Vijesti / Regija

U hrvatskoj javnosti veliku pozornost privukla je priča o Seadu Kukuruzoviću čije je tijelo 13 godina ležalo na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, a o ovom slučaju oglasila se njegova sestra.

Nestanak Seada Kukuruzović iz Zagreba prijavljen je prije 13 godina. Njegova obitelj tek je nedavno saznala kako je njegovo tijelo pronađen četiri mjeseca nakon nestanka, a od pronalaska sve do nedavno Kukuruzovićevo tijelo ležalo je na Zavodu za sudsku medicinu.

Nakon što se ova priča dospjela u javnost na društvenim mrežama oglasila se Alma Smojver, sestra Seada Kukuruzović.

„Prije 8 dana pronađen je moj brat. Juče smo ga pokopali. Da, priči je došao kraj, jednim dijelom. Ja se ne osjećam kao da je kraj jer je priča o njegovom pronalasku apsolutno nevjerojatna, bezumna i potpuno suluda. Naime, pronađen je 25. 7. 2011. godine u rijeci Savi kod mosta na Sajmišnoj cesti kod Mičevca, zapleten u nekakve stupove ili žice kod mosta, našli su ga radnici koji su tih dana valjda nešto radili na tom istom mostu. Potom su zvali policiju, policija ga je odnijela na Zavod za sudsku medicinu gdje su 26. 7. napravili obdukciju, po svemu sudeći izvadili DNK i potom leš u stanju raspadanja, tzv. saponifikacije i potpuno bez mogućnosti fizičkog raspoznavanja, strpali u svoj frižider. Gdje će moj brat ostati narednih 13 godina. Trinaest godina ćemo se mi svaki dan pitati gdje je naš brat i sin, ujak i stric, posjećivati psihijatre, piti tablete, tugovati u osami, pomiriti se sa sudbinom, buljiti u prolaznike koji te podsjete na njega, plakati dok gledaš filmiće na kojima brejka, čeznuti da je tu da ti vidi djecu i da ih poduči nekoj dobroj plesnoj fori… Uglavnom, trinaest godina agonije. U kojoj moj brat leži cijelo to vrijeme na, bubam, kilometar zračne linije na Šalati”, stoji u Alminoj objavi.

Zatim je pojasnila okolnosti koje su dovele do identifikacije njezinog nestalog brata:

„I onda jednog dana, jedan policajac nazove mog brata, kaže mu da je EU pokrenula projekt formiranja kartoteke nestalih osoba na području država članica i bismo li htjeli njega uvesti u kartoteku. Buraz pristaje, roditelji odlaze dati DNK. Dva i po mjeseca poslije, pogađate, nama javljaju da leš s tim DNK imaju na Zavodu za sudsku medicinu… Puno više od toga ne znam ni ja i molim vas ne pitajte me ništa više od ovoga što sam napisala. Tko tu nije radio svoj posao, ne znam ni to jer moguće je da je na niz strana napravljena greška”.