Danas objavljujemo odlomak iz knjige "Gole godine" Senada Avdića, jednog od najboljih bosanskohercegovačkih novinara, uz dozvolu izdavačke kuće Buybook .
Hakija Pozderac mi je u već pominjanom cjelodnevnom razgovoru, vođenom početkom 1991. u njegovoj vili u Beogradu, ispričao kako je izgledao jedan od posljednjih susreta koje je imao sa bratom Hamdijom u proljeće 1988, nekoliko mjeseci prije njegove smrti.
"Bila je nedjelja, sredinom marta 1988. Ja sam nakon izlaska iz bihaćkog zatvora prvi put došao u Sarajevo kod Hamdije, koji je nekoliko mjeseci ranije podnio ostavku na sve funkcije.
Iznenadio sam se kako je Hamdija bio dobar, odmoran, vedar, duhovit. Napuštanje politike i mučnih obaveza fizički ga je preporodilo. Dogovorili smo se da njegova supruga Milka, on i ja odemo u Stojčevac na ručak. Hamdija je rekao da će samo svratiti do kabineta Milana Uzelca, koji ga je zvao da se nakratko vide. Zgrada CK je bila minut‑dva od njegove kuće, tako da će to sve kratko trajati, sat vremena uvrh glave.
Otišao je oko deset sati, ali nije se vratio u jedanaest, a ni u dvanaest... Tek smo ga negdje oko dva‑pola tri vidjeli kroz prozor, kako ide prema kući. Ne mogu ti opisati kakav je to potresan prizor bio. Iz kuće je izašao poletan čovjek, čvrstog koraka, a vraćao se slomljeni starac koji je jedva vukao nogu za nogom. Trebalo mu je dugo vremena da dođe do daha i ispriča nam šta se desilo", govorio mi je Hakija Pozderac.
Prema Hakijinom svjedočenju, njegov brat je njemu i svojoj supruzi i kćerki najprije rekao da otkažu ručak u Stojčevcu, pa onda skrušeno počeo prepričavati šta mu se desilo u kabinetu Milana Uzelca.
"Milan ga je odmah počeo optuživati da je on krivac za kriminal u Agrokomercu, rekavši mu da ima sve dokaze za to. Kaže mu, recimo, da je tog i tog dana zvao nekog bankara da reprogramira Agrokomercov dug. Hamdija to opovrgne, kaže mu: 'Nisam', a Uzelac naredi nekom svom suradniku koji je sjedio u kabinetu pored onog velikog Uherovog magnetofona: 'Pusti mu snimak.' I ovaj pusti snimak na kome se čuje Hamdija kako priča sa nekim bankarom. Pa ga onda Milan optuži da je oko nečega zvao Fikreta, i to iz kabineta u Predsjedništvu Jugoslavije, Hamdija opet negira, Milan opet traži da se pusti snimak koji će potvrditi da je u pravu. Nakon što je to mrcvarenje potrajalo sat‑dva, pita ga Hamdija: 'Milane, druže stari, jeste li me to ti i tvoji panduri pratili i snimali svugdje i na svakom mjestu?' Kaže Uzelac: 'Jesu.' 'Snimali su me i u hali?', pita ga Hamdo. 'I u hali', odgovori mu Uzelac. 'E, pa hajde reci ovom tvom što radi na magnetofonu da nam pusti snimak iz hale, pa da čuješ kako prdi pravi Krajišnik, jebalo te prisluškivanje', vrisnuo je Hamdija na njega i izašao iz kabineta."
Pričao mi je Hakija Pozderac i o detaljima svog hapšenja i boravka u zatvoru u Bihaću, gdje je bio prebačen iz Beograda.
"Ja sam od početka afere znao da se ide na moje hapšenje i da Fikret Abdić nije glavni cilj pokretača ove afere, nego prije svega Hamdija, pa potom ja. Vidjelo se to iz medijske orkestracije koju je, kako je vrijeme odmicalo, sve manje zanimao Fikret, a sve više braća Pozderac. Optuživalo nas se u beogradskim novinama da smo šefovi iranskih špijuna u Jugoslaviji. Negdje krajem jeseni, kada su napadi i prijetnje hapšenjem eskalirali, rečeno mi je da će uskoro po mene doći policija i lišiti me slobode. Odlučio sam da pozovem Branka Mikulića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Htio sam ga zamoliti da on kod svog ministra policije Dobroslava Ćulafića provjeri šta se dešava i prijeti li mi hapšenje. Zvao sam Branka nekoliko puta, ostavljao poruke kod sekretarice, nikad mi se nije javio. Znam da se on želio distancirati od tih događaja, vjerovatno se plašio da ga ne povežu s nama. Niko u toj političkoj i medijskoj ludnici nije bio siguran... Ali, opet, mislim da nije postupio korektno ni ljudski... Dugo se mi poznajemo i svašta smo zajedno predeverali. Kad mu je kćerka Planinka bila bolesna, trebali su joj neki rijetki i skupi lijekovi koji se kod nas nisu mogli nabaviti. Ja sam tada bio predsjednik Olimpijskog komiteta Jugoslavije i potegao sam svoje veze širom svijeta i nabavio lijekove Planinki Mikulić. Ako ni zbog čega drugog, mislim da sam zbog toga zaslužio da mi se Branko javi. Ne da mi pomogne, nego da me informiše šta nam se sprema."
Hakija Pozderac uhapšen je u svojoj kući na Dedinju, u decembru 1987. Policija je po njega došla u jednom automobilu kojim će ga prevesti u zatvor u Bihaću. Putovanje umalo nije završilo tragično.
"Krenuli smo kasno noću, negdje pred zoru smo stigli do Drvara, odakle nas je cijelim putem pratilo snježno nevrijeme. U autu, dvojica uniformisanih policajaca Saveznog SUP‑a i ja. Oko 20‑30 kilometara prije Bihaća policijski je auto zaplesao na zaleđenoj cesti i pri velikoj brzini sletio u jarak. Ja sam sjedio na zadnjem sjedištu, dobro sam se ugruhao, ali ova dvojica što su sjedila naprijed bila su teško povrijeđena, nisu se mogla pomaći, krvarile su im glave. Izvukao sam se iz auta, potom izvukao i njih dvojicu i položio ih pored ceste. Sve se u hladnom krajiškom jutru prolamalo od njihovih krikova. Pokušavao sam zaustaviti neki automobil, međutim, dugo nije naišao ni jedan. Kada sam napokon čuo zvuk motora, izašao sam na cestu i zaustavio jedno vozilo. Vozač me gledao u nevjerici, prepoznao me. 'Kuda ste vi, druže Hakija, krenuli po ovom kijametu?', upitao me.
'Najprije da ovu dvojicu što leže pored ceste prebacimo do bolnice, a potom ćeš mene odvesti u zatvor.'
Ništa mu nije bilo jasno, ali me poslušao, pomogao mi da ubacimo povrijeđene u auto i krenuo prema Bihaću. Kada sam se sat‑dva kasnije pojavio sam samcat pred kapijom zatvora, stražari nisu vjerovali šta im se dešava."
Hamdija i Hakija Pozderac su u jednom članku, objavljenom u Borbi, označeni kao šefovi špijunske mreže Irana u Jugoslaviji. Taj članak nije potpisao niko od poznatijih novinara toga lista; autor je bio neki anonimus. Nakon tužbe koju su pokrenuli advokati braće Pozderac, za klevetu je optužen izvjesni zaposlenik dopisništva Borbe iz Sarajeva, koji se bavio tehničkim poslovima – bio je domar, vozač, kurir, ali ne i novinar. Na suđenju je priznao da je dobrovoljno pristao da stavi svoj potpis pod tuđi članak, ali nije želio otkriti ko je bio stvarni autor, ni ko je osmislio cijelu ovu odvratnu montiranu epizodu. Sud ga je proglasio krivim i osudio na zatvorsku kaznu.
U razgovoru koji sam ovdje više puta citirao, Hakija Pozderac mi je otkrio da ga je nakon izlaska iz zatvora i povratka kući u Beograd nazvala novinarka Borbe Dragica Pušonjić.
"Rekla mi je da je do tada dosta članaka pisala o meni, da me nikada prije nije zvala da čuje moje mišljenje, te da sada želi ispraviti tu nepravdu jednim velikim razgovorom sa mnom. Rekao sam joj da dođe kod mene kući na kafu, pa ćemo se dogovoriti."
Čim je stigla u njegovu kuću, pričao je Pozderac, novinarka Borbe mu se počela izvinjavati i posipati se pepelom.
"Govorila je da nikada nije imala ništa protiv mene, niti protiv mog brata Hamdije, nego da je samo radila svoj posao. Priznala je da je kasnije shvatila da su je njeni šefovi grubo manipulisali i nagovarali da radi nešto što joj danas ne služi na čast. Bila je mlada, ganjala je afirmaciju i ekskluzive, ne vodeći dovoljno računa o posljedicama i etičnosti toga što je radila. Pominjala je da su je prije polaska iz Beograda šefovi uputili na ministra policije Duška Zgonjanina, kao najpouzdaniji izvor od kojeg će primati informacije... Kada je završila svoj pokajnički monolog, ja sam joj rekao da će sve što je meni ispričala lijepo da napiše u uvodu intervjua koji tek treba da napravi sa mnom i u kojem me može pitati šta god želi. Jedno me vrijeme novinarka Pušonjić gledala nijemo, ne vjerujući šta joj predlažem, a onda je briznula u plač.
'Ne mogu to uraditi, nemojte to od mene tražiti, druže Pozderac, to bi bio kraj moje novinarske karijere', govorila je plačući.
'Ako je tako, Dragice, onda smo završili, od intervjua nema ništa'", kazao je Hakija Pozderac dok je njegova supruga Razija klimanjem glavom potvrđivala njegove riječi.
Komentara: 0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.