pokušali izgraditi društvo zasnovano na etnicitetu i jeziku, mada je među njima bilo i vjerskih zvaničnika.

Jedna od najvažnijih figura u ovom pokretu bio je Pashko Vasa, autor jednog od prvih romana sa albanskom tematikom, Bardha iz Temala, o tragičnoj ljubavi između muslimanke i katolika u Skadru u osmansko doba.

Vasa, koji je bio katolik iz Skadra i služio je kao osmanski guverner u Libanu, napisao je stih koji je postao kliše: “Religija Albanaca je Albanija.” Ta fraza sumira ideju da je albanski identitet vezan prije svega za samu naciju.

Osumnjičenici uhapšeni 2014. ne kriju da preziru takve ideje. U jednoj od snimljenih propovijedi, Bujar Hysa oštro napada Albance “nevjernike”. “Oni su imame zadojili duhom nacionalizma”, tvrdi Hysa.

Hoxha zabranjuje religiju

Poslije Drugog svjetskog rata, u doba komunističko-nacionalističke diktature Envera Hoxhe, Albanija je napustila vjersku toleranciju i okrenula se suzbijanju svih religija.

Mada njegovo prezime znači vjerski lider ili učitelj, Hoxha je napravio od Albanije prvu zvanično ateističku zemlju. Svi oblici vjerske prakse su zabranjeni. Desetine svećenika iz svake od glavnih religija su pogubljeni ili su nastradali u logorima.

Hiljade crkava i džamija su sravnjene sa zemljom, a imovinu vjerskih zajednica nacionalizirala je država. Prema izvještaju koji je tadašnji ministar kulture podnio centralnom komitetu Partije rada 1967. godine, sačuvano je svega 77 vjerskih objekata koji su proglašeni kulturnom baštinom.

Ylli Gurra, muftija u Tirani, porijeklom iz porodice koja je dala sedam generacija imama, sjeća se da je tajna policija Sigurimi strogo nadzirala njegovu porodicu u doba komunizma. Agent Sigurimija se skrivao u ambar ispod njihove kuće da bi provjerio da li tokom ramazana ustaju na obrok prije svitanja.

Nathalie Clayer, autorica knjige o izvorima albanskog nacionalizma, smatra da je dugoročno nasljeđe Hoxhinog režima ubrzana sekularizacija albanskog društva.

Ipak, unatoč brutalnom postupanju, komunistička diktatura nije iskorijenila vjeru u Albaniji.

Ispitivanje javnog mnijenja sprovedeno za potrebe akademskog projekta 2011. godine pokazalo je da gotovo 90 posto Albanaca vjeruje u Boga.

“Tako, ako kao kriterij prihvatimo ‘vjeru u Boga’, Albanija je jedna od najreligioznijih zemalja u Evropi”, kaže Cecilie Endresen sa Univerziteta u Oslu, autorica knjige o religiji i nacionalnom identitetu u Albaniji.

Međutim, isto istraživanje je pokazalo da svega sedam posto Albanaca prisustvuje vjerskoj službi bar jednom sedmično.

Endresen ukazuje na jasno razdvajanje vjere i politike u Albaniji kao jedan od razloga zašto zemlja nije bila opterećena vjerskim sukobima.

Mješoviti brakovi

Oko osam kilometara od Elbasana nalazi se Kuqan, selo sa više vjerskih zajednica, u kojem su brakovi između muslimana i pravoslavnih kršćana uobičajeni.

Dok sjedimo za stolom u njenom baru, Irena Sota, sredovječna žena pravoslavne vjere, kaže da nimalo ne brine zbog toga što će se njen sin uskoro oženiti muslimankom.

“Nismo odrastali u vjeri”, kaže ona misleći na dugi period ateizma pod komunističkom vlašću.

“U školama su svakog Uskrsa provjeravali da li su nam prsti crveni od farbe za jaja, da bi otkrili koje ga porodice još obilježavaju”, sjeća se ona. Irena Sota kaže da su u njenoj porodici ljuske ofarbanih jaja lomili na najsitnije komadiće i skrivali ih u pepeo.

Dodaje da vjeruje u Boga, ali ne i u bilo koju posebnu religijsku praksu.

Ipak, Bujar Sulomina, lokalni svadbeni fotograf, sjeća se da se nije uvijek blagonaklono gledalo na mješovite brakove. U komunističkoj eri, njegova tetka je pobjegla od kuće da bi se udala za pravoslavnog kršćanina jer njen otac, musliman, nije odobrio brak.

“Bila je to otmica”, kaže on koristeći tradicionalni termin za vjenčanja u bjekstvu.

Porodice to danas ne doživljavaju tako dramatično.

Tetka koja se pobunila protiv oca muslimana i sama je postala predana muslimanka koja je obavila i hadžiluk u Meki. Jedna od Sulomininih sestara moli se pet puta svakog dana. Njegova majka i sestra su napustile islam i pristupile Jehovinim svjedocima. Sulomina priznaje da su učenja Jehovinih svjedoka i njemu bliska, ali se ne osjeća kao pripadnik bilo koje organizirane vjerske grupe.

Seran Braho, osamdesetčetverogodišnji musliman, kaže da je ponosan na trojicu sinova koji su se oženili kršćankama iz istog sela. Jedan od sinova je vlastitu djecu krstio u crkvi u Grčkoj. Pozvao je i imama na ručak poslije ceremonije, što je “zbunilo” grčkog svećenika.

Brahov prijatelj Trifon Ranxha, pravoslavni kršćanin star 54 godine sa kojim Braho pije popodnevnu kafu i rakiju, kaže da je jedna od njegovih kćerki udata za muslimana i da njemu to ni najmanje ne smeta. “Svi smo mi jedno i imamo samo jednog Boga”, kaže on.

Kosovo i “kriptokršćani“

U doba osmanske vladavine, u Albaniji i na susjednom Kosovu zabilježena je pojava koja ilustrira svu složenost religijskih identiteta u regionu. Neki ljudi, poznati kao “kriptokršćani”, deklarirali su se kao muslimani – što im je donosilo određene beneficije, poput nižih poreza – ali u tajnosti su i dalje upražnjavali katoličke rituale.

Alma Lama, poslanica u kosovskom parlamentu, vjeruje da u njenoj rodnoj Albaniji ima više vjerske tolerancije nego na Kosovu, gdje živi od 1999. godine.

Lama se na Kosovu našla na meti žestoke online kampanje poslije kritika što ih je 2013. godine uputila jednom imamu zbog toga jer je žene koje stupaju u seksualne odnose prije

braka nazvao “polovnom robom”, što je samo jedna od uvredljivih fraza koje je upotrijebio pozivajući vjernike da se ne žene takvim ženama.

Ona vjeruje da radikalni islam nailazi na plodno tlo na Kosovu i smatra da vlasti ne čine dovoljno da mu stanu na put. Navodno se više od 200 boraca s Kosova pridružilo redovima islamističkih militanata u Siriji i Iraku.

Lama je i sama bila optuživana za vjersku netoleranciju. Učestvovala je u oštroj javnoj debati sa islamskom omladinskom grupom po imenu “Forum mladih muslimana” povodom nekih njenih komentara o islamu, što se završilo tako što su i jedna i druga strana u debati podnijele prijave za podsticanje vjerske mržnje.

Islamska zajednica Kosova, koja kontrolira džamije u zemlji, tvrdi da čini sve što može da spriječi radikalizaciju mladih, uprkos ograničenim resursima.

Predstavnik Islamske zajednice Ahmet Sadriu naglašava da je radikalizam globalni problem koji nije ograničen na Kosovo.

Mada su predstavnici dviju različitih vjera, Sadriu i Jakaj su složni u stavu da Albanci u Albaniji i na Kosovu dijele zajedničku tradiciju vjerskog suživota koja seže stoljećima u prošlost.

“Svi smo braća”, kaže Jakaj. Sadriu tvrdi da u odnosima “vjerskih zajednica na Kosovu, kao i u Albaniji, nema problema – i nikada ih nije bilo”.

Ipak, to nije slučaj sa odnosima između kosovskih Albanaca islamske vjeroispovijesti i pravoslavnih Srba, koji su već dugo obilježeni sukobima.

Ove godine Srpska pravoslavna crkva je imala istaknutu ulogu u diplomatskoj kampanji kojom je spriječen ulazak Kosova u UNESCO, agenciju Ujedinjenih nacija za kulturu.

Švicarski “čovjek godine”

Mustafa Memeti, etnički Albanac i imam, vrijedno radi na promoviranju vjerske tolerancije – nekoliko hiljada kilometara sjeverozapadno od Balkana, u Švicarskoj.

Ova zemlja se suočava s problemom radikalizacije muslimana, od kojih mnogi imaju imigrantsko porijeklo.

Prema izvještaju Federalne obavještajne agencije od oktobra 2015. godine, više od 70 ljudi je otišlo iz Švicarske da se pridruži džihadistima. Pedeset sedam ih je otišlo u Irak i Siriju, dok je 14 otputovalo u Somaliju, Afganistan i Pakistan, tvrdi agencija. Vjeruje se da je njih 13 izgubilo život.

Memeti, koji potiče iz Preševske doline, na jugu Srbije, proglašen je za “Švicarca godine” u novinama Sonntagszeitung, jer istupa protiv radikalizma i učestvuje u projektu “Kuća religija” u Bernu, gdje propovijeda da muslimani mogu s ljudima drugih vjeroispovijesti živjeti pod istim krovom.

Njegova džamija zauzima jednu od osam prostorija namijenjenih predstavnicima različitih religija u modernoj zgradi od čelika i stakla. Memeti, koji je 2005. postao švicarski državljanin, kaže da ljudi svih vjera moraju biti spremni na kompromis zajedničkog života.

“Moramo se odreći ponečeg iz svoje religije zarad boljih odnosa sa komšijama”, kaže on.

Memeti upozorava i na neprihvatljiv stav zvaničnih predstavnika muslimanskih zajednica u Albaniji, Kosovu i Makedoniji, za koje smatra da su previše popustljivi prema konzervativnim strujama u islamu.

“Konzervativci su pronašli sigurno utočište pod kišobranom ovih institucija”, kaže on.

On vjeruje da je zadatak teologa poput njega da “nikada ne dozvole masakre u ime vjere, Boga ili ideologije, jer ubijanje nema nikakve veze s Bogom”.

OKVIR: Vjera i statistika?

Do duboko u 21. stoljeće, rezultati popisa iz 1923. godine bili su jedini i ne previše pouzdan izvor statističkih podataka o vjerskim zajednicama u Albaniji. Čak ni istraživanja obavljena u nekoliko posljednjih godina nisu razriješila debate o relativnim veličinama pojedinih vjerskih zajednica.

Popis iz 1923. je pokazao da su 69,6 posto stanovnika muslimani, 21 posto pravoslavni kršćani i 10,4 posto katolici. (Bektašije, sufijski pokret, nisu prikazani zasebno, već su priključeni populaciji muslimana.)

Popis iz 1923. imao je mnogo nedostataka, što pokazuje analiza nevladine organizacije open.data.al. [Link za verziju na albanskom jeziku: http://open.data.al/sq/lajme/lajm/lang/sq/id/670/Popullsia-sipas-religjionit-1923-2011]

Popisivači su prihvatali samo nekoliko kategorija vjerske pripadnosti, zbog čega druge vjeroispovijesti, za koje se u to vrijeme znalo da postoje u Albaniji, nisu prikazane. Također, Albanci su u ono vrijeme drugačije shvatali religiju. Pod vlašću Osmanskog carstva, čija je dugotrajna uprava u Albaniji okončana samo jednu deceniju ranije, vjerska pripadnost je imala i određene zakonske implikacije. Kršćani i muslimani su imali različite obaveze u pogledu plaćanja poreza i vojne službe, naprimjer.

Ipak, to su dugo bili jedini raspoloživi podaci – velikim dijelom i zato što komunistička diktatura poslije Drugog svjetskog rata nije imala interesa za mjerenje snage vjerskih grupa. Vjerska praksa je zabranjena i Albanija je proglašena za prvu ateističku državu na svijetu. Obnova vjerskog života je počela u novembru 1990., paralelno s propadanjem komunističkog režima, ali pitanje o vjeroispovijesti je uključeno u popisna pitanja tek u popisu 2011. godine, koji je donio iznenađujuće rezultate.

Popisom je utvrđeno da muslimani čine 56,7 posto stanovništva, a bektašije 2,1 posto. Ukupan udio muslimana od 58,9 posto bio je gotovo 10 posto niži nego na popisu 1923. godine. Pravoslavni kršćani su činili 6,7 posto stanovništva – što je više nego 14 posto manje u odnosu na 1923. godinu. Katolici su bili jedina vjerska zajednica čiji je udio ostao stabilan, oko 10 posto. Oko 5,5 posto ispitanika je odgovorilo da su vjernici bez denominacije, a 13,7 posto nije odgovorilo na pitanje.

Svega 2,5 posto ispitanika se deklariralo kao ateisti – mada je očekivana znatno veća brojka poslije decenija komunizma.

Neke vjerske zajednice su imale primjedbe na način na koji je popis organiziran. Pravoslavna crkva je objavila da su rezultati “sasvim netačni i neprihvatljivi”. Prema istraživanju pripadnika ove crkve obavljenom u decembru 2012., više od 65 posto ispitanika je prijavilo da ih anketari nisu posjetili ili da nisu postavljali pitanja o vjeroispovijesti. Crkva tvrdi da njeni pripadnici čine 24 posto stanovništva.

Da zabuna bude još veća, istraživanje organizirano u okviru jednog akademskog projekta koje je iste godine sprovela firma “Ipsos” [pdf link] dalo je drugačije rezultate. U izvještaju se navodi da je 59,2 posto Albanaca opisalo sebe kao muslimane, 7,7 se predstavilo kao bektašije, a 0,7 kao šiiti. Nešto više od 17 posto ispitanika se izjasnilo kao pravoslavni kršćani, a 5,7 kao katolici.

U podacima s popisa i u istraživanju “Ipsosa” nema informacija o broju brakova između ljudi različitih vjeroispovijesti.

OKVIR: Religija na Kosovu

Prema popisu iz 2011. godine, 95 posto stanovnika Kosova su muslimani, nešto više od dva posto su katolici, a 1,5 posto pravoslavci. Ipak, pravi broj pravoslavnih kršćana je veći, jer je srpska manjina na Kosovu, koju većinom čine pravoslavci, bojkotirala popis.]

Posljednjih godina, izvjestan broj pripadnika male zajednice kosovskih kriptokršćana je objelodanio svoju pripadost kršćanskoj vjeri budući da se sada osjećaju sigurnije

Prisustvo Katoličke crkve je u posljednje vrijeme uočljivije, između ostalog i zbog izgradnje velike katedrale u Prištini.

Ali svećenik Albert Jakaj kaže da neki kosovski katolici i dalje svoju vjeru radije drže u tajnosti.

“Možda ni njihovi rođaci ne znaju da ovi pale svijeće i farbaju jaja”, govori Jakaj dok sjedimo u restoranu u predgrađu Uroševca.

On vjeruje da je glavni razlog za prikrivanje vjerske pripadnosti strah da muslimanske porodice neće dozvoliti svojim kćerkama da se udaju za katolike. Jakaj objašnjava da ih je Katolička crkva prihvatila kao župljane i poštuje njihovu odluku.

“To je njihov način života”, kaže Jakaj.

Izvori: open.data.al, Statistički zavod Albanije (INSTAT), Ipsos.]

Vladimir Karaj je urednik albanskih novina Mapo. Ovaj članak je nastao u okviru programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, uz podršku ERSTE Foundation i Open Society Foundations, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network