Život / Kultura

„Ej, drugovi, je l' vam žao“ treći je roman, a peta knjiga Radmile Karlaš, novinarke i književnice iz Banje Luke, objavljen u decembru prošle godine (Grafid, Banjaluka). Do sada, Radmila je objavila dva romana: „Četvorolisna djetelina“ i „Kadutihnumelezi“, kao i dvije zbirke priča „Pogrešan peron“ i „Lutak“. Recenzenti ovog posljednjeg romana upečatljivog naslova su Nerzuk Ćurak i Marjan Hajnal, urednica je Dijana Hadžizukić, dok je design naslovne strane uradio Ismar Mujezinović. Uz dozvolu izdavača i autorice objavljujemo dijelove ovog romana

                                                  Sedmi dio

       1.

      Pomalo zbunjena, posmatra otirač ispred vrata kao da se pita čemu služi. Stigle smo, kaže žena. Iris miriše stan i oprezno hoda kao da bi se mogla sunovratiti u neko drugo vrijeme. Stan je imao tu moć. Prati pogledom visoke stropove na kojima se klate starinski lusteri sa kristalima. Velika dvokrilna vrata od mahagonija vode u salon. Iris se ne bi iznenadila da sad nabasa na služavku sa uštirkanom pregačom i malom bijelom kapicom. Iza koje bi stajao neki gospodin sa monoklom i džepnim satom na lancu, umetnutim u džepić od prsluka. Odlazi do prozora i pokušava razaznati prozor ženice oblice i dostojanstvenog čovjeka iz istočne Bosne na suprotnoj strani. Tačnije, Kenanov prozor. Magla nije gusta kao kada su nešto ranije izašle iz restorana, ali i dalje čini prilično nepropustan zastor. Odustaje.

Nina je samo htjela da razumije, ne znajući gdje će je to razumijevanje odvesti. Nina, a da, kćerka koju je pominjala i koju je izgubila prije rata. Iris sjeda u najbliži naslonjač. Bio je plišani, zelenkaste boje i izlizan na rubovima. Jelenskim skokom, u krilo joj se obrušila mačka. Moje dragocjeno društvo proteklih godina, kaže žena. Dragocjeno društvo, odnosno mačak Miho prede joj u krilu nakon što joj je izdinstao butine svojim oštrim kandžama. Koliko je vama godina? Iris kaže. Potom pita šta je Nina htjela da razumije, jer nekako sluti da sve ide u tom pravcu.

Vi ste mladi, pa se vjerovatno ne sjećate svih tih događaja iz 1972. Kada su ih pohvatali oko Bugojna. Još uvijek zbunjena nastavkom priče, ipak klima glavom kao znak da sluša. Bilo ih je dvadesetak, pristiglih iz ustaške emigracije s naumom da podignu ustanak. Žena pali cigaretu i otpija gutljaj kafe, koju je skuhala neposredno nakon što su ušle u stan. Vidite, Nina je bila djevojčica od sedam godina, kada joj je otac jedne od tih noći otišao na zadatak. Bio je na položaju koji je podrazumijevao najveću diskreciju. Tokom akcije poginulo je tridesetak pripadnika vojske i milicije. Iris se pita da li je i njen muž bio jedna od žrtava. Otud sva ta priča. Nemamo više djece, kaže žena kao da ju je to pitala. Ponovo uzima šoljicu i ispija kafu polagano, u malim gutljajima. Ona svoju nije ni taknula. Zato je srknula malo konjaka. Iris je imala neobičan osjećaj da je dolaskom u Grad upala u rijeku koja je nosi mimo njene volje. Ali je nosi tamo gdje treba. Odlučila je da se ne suprotstavlja struji. Odomaćeno se zavalila u fotelji, sve sa domaćom mačkom na krilu. Žena je imala melodičan glas koji je upravo rekao da se Nina te noći probudila uplakana. Gleda Iris u oči. Nije htjela mene, uporno je zvala tatu. Umirivala sam je kako sam znala i umjela, ali ona je imala pravi mali nervni napad. Obje su se prenule, jer je zazvonio telefon. Nakon što se izvinila Iris, njena domaćica je otišla u predsoblje. Da, Elvira ovdje. Do Iris dopiru isprekidani dijelovi razgovora, kojima ne lovi smisao. Posmatra oko sebe. Na podu pored fotelje nalazi se hrpa nekih modnih magazina. U starinskoj komodi u desnom uglu, s unutrašnje strane stakla, uglavljena je crno bijela fotografija sa reckavim rubovima. Ustaje da pogleda. Muškarac je u krombi kaputu sa beretkom na glavi, a žena pored njega, plavuša, nosi neobičnu pelerinu i šešir ispod kojeg izviruje duga kosa. Muškarac u naručju drži djevojčicu od dvije-tri godine. Ima šeširić na glavi i pelerinicu, sličnu onoj na njezinoj majci. Vjerovatno isti krojač, zaključuje Iris. Djevojčica netremice zuri u objektiv, mirno i skoncentrisano. Oči su joj krupne i Iris obuzima čudan osjećaj, kao da te oči ne pripadaju djetetu sa fotografije. To su stare oči. Osjeća kako joj se ježe dlačice na vratu. Ovakvu ili gotovo istu fotografiju ima i ona u starinskom ramu kod kuće. Samo što njena majka nije plavuša i nešto je drugačije odjevena, a otac je mršaviji od neznanca sa fotografije. Ali to dijete je sasvim lako moglo da bude ona. Okreće se prema Elviri koja upravo ulazi u prostoriju. To smo mi, početkom šezdesetih na Bentbaši. Karlo je volio to mjesto, a i Nina. Žena je prima za ruku i vodi natrag do fotelje, kao dijete. Sad i ona otpija malo konjaka. Mala nije bila razmažena i utoliko mi je njeno urlikanje te noći bilo strašnije; nastavlja, kao da ta noć iz 1972. još traje. Silno se prepala, jer je djevojčica već bila modroljubičasto od plača. A onda je naglo prestala. Sa plačem, dernjavom, svim. Čak se činilo i da ne diše. Ali disala je, hvala bogu. Uzdahnula je i pogledala svoje besprijekorne nokte na rukama, ali Iris je bila sigurna da ih ne vidi. Poslije toga je zaspala i spavala mirno do kasnog jutra. Karlo se vratio nakon osamnaest dana. Borbe sa ustašama trajale su i nakon njegovog povratka. Opet je otišao. Za kratkog boravka kući, pričao je da je jedne noći bilo naročito teško. On i njegova grupa našli su se u živoj vatri. Vidio sam svoj sopstveni pogreb, Elvira, i tebe u crnini. Mala je nosila crni flor na reveru sive haljinice sa plavim manžetnama, a ti salonke koje sam ti donio iz Italije. I jesam. Šta jeste, donja Elvira?, izletilo je Iris. Ugrizla se za jezik. Šta joj znači ovo donja? Ali žena nije obratila pažnju, a ako i jest, nije prokomentarisala. Imala sam ih na njegovom pogrebu. I Nina, oblizala je usne, haljinicu. Oblačila ju je moja rođaka iz Rijeke, jer sam ja bila neupotrebljiva. Od svih stvari u ormaru, baš tu haljinicu. Kad je to bilo? Nije li upravo rekla da se njen muž izvukao? Iris otpija gutljaj sad već potpuno hladne kafe. Ne puno kasnije. Ali ovo želim da vam kažem. Ta, naročito kritična noć po mog muža i njegove saradnike i drugove desila se one noći kada je Nina imala histerični napad. Opasnost je prošla otprilike kada je ona zaspala. U toj njihovoj naročitoj povezanosti bilo je nečeg jezivog. I tu je naglo promijenila temu, pričajući o gradskim maglama koje nekad umiju da djeluju zastrašujuće. Premda Iris jako zanima šta se desilo sa njenim mužem, a potom kćerkom, osjeća da ne treba da pita. Priča je kao život, rekao je jednom njen profesor srpskohrvatskog jezika u srednjoj školi. Ima svoj ritam. Sa druge strane, donja Elviru odjednom zanima mnogo toga u vezi nje same, pa joj Iris udovoljava. Nekad se cijeli život odvije za mjesec dana, kaže nakon što je Iris zatvorila usta. Ova je baš i ne razumije, jer ponovo počinje da razmišlja o onom što joj je žena prethodno ispričala. Tačnije, o onom što nije.

Te noći, u svojoj hotelskoj sobi, sanja Ninu koja joj kaže: Ja sam ti, a ti si sad ja. Kada se ujutro probudila, prvo što je vidjela kroz prozor bilo je sunce koje je blještalo sa neba. Od magle nije ostalo ni traga.

2.

   Nikad nije bilo toliko žaba u Gradu, kao te prve godine opsade. Žaba?! Iris zuri u skitničine krmeljave oči. Jeste, žaba. Klima glavom dostojanstveno.  Razmnožavale su se neprekidno i pritom kreketale kao lude. To su bila dva najupečatljivija zvuka, kreket i rasprskavanje granata, naizmjenično. Jednom je granata pala direktno u baruštinu koja je nastala od obilnih kiša. Letjele su kroz vazduh kao rode. Pokupio sam jedan batak s raspukle šajbe automobila. Je li ikad jela žablje batake? Sjede na klupi u parku i gledaju neko dijete kako juri na malom biciklu. Oprostite, ali vaša žena i dijete. Jesu li izašli iz Grada? I ona je kreketala kao žaba. Imala bi jaku konkurenciju. Iris posmatra točak od dječijeg bicikla kako se okreće. Jesu li? Nešto joj ne da da pogleda skitnicu u oči. Probali su. Ćute neko vrijeme. Onda čovjek polako naginje iz flaše sa konjakom, koju mu je Iris kupila usput. Jesi li nešto pronašla? Njegovo naglo okretanje ne samo glave već i tijela prema njoj bilo je u posvemašnjem neskladu sa dotadašnjim mirnim sjedenjem, pa se trgnula. Sliježe ramenima. Ništa. On ponovo naginje flašu. Djeteta na biciklu više nema. Neki mlađi ljubavni par burno raspravlja u prolazu. Tita mi, kaže momak djevojci koja odmahuje glavom. Iris ga je ponovo zatekla na istom mjestu. Nije joj rekao gdje živi, a ona ga iz nekog razloga nije ni pitala. Izgleda da mu se više ne priča. Njoj se pije kafa, kaže mu dok ustaje sa klupe. Posmatra kako skitnica gura onu flašu od konjaka u džep od džude. Donesite mu konjak, kaže konobaru malo kasnije nakon što je poručila kafu. Posmatra klupu na kojoj su sjedili. Lijep park. Ovo nije park, već Parkuša. Da, Parkuša. Kako ne bih znala.

    Iris nikako ne uspijeva da ga nagovori da nešto pojede. Ne može oboje stati; kategorično je odbija. Upitno ga gleda. I hrana i alkohol, damo. Nemam ja želudac kao krava. Naruči mi da pijem ako hoćeš, ako nećeš, ne peglaj. Sjede ispred ćevabdžinice, ona sa ćevapima, a on s pivom ispred sebe. Baš ništa nećeš da jedeš?, pita ga ponovo, dok on naginje grlić flaše ka ustima. U cugu ispija po boce. A u narednom još pola. Iris pokazuje konobaru da zamijeni praznu pivsku bocu punom. Umjesto da tražiš sjenku svog davnog dragana, ti si odlutala kod te žene da bi ti ona ispričala pola svog života. Šta si ti, neki jebeni terapeut? Kakve koristi imaš od tih priča? To ti je svojevrsno voajerstvo. Iris gleda u njega bez riječi. Kao da mu nije dosta što je skrenuo pažnju svih prisutnih svojom drekom, već odjednom naglo ustaje, gura stolicu uz tresak i odlazi. Iris nastavlja da jede. Polazišna osnova nekad služi samo kao poticaj za nešto puno bitnije. Sigurna je da bi se do sada udavila u onoj rijeci da nije u pravom toku. Kao što je sigurna da je veza između nje i Kenana jedno od onih neraskidivih prediva koja se potucaju po ormarima, dok ih čovjek ne frljakne na đubar, a ona se ni tamo ne raspadnu. Upravo je prinijela ćevap ustima, kad je začula pomjeranje stolice nasuprot. Odaje ga karakteristični kiselkasti vonj. Pa mogao bi ponekad i da se okupa! Ne zna zašto je odjednom ljuta na njega. Kao da je njegova malopređašnja ljutnja zarazna. Sad si k'o moja bivša. Ko, ja? Ja, ona s djetetom. 'Ajd ne pilji tako u mene. Znam da sam zgodan, ali ne toliko! Izmamio joj je osmijeh. Naruči mi pivo i pričaj! I jest. Donja Elvira i njena porodica su se očito mimoilazili sa Kenanovom, bez obzira što su živjeli u bližem susjedstvu. Uostalom, niko ne može tvrditi ni da su se mimoilazili, možda jednostavno nisu obratili pažnju jedni na druge. To je moguće, znaš. Vidiš, a ne vidiš. I šta je smiješno? Iris se mršti, a onda skače kao oparena, jer joj nešto ljigavo i vlažno prelazi preko prstiju ruke koju je prebacila preko naslona stolice. Ogroman crni doberman upravo se bori za ćevap koji ona stišće među prstima. Briše ruku o salvetu, a doberman mljacka. Skitnica nastavlja da se cereka kao lud. I ti si mi neka veterinarka, pričaj mi o tome!

4.

     Kada je počelo, nije ga se ticalo. Ona je otišla dan ranije. Iselila se iz stana kao da odlazi sa plaže u sumrak. Toliko ste je voljeli da niste ni primijetili da je rat pred vratima? Ma jok, ni više ni manje od onih prije nje. Ali, odvela je dijete. Zanosi se i podriguje. Pardon, kaže ispod glasa. Slabo varim alkohol u posljednje vrijeme. Neki dječak šutira loptu koja leti kroz vazduh i potom upada u tunelski hodnik. Dječak trči za njom. I oni će svi ući unutra? Iris je zabezeknuta. Radi se o tome da se osjećaj mučnine vjerodostojno prenese. Opet se kezi, pa ona ne zna da li je zavitlava. Ipak kaže: Uvijek postoji izlaz. Klima glavom na ove njene riječi. Dobro ti je to palo na pamet. Valjda. Tunel je impresivan, ali Iris odbija da se uvlači unutra. Ovaj izlaz proizvodi mučninu kada je ulaz za njihovu današnju svrhu. Jesi pegla! Daleko bi ti dogurala onda. U tim okolnostima bila bih kao krtica, ubijeđena je. Skitnica se cereka. U tunelu jesmo bili kao krtice duboko pod zemljom. Nosili smo flašu vinjaka i naginjali. Dali smo cijelo bogatstvo za nju, ali je vrijedilo. Udarali smo nosevima jedni drugima o guzice, ali smo naginjali. Tome se svejedno stalno čudim, kako nam je pošlo za rukom. Šta, da izađete? Veseli je unaprijed njegov odgovor. Ma jok, da naginjemo. A onda je jedan od nas pri izlasku iz tunela zapeo i otkotrljao se skupa sa flašom. On je ostao čitav, ali se flaša razbila. Šteta, bilo je u njoj još vinjaka. Lažete li vi mene? Šta i da lažem, je l' ti to još razlikuješ? Mrzi ga da šeta, pa sjeda na klupu. Pouzdaniji je od spomenika. Svakog dana Iris ga zatiče na istom mjestu. Naceri joj se i pita je ima li za pivo. Iris primjećuje žvakaću gumu na obodu klupe, pa pokušava da ne sjedne na nju. Nudi ga cigaretom, neće. Kaže, prestao je pušiti u ratu. U inat! A sad pričaj, akcijašice!

Te noći Iris sanja kako Kenan trči kroz tunel, dok mutna voda nadolazi sve više za njim. Potom voda izbacuje njegovo tijelo, povrh kojeg poskakuje dječija lopta.