Život / Kultura

Damir Uzunović (1965) nagrađivani je bosanskohercegovački književnik, suosnivač, zajedno sa Goranom Samardžićem, knjižare i izdavačke kuće Buybook. Autor je jedne zbirke priča „Kesten“ (1996), te tri knjige poezije, „Brod s talismanom“ (1992), „Mađioničar“ (1995) i „Ljudi i ptice“ (2005). Poezija i proza mu je objavljivana na engleskom, francuskom, turskom i slovenskom jeziku. Njegov roman „Ja sam“  dobitnik  je Književne nagrade Fric koju dodjeljuje hrvatski tjednik Express. Uz dozvolu izdavača, Start BiH  prenosi odlomak iz ovog nagrađenog književnog djela

Tri fimoze

Majka je zamolila vaspitačicu Dragicu da stanu malo sa strane; znao sam, sa mnom nešto nije u redu. Rekla je tiho, ali sam mogao da čujem – imam fimozu; izostat ću iz obdaništa nekoliko dana dok mi bolest ne prođe, ustvari dok ne odsijeku upaljeni prepucij i rana ne zaraste. Vaspitačica Dragica (na zidu obdaništa visi slika mlade Dragice sa partizanskom kapom) klimnula je glavom i priprijetila prstom meni, umjesto majci, koja nije ni trepnula.

         Gradske muslimanske porodice lako su prihvatile praksu da obredno sunećenje dječaka nije ništa drugo nego bolest fimoza – iznenadna i bolna upala prepucija izazvana djelovanjem zaostalih bakterija u mokraći. Upaljeni prepucij uklanja se hirurškim putem, u stanju lokalne anestezije, višak kožice, nešto što nikome više ne treba, baca se u kantu, a cijeli proces izlječenja traje ne duže od deset dana.

         Fimoza je bila raširena pojava. Nije se išlo u detalje, Partija je gledala kroz prste – čin odsijecanja kožice vrha penisa ne mora se uraditi na hirurgiji, može i kod kuće, ali utiho i bez većih ceremonija. Za tu priliku porodica naruči gradskog berbera, on dođe na vrata, donese kožnu tašnicu i zaboravi ponijeti anesteziju; dvojica drže, jedan suneti, sve se radi naživo, bez uspavljivanja.

         Naš stan je mali. Pored naše četveročlane porodice, u jednoj od dvije postojeće sobe, privremeno po partijskom rasporedu, s nama stanuju radnica Fabrike duhana i njena kći dok od fabrike ne dobiju svoj stan; kuhinja je zajednička, čekamo da završe svoje jelo pa za stol dolazimo mi, nas je više. Nije bilo moguće da se sustanarka i njena kći nekud odsele na desetak dana i da majka pozove berbera. Iako sam vidio da je u sobi za mene pripremila jedan krevet i prostrla bijele čaršafe, znao sam da će me osunetiti negdje drugo, ne kod moje kuće i da ti čaršafi služe da ja tamo kasnije legnem dok ne ozdravim.

         Često se desi da u isto vrijeme bukne nekoliko fimoza; berber se pozove na jednu adresu i osuneti sve fimozne dječake za jedno prijepodne. Braco (pravo ime Fadil), beba – Alden (stara tek nekoliko mjeseci) i ja dobili smo fimozu u isti čas, sunećenje je zakazano za sljedeći petak u ulici Zadrugina – tu s porodicom stanuje najstariji očev brat Fahro (pravo ime Fahid); malo nakon oslobođenja (1946) uhapšen je i zatvoren zajedno s nekolicinom drugih sljedbenika vjersko‑kulturnog pokreta Mladi muslimani; na kućnu adresu su mu svakog četvrtka stizali Newsweek i Variety (Fahro se zanimao za film, njegovo ime još stoji na odjavnim špicama stranih filmova – preveo Fahid Uzunović). Sunetit će nas poznati sarajevski berber Skaka; berberi su nešto kao akušeri, malo ih je i kroz njihove ruke prođe većina stanovnika grada veličine Sarajeva.

         Čučimo na balkonu u Zadruginoj ulici već duže od dva sata, ne nosimo gaće, samo neke široke pidžame, i to je bilo čudno da nas majke puštaju da hodamo okolo bez gaća. Od narastajućeg nestrpljenja kojem ne možemo sagledati nikakav ishod, ni dobar ni loš, nastojimo provući glavice kroz balkonske rešetke, sakriveni iza saksija velikih muškatli. Dan je tirkizno plav gdje god da pogledaš, u stanovima prekoputa bezbrižno zvoni smijeh i zveckaju porculanski tanjiri, po hrapavim granitnim kockama ulice tutnje auti kao da voze na mnogo većoj dubini od one koju odozgo vidimo.

         Znao sam, odnosno načuo sam kad ne misle da slušam – sunećenje ima veze s odrastanjem, prelaskom u društvo odraslih, jedna ozbiljna muška stvar u koju te neko samo gurne i nikad se više ne vratiš tamo gdje si bio; u mojoj dječijoj predstavi osjećao sam neobjašnjivo ushićenje i snagu da ću prvom prilikom na pod svaliti Branka, dječaka kojem se sviđala ista djevojčica iz obdaništa; on je nepoštenim trikovima, naočigled Dragice, pokušavao da je odvoji samo za sebe, naprimjer da uđe za njom u WC i zaključa vrata, pogotovo ako iz obdaništa izostanem nekoliko dana.

         Bracino lice je blaženo i svetačko, nije s ovoga svijeta, po njemu sve će ovo proći brzo i sretno, ali beba Alden je panično plakala i remetila nam usredsređenost na nešto što bebe ionako ne mogu da razumiju. U stan su na otvorena vrata neprestano ulazile nepoznate žene s paketima kafe, keksa, rahatlokuma i ušutkivale bebu, od čega je dobivala napade plača i prestajala je s disanjem, kao da baš to treba da je spasi; beba na svoj način odgovara na strah, jednostavno se zakocene.

         Ulaze i stare žene, gegaju se, gledaju nas od glave do pete i procjenjuju uzrast – u malom prstu drže sve svjetske nepoznanice i daju lakonske odgovore na njih. Selimova majka, stara žena iz Drinske, ničega se u životu ne srami, cijeli dan sjedi u pletenoj stolici uz baštensku ogradu; kad u trku naiđemo pokraj nje, ustane i hvata nas, stavlja u krilo, pipa prstima kroz gaće da vidi jesmo li osunećeni. Ako napipa da nismo, opsuje nam roditelje i kaže neka ih je sramota; sada će moći da pipa koliko hoće, smijat ću se njenom velikom mladežu sa žbunom dlaka iznad usne i rugati se – Nana, a vidi joj brkova!

         Dole u ulici stao je auto škoda, otvorila su se sva četvera vrata, činilo se da berberska delegacija iz auta žuri, nismo bili posljednji za taj dan. Evo Skake, dreknuo je Braco. Skaka, Skaka, Skaka, Skaka!, skakali smo uvis i galamili s balkona. Skaka je izašao posljednji, pogledao strogo gore u našem pravcu gdje je skandirano njegovo prezime, pridržao francuzicu da mu ne padne s glave i dao neke instrukcije dvojici sinova kako se dolazi gore do nas, u stan na drugom spratu, čija su vrata za tu priliku ostavljena širom otvorena.

         Gdje su djeca!?, upitao je Skaka i sjeo za kuhinjski stol otpuhujući od penjanja. Otkopčao je crnu tašnicu od kože i razmotao pribor za sunećenje; na pod je palo i otkolutalo se klupko žutog konca; nekad kasnije isti pribor za obrezivanje vidio sam u jednom jevrejskom muzeju; nešto davnašnje i starinsko izašlo je preda me, staro koliko i ljudske muke i bol nanesen čovjeku spravama za torturu i nepravilnim sječivima od metala; u razvoju civilizacije te sprave nisu napredovale, nisu se smišljale njihove moderne zamjene – isto je boljelo i onda i sada.

         U stanu se sve iznenada stišalo, žene su nekuda nestale i hodnik se ispraznio od cipela. Nema Brace! Furao sam po cijelom stanu da ga nađem i vikao – Braco, Braco!, sada već u panici, prestravljen užasnim plačem bebe Aldena iz kreveca u susjednoj sobi. Neko je pokušao da me spriječi da uđem iza jednih sobnih vrata, malen i žilav oteo sam se iz ruku i uletio u akustičnu prostoriju s podignutim tepisima, u kojoj su, pogodio sam, mučili Bracu.

         Raspet među Skakinim sinovima ličio je na Isusa skinutog s raspela. Oborene glave, s dugim kovrčama preko zatvorenih očiju, bijelo, mršavo tijelo visilo je na rukama Skakinog sina, da je moglo sjurilo bi se i oteklo kroz spojnicu na parketu kao tečna masa puna reskog bola; drugi Skakin sin klečao je i čvrstim rukama držao Bracu za nožne članke da se cjevanice u ključnom času ne rastave. Braco je zinuo, ali nije bilo vriska, samo stenjanje i ritam bola koji se smanjuje, povećava, izlazi na nos.

         Skaka je zavrnuo rukave, riđe dlake silaze mu sve do šaka, ima ih i na debelim prstnim jastučićima i on ih odatle brije; odložio je britvu na krpu, dohvatio klupko žutog konca, malo ga provukao po jeziku kao da ga hoće udjenuti u ušice igle i stao da ga namata oko Bracine otvorene rane. Tanka krv curkala je niz Bracine noge, kao da su sve do članka svezane crvenom niti iz celofana duhanskih kutija, Skakin sin mogao ih je slobodno pustiti iz ruku, više se ne bi rastavile. Braco je pokušao da se zgrči, da se stisne, skupi, tako se lakše trpi bol, ali iz nekih ritualnih razloga raspeće je moralo da potraje još neko vrijeme. To malo tijelo umotano je zatim u čaršaf i kao na tabutu odneseno negdje u drugu sobu gdje su nas čekali razmješteni kreveti zastrti bijelim čaršafima.

         Znao sam, ja sam na redu; biti na bilo kakvom redu najodvratnije je osjećanje otkako znam za sebe, tamo upadam uvijek protiv svoje volje, nemoćan i nespreman da išta promijenim. Berberov sin prišao mi je sleđa i podvukao ruke pod moja pazuha, drugi je s mene svukao pidžamu, potkošulju, drugo ništa nisam imao i stegao mi noge da se ne rastave; bio sam potpuno nag s petama na parketu, oslonjen leđima u širokom zagrljaju berberovog sina. Na prvi bol pokušao sam da se savijem i sakrijem golotinju, ali neka snažna sila u rukama Skakinih sinova napravila je od mene tijelo zategnuto kao da je opruga.

         Pustio sam se i odjednom otežao; nisam disao ni na nos, ni na usta, pa dokle izdržim; Skakino tjeme savija se ispred mene, ružno je, flekavo od pjega, kapa znoj s njega i ne mogu da ga gledam. Gledam u plafon – luster od slame koji smo imali i mi (Fahro je donio iz Holandije dva ista i poklonio nam jedan); nada mnom su se nadvile rupe od nozdrva i žbunje od obrva Skakinog sina. Molio sam u sebi da iščile te slike, da ih nikad ništa ne prizove, da ne postanem invalid i prošepam na ćunu, treba samo stisnuti zube, sve će proći kao kad otvoriš oči i grozan san se odmah prekine.

         Oštri bol pekao je u mozgu (bolje reći cvrčao je), sve je bio mozak, ogromna glava koja pulsira, osjećao sam hladnu nit kako mi steže vrh rane – mislio sam da je to opet neko sječivo; bio je to onaj žuti konac koji je ispao iz Skakine torbice i odmotao se. Pogledao sam dole prestravljen; između berberovih prstiju pomaljala se krvava napuklina slična vršku viršle kada se rascvjeta u kipućoj vodi.

         Neko je, sada se više ne sjećam ko, možda otac, možda Fahro, mojim zanesvjestalim očima prinio odsječenu kožicu – kao resica uha, ižvakana žvaka, zgužvani flaster, hrana za ribe, kraj nečega ili ostatak puknutog balona u djetetovim žalosnim rukama; samo sam okrenuo glavu, zažmirio, izdavši taj komad sebe kao da nikada i nije bio moj.

         Malo zatim prenijeli su me kod Brace. S bolom kao da mi je u pupku zakačena trokuka, berberovi sinovi spustili su me na pripremljen kauč s bijelim čaršafima; nosio sam pelene od krpi, u njima me nešto hladilo; tačno u visini stomaka preko kauča namjestili su oklagiju na kojoj naše majke suču jufke, da se preko oklagije spusti bijeli čaršaf, da ne padne dole i povrijedi osunećenom njegovu ranu. Negdje ispod nogu, a da mu nisam mogao vidjeti lice, osjećao sam Bracinu tugu i gledao u njegovu kovrčavu kosu. Ništa nije prolazilo, ne može proći ono za šta ne znaš zašto se i u ime čega čini. U sobi bola, gdje više ni glave nismo mogli zaokrenuti, kasapili su bebu Aldena, ona je plakala divlje, jako i bez prestanka.

         Ležali smo u bijelom međuprostoru između oklagije i čaršafa danima. Ustajali smo samo da mokrimo žeravicu i peklo je do suza. Naše gaće od bijelih krpi bile su pune teškog, žutog blata, hodali smo kao usrani. To se blato zove mehlem, liči na senf, uz nekoliko molitvi čuva se u porculanskoj zdjeli s poklopcem na polici kredenca među ostalim servisima za kafu i deserte; odatle se vadi supenom kašikom i stavlja na ćune kako bi one što prije ozdravile i pobijeljele. Ponekad u mjesecu ramazanu, hodajući strmim ulicama Sarajeva, sa Sedrenika, Vratnika, osjetim taj žuti miris, ni lijep ni ružan, kako vitla s ostalim ramazanskim mirisima – hladan do jeze razliježe se toplim preponama. 

         Trpio sam bolove, pravio sam se sretan i hrabar; članovi familije, bliži i dalji, poznanici i komšije zavlačili su ruke u džepove, novčanike i vadili pripremljenu novčanicu – pomiluju me po glavi, poljube u čelo i stave novčanicu pod jastuk, ali prije toga provrte je oko glave i prošapću molitvu. Najveća novčanica je crvena, tamo su naslikani konj i jahač; Braco i ja imali smo po jednog konja, on je u našim fantazijama okrilatio jer se činilo da čovjek koji ga jaše ima krila.

         Nakon dva dana ležanja u Zadruginoj i bolnog pišanja kap po kap, s mene su skinuli bijeli šator od čaršafa, otac me je zamotanog u deku prenio do auta, a zatim dovezao do stana u Drinskoj.

         Namjerno je čekao da padne mrak, svijetlili su farovi auta i zasljepljivali me, nosio me je u deki preko ulice. Nisam znao šta znači biti u Partiji, ali činilo mi se, dječije tačno, da je te noći otac preko ulice prokrijumčario nešto krupno i tajno.

         Ranjen u predjelu prepona, raskrečen u hodu kao patak, bio sam zvijezda kuće koja uneređena i punih gaća žuri u krevet kad god neko pozvoni na vrata, da pod jastuk gurne novčanicu ili istrese kusur. Bilo je malih novčanica, veličine markice na pismu; jednu je izvadila stara Šada; pomislio sam da bit riječi bogatstvo, koja u mojoj glavi tada nejasno i krupno svijetli, jeste u tome što Šada ne izvlači pare iz njedara kao druge stare žene, već ih vadi iz crvenog novčanika od kože. Po maloj, zelenoj novčanici gdje se smiješi još manja djevojka to se svakako nije moglo doznati. Škrtost, ne drago kamenje, zlato i srebro koje bi joj poslije rata oduzeli samo da su ga našli, njen je najveći imetak; škrtost posigurno produžava život i Šada je živjela duboku starost.
  

   Uskoro, sve mi je dojadilo, ljudi su sve manje ulazili u stan da stave novčanicu pod jastuk. Jedva sam čekao da opet krenem u obdanište, u zgradu prekoputa. Majka je napisala ispričnicu za tetu Dragicu, podebljala je flomasterom riječ fimoza i ostavila me u šest ujutro na vratima obdaništa kao da sam izliječen. Djeca su se okupila oko mene, znali su da ne trebaju ništa da pitaju; sramota je. Branko je iskoristio priliku, uhvatio me za vrat i pokušao pred Jasminom da me odmah obori na pod, međutim u meni se tokom odsustva i ležanja nakupila neka snaga, Branko je od siline pada na leđa izgubio dah i rasplakao se; krv iz nosa trehnula je na pod i bilo mi ga je žao.

         Ženska osobina odmalena je da idu s pobjednicima i onima koji ostanu sami; Jasmina je ostavila svoje lutke i usredsredila se da mi pravi društvo kud god da krenem. Dragica me je stavila u kaznu; besmisleno buljenje u ćošak zida dok si leđima okrenut prostoriji u kojoj jesi pojačava osjećaj krivice koju ustvari nisi napravio. Jasmina je sve vrijeme presjedila pokraj mene, češljajući lutku dok mi kazna ne istekne.

         Iznenada me upitala da li mogu da piškim. Zaprepašten, upitao sam – Odakle ti to? Rekla je da svi znaju i da se ne pravim budala, jer to što nisam dolazio danima ima veze s mojim odlaskom na pišanje. Željela je sve da vidi. Bila je prva djevojčica u mome životu pred kojom sam skinuo gaće. Otkopčao sam pantalone, glavić je bio još bolan i crven, i počeo da objašnjavam kako je bilo, gdje je bio konac, kako je otpao a da nisam ni primijetio... Ona je samo rekla – Fuj! Fuj! Fuj! i pobjegla među ostalu djecu, ne veća od lutkice, s plavim kikicama i očima u kojima kruže plavi krugovi.

         Bio sam tužan i snužden, sjeo sam u ćošak za izdržavanje kazni, nisam mogao da iščekam čas da majka dođe po mene i odvede me kući; na sebi sam nosio skupi engleski pulover od šetland vune, nove zepe, kosa mi je bila oprana šamponom breza i očešljana maminom četkom, nisam mogao ni zamisliti da na meni ima nešto za šta se može reći – Fuj! Fuj! Fuj!; i to tri puta.