Vijesti / Hronika

Kroz velike prozore se vidi nebo. Pogled na tmurne oblake toga dana dodatno kvare rešetke na prozorima. Težak i hladan dan baš na Valentinovo. Dvadesetsedmogodišnja S. K. prva ulazi. Pristojna je i smirena. Želi da razgovara, ali da joj se na fotografiji koju ćemo objaviti ne vidi lice. U zatvor je stigla početkom prošlog decembra. Osuđena je na godinu dana zbog nasilja u porodici, tačnije nasilja nad maloljetnim djetetom

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Foto: Mevludin Mekić

Život u centru grada mnogima zvuči kao životni san. Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Tuzla smješten je u samom centru grada. U njemu je smješteno i jedino žensko odjeljenje u cijeloj Federaciji Bosne i Hercegovine. On je trenutno dom za 38 osuđenica. Sve imaju isti san. Zauvijek odseliti iz „centra“ i započeti nove živote. U skladu sa zakonom.

Sam zatvorski odjel nije daleko od teških vanjskih zidina i visokih ograda. Tek kojih metar od ulaza. Uniformisanih lica ne manjka. Kontrole na sve strane. Skoro pa jedna do druge. Nije nam prvi zatvor koji posjećujemo pa je procedura poznata, posjeta najavljena. Četiri osuđenice pristale su na razgovor za magazin Start BiH. U posljednji trenutak dvije su odustale. Njihovo pravo i izbor se moraju poštovati. Kada smo u pratnji čuvarki ušli, dočekali su nas znatiželjni pogledi i ljubaznost. Čini se, sve bi rado pričale, ali ne u diktafon.

PAKETIĆI

Ulazimo u nemalu prostoriju u kojoj se tokom većeg dijela dana obavljaju radno-okupacione aktivnosti. Pletiva i heklanja vise sa zidova. U jednom ćošku je niz oslikanih tacni. Predivo i konci razbacani su po radnom stolu koji je povelikih dimenzija. Sa druge strane je sto za peglanje. U uglu mašina za šivenje. Na jednom zidu na vješalicama su okačene besprijekorno čiste i opeglane bijele uniforme.

Pretpostavljamo, za osoblje iz kuhinje. Kroz velike prozore se vidi nebo. Pogled na tmurne oblake toga dana dodatno kvare rešetke na prozorima. Težak i hladan dan baš na Valentinovo.

Dvadesetsedmogodišnja S. K. prva ulazi. Pristojna je i smirena. Želi da razgovara, ali da joj se na fotografiji koju ćemo objaviti ne vidi lice. U zatvor je stigla početkom prošlog decembra. Osuđena je na godinu dana zbog nasilja u porodici, tačnije nasilja nad maloljetnim djetetom.

- Naravno da se kajem zbog svega. Ne bih poželjela nikome da se dovede u situaciju da treba ovdje doći na jedan dan, a kamoli na godinu. Zatvor mi teško pada. Nedostaju mi djeca, moje dvije male djevojčice koje su smještene u SOS selo Gračanica. Očekujem njihovu posjetu. Ovdje sam ušla u treći mjesec, a još ih nisam vidjela. Imam telefonske kontakte sa njima jednom sedmično po pet minuta - priča S. K., uz povremene uzdahe. Dok govori, nesvjesno se klati na stolici naprijed-nazad. Teško joj je savladati emocije. I ne čudi. Tih neprocjenjivih pet minuta sedmično razgovora sa djecom je obavila netom prije nego ćemo mi doći. Emocije je teško suzdržati.

- Svaka osuđenica ima pravo na 10 minuta telefonskog poziva dnevno. Sa Centrom za socijalni rad sam dogovorila da zovem svake srijede po pet minuta. Iako su male, curice mogu razgovarati. Upravo su mi rekli da će ih možda dovesti sljedeće sedmice. To me obradovalo. Rekli su da su dobili sve dozvole za posjetu jer meni djeca nisu oduzeta. Ja sam ih smjestila dan prije nego što sam došla ovdje i dogovor je bio da mi mogu dolaziti jednom mjesečno. To i zatvor odobrava za one koji se primjerno ponašaju. Djeca mi se raduju kao i ja njima. Dogovor je bio da im se kaže da sam na poslu jer ne želim da im riječ „zatvor“ ulazi u glavu, jer su mali. Rekla sam im da sam im spremila paketiće. Kada se čujemo pitaju me: Mama, imaš li na poslu TV? Imaš li toalet? Radoznali su. Smatram se hrabrom i ovo će za mene biti samo ružna uspomena kada izađem, ali i velika pouka da u životu prvo treba dobro razmisliti prije nego što se nešto uradi - priča nam hrabreći samu sebe.

ZATVOR ME SMIRIO

Pušta da se emocije slegnu, pa nastavlja priznajući da se u zatvoru suočila sama sa sobom.

- Inače sam bila nagla osoba. Ovdje sam se smirila. Morate kada vidite okolinu. Možete uspjeti samo ako ste smireni, ako poštujete pravila, kućni red i službena lica. Imam vremena da razmišljam o životu prije zatvora, gdje sam pogriješila, a i da razmišljam o budućnosti. Imam namjeru, kada izađem odavde, da radim, da mi se djeca vrate i da živim normalan život kao i svaka druga majka. Sa djecom sam bila nepunih godinu dana od izlaska iz sigurne kuće pa sve do zatvora. Samohrana sam majka. Borila sam se, radila... Ja sam imala njih, a oni mene - govori nam odlučnim tonom. Čak i u zatvor je, kaže, došla spremna, jer je djecu prije dolaska smjestila u SOS selo nakon čega se prijavila u zatvor, ne čekajući privođenje.

- Kada smo prošla kroz ovu kapiju znala sam da je preda mnom godina razmišljanja. Sama sam sebi našla nekoliko grešaka kojih nisam bila svjesna dok sam bila vani. Na neki način, da me se pogrešno ne shvati, je i dobro što se ovo desilo jer imam godinu da razmišljam, da zaboravim sve što je bilo prije i krenem sa novim početkom, mada niko ne može zaboraviti zatvor. Niti jedan, a kamoli 365 dana. Jedan dan među rešetkama se ne može porediti ni sa jednim danom na slobodi gdje god bili. Teško je to. Križam dane. Idu mi brzo. Nemam nadu da ću izaći prije, ne pišem molbe institucijama jer ne vjerujem u njih - kaže ona.

S obzirom da nije radno angažovana, dan započinje ustajanjem u 6.00 sati, kao i svi drugi. Potom čisti krug, doručkuje. Najviše vremena provodi u radnoj prostoriji. Naučila je da plete, čita knjige, a onda opet čišćenje u 16.00 sati.

VJETAR U LEĐA

Uveče pravi raspored za sutrašnji dan. Što je više aktivnosti i bolje organizacije i vrijeme brže prolazi.

- Ne dozvoljavam da me bilo šta isprovocira, da padnem u depresiju, iako patim kao i svaka majka. Kada mi bude teško pet minuta, povučem se sama u sobu, isplačem se i izađem kao da ništa nije bilo. Teško je u zatvoru. Imamo ovdje i psihologa i neuropsihijatra. Išla sam kod psihologa: Tu mi je bilo najlakše da izbacim sve iz sebe. Radila sam i testove. Zaključila sam da mi ne treba stručna pomoć i da mogu sama to da prebrodim. Po prirodi sam jaka osoba i mnogo toga sam prošla u životu. Mlada sam ostala bez roditelja i sama sebi dajem vjetar u leđa. Nisam imala nijedan problem u zatvora i sigurna sam da će tako i ostati. Kada izađem, dovoljan će mi biti taj pečat da sam bila u zatvoru. Planiram da obnovim cijeli postupak jer će mi tada biti lakše i da dokažem da nije bilo tako. Nemam te grižnje savjesti jer nisam uradila ništa loše - govori nam.

Za čuvarke i službena lica ima samo riječi hvale. Pune su, kaže, razumijevanja i, što joj je najvažnije, ne tretiraju ih i ne gledaju samo kao osuđenice što joj mnogo znači, naročito u nekim emotivnim situacijama.

Problema nema ni sa cimerkama. Razgovaraju o svemu, ponajmanje o prošlosti. Fokus je na pozitivnim stvarima i na izazovima koji ih očekuju po izlasku na slobodu. Uključena je u rad nekoliko sekcija. Srijedom ide na vjeronauku, imaju na raspolaganju i računar bez pristupa internetu.

- Vrijeme u zatvoru ću iskoristiti da skupim snagu za uspjehe po izlasku. Znate kako kažu, malo dijete, mala briga - veliko dijete, velika briga. Pred njima je polazak u školu. U zlu tražim i nešto dobro. Uključena sam u NVO „Hope and Homes for Children“ (HHC) na Bjelavama. Pomogli su mi nakon izlaska iz sigurne kuće. Bila sam tri mjeseca jer toliko traje projekat. Vidjeli su da mi treba njihova podrška. I kada je došlo vrijeme da dođem u zatvor, ostali su uz mene. Pomogli su da djecu smjestim u SOS selo. Kada izađem, imat ću pomoć od njih. Sigurna sam da ću brzo naći posao jer ne biram. Bitno mi je da je pošteno. Ne maštam o velikim platama već samo da imam dovoljno za djecu i za sebe. Ne strahujem za budućnost - poručuje na kraju razgovora.

KAD NEMA PARA, IMA TENZIJA

Četrdesetjednogodišnja S. Č. je u zatvoru od decembra 2016. godine. Osuđena je na 22 mjeseca zbog razbojništva i krađe.

- U početku me je bilo stid Boga i naroda dokle sam se dovela. Ali kada sam upoznala vodnice i program, lakše je. Radno sam angažovana pa vrijeme brže ide. Sve zavisi od vas ili, kako kažu, sve zavisi kojeg vuka u sebi hranite, dobrog ili zlog. Imamo razne sekcije, možete nešto i da zaradite. Većina osuđenica je u teškoj finansijskoj situaciji ili su socijalni slučajevi. Imamo instruktore za pletenje, vezenje. Vodnice su naši anđeli čuvari. One nam pomažu kada nam je teško - priča nam.

Radi na presi i peglanju, što joj omogućava da zaradi za osnovne stvari. Peglaju stvari iz zatvorskog restorana, kuhinje. To je, kaže, važno jer kao i kod drugih, besparica podjednako utiče na nervozu i na slobodi i u zatvoru.

- Sirotinja svađa ljude. Kada nemate novca za telefonsku karticu, duhan... Onda bude i disciplinskih prekršaja. Neimaština i u zatvoru dovodi do frustracija i negativne energije. Imam, hvala Bogu, troje djece, ali posjeta ni paketa nemam. Imam dvoje djece iz prvog braka koji su svoji ljudi. Oni su kod oca. Maloljetno dijete koje imam sa nevjenčanim suprugom je u domu. Prilikom lišavanja slobode prepali su mi stariju djecu, a malo je odvedeno u Dom. Pošto sam bivša ovisnica o opijatima, tri mjeseca je trajala moja borba sa državom, vađenje krvi, mokraće, dokazivanje da sam bivša ovisnica, a sada bolesnica od hepatitisa C, samohrana majka bez primanja - kaže ona.

Dodaje kako ima familije u Evropi, gdje je i sama provela najljepše godine. Čak joj je i dvoje djece rođeno u Njemačkoj. U zatvor ju je dovela nužda uzrokovana teškom finansijskom situacijom.

- Razbojništvo sam počinila jer mi je dijete bilo bolesno. Imalo je visoku temperaturu, umiralo mi na rukama. Nisam imala novca za tablete. Izašla sam i prvo što je naišlo ja sam otela. Dotjerala sam cara do duvara - kaže pokajničkim glasom i sliježe ramenima.

Radi u sekcijama, okrenula se vjeri. Čita. Izbjegava teške razgovore i negativne teme. Ozbiljnijih planova po izlasku iz zatvora još nema. Kaže, sve što je do sada planirala ispalo je suprotno. Pa ipak, teško je ne razmišljati o onome što vas čeka na slobodi.

- Plan je da renoviram stan, da nađem neki posao ili neku radnjicu pod kiriju da mogu dijete izvesti iz doma. Ne očekujem ničiju pomoć. Nijedan partner me do sada nije ispoštovao, a ni od države ništa ne očekujem. Samo na sebe se mogu osloniti. Moj život je bio teška priča. Otac mi je bio u zatvoru, rahmetli majka je radila „šanu“. Genetika je čudo. Bar sam srednju medicinsku školu završila - kaže na kraju.

PET ZATVORSKIH BEBA

Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Tuzla u svom sastavu ima žensko odjeljenje i pritvorsku jedinicu koji se nalaze u centru grada. Ima i odjeljenje za muške osuđene osobe na pet kilometara udaljenom Kozlovcu. Kako su nam kazali službenici zatvora, ovdje bi trebalo da dolaze osobe sa manjim kaznama i lakšim djelima mada je u praksi, silom prilika, to drugačije. Iako u nazivu stoji da je zatvor poluotvorenog tipa, otvorenog dijela nema, što zbog strukture osuđenica tako i zbog nedostatka prostora. Na služenju kazne su većinom osobe iz Tuzlanskog kantona, ali pošto je ovo jedini zatvor za žene u FBiH, premještajem dolaze iz cijele BiH, čak i iz Republike Srpske, ukoliko ih je osudio sud na području FBiH. Kada su u pitanju povratnici u kriminalu, kažu da je njihov broj kod žena manji nego kod muškaraca pa su mahom u pitanju primarni delikti.

Na spisku vode 45 osuđenica, iako ih je trenutno u zatvoru 38. Ostalima je sud dozvolio prekid kazne, što je, kažu, omogućeno po zakonu u slučaju teških bolesti i slično.

Kapacitet zatvora je 30 mjesta tako da je prebukiran, ali liste čekanja nema. Tome je, kažu, pomoglo uvođenje mjere kućnog zatvora i elektronskog nadzora za lakša djela za koja se obično pripisuju kazne zatvora do jedne godine. Trenutno 11 lica služi kaznu na taj način, što je smanjilo pritisak na zatvorske kapacitete.

Ističu da ranije nisu imali osuđenica sa dugotrajnim kaznama, a trenutno imaju jednu koja je osuđena na maksimalnih 40 godina. Kada je u pitanju struktura djela, kažu da je teško kategorisati jer su zastupljena sva krivična djela.

- Trenutno nemamo trudnica, a do sada smo imali pet puta porodilje. Bilo je i situacija da djeca po rođenju ovdje provedu jedan period sa majkama u zatvoru. Postoji i ta mogućnost tako da je ovdje bilo do sada pet beba - kaže Edina Brkić, zatvorska policajka, stražarka. Treba svakako spomenuti da u ženskom odjelu rade isključivo žene policajci.

Radno je angažovano nešto više od polovine osuđenica, a u prosjeku mogu zaraditi 150 do 200 KM. Ona kaže da problema, kao i u svakom zatvoru, bude periodično, a uglavnom je riječ o svađama.

- Pokušaja bjekstva iz Zavoda nije bilo, ali je bilo onih koji se ne vrate sa prekida izdržavanja u vrijeme kada im je to odredio sud pa te slučajeve vodimo kao „bjekstvo“. Trenutno imamo pet takvih. Bude pokušaja unošenja zabranjenih stvari. Mnogo je ovisnica. Pokušavaju unijeti i mobitele. Samica je najteža disciplinska mjera. Dešava se i to. Najduže je 20 dana samice. Naravno, postoji pravilnik o prekršajima i visinama kazni -pojašnjava Brkić.

KRALJICA LAPSUSA

Među osuđenicama je i jedna Romkinja koju odmilja zovu „Kraljica lapsusa“.

- Ljetos smo se spremali da izađemo na sportske terene, vodnica nas zove, a ona joj odgovora: „Vodnice, sad ćemo mi, spremamo se da idemo na k(l)ošarku.“ Nalazimo nešto pozitivno u svemu. Među osuđenicama su poprilično harmonični odnosi, osim ako nekada kokuzluk ne digne tenzije - priča S. Č.

SAMO POŠTENO

Život iza rešetaka mijenja ljude i način razmišljanja, a poruka koju šalju naše sagovornice je praktično identična.

- Za omladinu je poruka: bolje kopati dignute glave, nego doći u zatvor. Ali, kako kažu, „iz zatvora ikad, iz groba nikad“. Danas svi hoće nešto nabrzinu i nasilu. Moj savjet je, što dalje od kriminala. Pošten posao pa taman da je i 10 maraka, ali bar mirno spavate - poručuje S. Č.

NIZ PROPUSTA U SUDSKOM PROCESU

Po izlasku iz zatvora S. K. planira obnoviti postupak i sprati mrlju sa svog imena jer smatra da je presuda donesena poslije niza propusta.

- Čitanjem presude sam ustanovila niz pogrešaka u mom sudskom procesu. Kriminalistička obrada nije izvršena do kraja, nisam imala ponudu za advokata po službenoj dužnosti. Djeca su mi bila oduzeta šest mjeseci, a kada je Centar za socijalni rad ustanovio da sam normalna majka, djeca su mi vraćena. Onda sam išla na suđenja, nisam dobila advokata, nisam dobila drugostepenu presudu, već prvostepenu na koju sam se žalila. Tek tada sam našla advokata kojeg sam finansirala kao samohrana majka sa dvoje djece i 500 KM plate. Drugostepenu presudu nisam dobila već su mi samo poslali uputni akt da dođem u zatvor. Teško mi je to odavde dokazivati. Mnogo grešaka je napravljeno - kaže ona.

ZATVORSKA RUTINA

Ustajanje u zatvoru je u 6.00 sati. Higijenske potrebe traju do 6.30, a nakon toga topla voda / kafa. U 7.00 sati je doručak. Nakon toga radno angažovani idu na radne zadatke, a radno-okupaciona terapija je od 8.00 do 20.00 sati. Na taj način mogu dodatno zaraditi mimo radnog angažmana. Ručak je u podne. Večera je u 18.00 sati, a između toga imaju razne aktivnosti. Ko hoće, vjeronauka je omogućena za sve vjeroispovijesti. Postoje razne sekcije. Jednom u 30 ili 60 dana odu i u pozorište ili u dvoranu Mejdan na neku manifestaciju. Povečerje je u 22.00 sata. Redovne posjete su subotom od 8.00 do 16.00 za primarnu porodicu, a za sve druge mora se pisati molba direktoru. Slobodne ili intimne posjete mogu imati jednom mjesečno. Treba spomenuti da postoje i vanzavodske pogodnosti za one sa najprimjerenijim ponašanjem, koje uključuju boravak sa porodicom tokom vikenda i izlazak u grad. Boravak na svježem zraku im je omogućen najmanje tri sata dnevno, a ljeti i sportske aktivnosti.