Intervju

Od čuvene utakmice na Maksimiru između zagrebačkog Dinama i beogradske Crvene zvezde i sukoba navijača na tribinama i na terenu, prošlo je više od 35 godina. Mnogi će reći da su navijački neredi na toj utakmici označili početak krvavog raspada bivše države, a američki CNN je svojevremeno otišao toliko daleko da je tu utakmicu nazvao jednom od pet koje su promijenile svijet.

Navijačka istorija se, međutim, nažalost nije promijenila. U cijelom regionu stadioni su već decenijama poligon za ispoljavanje najgorih šovinizama, nacionalističkih uvreda, govora mržnje, slavljenja ratnih zločinaca, promovisanja spornih ili zabranjenih simbola i obilježja. Gotovo da nema utakmice, kako se to policijskim rječnikom kaže, "visokog rizika", a da incidenti ovog tipa ne zasjene sama dešavanja na terenu i onu sportsku stranu priče.

Od ovog fenomena nisu pošteđeni ni stadioni i arene širom Bosne i Hercegovine. Posljednji u nizu incidenata desio se prije nekoliko dana u Širokom Brijegu na stadionu Pecara na susretu između Širokog Brijega i Željezničara gdje je policija brutalno reagovala na navijače Željezničara na transparent o legalnoj reintegraciji Grbavice, dok se istovremeno tolerišu razna pogrdna skandiranja i slavljenje ratnih zločinaca što je obrazac koji se već dugo ponavlja.

Istorija dvostrukih aršina i postupanja od strane nadležnih organa u ovakvim situacijama je duga gotovo kao i sami incidenti na šta mediji i novinari već dugo ukazuju. Nažalost, još uvijek bezuspješno.

Međutim, otkud takva i tolika mržnja na tribinama?

To je bio povod za intervju sa prof. dr. Dinom Abazovićem, redovnim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Razgovarao: Zdravko Čupović ([email protected])

Cijeli region se već decenijama suočava sa velikim izlivima nacionalizma, šovinizma, govora mržnje i slavljenja ratnih zločina na fudbalskim stadionima i sportskim manifestacijama. Šta je po Vama uzrok tome?

- Nekoliko puta smo mi već na to i ranije ukazivali. Mi smo nakon jednog, rekao bih, perioda divljeg etnonacionalizma, šovinizma i nacionalizma koji je bujao, naravno, neposredno prije rata, pogotovo u ratu i nakon rata, došli u situaciju u kojoj se iz jedne perfidne političke manipulacije masama, nacionalizam iz takozvane čvrste politike, gdje, recimo, jeste incident da se to desi na skupštinama ili na televiziji, izuzev Dodika i nekoliko drugih pojedinaca. Umjesto toga, glavni nosioci tih politika nastupaju uljuđeno, kao da im je takav diskurs stran jer nije „evropski“.

Onda se taj nacionalizam bukvalno prelio u nepolitička polja, kao što su koncerti, a posebno na sportske manifestacije iz razloga što tamo gdje imate povišen stupanj emotivnosti i određenu vrstu vezanosti za neku simboliku koja može biti sportska i koja u principu nije nužno negativna, ali je podložna jednom emotivnom promišljanju, u kome zapravo dolazi do situacije da postaje dozvoljeno što, uvjetno rečeno, ne bi bilo tolerirano od strane oni koji su zapravo glavni nosioci, generatori i zagovornici tih politika.

Nije čudno da taj sveprisutni naboj koji je uglavnom negativan, ali koji je pomnožen frustracijama i svakodnevnim životom, mora naći određenu vrstu izduvnog ventila koji se pojavljuje unutar “nepolitičkih polja” jer upravo onim političarima koji žive sve ove decenije i generiraju taj nacionalizam, odgovara da to živi u masama, dok oni istovremeno mogu da kažu mi nemamo ništa s tim

Reklama - nastavite čitati ispod oglasa

Stoga uopće nije čudno da taj sveprisutni naboj koji je uglavnom negativan, ali koji je pomnožen frustracijama i svakodnevnim životom, mora naći određenu vrstu izduvnog ventila koji se pojavljuje unutar “nepolitičkih polja” jer upravo onim političarima koji žive sve ove decenije i generiraju taj nacionalizam, odgovara da to živi u masama, dok oni istovremeno mogu da kažu mi nemamo ništa s tim. Dakle, uopće ne treba imati nikakve sumnje da to nije generirano nužno unutar takvih grupacija ili subgrupa nego se zapravo radi o jednom stanju društvene svijesti koja je proizvedena u ovih 30 godina dominantno vladavine nacionalizma.

Drugi problem koji je evidentan jeste što nadležne institucije u ovakvim slučajevima nerijetko imaju "dvostruke aršine". Dok se u nekim situacijama postupa oštro u isto vrijeme se neke stvari toleriraju. Zašto?

- Kada je riječ o sigurnosnom sistemu hajdemo biti objektivni. Mi živimo nažalost u situacionom sistemu gdje je sigurnosni sistem potpuno razjedinjen i to je nešto što mi znamo već decenijama i u kojem ne možete naprosto očekivati da isparcelizirana kultura sigurnosnog sistema, bilo da se radi o policiji, vojsci ili o specijalnim jedinstvima koje bi trebale da se bore ili suzbijaju određene vrste devijantnih pojava, pogotovo kriminala, droge, trafikinga i tako dalje, rješava te stvari na lokalnim nivoima. Oni promišljaju ako politika ne mari za njih, zašto bi mi marili uopšte za takvo stanje i onda u svemu tome imamo dvostruke, trostruke ili petostruke aršine naročito u nogometu. To je ispolitizirano do maksimuma.

Kod nas država pomaže privatnim klubovima iako imamo brojne talente u Bosni i Hercegovini u drugim sportovima, ali zaboga nije nogomet, nije toliko komercijalizirano, tako da u tom smislu nije ni čudno da postoji ta sprega između politike i fudbala već decenijama.

Način na koji kod nas generalno sve funkcioniše je takav da je u potpunosti sve u marionetskim rukama, iz politiziranih, jednonacionalnih politika, pa tu ne možete očekivati nikakve bolje rezultate. Mi imamo sportiste koji proizvode sjajne rezultate, ali, recimo, uopšte nisu ni medijski eksponirani, niti se ulaže, niti se novci izdvajaju za njih. Kod nas država pomaže privatnim klubovima iako imamo brojne talente u Bosni i Hercegovini u drugim sportovima, ali zaboga nije nogomet, nije toliko komercijalizirano, tako da u tom smislu nije ni čudno da postoji ta sprega između politike i fudbala već decenijama.

Imate li ikakav savjet za sve one koji su žrtve “dvostrukih aršina” o kojima ste maloprije govorili, da li se išta može uraditi ili nam samo ostaje da se “pomirimo sa sudbinom”?

- Ne! Pritisak na institucije sistema se mora vršiti u svakom slučaju. Postoji čitav niz pravnih lijekova, uključujući i sudstvo i određene institucije unutar organizacija, poput ministarstva unutrašnjih poslova, unutrašnje kontrole… Žalite se na sve, ne samo povodom ovog incidenta u Širokom Brijegu, nego bilo gdje i mislim da u većini slučajeva, koliko je meni poznato, ti ljudi vrlo profesionalno rade svoj posao ukoliko je došlo do povrede službene dužnosti.

Pritisak na institucije sistema se mora vršiti u svakom slučaju.

Postoji čitav niz mehanizama i unutar samih institucija, ali u krajnjem slučaju i u jačanju, jer ako izgubimo vjeru u institucije, ako se ne budemo institucionalno s tim stvarima nosili, onda ćemo završiti u anarhiji. Može se nešto učiniti ili djelovati kratkoročno dok se svijest ne promijeni i dok ne dođemo u situaciju u kojoj to više neće biti svakodnevnica. Naravno da ne treba odustajati od bilo kojeg institucionalnog pritiska na one koji su prekršili zakon ili nisu svjesno obavljali dužnost.