Vijesti / BiH

Učitelj Safet Alić, iz Australije, sjetio se svog razgovora sa Mešom, presavio tabak i sve to napisao prijatelju Huseinu ef. Hodžiću, imamu trebinjskom. I zamolio ga da pogleda „međe po tim livadama i poljima“ i vidi „ima li đe kakav bašluk sa derviškim znacima na osami, daleko od harema i daleko od sebe“. Efendiji ne bi mrsko

Autor: Magazin Start BiH

Sve su prilike, najmarkantniji, moguće najpopularniji i najcitiraniji lik iz romana Mehmeda Meše Selimovića „Derviš i smrt“, Hasan-aga, derviš i trgovac, imao je svog dvojnika i u realnom životu!? Tako se, barem, da zaključiti iz pisma kojega je učitelj Safet Avdić, sada nastanjen u Australiji, jula 2006. godine, poslao svom ahbabu Huseinu ef. Hodžiću, bivšem glavnom trebinjskom imamu.

VEČERA SA MEŠOM: Helem, davno bješe, piše Safet, kada je u Narodnom pozorištu u Tuzli, sa nekim društvom, večerao sa Mešom Selimovićem. Safet je šutio, pustio ostale da se dodvoravaju Meši koji u to doba još nije slovio za velikog pisca. Slušao ih je Meša „sa pola pažnje“, džahkad bi kratko komentarisao ono što je čuo. A kad bi on govorio, „nastojao je da mu niko ne upada u riječ, jer obično bi mu otpuhali započetu misao svojim upadicama“. Onda je, piše Safet, „Josip odveo pijanog Marka na spavanje“, te su on i Meša ostali sami. Tada se pisac počeo raspitivati o Hasan-agi Vlaseničkom. Plaho ga je to kopkalo.

Safet, pak, nije o Hasan-agi puno znao. Dok je bio dijete slušao je rahmetli dedu Osmana da, kad se naljuti, svom sinu, babi Safetovom, govori da je isti Hasan-aga Vlasenički.

HAJVAN NA DVIJE NOGE: „A Hasan-aga je bio nekakav derviš koji bi često prolazio kroz Bileću i svraćao bi po našim kućama vazda sa drugim društvom. Bio je plaho učen, ali za sve što je znao imao je nekakav dar da to kaže jednostavno i kratko da ga svak razumije. Ljut je bio. Kad bi mu došla huja sve bi ostavio i sam otišao svojim putem. Jednom je noćio u našoj kući sa desetak momaka koji su sa njim odnekud iz Bosne krenuli prema Dubrovniku. Momčadija se zanijela i podvriskivala po selu. Bihuzur ga činila. Hasan-agi to ne bi pravo pa se iskrade i bez ijedne riječi usred mrkle noći nestade. A hajduka svukuda okolo. Pa Bileća i nikad nije bila bez hajduka. Deset dana su ti momci ostali u selu. Nisu znali kud je Hasan otišao, ni hoće li se vratiti. Nisu znali je li se pridružio hajducima ili su ga hajduci negdje isjekli. Narod priča da su bili utučeni ko volovi poslije oranja. Hasan im se pojavio tek deseti dan. Sam je otišao u Dubrovnik, obavio trgovinu i vratio se. 'Šta će mi hajvan na dvije noge, k'o da će dubrovačka gospoda pazariti robu kad vidi kakvi je hajvani prodaju', navodno je tako objasnio svoj nagli nestanak Hasan-aga Vlasenički. Po selu se dugo prepričavalo kako je Hasan dolazio i prolazio i vazda sa nekim drugim ljudima i nekim drugim pričama. Slušao sam ih kao dijete. Ali sam mnogo toga i zaboravio. Sada se sjećam da sam Meši ispričao još dvije-tri dogodovštine, ali sam zaboravio koje. Prošlo je dosta vremena od tada“, piše Safet.

BED-DOVA: Sjeća se Safet da Meši je ispračao kako je njegov dedo Osman išao tražiti mezar Hasan-agin u trebinjskom polju. Tamo je, kažu, Hasan-aga bio pokopan. Krenuo je ili se vraćao iz Dubrovnika, razbolio se kod Trebinja i - umro.

„Kažu da ga nisu zakopali u haremu, nego neđe nasred polja. Pričali su kako se po Trebinju pronio glas o njemu i o nekakvoj kaurkinji iz Dubrovnika pa, biva, sevep toga mu nisu dali da se ukopa među muslimane. Dedo Osman je pričao i kako su nekakvi derviši iz Bosne dolazili u selo i tražili mu mezar, da je među njima bio i nekakav šejh koji se plaho naljutio na Trebinjce i učinio im bed-dovu da im propa'ne ljetina i imanje što su Hasana proglasili nevjernikom kad ga je on lično vjenčao sa tom kaurkinjom, a jemci joj bili njezin ćaća i njezin brat. Navodno, zbog straha da joj ćaću i brata Dubrovčani ne proganjaju i ne pljuju, Hasan i ta kaurkinja dogovorili su se da će biti čovjek i žena, a da će on dolaziti kad god bude mogao, jer kad neko nekoga voli, onda tu meteriza nema, ni granice, ni prepreke. U vatru, u goru, u vodu... kad neko nekoga voli. Ko ja moju Fatimu“, piše Safet.

Meša mu se „dugo i duboko zahvaljivao“, rekao Safetu da je i njegovom babi njegov dedo vazda govorio: E, isti si Hasan-aga Vlasenički. Tek kada je objavio roman „Derviš i smrt“, Safetu je bilo jasno, pa će to i napisati u pismu, „što se Meša toliko raspitivao za Hasan-agu Vlaseničkog“.

SA RIJEČI NA DJELA: Nejse, zamolio je Safet ahbaba Huseina efendiju, da pogleda „međe po tim livadama i poljima“ i vidi „ima li đe kakav bašluk sa derviškim znacima na osami, daleko od harema i daleko od sebe“.

Ne bi mrsko Huseinu efendiji. Zavrnu rukave, put pod noge, pravac u Dživarsko Polje, nadomak Trebinja. Tamo je, sred nekog vinograda, našao usamljen mezar. Sa derviškim nišanima. Uvjeren da se radi o stvarnim posmrtnim ostacima Hasan-age, derviša i trgovca, murida (učenika) šejh Nurudina, jednog od glavnih junaka u romanu Derviš i smrt, 25. maja 2014. ili 26. redžepa 1435. hidžretske godine, uoči mubarek noći Lejletu-l mi'radža, umirio je, pokopao njegove ostatke u malom mezaristanu kraj Careve džamije (Sultan Ahmedove) u Trebinju. Tamo, kraj Hasan-aginog mezara, sad cvjetaju, mirišu šeboji.