Život / Nauka i tehnologija

Kako je u svojoj knjizi „Razglednice iz Muzeja mozga“ („Postcards from the Brain Museum“) naveo Brian Burrell 2005. godine, Albert Einstein je za života izričito naveo da ne želi da mu se nakon smrti proučavaju ni mozak ni tijelo jer nije želio da se to pretvori u bilo koju vrstu idolopoklonstva.

- Kremirajte me i potajno rasipajte pepeo kako bih obeshrabrio idolopoklonike - bila je jasna želja slavnog fizičara.

Na to se, međutim, nije obazirao dežurni patolog Thomas Harvey, koji je doslovno ukrao Einsteinov mozak nakon smrti slavnog naučnika u bolnici Princeton, 18. aprila 1955. godine.

Kada je poslije nekoliko dana istina isplivala na površinu, Harvey je naknadno, mada nevoljno, zatražio pristanak Einsteinovog sina Hansa Alberta, uz  napomenu kako će se „svako istraživanje sprovoditi isključivo u interesu nauke“. Harvey je ubrzo izgubio posao u bolnici u Princetonu i odnio mozak u Philadelphiju, gdje je bio izrezan u 240 komada. Podijelio je komade u dvije tegle i spremio ih u svoj podrum. To je, međutim, bio tek početak bizarnosti.

Nakon što je Harveyjeva supruga nakon razvoda zaprijetila da će mu uzeti mozak, on ga je ponio sa sobom na Srednji zapad. Jedno vrijeme je radio kao medicinski nadzornik u laboratoriji za biološko ispitivanje u Wichiti, u Kansasu, držeći mozak u kutiji ispod hladnjaka za pivo. Ponovno se preselio u Weston, Missouri, a u slobodno vrijeme pokušavao studirati mozak. Godine 1988. izgubio je medicinsku dozvolu nakon što nije položio trodnevni ispit iz kompetencije. Potom se preselio u Lawrence, u Kanzasu, zaposlio u fabrici plastike i uselio u stan na drugom spratu pored benzinske pumpe, gdje se sprijateljio se sa susjedom, pjesnikom Williamom Burroughsom. Njih dvojica su često zajedno pili u Burroughsovom domu. Harvey bi pričao priče o mozgu i o dijelovima koje će poslati istraživačima širom svijeta. Burroughs se tako nerijetko hvalio drugim prijateljima kako može imati dio Einsteina kada god poželi.

Na prvu studiju se čekalo do 1985. godine, kada je Harvey sa svojim saradnicima objavio prvu studiju Einsteinovog mozga u kojoj se tvrdilo kako mozak ima nenormalan udio neurona i glia. Nakon te studije uslijedilo ih je još pet u kojima se navodilo o dodatnim razlikama u pojedinim ćelijama ili određenim strukturama u Einsteinovom mozgu. Istraživači koji su stajali iza njih su tvrdili da bi proučavanje Einsteinovog mozga moglo pomoći u otkrivanju neuroloških podloga inteligencije, što su mnogi naučnici okarakterisali kao glupost i neistinu.

U daljnjim istraživanjima naučnici, međutim, jesu otkrili neke specifičnosti. Osim činjenice da je mozak naučnika bio nešto lakši u odnosu na prosjek, otkrili su također i da nedostaje nekoliko degenerativnih promjena koje bi inače trebale biti prisutne kod 76-godišnjaka. Uprkos tim zapažanjima, izvor Einsteinove genijalnosti ostaje misterija.

Dr. Harvey je na kraju donirao ostatak Einsteinovog mozga odjeljenju patologije u bolnici Princeton. Lucy B. Rorke-Adams, neuropatolog u Dječijoj bolnici Philadelphia, donirala je dijelove Albertovog mozga tamošnjem Muzeju Mütter i to je sada jedino mjesto gdje se oni mogu vidjeti. Oči naučnika su tokom autopsije također izvađene i nalaze u jednom sigurnosnom sefu u New Jerseyu. Ostatak tijela je kremiran. Thomas Harvey je preminuo 2007. godine.

Nije izgledao normalno, kasno progovorio

Kada se rodio, Albert je imao neobičan oblik glave zbog čega su mnogi sumnjali da sa njim nije sve u redu. Tek nakon nekoliko sedmica oblik je poprimio normalan izgled. Prvu riječ je izgovorio tek u četvrtoj godini, a dr. Thomas Sowell je skovao kontroverzan termin „Einstein sindrome“ koji, po njemu, opisuju izrazito inteligentne ljude s „odgođenim“ govorom. Otac mu je, kada je imao pet godina, poklonio kompas koji ga je zaintrigirao i približio nauci. Sa 17 godina je upisao politehničku školu, gdje je položio matematiku i nauku, ali je pao na drugim predmetima. Posvetio je 10 godina svog života teoriji relativiteta, koju je objavio 1915. godine. Ipak, nikada nije dobio Nobelovu nagradu za svoje otkriće jer je ostala previše kontroverzno. Volio je muziku i jednom je rekao da bi volio da bude muzičar da nije naučnik. Radio je do posljednjeg dana i ostavio generalizovanu teoriju gravitacije nedovršenu. Njegove posljednje riječi na samrti ostat će zauvijek misterija jer ih je izgovorio na maternjem njemačkom jeziku. Jedini svjedok bila je medicinska sestra koja ih nije razumjela. Pored njegove postelje pronađen je nedovršeni govor koji je htio da drži u Izraelu. Govor je pozivao na mir u svijetu.