Vijesti / Hronika

Piše: Đuro Kozar

Policija u Bosni i Hercegovini, osim posla koji je dostupan javnosti, obavlja i tajne aktivnosti i baš taj dio umnogome senzibilizira i građane i medije. Ima tu različitih  objašnjenja, a nerijetko i preuveličavanja. Sve se, uglavnom, svodi na pitanje da li je to legalno te ima li u u tome zloupotreba. Pod konspirativnim policijskim metodama podrazumijevaju se posebne istražne radnje koje se sudski odobravaju po tačno utvrđenom postupku i kad su ispunjeni svi procesni uvjeti. Najbitnije je - protiv koga se, kad i u kojem roku vode, dakle da sve bude sukladno Zakonu o krivičnom postupku FBiH, kojim je reguliran način njihovog provođenja. Ovim zakonom se omogućuje policijskom organu da, kada dobije nalog sudije za prethodni postupak, spomenute radnje provede na način koji će u konkretnom slučaju dati najbolje rezultate. To nije jednostavno, jer koliko god da je policija dobro opremljena, organizirana i uvezana - i kriminalci imaju svoj uhodani sistem, pronalaze nove načine za postizanje svojih nezakonitih ciljeva.

   NADZOR TELEFONA POD KONTROLOM

Profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu dr. Haris Halilović je istaknuti stručnjak za krivičnoprocesno pravo. Autor je nekoliko knjiga i predavač je u Centru za edukaciju sudija i tužitelja BiH. U ovom kontekstu posebno ističe ulogu tužitelja budući da oni vode istrage. Agencije za provođenje zakona zajedno sa tužiteljem sačinjavaju plan istrage u kojem se određuje koje radnje dokazivanja će se provesti, kojom dinamikom i redoslijedom će se poduzimati pojedine aktivnosti, nositelji tih aktivnosti i rokovi u kojim se trebaju izvršiti, a sve radi sprečavanja nepotrebnog ili duplog provođenja radnji dokazivanja, gubljenja vremena i slabljenja same učinkovitosti istrage. Osnovni koncept i osnovnu ideju ovog plana treba da odredi upravo tužitelj te da osmisli koordinaciju sudionika konkretne istrage u prikupljanju dokaza, s obzirom na to da će ti dokazi upravo služiti kao materijal za dokazivanje navoda buduće optužnice i kao osnova za postupanje tužitelja na glavnom pretresu u sudu. Kad ocijeni da je to potrebno, tužitelj predlaže sudu provođenje posebnih istražnih radnji.

U javnosti se pri spomenu tajnih policijskih metoda odmah pomisli na prisluškivanje, a to je samo jedna od sedam posebnih istražnih radnji. Ostale su:  pristup kompjuterskim sistemima, nadzor i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i transportnih sredstava, prikriveni istražitelj -informant, simulirani i kontrolirani otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine, nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela. U ovisnosti od situacije, može se primijeniti jedna ili, u isto vrijeme, nekoliko ovih radnji.

Zanimljivo, u zakonu nema termina „prisluškivanje“, nego se to naziva nadzorom  i tehničkim snimanjem telekomunikacija. Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA), Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) i MUP Republike Srpske imaju mogućnost da putem redovnih operatera telekomunikacijskih usluga preusmjeravaju telefonske razgovore i snimaju ih. Sav materijal dobijen  prisluškivanjem (tonski zapisi i transkripti) moraju se predati tužiteljstvu uz detaljan izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji, a tužiteljstvo dobijeni materijal mora dostaviti sudiji za prethodni postupak koji je izdao naredbu kako bi sudija utvrdio da li su sve procedure zakonski provedene. Ukoliko materijal dobijen prisluškivanjem neće biti korišten u toku ili do okončanja krivičnog postupka kao dokaz mora se komisijski uništiti.

U proteklom periodu bilo je, a i sada ima nadzora telekomunkacija, sve, naravno, po naredbi suda, ali o tome čiji se i zašto telefon tretira niko zvanično ne saopćava, jer kada bi se to znalo ova posebna istražna radnja ne bi imala svrhe. Oni za koje postoji osnov sumnje da su izvršili ili vrše krivično djelo možda pretpostavljaju da im se telefon nadzire, ali oni o tome u pravilu nikad javno ne govore. Za razliku od njih, pojedini političari su se uoči ovogodišnjih općih izbora javno žalili da ih se prisluškuje, što dosad nije potvrđeno. Bit će da su oni na ovaj način htjeli sebi dati na važnosti, jer teško je vjerovati da bi i jedan sud naredio da se nadzire telefon političara samo zato da ih se politički izblamira. Da li je bilo ili ima prisluškivanja nečijeg telefona „na svoju ruku“ teško je reći, a još manje dokazati.

    TAJNO - OD TRI DO ŠEST MJESECI

Ako se ima u vidu osjetljivost posebnih istražnih radnji naročito u odnosu na mogućnost ugrožavanja ljudskih sloboda, prava i dostojanstva ličnosti, sasvim je razumljivo što Zakon o krivičnom postupku FBiH regulira trajanje ovih radnji, što ukazuje na potrebu da se u tom roku završi operativna djelatnost i prikupe potrebni dokazi. Za svaku istražnu radnju po naredbi suda rok je mjesec dana, a trajanje se može produžiti sa tim da se nastavak traži mjesec za mjesec. Prve tri istražne mjere mogu ukupno najduže trajati šest mjeseci, a tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta najduže tri mjeseca. Simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine predstavlja samo jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv iste osobe mora se ponovo tražiti.

Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH u članu 131. propisuje da se posebne istražne radnje mogu odrediti za djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna. Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju postoji osnov sumnje: da je sama ili sa drugim sudjelovala ili sudjeluje u izvršenju krivičnog djela; da izvršitelju ili od izvršitelja krivičnog djela prenosi informacije u vezi sa krivčnim djelom, odnosno da izvršitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije. U svojim predavanjima profesor Halilović ističe da se ove tajne radnje primjenjuju jedino pod uvjetima da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

Sudjelujući u programu Televizije Hayat, direktor Federalne uprave policije (FUP) Dragan Lukač je rekao da se izvršitelji najtežih krivičnih djela ne bi mogli otkriti bez provođenja posebnih istražnih radnji. Dodao je da su policijski službenici FUP-a, radeći po nalogu tužiteljstva i naredbi suda, pokazali visoki stupanj stručnosti, vještine i upornosti. Dosta vremena se moralo potrošiti, raditi u tri smjene i pod otežnim okolnostima, pri čemu je najbitnije da oni protiv kojih se ove radnje primjenjuju ne otkriju da su praćeni ili da im se telefonski razgovori nadziru. Ne treba posebno isticati u kakvoj se opasnosti nalaze skriveni policajci u postupku simuliranog otkupa, najčešće droge. Zbog svih tih rizika ove policijske akcije do tančina se planiraju i osiguravaju postupci kako stvari ne bi krenule u pogrešnom pravcu.

Nekadašnji direktor Policijske akademije dr. Taib Spahić kaže da je osnovna obuka kandidata suvremena i prilagođena onome sa čim se policajci susreću na terenu. On smatra da se i u kontekstu provođenja posebnih istražnih radnji, policija mora kontinuirano osposobljavati po standardima najboljih evropskih policija. Spahić je objavio knjigu „Razvoj nacionalnih policija u Evropi“ u kojoj je uspješno analizirao organizaciju,strukturu i metod rada policija posebno u borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala u svijetu.

 PETNAEST GODINA PRIMJENE

Posebne istražne radnje predstavljaju novinu Zakona o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini i dobile su svoje mjesto 2003. godine. Ranije su bile fragmentarno uređene i to samo pojedine. Prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku ova problematika bila je u bivšoj Jugoslaviji regulirana određenim podzakonskim aktima, kao što su Pravila o radu Službe državne bezbjednosti. Reguliranje ovako kompleksne materije na ovakav način omogućavalo je kršenje ljudskih prava pojedinaca u odnosu na međunarodne standarde koje je država dužna da poštuje i ima obavezu primjene.

 POLICIJA NE ODUSTAJE

U otkrivanju i dokazivanju najtežih krivičnih djela policija po nalogu tužiteljstva pokazuje veliku stručnost i upornost - i nikad ne odustaje. Takva upornost, uz primjenu svih raspoloživih operativnih, istražnih i posebnih istražnih radnji i forenzičkih nalaza pokazala je rezultat prilikom istrage svirepog ubistva 21-godišnje djevojke Amine Šabanagić, iz Sanskog Mosta. Ovaj zločin izvršen 2005. bio je osam godina nerješiva enigma, ali su je federalni policajci konačno riješili. Pritiješnjen neoborivim dokazima, Admir Karabegović je priznao krivicu. Sudsko vijeće Kantonalnog suda u Bihaću 2013. osudilo je Karabegovića (32) na kaznu zatvora od 35 godina. Uspjeh policije je utoliko veći kad se zna da je ubica, nakon izvršenog krivičnog djela, otišao u Njemačku misleći da će ostati neotkriven. Kad je bilo jasno da je on ubica pozvan je na razgovor u policiju u Bihaću, ali mu nije rečen razlog poziva, gdje je i uhapšen, pa nije trebalo tražiti njegovo izručenje iz Njemačke.