Život / Kultura

Tekst: Suad Krajnović 

Mnogi naši ljudi koji su početkom onih teških devedesetih godina otišli u inostranstvo, ostvarili su zapažene uspjehe i ovde želimo da istaknemo jednog od njih, pogotovo što potiče sa ovog Tuzlanskog Kantona, tačnije iz Gradačca. Dolaskom u prijateljsku Švedsku, Alija Kadrić, kao već dokazani novinar i pisac nekoliko knjiga poezije, počeo je da piše o našim ljudima, izbjeglicama i ljudima koji su pretrpili teške torture u logorima, jednom rječju o teškoj i nesretnoj sudbini njegovih sunarodnika. Tada nastaju njegova ozbiljnija djela o tragediji bošnjačkog naroda i silna želja da ih ujedini, da ne zaborave odakle su došli, da ne zaborave svoju tradiciju, svoj jezik, svoje običaje…

Osniva nekoliko listova u Skandinaviji i tema je samo Bosna i stradanje bošnjačkog naroda u njoj. Danas je urednik jednog od njih, uređuje i radio emisiju i opet sa istim ciljem da se svijetu prikaže i pokaže istina o njegovoj zemlji. Kada piše o životu, smatra da vještina življenja nije u preživljavanju, ona je u potpunosti stvaranja i davanja sebe svakom danu koji dolazi. Nije želio da ode negdje i da se skloni, htio je da radi, da stvara, to mu je bilo u krvi, to je bilo ono novinarsko u njemu, da traga, traži vijest i da je približi čitaocima. Riječ mora stići do čitaoca, nekoga da informiše, nekoga da utješi, nekome da pruži nadu, nekome da osvjetli put u tuđini. Od tih trenutaka do danas, sav svoj rad je posvetio pisanju poezije, novela,priča, intervjua a sve u svrhu da naši ljudi u ovom dijelu Evrope ne zaborave na svoju zemlju i otuđe se od nje. Jer Bosna je za njega bolna ljubav i povremeno bolna mržnja.

Bezbroj puta je pokušavao da pobjegne od nje ali je uvijek ostajao, ako se uzme u obzir da nije važno gdje čovjek fizički živi. Za njega bi se moglo reći da je maštoviti tragač za predjelima odbjegle sreće u kome su pogasle želje, tjeskobe i nemiri pretvaraju u spoj lutanja i želje za dosezanjem nedokučivog. I tako u ovih pola vijeka objavio je oko tridesetak knjiga, najviše iz poezije. Međutim ni tu nije stao. Želio je uz riječ da se predstavi i slikom, te iskazuje talent i u oblasti slikarsta i tu ostvaruje prilično zanimljiva djela. Kroz grafičku formu, kombinaciju svjetla i tame, on studira magiju slikanja sa velikim oduševljenjem i znatiželjom, spontano i nadahnuto.

Na kraju da istaknemo ono što je možda trebalo na početku, svih ovih pedeset godina radi na humanitarnim projektima i tu je možda ispoljio najviše rada, truda i angažovanosti. Možda je tu najviše pronašao sebe jer bez obzira kolika je ta pomoć bila, tu je osjećao najveće zadovoljstvo i pokazao jednu vrlinu koja je najcjenjenija a to je čovječnost. Zbog svega ovoga zaslužio je da se istakne sav taj njegov rad, rad jednog našeg čovjeka tamo u tuđini a zbog njihove udaljenosti od svoje zemlje, malo se ili nikako ne zna o njima.