Život / Kultura

Piše: Suad Krajnović, Gradačac

Sjedim u bašti na staroj i naherenoj klupici, akšam je već zavladao ovim mojim srebreničkim krajevima i samo svjetlucanje dole iz Srebrenice pokazuje da i ovdje postoji život, danas skoro dvadeset godina poslije rata. Svake julske večeri, kao i ove, borim se sa sjećanjima na davne julske dane završne godine rata i ponovo preživljavam sve, kao da je bilo juče. Probam misliti o nečem drugom, tjeram misli na vedrije teme, ali one se vraćaju opet i opet i ne daju mi pobjeći od tih dana, tih dana kada je moja Srebrenica doživjela svemirsku nesreću, kada su spodobe u ljudskom liku učinile zlo koje nas je tih dana gurnulo u tamu tamo negdje na kraju svijeta, zaboravljenu i napuštenu od svih.Ta mrlja leži na savjesti i u dušama demokratskog svijeta i nju ništa neće moći izblijediti. Misli se roje i ponovo nadvladavaju sva druga čula i polako se stapam sa njima.

Smrt i krv. Miris krvi, težak i ljepljiv, prodirao je kroz nosnice sve do mozga, a osjećaj smrti bio je prisutan u svakom damaru tijela.Pucnjevi su prestali već nekoliko minuta da paraju ovo julsko predvečerje na obroncima zelenih padina mog sela.Začuh zvuk motora par kamiona, koji se polako izgubi u prvom zavoju s druge strane brda, a ubrzo zavlada neka jeziva i nestvarna tišina.

Pokušah da pomjerim svoju desnu ruku, jer mi je lijeva bila pritisnuta nečim i skroz oduzeta,ali uspjeh samo da razmaknem prste na ruci, koju je pritiskalo nečije nepomično tijelo. Okrenuh polako glavu udesno i skoro se sudarih sa ukočenim i ugaslim pogledom mog komšije Himze, koga ne prepoznah istoga trenutka, da li zbog mraka koji se spuštao, da li zbog mog već poprilično zamagljenog vida.Iznenada uočih iznad njegove glave, prema ivici šume, tri osobe koje su se nešto dogovarale, žustro gestikulirajući rukama, dok se jedna od njih ne odvoji i krenu ka gomili koja je prije otprilike pola sata bila osuđena na strijeljanje, osuđena a da nisam znao ni od koga, ni zbog čega. Sada se već približio nama, ljudima sa one strane života i ja ga prepoznah. Bio je to komšija Ranko iz susjednog sela, pa rekao bih dobar čovjek. Znam da je znao često dolaziti kod mog komšije Himze zbog nekih poslova, a i Himzo se često znao hvaliti prijateljstvom sa njim. Istoga časa javi mi se misao da mu se javim, da ga dozovem, ali kao da nemadoh snage ni glas da pustim. Začuh sa strane, gdje je on bio, stenjanje i neko krkljanje, kao hropac ili šapat, prigušen i nestvaran. Odjeknu pucanj i ponovo krkljanje. I to utihnu. Zatim se oglasi ponovo pucanj, pa drugi i kao žaoka me ubode misao, pa on puca u svakoga pojedinačno da bude siguran da su svi mrtvi. Jaka bol me presiječe preko prsa i tek tada osjetih strah, strah koji je nadvladao nevjericu koja je do tada bila prisutna u mom mozgu. Strah me paralisa potpuno, tako da ostadoh ukočen i ne pomjerih glavu dole ispod Himzine.Tako sam dočekao i svoj red za drugo strijeljanje.

Osjećao sam da je iznad mene i pucanj mi zagluši uši a miris baruta mi nadraži nosnice, skoro da kihnuh od toga. Tijelo koje je ležalo preko mene i prekrivalo me skoro cijelog, protrese se i učini mi se još više oteža na meni. Sada je bio red na mene. Osjećao sam samo strah i želju da se molim, da se molim da me Allah sačuva. To je onaj iskonski nagon što ga prouzrokuje strah, ona silna želja da čovjek moli onoga ko mu daje život i ko ima pravo da mu ga oduzme. Strah je paralisao sve, paralisao je čak i vrijeme.Tih par sekundi su bile kao godine. Pred očima su počele da se vrte slike moje kćerke, sina, supruge, majke ... Pucanj.

Sve stade u trenu.Htjedoh da kriknem, ali strah je i to paralisao. Osjetih da sam pogođen u rame i polako izgubih svijest.

Kao kroz maglu, a onda sve jasnije, ukaza mi se staro i izborano lice moje nene Ajke, uokvireno maramom, lice na kome su se samo isticala dva plava oka, koja su iskrila iz dubine očnih duplji i blagi glas da se ne plašim, da će strah odmah otići.Polako je sa žara, iz starog šporeta,izvadila lopaticu sa komadima rastopljenog olova i spustila na pod, a zatim tankom, smežuranom i drhtavom rukom dohvatila staro platno, progorjelo na par mjesta, koje je mirisalo po požutjelim dunjama i oporom mirisu starine.Prekrila mi je glavu,tiho učeći nešto.Pored mene je bila tepsija sa vodom i ona je polako i nesigurno podiže iznad moje glave.Čuh da nešto puče, a mlaz vode opeče me po ramenu i zapljusnu po obrazu.

Trgoh se. Krupne i hladne kapi kiše pljuštale su po mom licu i prijale mi, hladile mi mozak, olakšavale mi bol. To mi je pokazalo da sam još živ, da je dragi Allah prosuo svoju milost na mene i to mi je bio znak da moram istrajati.Probah pokrenuti lijevu ruku i uz bol koja mi je parala čitavo tijelo, polako je izvukoh, a onda probah pokrenuti i desnu nogu.Nije išlo i ja je počeh trzati. Iznenada osjetih olakšanje.Tijelo koje mi je bilo na nozi, prevrnu se i ja se polako iskobeljah ispod ukočenih i mrtvih tijela mojih komšija.

Julske kiše u ovim mojim planinskim krajevima traju kratko. Iako je još malo ostalo do svitanja, dole u dolini ugledah tamne obrise šume, koja je sa jedne strane uokviravala moje selo, a onda se polako penjala ka planinskom nizu koji se prostirao prema Drini. Po prvi put mi se javi nada,da ako stignem neprimjećen do dole,s druge strane nisu daleko ni poslednje kuće u selu, među kojima je bila i moja. Počeo sam polako da se vučem, više kližući niz mokru travu, dok ne stigoh do jedne strmine, gdje se niz veliki nagib strana spuštala ka šumi. Kroz isjeckane komadiće oblačaka plavičaste magle, koja je lebdjela iznad visoke trave, vidio sam da nisam daleko od šume. Znao sam da moram što hitnije dole, što zbog razdanjivanja, što zbog slabosti koju je prouzrokovalo obilno krvarenje. Spustio sam se polako dole, kližući se čitavim tijelom, a onda se počeh kotrljati, uz nesnosne bolove, dok glavom ne udarih o stablo u šumi i ponovo izgubih svijest.

Vidio sam bijele zidove bolesničke sobe i svog brata u krevetu, dok se sobom širio miris ljiljana, koje sam ubrao iz naše bašte polazeći bratu u posjetu.Brat mi reče da je znao da su, kada se probudio iz sna, ljiljani iz naše bašte, jer smo ih u selu imali samo mi. Oni su mu dali nadu u oporavak i da je tada znao gotovo sigurno ,kada ga je probudio njihov miris, da će ozdraviti. Stisnuo mi je ruku i ja osjetih bol koja me prenu iz nesvijesti. Pred očima mi se maglilo, ali kažu da u čovjeku postoji životinjski nagon za održanjem i mali dio svijesti koji je još bio budan, govorio mi je da moram naprijed, da se moram dovući do kuće, jer su odmah iza naše kuće bili ostali i preživjeli susjedi sa par boraca koji su ih uspjeli obavijestiti da se sklone. Tu su se organizovali za put prema slobodi i ta pomisao na slobodu me prenu i osjetih da neka nova snaga dođe u moje tijelo i obuze mi sve damare. Već sam puno iskrvario i svaki gubitak svijesti bio bi možda koban za mene, a onaj nagon za održanjem, ona nada koja je tinjala u potsvijesti, gurnuše me naprijed. Puzao sam na lijevoj strani tijela, hvatajući se za tek izraslo žbunje, povremeno izbacujući iz usta već polutrulo prošlogodišnje lišće, koje mi je onako memljivo i vlažno ulazilo u usta.Mislim da je taj moj put kroz šumu trajao vječnost i već sam pomislio da sam zalutao. Legao sam na leđa, onako oznojen, dahćući, smalaksao, gledajući komadić plavog neba, koji je stidljivo virio kroz krošnje drveća.Tiho sam ponavljao molbe upućene dragom Allahu, a suze su same potekle. Još više mi se počelo magliti pred očima i nesvijest se počela namicati na njih. U mislima sebi rekoh da ne smijem stati, da me je Allah predodredio da se spasim i zadnjim atomima snage, trgoh se i počeh puzati dalje. Učini mi se da vidim svjetlost, da je kraj šume blizu, da je i moja kuća tu nadohvat, i uz bolove koji su bili sve nepodnošljiviji, krenuh, kao u nekom bunilu dalje. Nada je bivala sve veća, pogotovo kada sam izašao iz šume i krajnjim snagama počeo puzati ka svojoj kući koja mi je sada izgledala dalje nego ikad, strepeći da su svi otišli i da je moj trud bio uzalud. Počeo sam da ponovo gubim svijest, ali miris ljiljana koji je dopro do mene, po prvi put mi je izazvao nešto kao osmijeh na licu, pogotovo kada sam u šumarku pored kuće vidio par glava svojih komšija, koji pognuto potrčaše prema meni i lagano me ponesoše u okrilje šume i neke sigurnosti.Tonuo sam ponovo u nesvijest, ali nekako opušteno i bezbrižno, dok su ljiljani iz moje bašte mirisali nekako oporo i sve jače i jače.